'Mi gran noche' - prvoloptaški je, urnebesno, često vulgarno, ali je smešno - Monitor.hr
07.03.2016. (07:55)

‘Mi gran noche’ – prvoloptaški je, urnebesno, često vulgarno, ali je smešno

Generalno imam problem sa praznicima i slavljima širokog zamaha. Imaju tu neku rigidnost i usiljenost, te neke konvencije i moranje. Recimo za Novu Godinu osećamo imperativ zabave i provoda, osećaćemo se glupo ako je propustimo, iako nam se možda radi nešto sasvim drugo. Zato stegnemo zube i izađemo van, odemo na žurku ili u gužvu na ulici, možda negde otputujemo, šta ko voli…

Jer, šta je alternativa? Sedeti kod kuće i gledati TV program. A ako je imperativ provoda po definiciji usiljen, onda novogodišnji program usiljenost podiže na jedan sasvim novi nivo. Mislim, pogledajte sve te face u publici u studiju, sa “zakucanim” širokim osmesima, hranom i pićem na stolu. Pogledajte te neke pevače i zabavljače i njihove neinventivne nastupe. Poslušajte loše, otrcane štoseve koje ispaljuju voditelji. Sve je lažno, drveno i režirano.

Zašto o tome pišem više od dva meseca pošto smo arhivirali još jednu novogodišnju proslavu? Zbog jedne ponoćne projekcije na ovogodišnjem Festu, visprene komedije ‘Mi gran noche’ legendarnog Alexa de la Iglesije, autora legendarno zabavnih i povremeno provokativnih komedija poput ‘El dia de la bestia’. ‘Mi gran noche’ je ceo postavljen u svet iza i ispred kamere na snimanju jednog takvog novogodišnjeg “spektakla”.

Prvi nivo lažnosti je sam termin snimanja, jesenji. Snimanje takvog programa nikada nije moguće u realnom vremenu, organizacija i protokol su odveć zahtevni. Pomislite na promašene plesne korake i zaboravljene replike teksta, senke od mikrofona i druge propuste. Snimanje traje danima, a uvaženi gosti i potplaćeni statisti u publici polako gube dodir sa realnošću. Čak su i hrana i piće na stolu lažni.

Film počinje kičastom plesnom tačkom koja je prekinuta nespretnim pokretom krana sa kamerom. U tipičnom de la Iglesijinom maniru, kran pada pravo na glavu gospodinu u publici. Dva puta, čisto da budemo sigurni da se nesrećnik neće oporaviti. Režiser viče “Rez!”, dolazi hitna pomoć i odvodi povređenog, ali ostaje prazno mesto za stolom. Njega valja popuniti i tako upoznajemo našeg protagonistu Josea (Nieto). Već na prvi pogled na njegovu smorenu facu nam je jasno da Jose nije statista samo “za honorar”, po profesiji ili po hobiju, nego da je statista i u svom privatnom životu.

Ali život je nešto što se dešava van studija. Ne samo za Josea kojem je sebična sestra ostavila staru i lagano dementnu majku na brigu, nego i za samu televiziju. Spremaju se uštede i otpuštanje na stotine ljudi. Direktor se sprema da pobegne sa novcem, prethodno unesrećivši radnike, spremaju se protesti i atmosfera se zagreva do usijanja.

Dok je radnicima glavni problem egzistencija, u studiju su stvari ipak drugačije. Recimo, direktor mora da se snađe i da pomiri sujete dvojice pevača, starog psihotičnog ljubimca starijih generacija, Alfonsa (Rafael, i sam pevač, te de la Iglesijin saradnik iz ranijeg perioda karijere), i mlade nadolazeće latino zvezde Adannea (Casas), tipičnog napaljenog klinca kojem su najveći problemi večito otkopčan šlic i seks-skandali koji slede.

Njih dvojica imaju i svoje menadžere. Dok je Alfonsov menadžer zapravo njegov “sin” Yuri (Areces) kojeg pevač tretira kao tiranin slugu, Adanneov je niski i besni mafijaški tip Perotti (Pozzi) koji nastupa sa odlučnošću likova koje je u Hollywoodu sjajno igrao Joe Pesci. Yuri ima plan da izađe iz “očeve” senke, da ga se reši metaforički ili bukvalno. Perotti, pak, mora da “pegla” seksualne skandale, od kojih poslednji podseća na dvadesetak godina stari trač o spermi Borisa Beckera i devojci koja je na prevaru zatrudnela s njim.

Nisu pevački rivaliteti i menadžerske jurnjave jedine tog tipa. Rivali su i voditelji, bračni par (Hugo Silva i Carolina Bang, oboje učestvovali i u de la Iglesijinom prethodnom filmu ‘Las brujas de Zugarramurdi’), oboje traže nove angažmane i bolje replike i prepucavaju se čak i preko dece. Nadmudruju se i lovac na skandale i dve devojke koje pletu mrežu oko Adannea. Nadmudruje se i visprena realizatorka Rosa (Machi) sa režiserom i direktorom. Sve u svemu, opšti pičvajz bez kraja i konca.

