Miljenko Jergović: Da nije bilo Balaševića, manje bi oko nas bilo dobrih prostodušnih ljudi - Monitor.hr
21.02.2021. (21:00)

Ravno do dna srca

Miljenko Jergović: Da nije bilo Balaševića, manje bi oko nas bilo dobrih prostodušnih ljudi

Balašević nikako nije mogao biti moj izbor. Za njegove pjesme rođen sam ili prekasno, ili prerano. Estetski: slabo sam podnosio tu prezašećerenu sentimentalnost. Politički: već mi s nenavršenih četrnaest nikako nije odgovaralo njegovo “računajte na nas”, jer sam već nabavio “Dolgcajt”, prvi album ljubljanskih Pankrta, na kojem se na Balaševića referirala pjesma “Računite z nami”. Rugali su mu se, prevodili njegove sentimente, te još više kolektivne sentimente socijalističke Jugoslavije, u matricu totalitarnog zaglupljivanja… Ključne riječi, ključne fraze našega jezika nisu Krležine ni Andrićeve, nego su Balaševićeve. Naravno da to govori o nama, našem jeziku, i o onome od čega se on gradi i što se u njemu raspada i nestaje. Kakav svijet, takav mu i jezik. Ali meni se čini da bi ovaj svijet bez Đorđa Balaševića bio mnogo gori, strašniji i beznadniji, i da bi među nama bilo mnogo manje tih dobrih i prostodušnih ljudi. Onih kojima je Balašević sačuvao dušu. Onih koji bi ostali bez duše da njega nije bilo.
Tog 7. veljače 1998. premijerno je pred onih četrnaest hiljada ljudi zapjevao ovo (Sevdalinka). Da me je netko tad vidio, pomislio bi da sam poludio, da sam se, evo, rasplakao na Balaševića.
Ne morate vi voljeti Miljenka Jergovića, ali posveta koju je napisao je sjajna.


Slične vijesti

Utorak (12:00)

Mitovi i legende

Jergović: Mirko Novosel, čudotvorac koji je Svetog Nikolu utopio u šalici čaja

Čitam u novinama da je prošlog ponedjeljka, u nekoj svečanoj dvorani, sa živim i zdravim slavljenikom za stolom, proslavljeno sedamdeset godina od dana kada je Mirko Novosel na Tuškancu zaigrao košarku za Lokomotivu. I premda je u kasnijoj karijeri stvarao jugoslavensku i hrvatsku košarku, upravo onako kako je Zeus stvarao svijet, istina će biti da je Novosel došao u – Plećaševu Lokomotivu. Simboli traju izvan povijesnog vremena i nisu podložni kronologijama ljudskih života. Novosel imao je tu nesreću da stvarajući u ljudima i narodima višak samopouzdanja i samopoštovanja to isto nije stvorio u sebi, pa je pristao da bude izbačen iz hrvatske košarke i ubačen u politiku i sport. Istovremeno, imao je on i tu sreću što Hrvatska jest bila čuvena po košarci, ali nije čuvena po efikasnom i poštenom pravosuđu, tako da nikad nitko neće biti suđen za zlodjelo počinjeno nad stadionom u Maksimiru – piše Miljenko Jergović na blogu.

20.01. (18:00)

Građevina umjetnosti

Jergović: Zdenka Badovinac i ukazanje Godota u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu

Kako je došlo do te posve nevjerojatne okolnosti da se Zdenka Badovinac kandidira i da ju Upravno vijeće Muzeja suvremene umjetnosti predloži za ravnateljicu? Znači li to da je nekome na um palo da s Muzejom suvremene umjetnosti u Novom Zagrebu isplovi u Europu i među ljude? Zdenka Badovinac, ako nakon tri, šest ili devet mjeseci ne da ostavku i ne pobjegne glavom bez obzira, naći će se pred problemom kakav, čini mi se, nije imala u tridesetak godina stvaranja ljubljanske Moderne galerije ili osvajanja i kultiviranja Metelkove. Građevina u Aveniji Dubrovnik, ta svojevrsna zadužbina Bože Biškupića, nakon onog veličanstvenog otvorenja nikada zapravo nije oživjela, tu običan građanin nema što da traži – piše Miljenko Jergović na blogu.

