Najbolje albume Boba Dylana biraju Ante Tomić, Dragaš i Brlek - Monitor.hr
28.06.2020. (16:00)

Uvod u Dylana

Najbolje albume Boba Dylana biraju Ante Tomić, Dragaš i Brlek

Tri poznavatelja opusa velikog kantautora, Aleksandar Dragaš, Ante Tomić i Tomislav Brlek, nakon izlaska sjajnog albuma Rough And Rowdy Ways, biraju 10 najboljih albuma Boba Dylana. Najbolji je Tomić, naravno: Uglavnom, sve do jeseni 1997. on mi nije mnogo značio. I onda – tras! “Time Out of Mind” na prvi me dodir zarazio. Idućih nekoliko godina nezasitno sam slušao Dylana, prvo redom, štreberski, a onda napreskok, brsteći sad ovdje, sad ondje, sakupljao sam bootlege, putovao na koncerte, čitao knjige Greila Marcusa. Nakon svega mislim da bih mogao reći da iz Boba Dylana imam žuti pojas. Za “Rough and Rowdy Ways” kažu da je desetljećima unatrag najbolje izdanje Boba Dylana, zaboravljajući da su jednaku stvar napisali koliko jučer. Neumjereni me je ushit učinio opreznijim, a i vama bih to savjetovao. Prije nego što se naglavačke bacite u pohvale, uzmite samo sat i pol da poslušate, na primjer, “Blonde On Blonde”. Meni je to najdraži od tri velika albuma objavljena između proljeća 1965. i ljeta 1966. Jutarnji


Slične vijesti

13.06. (21:30)

Korona kao 'prilika da se čovjek odmori od kapitalizma'

Grgić o novoj knjizi Aleksandra Dragaša: Beskonačno urnebesni komadići djetinje dražesnosti

Aleksandar Dragaš za vrijeme korone nije mirovao, već je ostao dosljedan svom kanonu slušanja i pisanja o glazbi. O knjizi kao svojevrsnom hibridu kratkog dnevnog komentara, eseja, vinjete ili pak “pričice” (Rockmark), Velimir Grgić u recenziji za Ravno do dna kaže sljedeće: “Pjesme u doba korone” su Dragašev osobni glazbeni dnevnik, sučeljavanje čovjeka s izgubljenom mladosti i odjecima sveživotnog hedonizma, sudarenog s posljedicama izolacije kao otvaranja prostora za razmišljanje o prošlosti – i sve to kroz nostalgiju glazbene selekcije. Daleko od birtija u kojima je, kako sam piše, zapio najmanje jedan polovni BMW, Dragaš potvrđuje tezu da se u dobu kriza ljudi očajnički hvataju za poznato.

13.03. (09:30)

Žena za sva vremena

Dragaš: Zdenka Kovačiček, mačka s devet glazbenih života, i dalje pokazuje zavidnu kreativnost

“Konstatacija jedne mačke” nije suvremen R&B album, a i bolje da nije koliko je takva glazba otišla na kvasinu, ali jest revitalizirana i respektabilna, sočna i moćna fuzija rocka i bluesa, funka i jazza, soula i disca. Zdenkina lakoća uklizavanja u “crnačke” stilove i danas je fascinantna pa se čini da je teže bilo Davoru Gopcu u “Jaka” i Matiji Cveku u “Tvoje usne” parirati Zdenki nego njoj njima, dočim je duet “Pozitivan primjerak” s Remiizvrstan hibrid disco ritma, zveckave funk gitare, efektnih gudača i rapa… Konstatacija? Glazba je i danas ovoj mački s devet života poziv i strast, igra i ljubav, avantura i fora. Piše Aleksandar Dragaš za Jutarnji list

30.01. (18:30)

Zaslužili Rock & Off nagrade za životno djelo

Dragaš: Posveta pionirima pop i rock kritike u Hrvatskoj – što dugujem Profesoru i Vrdi