A naš Jose sedi za svojim stolom, čak mu se i posrećilo da se svideo atraktivnoj Palomi (Suarez) koja je videla nešto na njemu. Ali, da li se njemu, običnom malom čoveku zaista posrećilo? Naime, oko Palome se nekako stalno dešavaju nezgode u kojima ponekad strada ona, a češće svi drugi oko nje. Takva je sudbina, valjda.

De la Iglesia voli komediju širokog zamaha, jasnu i shvatljivu iz prve. Nekome će se, s punim pravom, njegov humor učiniti infantilnim, ali de la Iglesia to i ne skriva. On je veliki klinac, a što je najvažnije, čini da se mi u publici osećamo kao klinci oslobođeni inhibicija. Da, prvoloptaški je, urnebesno, često vulgarno, ali je smešno. U ‘Mi gran noche’ autor uspeva da pogodi žicu onih starih, večitih “screwball” komedija: nered koji tu vidimo nije samo urnebesno smešan, nego je i savršeno pratljiv i uvek pod kontrolom. Čak i ako se složimo da ovde nećemo videti nešto ne znam kako novo i originalno, ono što vidimo je urađeno kako treba i zabavno.

Naravno, Alex de la Iglesia nije autor bez mozga. On dobro vlada filmskim jezikom, ima osebujan stil i za svoje nepogrešivo bira kontekst. Ovde spoj konteksta modernog zapadnog sveta u kojem život sve više podražava “show business” i de la Iglesijinog stila savršeno funkcionira. De la Iglesijin izraz je horor-komedija i ovde uspeva da postigne taj efekat čak i bez natprirodnih elemenata. Naprosto, okruženje novogodišnjeg programa i naročito snimanja istog je apsurdno i jezivo samo po sebi. Dodajte samo karikirane likove i situacije i eto 100 minuta ludog zezanja.
Nema veze što nije Nova Godina. Uostalom, to se tada i ne snima. I, iskreno, ne samo da bih voleo da ‘Mi gran noche’ sledeći put pogledam u okviru novogodišnjeg programa, nego bih čak i gledao novogodišnji program u de la Iglesijinoj izvedbi. (8/10)

Filmski kritičar Marko Stojiljković porijeklom je iz Beograda, a živi i radi u Sloveniji. Pratite ga i na blogu Film na dan.


Slične vijesti

04.03.2022. (12:00)

Čovjek čovjeku vuk

Jane Campion i ‘Šape pasje’ – užasavajuća lakoća zaostalosti i okrutnosti

Zanimljiva analiza filma, Josip Mlakić za Express: Nešto i o tajanstvenom naslovu filma ‘Power of the Dog’. Radi se o izrazu iz biblijskog Psalma 22, 20 koji u engleskom prijevodu glasi: Deliver my soul from the sword; my darling from the power of the dog. U filmu je to prevedeno na sljedeći način: Dušu moju istrgni maču, iz šapa pasjih život moj. (Ovaj Psalam čita glavni lik, Peter u samoj završnici filma.) Od tuda, dakle, ‘Šape pasje’, iako je na hrvatskom možda primjereniji izraz “iz vučjih ralja” ili “od vrata paklenih”. U jednom intervjuu koji je dala povodom filma, Jane Campion je objasnila da je “moć psa simbol dubokih, nekontroliranih poriva koji nas mogu uništiti”. Od prvog dijela filma, svjestan Peterove homoseksualnosti, Phil od kožnih traka plete konop za Petera, znajući da je njegov otac izvršio samoubojstvo vješanjem. Tu možemo govoriti o ljudskoj okrutnosti, ali i o vjerskom puritanizmu, gdje je konop, u krajnjem slučaju, jedino izbavljenje iz “šapa pasjih”.

04.03.2022. (00:00)

Umjetna inteligencija napada

BigBug: SF komedija o ustanku robota

Redatelj Jean-Pierre Jeunet je servirao znanstveno-fantastičnu komediju satiričnog tipa i metaforičnog karaktera koja, nažalost, nije toliko smiješna, a ni posebno pametna. Teleportirani smo u “jeunetovski” koloriranu budućnost ne toliko daleke 2045. godine gdje ljudi maksimalno ovise o tehnologiji, umjetnoj inteligenciji, kućnim i inim robotima, no to im ne smeta jer im omogućava lagodniji život. Jednog dana dolazi do ustanka robota, zatvaraju ukućane i uspostavljaju robo-diktaturu. Slobodna

01.03.2022. (16:46)

Disfunkcionalna radna obitelj

Španjolski film ‘Veliki gazda’ – priča o kapitalizmu na granici od ozbiljnog do komičnog

