Najbolji film Pule "Mali" Antonija Nuića, nagrada publike za "Comic Sans" Nevija Marasovića - Monitor.hr
21.07.2018. (23:21)

Najbolji film Pule “Mali” Antonija Nuića, nagrada publike za “Comic Sans” Nevija Marasovića

Velika Zlatna Arena za najbolji film na ovogodišnjem 65. Pulskom filmskom festivalu dodijeljena je filmu “Mali” redatelja Antonija Nuića, a nagradu publike Zlatna vrata Pule osvojio film Comic Sans redatelja Nevija Marasovića s prosječnom ocjenom 4,92. Najviše Zlatnih Arena, po pet, na ovogodišnjem festivalu osvojili su film Osmi povjerenik redatelja Ivana Salaja i Comic Sans. Opširnije



Slične vijesti

17.07. (13:30)

Savski galebovi

Jurica Pavičić: Senzacija Pule – najmlađi redatelj u povijesti festivala s filmom od 9.000 kuna

 

‘Zagrebački ekvinocij’ producentice Ene Bašić te režisera i scenariste Svebora Mihaela Jelića – lepršav je, šarmantan, mladenački, stilski živ, brz, pun neuljepšanog i razuzdanog života, piše Pavičić. Rođen 1998., Jelić je najmlađi režiser kojem je dugometražni film igrao u Puli, film su producirali u kućnoj radinosti, a budžet filma (9.000 kuna) prikupljen je crowd-fundingom. Film se vrti oko tuluma u zagrebačkom stanu.

17.05. (07:30)

Osam i pol

Program 66. Pule: 14 filmova, 8 u konkurenciji Hrvatskoga filma i 6 u programu Manjinskih koprodukcija

Pula Film Festival (PFF) održat će se od 13. do 21. srpnja. Osam filmova u konkurenciji Hrvatskoga filma su – “General” Antuna Vrdoljaka, kojim će festival biti i otvoren, “Dnevnik Diane Budisavljević” redateljice Dane Budisavljević, “Dopunska nastava” u režiji Ivana Gorana Viteza, “Koja je ovo država” u režiji Vinka Brešana, “Moj dida je pao s Marsa” Dražena Žarkovića i Marine Škop, “Posljednji Srbin u Hrvatskoj” u režiji Predraga Ličine, “F20” Arsena Antona Ostojića i “Sam Samcat” Bobe Jelčića. Jutarnji

26.07.2017. (09:54)

Ljetno kino

Pula u Zagrebu: Večeras ‘Dnevnik mašinovođe’ i ‘Naša svakodnevna priča’

U Kinu Metropolis Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu ​te na Ljetnoj pozornici Tuškanac​ održavaju se projekcije filmova iz programa ovogodišnjeg 64. Pulskog filmskog festivalaevent. Program se održava do nedjelje, 30. srpnja, a projekcije su u 20 sati u MSU te u 21:30 u Tuškancu. ​Večeras je na programu u MSU Dnevnik mašinovođe, komedija o vozaču vlaka koji drži neslavan rekord u ubojstvima na pruzi tijekom karijere, a na Ljetnoj pozornici se prikazuje Naša svakodnevna priča.

24.07.2017. (06:07)

Kritični pogodak

Filmska kritika: ‘Čovjek zvan Ove’ – solidan ali ne zaslužuje Oscar nominaciju

Marko Stojiljković napisao je kritiku filma Čovjek zvan Ove koji je ove godine osvojio Zlatnu arenu u Puli u međunarodnoj konkurenciji. “Ono što najviše upada u oči su klišei: zgodni, plemeniti, onakvi kakvi čoveka razgale i poprave mu raspoloženje, ali ipak klišei… Meni je potpuna misterija kako se ovakav film, uglavnom solidan, ponekad na granici nenamerne zaj…….., ali ni po čemu impozantan našao među nominiranima za Oscara ove godine, i to u evropskoj i globalnoj konkurenciji koja je čak i prešišala američku po kvalitetu”, piše Stojiljković. Monitor

24.07.2017. (06:00)

‘Čovjek zvan Ove’ – solidan film ali ne zaslužuje Oscar nominaciju

Svi mi znamo džangrizave starce, u životu i na filmu. To su oni večiti predsednici kućnih saveta koji kenjaju za svaku sitnicu, zovu policiju zbog preglasne muzike, pišu pisma čitalaca novinama, javljaju se u televizijski program i ukratko, dosađuju i bogu i ljudima. Često se tu radi o nekakvoj kompenzaciji za neuspeh u životu ili za puku usamljenost, a u određenoj meri je to i stvar karaktera – neko je prosto sklon takvom ponašanju.

Naš Ove (Lassgard) je malo ekstreman primer, doduše. Opsesija su mu red u naselju u kojem živi (iako više nije neki ekvivalent predsednika kućnog saveta) gde nastupa sa pozicije moći i posao koji obavlja već četrdeset godina iako ga je tehnologija učinila dinosaurusom. Kad ostane bez posla pomalo i svojom voljom, njegov život više nema smisla, toliko da poželi da se ubije. Loš konopac je loš znak, nove komšije koje ne znaju da parkiraju prikolicu još gori, pa tako Ove odlaže svoj čin i menja metodologiju.

