Počasni građani, trudni srednjoškolci i erotizirani vanzemaljci na Mostri - Monitor.hr
06.09.2016. (06:00)

Počasni građani, trudni srednjoškolci i erotizirani vanzemaljci na Mostri

Nalazimo se tačno na polovini 73. Venecijanskog filmskog festivala i neizjednačenost filmova koji se takmiče za glavne nagrade u konkurenciji 73. Venezia i Orizzonte postaje sve uočljivija. O nekima od njih je već bilo reči ovih dana na portalu Monitora, a kako promiče vreme, sve je izvesnije da u okviru drugih, vantakmičarskih programa, postoji mnogo više iznenađenja.

Radnja filma The Distinguished Citizen (73. Venezia) argentinskog rediteljskog dua Gastón Duprat & Mariano Cohn (istovremeno i direktori fotografije) se vrti oko fiktivnog dobitnika Nobelove nagrade za književnost Daniela Mantovanija i njegovih tragikomičnih događaja pri poseti rodnom mestu Salas u kojem nije bio više od trideset godina. Proslavljen i nagrađen zbog živopisnih portreta stanovnika ovoga područja, Mantovani se prvi put susreće sa svetom iz koga je pobegao u Barselonu da ispuni san o karijeri književnika. Po primanju Nobela, Mantovani ne može da se odbrani od poziva za držanje predavanja, ponuda počasnih titula i upoznavanja sa internacionalnim političarima i monarsima. Posle kontroverznog govora održanog u Stokholmu u kome se kritičarima i komitetu zahvalio na “okončanju karijere pisca od kredibiliteta”, svetski listovi i televizijske stanice mu prilaze sa željom za ekskluzivnim intervjuima, koje on jedan za drugim odbija. U hrpi pisama i ponuda koje mu svakodnevno pristižu, Mantovanijeva asistentkinja pronalazi jedno koje dolazi iz Argentine. Zaintrigiran njihovom nakanom da ga proglase počasnim građaninom zbog čega ga pozivaju da dođe i održi par predavanja, pisac se odlučuje da prihvati ovaj poziv, ignorišući sve ostale termine. Od storije o piscu koji počinje da sumnja u sopstveni kredibilitet, nastaje tragikomedija koja u sebi krije kritiku provincijalnog nacionalizma, ljudske zavisti i najbitnije – samozaljubljenosti. Film pokazuje licemerje čoveka koji iako svoju popularnost duguje “vernim opisima” Salasa i njegovog stanovništa, zapravo odbija da prihvati bilo šta što ima veze sa mentalitetom i tradicijom te sredine koje se odavno odrekao. On nesvesno, a ponekada i namerno gazi po osećanjima nekadašnjih sunarodnika, ali istovremeno oseća veliki ponos zbog pažnje koju mu ukazuju i ulogu počasnog građanina počinje da shvata ozbiljno. Čitavim spletom okolnosti koje je velikim delom sam izazvao, Mantovanijeva poseta Salasu dobija skoro fatalan kraj, što mu naposletku služi kao inspiracija za još jedan od kritike slavljen roman. The Distinguished Citizen je simpatičan celovečernji film koji i pored odlične glume Oscara Martineza nema dovoljno zrelosti da iskoči ispred jačih kandidata u takmičarskom programu.

https://www.youtube.com/watch?v=VQLidj62Hdg

Oštra presuda ide na adresu ko-takmičara – italijanskog kandidata Piuma Roana Johnsona. Priča prati dvoje srednjoškolaca koji se nalaze pred odlukom zadržati ili ne zadržati dete, kratko pred maturu i dugo planirani put u Maroko. U pitanju je komedija lakih nota koja je potencijalni italijanski bioskopski hit namenjen mladoj publici, vrsta Čalićevih Ludih godina sa mnogo boljim scenariom. O njemu nema puno toga da se kaže sem da je radnja građena klasično i bez ikakvih iznenađenja i da se na momente preterano rasplinjava u svim pravcima, pretvarajući neurotične roditelje i sporedne karaktere u interesantnije sižee od svojih glavnih junaka. Jednostavno, u Piumi nema ničega što bi je izdvojilo od drugih komedija koje se nedeljom emituju na prvom programu državne televizije.

