Miljenko Jergović: Rushdie - Monitor.hr
14.08. (13:00)

O pozadini mržnje prema velikom piscu

Miljenko Jergović: Rushdie

Nevolja Salmana Rushdieja sastojala se u tome što je “Sotonske stihove” objavio pred sam kraj rata između Irana i Iraka, u vrijeme kada je, kao metafora vjere, revolucije i mučeništva Homeini bio na svome vrhuncu. To je proizvelo činjenicu da će njegova fetva imati golem odjek izvan Irana, u čitavom islamskom svijetu. Odjek Homeinijeve fetve bio je – da se patetično izrazimo – krik ranjene duše islamskoga svijeta, slomljenog kolonizacijama i autoritarnim režimima, dezorijentiranog padom komunizma i nestajanjem Sovjetskog Saveza i duboko frustriranog nerazumijevanjem i ravnodušnošću Zapada prema njegovoj sudbini. Salman Rushdie je u toj stvari bio ni kriv, ni dužan. Bio je kolateralna žrtva, čovjek kojemu se na glavu srušila jedna velika i strašna povijest i pripovijest. Štoviše, Rushdie je pao od onih za čije se dostojanstvo, kulturno i civilizacijsko, u svojim romanima zdušno borio. Ali uzalud je to govoriti, kad ljudi što su pristali uz fetvu ne misle tako. Uzalud, kad ga u svojoj dubokoj uvrijeđenosti nisu ni čitali. Miljenko Jergović


Slične vijesti

28.11. (17:00)

Povratak otpisanih

Jergović: Kratka povijest čuda na svjetskim prvenstvima

Najveće čudo u toj povijesti, s kojim i započinje era čudesa na svjetskim prvenstvima, zbilo se 1954. u Švicarskoj. Nikad u povijesti nogometne igre nije na zeleni teren istrčala moralno-politički problematičnija i u svakom pogledu poraženija i poniženija ekipa od te Njemačke iz 1954, koja u to vrijeme i nije bila najdobrodošlija. Pritom, bili su jaki kao zemlja! Nijemci i Madžari našli su se 1954. u istoj skupini, igralo se drugo kolo, i Herberger je na Madžarsku poslao rezervnu ekipu. Računao je da tu utakmicu ne može pobijediti. Igralo se po kiši, usred nekoga mitskog blata, najvećeg blata u sveukupnoj povijesti svjetskih prvenstava, i Madžari su u tom blatu masakrirali Nijemce nečuvenim rezultatom 8:3. No, to ih nije demotiviralo, a dogurali su čak do finala gdje su se susreli – upravo s Madžarima. Ostalo je povijest, prisjeća se Miljenko Jergović.

21.11. (00:00)

O romanu Gabriela Garcije Marqueza “Jesen patrijarha”

Miljenko Jergović: Svijet zatočen u duši manijaka

Dogodi se da neka knjiga, odavno napisana, počne određivati stvarnost. Postane njen nacrt, prema kojem precizno do u potankosti odvijaju se događaji. Tako da ćemo iz knjige, čitajući je, napisane mnogo prije nečega što se dogodilo, saznavati o smislu i sadržaju, o razmjerima, onoga što je oko nas. Takva knjiga roman je kolumbijskoga novinara i prozaista, apostola latinoameričkoga književnog vala od prije pola stoljeća, pisca magijskog realizma Gabriela Garcije Marqueza “El otoño del patriarca” iz 1975. godine. Od početka Putinove agresije na Ukrajinu, ili još malo prije, od čuvenoga njegova govora u kojem nekim jezovitim verbalnim i mentalno-emocionalnim zamahom ništi Ukrajinu, opovrgava postojanje ukrajinskog naroda i korigira povijest mimo sveukupne njezine događajnosti i dogođenosti, pripovijest se u zbilji odvija onako kako se već, kao farsa, odvila u “Jeseni patrijarha”. Miljenko Jergović