16.01. (17:00)

U australsku ambasadu nakon kupnje gaća

Jergović: Afera Đoković, ili kako se obraniti od neprijateljevih vrlina

Zašto bi Australce bilo briga ako je Đoković prenosio virus po Srbiji? Njima bi, iz protuepidemijskih razloga, trebalo važno biti samo da je Đoković spoznao virus i da je virus spoznao Đokovića. Nacionalističkoj svijesti teško je prihvatiti da je neprijatelj ispravan ili da je neprijatelj u nečemu najbolji. Nema teže uvrede od ove: Novak Đoković najbolji je individualni sportaš današnjice i vjerojatno najbolji tenisač u povijesti. Spasili bi se od samih sebe i od strašnog demona koji ih progoni samo kada bi konačno negdje pronašli gdje je i kada Novak Đoković ružno govorio o Hrvatima ili Bošnjacima. Skoro bi čovjek i poželio da napokon on nešto takvo izgovori. I da ispsuje sestre i braću, na pasja preskakala. Samo bi tako mogao spasiti i nas i njih. I pokazati da jedan smo rod. Tako je govorio Miljenko Jergović za svoj blog.

14.01. (11:00)

Rumeni dečko

Jergović: Damir Polančec, nevinost bez zaštite

Polančec je 2009. žrtva hrvatske žudnje za Europom i Europskom Unijom. Njega se hapsi i njemu se sudi da bi se Hrvatska pokazala pred Bruxellesom. Hapsi se nedužnog čovjeka, jer se samo proces onome tko je nedužan može držati pod potpunom kontrolom. Hapsi ga se, dakle, iz viših nacionalnih interesa. Iz takvih se interesa ne može hapsiti one koji su doista krivi. Polančec nije neki simpatičan frajer. Rumeni dečko u konfekcijskom odijelu, plaha narodska pojava, više seoska nego gradska, izdanak jednog je danas već prošlog vremena. U tom vremenu još uvijek govorilo se o tranziciji, privatizaciji, prihvaćanju europskih standarda. Gabrijela Žalac, skupa s bojnom Plenkovićevih ministara i ministrica, dijete je novog doba. Ovo je doba korporativnih menadžera, post-istine, post-etike i post-pravde. Polančec je žrtvovan u vjeri da je Bruxelles palača pravde, i da su lupeži u Bruxellesu izvansistemske pojave. Poput štakora u kuhinji boljeg hotela. Kako smo se plašili vlastitih lupeža, ili kako smo svi zajedno participirali u izgradnji lupeškog, tobože tranzicijskog društva, podmetnuli smo nevinog rumenog dečka, čije jedino je lupeštvo bilo to što je bio potpredsjednik vlade i član Stranke – piše Miljenko Jergović na blogu.

05.01. (15:00)

Vrijeme koje živimo

Jergović: Zoran Vakula i godina koju je, uz mnogo sreće, trebalo predisati

Vakula je, za razliku od svojih prethodnika, šoumen. Nakon što je još kao vrlo mlad čovjek postao čuven po prognozi vremena, njegovu su popularnost krenuli koristiti u zabavnim i propagandnim programima. To mi se nije sviđalo. Meteorolozi su, kao i pulmolozi, ljudi od povjerenja. Kod njih se informiramo kako ćemo sutra disati. Od onoga što će nam oni reći ovisi naše raspoloženje. Oni određuju naše dnevne odluke: hoćemo li sutra na put, hoće li ovoga siječnja biti snijega, hoće li se na Baniji smrzavati ljudi… To nije za šalu i zabavu. Međutim, zabavljačka reputacija i talent Zoranu Vakuli nimalo nisu naškodili. Ne samo da mu se i dalje jednako vjeruje, nego će za većinu publike on biti čovjek koji nas je najdosljednije i najozbiljnije izvještavao o vremenu u kojem živimo. I kakva god nam bila 2022, opet će najvažnije biti da je sa srećom predišemo – piše Miljenko Jergović na blogu.

01.01. (14:00)

Da se ne zaboravi

Jergović: Mnemozina neka vas izuzme od svakog gorkog zlopamćenja

Božica Mnemozina blagoslovila nas je s dva velika talenta, iz koja, zapravo, proizlaze sve umjetnosti i poneka znanost. Prvi je talent pamćenja. Drugi je talent zaboravljanja. A sad neka me mudar stari Grk ne ispravlja, govoreći mi da je Leta božica zaborava. Talent zaborava je u nadležnosti božice pamćenja. A talent pamćenja, pored ostaloga, sačinjava našu osobnost, identitet, dušu. Božica Mnemozina ugodila je stvari tako da dobri ljudi dobro i zaboravljaju. A to znači ovo: pamte ako su nekome u 2021. nehotice, ili hotimice, nažao učinili. I onda nekako nastoje da tom nekome svom čine sve sama dobra, e ne bi li taj napokon zaboravio zlo koje je od njih morao istrpiti. A zaboravljaju, ti dobri Mnemozini ljudi, svako zlo koje je nad njima počinjeno. Zaboravljaju ga tako što pamte događaj, ali ne pamte njegovu bit. Ne pamte vlastitu bol i poniženje. Ako je po Mnemozini, ljudi su većinom dobri. A ja bih, vidiš, protivno njoj, rekao da su ljudi većinom zli! Lamentira u staro-novogodišnjoj kolumni Miljenko Jergović za 24 sata.