Meksikanac Amat Escalante, dobitnik nagrade za najbolju režiju za krimi dramu Heli 2013 u Kanu, na Mostri se javlja erotikom nabijenim žanrovskim filmom The Untamed. U početnoj sceni koja u prvom momentu deluje kao intiman čin masturbacije mlade devojke po imenu Veronika (Ruth Ramos), iz njenog međunožja isklizava zmijoliko biće koje je ubrzo potom ranjava ugrizom u stomak. Povređena, ona odlazi u bolnicu gde joj ranu tretira mladi doktor Fabian i tako dolazi do poznanstva sa “leptir efektom” koji će povezati i raskinuti sudbine više ljudi. U centru komplikovano građene priče koja se plete oko disfunkcionalnih porodičnih odnosa, nalazi se misteriozno biće koje je na Zemlju dospelo pre mnogo vekova padom asteroida, a koje je pronašlo svoj dom u kolibi ostarelog bračnog para u šumi. Vanzemaljac je vođen samo primordijalnim nagonima i njegovi dugi pipci su džinovski penisi koji ne biraju koga će i kako zaskočiti. U pronalaženju novih tela za seksualni čin, biće ne koristi samo svoje misteriozne signale koji su nedokučivi do kraja filma, već i bračni par koji ga proučava i koji može da proceni “izdržljivost” potencijalnih kandidata. Problem je u tome što biće postaje sve nekontrolisanije i u jami blizu kolibe počinju da se gomilaju leševi.

U međuvremenu, gledalac postraje upoznat sa doktorovom sestrom Ale i njenim mačo mužem Angelom sa kojim ima dvoje male dece. Priča se komplikuje kada se ispostavi da Alein muž i brat imaju ljubavnu vezu u kojoj vladaju neravnopravna osećanja. Fabijana opterećuje Angelova ljubomora i pritiskan dodatnim osećanjem krivice zbog izdaje sestre, on se, kroz svoju novu poznanicu takođe okreće mističnom biću u zadovoljavanju sesksualnih potreba, što će ga koštati života.

Iako sanjiv i mističan, ovaj film deluje nedovršen i nije sasvim jasno šta je Escalante njime hteo da kaže.

Marina D. Richter je filmska kritičarka i novinarka iz Beograda koja već dvadeset godina živi i radi u Beču. Od 2004. je specijalni dopisnik beogradskog dnevnog lista Politika za rubriku kulture. Redovno surađuje s austrijskim portalom Artmagazine.cc, a piše i za razne austrijske publikacije kao slobodni novinar.


Slične vijesti

08.09.2019. (08:30)

Silovanje više manje

Zlatnog lava u Veneciji donio ‘Joker’, Polanski dobio nagradu žirija

Na 76. Filmskom festivalu u Veneciji glavnu nagradu odnio je ‘Joker’ Todda Phillipsa s Joaquinom Phoenixom u glavnoj ulozi. Film je hvaljen od prvog dana, a sad se spominje i kao kandidat za Oscara. Unatoč kontroverzama zbog uvrštenja redatelja osuđenog za silovanje 13-godišnjakinje, nagradu žirija dobio je J’accuse’ Romana Polanskog, koji govori o aferi Dreyfus. Hollywood Reporter

10.09.2018. (19:45)

Internet je novo kino

Pavičić: Pobjednik Venecije – izvanredan crno-bijeli film koji ni neće u kina

Alfonso Cuarón snimio je mali, privatni, crno-bijeli intimistički film te – po svemu sudeći – pogodio, piše Jurica Pavičić o Romi, pobjedniku 75. venecijanskog filmskog festivala. Ovo je prvi puta u povijesti da je glavnu nagradu na jednom od najvećih filmskih festivala osvojio film u produkciji Netflixa, koji neće imati standardnu kino distribuciju.