 

15.11. (23:00)

O dnevniku Predraga Fincija: "Prošle godine u Barnetu"

Miljenko Jergović: Čemerno je piti u tuđini

Predrag Finci tipični je sarajevski majstor gnome i anegdote, jedan od najizrazitijih talenata generacije. Svoje verbalno umijeće razvijao je po krčmama i birtijama svoje mladosti, po studijima kod najčuvenijih europskih profesora, u beskonačnim razgovorima o svemu i svačemu, čitajući sve i svašta, živeći u zanimljivim vremenima. Na jednome mjestu u knjizi “Prošle godine u Barnetu” Finci piše: “Pita me poznanica kako mi je u Engleskoj. ‘U Sarajevu sam viđao pripitog Sašu Vojtova, u Londonu Petera O’Toolea.’”. Svega ima u toj usporedbi dva grada i dva života, u toj refleksiji o egzilu: i tipičnoga sarajevskog hvastanja koje, međutim, popravlja ona najdublja i sveponištavajuća autoironija, i vrhunskoga gega, igre kulturnim modelima i ljudskim sudbinama, usporedbe neusporedivog… Za vedrog čovjeka čemerno je piti u tuđini. Općenito je čemerno piti u tuđini, čak i nakon što ti tuđina postane dom, ili nakon što ti cijeli svijet, uključujući rodno selo, postane tuđina. Miljenko Jergović

 | Author: Chiqui Teo/CC BY-SA 4.0

 

 

 

13.11. (21:00)

Poruga, poruka, pouka

Miljenko Jergović: Smijemo li se rugati ljudima?

Smijemo li se ljudima rugati? O da, itekako. Ruganjem se oslobađamo unutarnjeg mraka pa prema svijetu nastupamo kao slobodni ljudi. Ali rugati se, načelno govoreći, možemo samo onima koji su od nas veći i jači, onome što nas po svemu nadrasta i nadmašuje, i što možemo shvatiti i obuhvatiti samo ruganjem. Ogavno je, međutim, rugati se slabijima ili ljudima u nevolji. Slabije od sebe čovjek će manje povrijediti bude li ih batinom tukao, nego kada ih vrijeđa riječima. Batina ponizi i onoga tko je drži u ruci, a riječima se ljudi služe sve slobodnije i neodgovornije. Riječima i kamerama mobilnih telefona. Pripovijest o mladiću Mladenu koji je tražio posao, a onda su mu se do smrti narugali proširila se i iz još jednog razloga koji me zapravo najviše plaši: ljudima koji ovu pripovijest šire i komentiraju izgleda i nije na um palo da su se trebali naći tu negdje u blizini, da su mu trebali pomoći, ali ih za Mladena nigdje nije bilo. A to bi zapravo trebalo biti ono u čovjeku prvo: grizodušje što nisam tog dana bio na pumpi u Laktašima i što nisam bio drukčiji od svijeta. Pa da sin čovječji ima gdje nasloniti glavu. Miljenko Jergović

06.11. (12:00)

Pas kada trči pred rudo, može mu se dogoditi da ga pregazi kotač. Povijesti.

Miljenko Jergović: Kako se Andrej našao na pravoj strani povijesti

Andrej Plenković ne pomaže Ukrajini i Ukrajincima zato što su napadnuti i zato što je emocionalni refleks čovjekov i moralna obaveza biti na strani napadnutih, nego im pomaže (ako im pomaže) zato što je to “prava strana povijesti”. Kako sadašnjost nema povijesti, premda je izvjesno da će je imati, ali tek kada se pretvori u prošlost, tako je povezivanje rata u Ukrajini s nečijom stranom u povijesti bespredmetno i nesuvislo. Osim toga, zauzimanje strana u ratu koji je tek započeo nije zauzimanje strana u povijesti. To je trčanje pred rudo. A pas kada trči pred rudo, može mu se dogoditi da ga pregazi kotač. Povijesti. Ali čak i u slučaju da pas ima jasnu viziju, te da, trčeći pred rudo vješto uzmakne kotaču, zašto bi njegovo trčanje bilo išta više od junačnog oblajavanja kotača? Zašto bi to oblajavanje bilo bitno? I kada bismo imaginirali tu Andrejevu “pravu stranu povijesti”, ona bi zacijelo morala biti kriva strana ljudskosti. Biti na strani Ukrajine ne znači biti na strani Amerike i Zapada. Biti na strani Ukrajine znači biti na strani Ukrajine. Dok god je napadnuta. I po mogućnosti od toga ne izvući nikakvu korist. I ne očekivati nikakvu zahvalnost.  Miljenko Jergović