Vjerovali ste im “jer su bili poput vas, pričali vašim jezikom, voljeli iste bendove, plovili istim brazdama”. Ispravno je konstatirano i kako su Glavan i Vrdoljak koristili novinske stupce i retke da lica s omota ploča i s koncertnih pozornica predstave mainstreamu”, ali i da nisu “samo pisali tekstove i knjige, snimali radijske emisije, uređivali izdanja i osnivali glazbene nagrade” nego bili i “rock pedagozi i instruktori dobrog ukusa” koji su “rock kulturu učinili dostojanstvenom, jednakovrijednom drugim, ‘elitnim’ glazbenim žanrovima” dočim “sada imate TikTok i YouTube”. Piše Aleksandar Dragaš za Jutarnji list

03.01. (15:30)

Kakvo vrijeme, takva glazba

Dragaš: ‘Komorna opera‘ Nicholasa Lensa i Nicka Cavea, glazba za tužno vrijeme u kojem živimo

Nije to lako djelo, kao što nije to bio ni plod njihove suradnje na muzički brutalnoj suvremenoj operi “Shellshock” (2016.) o strahotama (Prvog svjetskog) rata, kao što umjetnost niti ne bi trebala biti. Ipak, na neki misteriozan način, kako to već biva sa spiritualnim prosvjetljenjem, da ne kažem velim ukazanjem, to iskanje svjetlosti i milosti u posvemašnjem mraku svijeta – kako su ga osmislili Cave i Lens, a potom u Lensovu domu u Bruxellesu jedan po jedan snimili glazbenici, njih jedanaest, te glasovima “izmolili” Lensova kći Clara-Lane, Nicholas L. Noorenbergh, tenor Denzil Delaere i sopranistica Claron McFadden – djelovalo je pročišćujuće i u konačnici umirujuće. Barem na mene. Piše Aleksandar Dragaš za Jutarnji list

11.12.2020. (22:30)

Solo vode

Saša Antić kroz lik Alejuandra Buendije kreirao prvi domaći album o pandemiji i karanteni

Antić kao Buendija majstorski surfa na valovima raznih glazbenih stilova u rasponu od tvrđeg rapa preko popa, šan(k)sone i kantautorskog rocka do skladbi koje bi mogle pobijediti na Splitskom festivalu kad bi ta parada kiča i neukusa na Prokurativama imala smisao postojanja kakvog je imala u zlatnim danima Tome Bebića, piše Aleksandar Dragaš.

27.11.2020. (17:30)

Party u kući

Povratak Richarda H. Kirka: Nakon četvrt stoljeća novi album šefildskog pionira elektronike

Aleksandar Dragaš o albumu Cabaret Voltairea: Kirk zvuči jednako svježe kao prije četrdesetak godina i ponovo drugačije od konkurencije. Njegova electro/industrial glazba i danas sadrži zvukove nekadašnjih šefildskih čeličana pa je sukladno tome “Shadow Of Fear” tvrd, težak i opor album, no zašto od glazbe tražiti samo laki užitak i puku zabavu?

16.10.2020. (22:30)

Glazba javna, identitet tajni

Sault: Antifašističke i antirasne poruke u plesnoj glazbi misterioznog podrijetla

Ni nakon četiri sjajna albuma objavljena u godinu i pol, javnost i dalje ne zna tko su glazbenici skriveni iza imena, kolektiv Sault. Bez obzira tko stoji iza njega, rezultat je zadivljujući komad ukusne i inteligentne clubbing glazbe s jasnim i glasnim socio-političkim porukama koje zazivaju više pravde i jednakosti, uključivosti i nenasilja, antirasizma i antifašizma, piše Aleksandar Dragaš.

12.10.2020. (09:00)

Neuništive legede rock and rolla

Dragaš: Prošlo je 40 godina od objave najtiražnijeg rock albuma u povijesti

Tko god je barem jednom prisustvovao tom proizvodnom procesu, teško će ga zaboraviti, jer odlazak na koncert AC/DC-a je poput prvog odlaska djeteta u dućan s igračkama. Ona njihova lokomotiva s turneje iz 2009. godine za mene je bila baš poput prve lokomotive iz Mehanotehnike koju sam dobio kao klinac na dar. Malo kad se čovjek u životu osjeća tako sretnim i radosnim kao na koncertu AC/DC-a, koji bi se polovinom studenoga trebali vratiti u akciju s novim albumom “Power Up” i, ako Bog da, naredne godine novom turnejom, na kojoj će umjesto pokojnog Malcolma ritam gitaru svirati njegov bratić Stevie Young. Piše Aleksandar Dragaš za Jutarnji list