13.09.2016. (09:54)

Naša žena na otoku

Izvještaj iz Venecije: Zanemareni dokumentarci, zaslužene nagrade

“Festival je završen, nagrade su podeljene. Priznanje Lavu Diazu (Zlatni lav za Ženu koja je otišla) nije toliko veliko iznenađenje koliko činjenica da je nagrada za najbolji film ponovo zaobišla Andreja Končalovskog koji će morati da se uteši Srebrnim lavom za najbolju režiju za svoju holokaust dramu Raj“, piše Monitorova dopisnica iz Venecije Marina Richter u rezimeu filmskog festivala. Monitor

13.09.2016. (09:34)

Gotova Mostra, festival prošao bez iznenađenja, uz par promjena

Festival je završen, nagrade su podeljene. Devetočlani žiri programa Venezia 73 kojim je predsedavao britanski reditelj Sam Mendes, a u kome su se nalazili Laurie Anderson, Gemma Arterton, Giancarlo de Cataldo, Nina Hoss, Chiara Mastroianni, Joshua Oppenheimer, Lorenzo Vigas i Zhao Wei, Zlatnog lava za najbolji film je dodelio Filipincu Lavu Diazu za Ženu koja je otišla, crno-belu studiju političkih i socijalnih nepravdi, ljudskog zla i osvete kroz priču o učiteljici Horaciji koja 30 godina provodi na robiji zbog ubistva koje nije počinila. Diazovski dug, ali ne i tradicionalno spor kao njegova prethodna ostvarenja (podsetimo se samo osmosatnog A Lullaby for the Sorrowful Mystery premijerno pokazanog na Berlinalu u februaru), ovo je iznenađujuće pristupačan film čija se 226 minuta skoro ne osećaju.

S obzirom na profil takmičarskog programa na kome su se našla ostvarenja neujednačenog kvaliteta, priznanje Diazu nije toliko veliko iznenađenje koliko činjenica da je nagrada za najbolji film ponovo zaobišla Andreja Končalovskog koji će morati da se uteši Srebrnim lavom za najbolju režiju za svoju holokaust dramu Raj, nagradom koju deli sa Amatom Escalanteom za Untamed. Posle 50. godina od pojavljivanja u Veneciji sa Prvim učiteljem koji je Natalyi Arinbasarovoj doneo Volpi Cup za najbolju glumicu 1966, ovo je – uz Kuću ludaka za koju je 2002. primio Specijalnu nagradu žirija, treće veliko priznanje za Konchalovskog od Poštarovih belih noći 2014, takođe krunisanog Srebrnim lavom.

La La Land, mjuzikl Damiena Chazella je od svoje prve projekcije pobrao izvanredne kritike, ali to nije film koji je mogao da računa sa najvišim nagradama zato što se žanrovski nalazi u problem zoni. Coppa Volpi Emmi Stone za najbolju glumicu je time vrsta nadoknade i pored jake konkurencije koju je imala u Natalie Portman za ulogu Jackie Kennedy u biopicu Pabla Larraina Jackie, nagrađenog za scenario Noahe Oppenheima. Za izvanredan performans fiktivnog argentinskog Nobelovca za kniževnost u The Honorable Citizen Mariana Cohna & Gastona Duprata, Coppa Volpi za najboljeg glumca je otišla sasvim zasluženo Oscaru Martinezu. ‘The Honorable Citizen’ je inače bio jedan od jačih kandidata u glavnom takmičarskom programu u koji su nekako skliznuli i Kusturicin Na mliječnom putu, Piuma Rohana Johnsona i Questi Giorni Giuseppea Piccionija, kojima bi idealno mesto bilo na nekom revijalnom programu tipa ‘novi filmovi iz…’

O filmu The Bad Batch Ane Lily Amirpour koji je dobio specijalnu nagradu žirija, Monitor je pre nekoliko dana objavio kritiku. To je film sa neodoljivom vizuelnom estetikom koji se gubi na pola puta u rediteljkinoj neodlučnosti da li pravi akcioni ili arthouse film.

Na ovogodišnjem takmičarskom Orrizonti programu se takođe našlo dvadeset filmova, među kojima i nepalski White sun Deepaka Rauniyara o antirežimskom partizanu Chandri, koji se čuvši vest o smrti oca, vraća u svoje zabačeno planinsko selo posle skoro decenije odsustva. Film je sitno vezen metaforama o smeni starog novim. U pozadini priče se nalaze oružani sukobi (1996-2006) između maoističkih pobunjenika i monarhista i smrt oca simbolično predstavlja gašenje starog državnog sistema i rađanje novog. To je film koji je nezasluženo zaobiđen pri žiri odlukama.