31.10. (00:00)

U poganom vijeku, na strašnome mjestu, umio je Andrić u životu udesiti da mu više ništa ne mogu oni koji su još do maloprije mogli sve

Miljenko Jergović: Zašto je Ivo Andrić pobjegao iz Zagreba?

“Meni je sada nemogućno da u sećanju prevalim toliki razmak pa da objašnjavam zbog čega sam pre više od 50 godina napustio Zagreb (…) Što zbog zdravlja, što zbog sredine koja je za me bila nova i u mnogo čemu različita od one bosanske, ja u Zagrebu nisam mogao uhvatiti koren i ostati. Tu nisam imao nikoga svoga, bilo je trenutaka kad sam padao u očajanje i po svaku cenu želeo da odem.” Ovako govori Ivo Andrić u vrijeme kada nikome više ništa nije dužan i kada mu nitko više ništa ne može. Tada je već bio dobitnik Nobelove nagrade i svih najvećih jugoslavenskih državnih i književnih priznanja, od kojih je sve novce podijelio u dobrotvorne svrhe. Od Zagreba i od hrvatske književnosti potjerala ga je odavno kolektivna omraza koja se ticala njegove neusporedive književne veličine koju su drugi, pa i sam Krleža, doživljavali – kao ličnu uvredu. Miljenko Jergović

 

30.10. (00:00)

Poetična strana cajki

Jergović: Oči Saše Matića

Prije dvadesetak godina, dok sam još uvijek često putovao u Sarajevo, zaustavljao bih se na granici u Bosanskom Brodu i kupovao u kućnoj radinosti prepržene diskove, s obaveznim fotokopiranim omotnicama originala. Bilo je jeftino. Tako sam otkrio Sašu Matića, slijepog pjevača, kafanskog kantautora i klavijaturista, koji je već tada bio silno popularan po domovima kulture i kafančugama u Bosni i Srbiji. Slušao sam tada, vozeći se prema Sarajevu, ili krećući nazad prema Zagrebu, ono što zagrebački malograđani i lijeva fejsbučka inteligencija eto nikada neće čuti. I za razliku od čuvenog džez impresarija, koji je u kulturi grada ostao upamćen kao voditelj nekih dobrih i važnih klubova, zaključio sam da Saša Matić itekako zna pjevati. I da pjeva odlično. Zašto Saša Matić može dvaput napuniti zagrebačku Arenu, a nijedan izvođač neke drukčije glazbe, one koja je bliža lijevoj inteligenciji i profinjenom fejsbučkom građanstvu, ne može nijednu? Razlog je u tome što Saša Matić predstavlja većinsku, narodsku kulturu, dok je ovo drugo, što god to bilo, manjinska i elitistička kultura. Ali ne samo to… Piše Miljenko Jergović za 24 sata.