Naravno, gledali smo filmove pa nam je jasno da on to do kraja neće učiniti. Mora da pomogne novoj komšinici Persijanki Parvaneh (Pars) i njenom smotanom švedskom mužu Patricku (Almborg). Mora da se nađe prijatelju Runeu (Lundberg) sa kojim je celog života furao rivalstvo kroz aute (Ove voli Saab, Rune Volvo) u borbi protiv surove, nemilosrdne birokratije. Pomoći će klincu da osvoji devojku tako što će popraviti njen bicikl. Naći će se gay muslimanu nakon što ovog otac izbaci iz kuće. Usvojiće mačku. Shvatiće da voli decu…

Međutim, komično prekidani pokušaji samoubistva poslužiće nam kao uvod u Oveovo odrastanje (kao mladića ga igra Filip Berg) i formiranje tvrdih stavova kojima je bilo potrebno smekšavanje, ali i kao uvid u njegove legitimne razloge za džangrizavost i samoubistvo. Ove je, naime, udovac koji je bio jako vezan za svoju ženu Sonju (Engvoll) koja ga je bukvalno podigla iz pepela. Preživeo je nesreću koja ju je ostavila nepokretnom pre svega zbog toga što je ona ipak preživela, pa su se mogli zajedno boriti dalje, ona svojom pozitivnošću, on upornošću. Što se tiče njene smrti i njegovog gubitka jedine osobe koju je percipirao kao pozitivnu, to mu je već malo teže palo. Dosta teže, zapravo.

A Man Called Ove je film koji smo sigurno već gledali. Ili smo makar njegove delove već videli u drugim filmovima. Ima tu malo Gran Torina u Oveovom “eastwoodovskom” nastupu. Ima tu blesavosti i sprdnje sa konceptom švedskog “everymana” i švedskim načinom života baziranim na protestantskom moralu i radnoj etici, štedljivosti, samodostatnosti i vičnosti. Ima i poente a la Capra da je zajednica (ljudi, a ne u nekom institucionalnom smislu) ključ svega. Ima međugeneracijske komedije koja podseća na The 100 Year-Old Man Who Climbed Out the Window and Disappeared, a sa istim filmom A Man Called Ove deli i strukturu preuzetu iz izvornih romana gde se prepliću dve vremenski odvojene linije radnje.

Nešto od toga radi odlično i čak se može nazvati suptilnim, poput otkrivanja Sonjinog hendikepa, dobrote i čelične volje. Na jednom mestu su skromni uslovi produkcije sjajno zakrpljeni pametnim režijskim rešenjem (sama Sonjina nesreća), ponegde imamo i brljanja i kontradikcije u priči (recimo čime se Ove zapravo bavi profesionalno), ali ono što najviše upada u oči su klišei: zgodni, plemeniti, onakvi kakvi čoveka razgale i poprave mu raspoloženje, ali ipak klišei. Politička korektnost će spasiti dušu matorog gnjavatora, kako da ne.

S tim u vezi, meni je potpuna misterija kako se ovakav film, uglavnom solidan, ponekad na granici nenamerne zajebancije, ali ni po čemu impozantan našao među nominiranima za Oscara ove godine, i to u evropskoj i globalnoj konkurenciji koja je čak i prešišala američku po kvalitetu. Rekoh, nije to loše, drži pažnju, ne iritira, solidno izgleda i tempo se popravlja kako film odmiče. Ali da je reč o nekakvom remek-delu, zaista nije. (6/10)

Filmski kritičar Marko Stojiljković porijeklom je iz Beograda, a živi i radi u Sloveniji. Pratite ga i na blogu Film na dan i Twitteru.

22.07.2017. (17:30)

Trijumfirali Tomić, Grlić, Jušić...

‘Kratki izlet’ Igora Bezinovića dobio pulsku Zlatnu arenu

Veliku Zlatnu arenu 64. pulskog filmskog festivala dobio je Kratki izlet Igora Bezinovića. Nagradu za režiju osvojila je Hana Jušić (Ne gledaj mi u pijat), za scenarij su nagrađeni Rajko Grlić i Ante Tomić (Ustav Republike Hrvatske), a u glumačkoj kategoriji slavili su Negojša Glogovac (Ustav Republike Hrvatske) i Mija Petričević (Ne gledaj mi u pijat). ZG80 Igora Šeregija s ocjenom 4,32 osvojio je nagradu publike. Večernji

22.07.2017. (08:31)

Loše ostario

Pirke: PFF – ni dernek ni meeting point, još jedan festival sa starom slavom

“Uspjeh i status svakog od 756 regionalnih festivala ovisi ne o filmovima i programskim sadržajima, nego o lukavom miksu osjećaja nazočnosti neprekidnom derneku te mogućnosti da se, mimo glamuroznih paradiranja i projekcija, sklope interesna poznanstva i izgradi mreža prvenstveno producentskih, pa i kreativnih odnosa. Uvjerljivo najuspješniji u tome je Miro Purivatra, direktor Sarajevo film festivala. PFF se ne može, niti treba, sa svoje 64 godine prilagođavati drugim festivalima, ali se nekako mora mijenjati”, piše Emir Imamović Pirke. Express