25.12.2021. (17:00)

Tihi odlazak uz drugog velikana

Jergović: Nikola Šop, smrt jednog zagrebačkog podstanara

Pisao je pjesme ispunjene naivističkom kršćanskom inspiracijom, u duhu franjevaštva i zajedništva svih zemaljskih stvorenja. Objavljivao je tad, uglavnom, u Beogradu, te uglavnom po klerikalnim hrvatskim novinama i časopisima. Sve dok ga u jednom trenutku na zub nisu uzeli crkveni konzervativci, zbog načina na koji je, vedro, prostodušno i pomalo narodski, prikazivao Sina Božjeg. Tko zna kako bi izgledao život Nikole Šopa, a onda i kako bi izgledalo cjelokupno njegovo djelo, da nije 6. travnja 1941. Njemačka napala Kraljevinu Jugoslaviju, i da nije onako bezdušno bombardirala Beograd. Bombe je Šop dočekao u Zemunu, pa je u strahu i panici skakao s balkona u bezdan i teško povrijedio kralježnicu. Bilo mu je tek trideset i sedam, živjet će još punih četrdeset godina, ali taj će mu skok i lom sasvim promijeniti sve životne perspektive. Uglavnom će biti polupokretan ili nepokretan i nikad više neće biti zaposlen čovjek niti živjeti normalnim građanskim životom. Miljenko Jergović u misaono-biografskom izdanju za Božić, za 24 sata.

25.12.2021. (00:00)

Ćevapi su najbolji

Jergović: Najskuplji bosanski film, snimljen za nikakve pare

Deset u pola vrlo je duhovit film. Ako vam je do smijeha i do takozvanog bosanskog humora, bujrum, izvolite u kino, lijepo ćete se provesti. Ako vam je do ćevapa, također ćete se lijepo provesti. Danis Tanović je od muke, opterećen tim strašnim viškom stvarnosti, koji je za nekoga tko i sad živi u Sarajevu vjerojatno neizdrživ, snimio divan i paperjast eskapistički film. Njegova neusporediva veličina u ovdašnjim kinematografijama tiče se činjenice da su eskapistički filmovi u vremena opterećena društvenom depresijom, nervozom, histerijom, apsolutni privilegij i monopol vrlo bogatih društava i kultura. Filmska bajka ozbiljan je, premda perverzan, oblik autorefleksije jedne kulture. U njezinu se eskapizmu ogledamo kao u iskrivljenom ogledalu – piše Miljenko Jergović. Express

24.12.2021. (00:00)

Volimo ga, ne volimo ga, gledamo ga

Jergović: Junak našeg doba – Aleksandar Stanković

Kako je jedna nemoguća emisija, u svom nepristojnom autsajderskom terminu, mogla opstati punu dvadeset i jednu godinu? Vrijeme je obiteljska ručka, minula je nedjeljna misa na televiziji i u životu, očevi preko lonca s juhom dijele pljuske neposlušnoj mladoj čeljadi, malograđanstvo se nada popodnevnoj sijesti, patrijarhat je na svojemu tjednom vrhuncu. Bog je zadrijemao nad stvorenim svijetom. I upravo u tom trenutku, dok čuje se prasak očeve brižne šamarčine, Stanković započinje emisiju. Kako je takvo što moguće? Tako što Stanković ima razvijeno čulo za malograđanske čežnje i potrebe. U svakom trenutku on zna što rulja želi. A ima hrabrosti da joj ne udovolji. Vrlo rano dopustio je da ga antagoniziraju, pretvore u neprijatelja. Ali ih je prethodno učinio ovisnim o svojoj emisiji. Više o pitanju tko je sljedeći gost, nego o samoj emisiji. “Nedjeljom u 2” antologija je malograđanske Hrvatske, a bogme i regije. Svi čeznu da budu pozvani, premda nema nijednog i nijedne da bi to i priznala – piše Miljenko Jergović na blogu.