26.10. (01:00)

Čovječanstvo je svjesno sebe upravo zahvaljujući Van Goghovim “Suncokretima” ili statuama Buddhe u Bamijanu

Miljenko Jergović: Nema razlike između ekoloških aktivistica u Londonu i talibana

Vincent Van Gogh | Author: Wikipedia

Između ekoloških aktivistica s juhom i afganistanskih talibana koji su uništili goleme statue Buddhe u Bamijanu razlika je samo u ideološkoj i marketinškoj agendi, razlika je u pripovijesti: jedne nazivamo aktivisticama, a talibane teroristima. Zamislimo načas kako bi izgledao svijet bez Van Goghovih “Suncokreta”, svijet bez umjetnosti ili svijet u kojemu bi umjetnost bila bezvrijedna jer se sva vrijednost pretače u obnovljive izvore energije i hranu za gladne? Taj svijet izgledao bi onako kako danas izgleda talibanski Afganistan. Možda vam se na prvu čini da su ekološki imperativi razumniji od islamističkih imperativa, no činjenica da Van Gogh nema baš nikakve veze s gladnima u svijetu, naftnom krizom ili ratom u Ukrajini, a da su njih dvije napale baš Van Gogha, savršeno precizno svjedoči da se iracionalnost njihova aktivizma ne razlikuje od iracionalnosti talibanskog terorizma. Miljenko Jergović

22.10. (23:00)

Društveni angažman u totalitarnom je svijetu važniji od estetike. Od nogometa, međutim, nije

Miljenko Jergović: Zašto Karim Benzema, najbolji nogometaš svijeta, ne pjeva Marseljezu?

Nogomet je, vjerojatno, jedina čovjekova aktivnost oko koje se okupljaju društvene elite u kojoj te ne diskvalificira tvoje etničko, vjersko ili rasno manjinstvo. I još uvijek nogomet je sport u kojem najbolje prolaze djeca iz socijalno deklasiranih dijelova društva. Njihov očaj je najveći. Nogomet je, više nego išta drugo, posao u kojem nedodirnut možeš biti to što jesi. I nikad se ne moraš izjasniti o onome što jesi. Postoje igrači u koje se uvijek gleda: pjeva li on himnu? Tako se, recimo, gledalo u Danijela Subašića, a on je pjevao otvarajući širom usta, kao da je Caruso. I naravno da se moralo primijetiti da Karim Benzema ne otvara usta dok svira Marseljeza. Upitali su ga zašto, a on je u intervjuu za madridski sportski list Marca rekao: “Ako poslušate riječi Marseljeze, čut ćete u njima samo poziv u rat, a meni se to ne sviđa.” No, zašto je tako teško prihvatiti da jedni Francuzi pjevaju Marseljezu, a drugi je Francuzi ne pjevaju? I zašto je mnogo lakše reći da ovi drugi – nisu Francuzi? Zato što i nije o Marseljezi riječ, nego o tome da se nekako pronađe razlog da se “drugima” odrekne pravo da budu ono što jesu, dakle Francuzi. 24sata

17.10. (01:00)

Dogodio se smak jednoga svijeta, a nama je pružena mogućnost da u novom životu poživimo u drugome svijetu, ali kao stranci, migranti, tuđinci

Miljenko Jergović: Goranka Matić – roditeljica YU novog vala

Fotografkinja Goranka Matić bila je među najvažnijim stvarateljima naše slike u osamdesetima. Neke njezine fotografije – obilazeći izložbu nabrojao sam ih dvadesetak – postale su na takav način amblematske da ih više nismo doživljavali kao fotografiju. Bile su projekcije naše svijesti, nešto poput narodnih pjesama u žanru slike. Goranka Matić nije fotografirala svijet onakvog kakav je on izgledao, nego je svijet izgledao (počinjao izgledati) onako kako ga je Goranka Matić fotografirala. Svodeći račune vlastitoga socijalnog poraza i općeg rasula svijeta iz kojeg sam potekao, došao sam do bizarnog otkrića: sva ta pusta vjera da neće biti rata, a onda da u tom ratu neće baš sve biti uništeno, ticala se isključivo dizajna nas i našega svijeta u osamdesetima. Naprosto, nije se moglo zamisliti da će svijet koji je izgledao kao Europa prestati da bude Europa. Miljenko Jergović