Kao “prijateljsko lice kapitalističke korupcije” Blanco (Bardem) iza smješka skriva unutrašnjeg Escobara. On zaposlenike naziva svojom djecom i hini da je njihov otac postavljajući se kao nekakva očinska figura, ali nije mu problem dati otkaz toj djeci, tj. donijeti teške odluke za “dobrobit” obitelji koja je disfunkcionalna, bolje reći posla. Predstavljajući se kao dobar šef i moralan čovjek, iako je prilično loš i nemoralan, Blanco propovijeda o “trudu, ravnoteži i odanosti”, riječima ispisanim na zidu njegova skladišta – piše Marko Njegić. Slobodna

18.02.2022. (23:00)

Novo u kinima

‘Janje’ – film o paru koji ne može imati djece pa usvoji dijete s janjećom glavom

Dio je kritike “Janje” žanrovski okarakterizirao kao horor, što baš i nije najtočniji opis. Islandski se film prije može opisati kao smjesa northern gothica, basne, bajke i grčkog mita s motivom hybrisa u središtu. Iz tog žanrovskog miksa islandski je režiser izveo efektnu ekološku parabolu o ljudskoj vrsti koja uzima sve i zato biva kažnjena. Ima nešto u tim ovcama: na koncu, pasli su ih i stari Grci – piše Jurica Pavičić. Jutarnji

17.02.2022. (21:00)

Novo u kinima

‘Smrt na Nilu’ je napredak u odnosu na ‘Ubojstvo u Orient Expressu’

Vlak je sad zamijenjen parobrodom koji vijuga rijekom, a redatelj Branagh (također glumi Poirota) atraktivno vizualizira krstarenje, kao i sam egzotični Egipat, uspijevajući zamaskirati činjenicu da “Smrt na Nilu” nije snimljena na pravoj lokaciji. Rezultat takvog pristupa je blockbusterska trilerska “grandezza”, eskapistička zabava nalik kriminalističkom putopisu sa staromodno-modernim vizualnim i zvjezdanim sjajem – piše Marko Njegić. Slobodna

15.02.2022. (14:00)

Japanska poetika

‘Drive My Car’ – bliskost nas može izliječiti tamo gdje joj se najmanje nadamo

Japanski film, adaptacija romana Harukija Murakamija, nije samo kandidat za Oscara u kategoriji stranih filmova, nego je i kandidat za Oscara za najbolji film, najbolju režiju i najbolji adaptirani scenarij. Drive My Car je emotivno putovanje u srce bliskosti koja se može ostvariti između ljudi koji su duboko povrijeđeni. I to bez seksa. Film je kompliciran, iritantan i slojevit i ni u jednom trenutku neće pokušati ulizivati se i svidjeti vam se – piše Zrinka Pavlić. T-portal

14.01.2022. (15:00)

Zalomilo se

Osrednji novi Clooneyjev film: Što mu je bilo dok je sjedio u redateljskom stolcu? Je li zaspao?

Memoari Pulitzerom ovjenčanog novinara JR Moehringera poslužili su kao baza Amazonova filma “The Tender Bar”. Načelno zanimljiv lik i zanimljiva storija, pogubili su se u tranziciji na film, tj. od memoara do scenarija, iako je “na papiru” sve slutilo na dobro, računajući ime Georgea Clooneyja u ulozi režisera i Williama Monahana kao scenarista – piše Marko Njegić. Slobodna

13.01.2022. (23:00)

Novo u kinima

‘Licorice Pizza’: Savršeno ukusna kriška filma i života

Za ljubitelje “ranog” Paula Thomasa Andersona, “Licorize Pizza” predstavlja povratak u vrijeme kad su se zaljubili u njegove filmove, a za njega povratak nezavisnjačkim “indie” korijenima devedesetih i mladosti sedamdesetih s, kako se kaže, današnjom pameću. “Licorice Pizza” je divotica od filma, romantična i komična, nostalgična i snolika kao California Dream, mladenački zaigrana i zrela – piše Marko Njegić. Slobodna

07.01.2022. (19:00)

Kad glumica postane redateljica

‘Mračna kći’ otkriva što se dogodi kada žena osjeti da je guše majčinstvo i brak

Glumica Maggie Gyllenhaal se u režiji prvi puta okušala 2020. godine u sklopu Netflixovog projekta “Homemade”, omnibusa 17 kratkih filmova koje su poznati filmaši napravili tijekom pandemije koronavirusa. Već se iduće godine prebacila na dugi metar te za Netflix režirala i scenaristički adaptirala roman Elene Ferrante “Mračna kći”. Film je početkom rujna premijerno prikazan na Filmskom festivalu u Veneciji, gdje je odnio nagradu za najbolji scenarij. Nenad Polimac film ocjenjuje trojkom. Jutarnji