Orrizonte nagrada za najbolji film je otišla Federici di Giacomo za dokumentarac Liberame o Ocu Cataldu, poznatom egzorcisti sa Sicilije i njegovim kolegama. Di Giacomo temi pristupa staloženo i bez hype intervencija. Nju njaviše interesuju razlozi za procvat interesovanja za egzorcizam koji očigledno postaje vrsta psihoterapije kod ljudi koji svoje lične demone pretvaraju u biblijske. Najbolja režija je čast koja pripada Belgijanki Fien Troch za njen portret tri tinejdžera koji se bore sa svojim problemima u maloj ruralnoj zajednici. Troch istražuje mračne strane odnosa roditelji-deca u priči u kojoj dugogodišnje seksualno zlostavljanje jednog od tinejdžera eskalira u ubistvo čiji su svedoci njegovi drugovi.

Osvrnuvši se na nedavno završeni festival, presuda je da je većina nagrada ipak otišla u prave ruke. Dokumentarni filmovi, sem Liberame su nažalost ostali u drugom planu što sa druge strane nije ni tako neuobičajen festivalski sindrom.

Festival je ove godine prošao kroz nekoliko značajnih promena. Projekcione sale su obnovljene i tehnički adaptirane prema novim standardima, a za profesionalce je premijerno uvedena mogućnost gledanja filmova iz programa Orizzonti online. Obnovljen je i Cinema nel Giardino inaugurisan prošle godine – ista ona sala u kojoj je publika počela da pada zajedno sa sedištima na projekciji Kim Ki-Dukovog The Net, u daljem toku festivala se pokazala kao potpuno funkcionalna.

Marina D. Richter je filmska kritičarka i novinarka iz Beograda koja već dvadeset godina živi i radi u Beču. Od 2004. je specijalni dopisnik beogradskog dnevnog lista Politika za rubriku kulture. Redovno surađuje s austrijskim portalom Artmagazine.cc, a piše i za razne austrijske publikacije kao slobodni novinar.

11.09.2016. (20:42)

U kino s dekicom

Pavičić: Lav Diaz, pobjednik Venecije, Filipinac koji snima najdulje filmove

“Lav Diaz (1958) jedan je od najmanje izgledanih kultnih režisera suvremenog filma. Premda je nagrađivan, a među probranijim filmofilima ima kult­ni status, Diaz je izvan festivalske niše malo distribuiran i prikazivan, ponajprije zbog ekscesne duljine filmova. Diaz je tipičan predstavnik onog usmjerenja u svjetskom filmu koji je britanski kritičar Johnatan Romney nazvao ‘slow cinema’ (spori film), gdje snovidljiva, onirička sporost postaje element autoreferencijalnosti. Diaz, međutim, nije apstraktni eksperimentator. Filmovi su mu često vrlo politični, te se često bavi klasnim proturječjima siromašnih Filipina”, piše Jurica Pavičić o osebujnom pobjedniku 73. Mostre. Jutarnji

11.09.2016. (12:44)

Texas barbecue

Izvještaj iz Venecije: ‘The Bad Batch’ – izbačeni iz SAD-a kao hrana kanibalima

Novi film redateljice Ane Lily Amirpour ‘The Bad Batch’ distopična je fantazija smještena u meksičku pustoš, u anonimnom prostoru u koji američke vlasti u egzil šalju otpadnike od društva, a gdje ih love i jedu kanibali. Film je upravo prikazan na filmskom festivalu u Veneciji, a Monitorova dopisnica s Mostre Marina Richter ocjenjuje ga vizualnim užitkom jer su fotografija i produkcijski dizajn besprijekorni, a muzika izvanredno odabrana da isprati svaku bitnu scenu. Monitor

11.09.2016. (00:12)

Lav Lavu

Zlatni lav festivala u Veneciji za film "The Woman Who Left" Lava Diaza

Filipinac Lav Diaz nagrađen je na zatvaranju 73. Filmskog festivala u Veneciji Zlatnim lavom za svoje ostvarenje The Woman Who Left. Snažna priča o ženi koja je prisiljena da mijenja svoj način života u uništenoj domovini nakon što je nepravedno provela 30 godina u zatvoru najbolji je film ovog festivala, a filipinski filmaš Zlatnog lava dodao je svojoj impresivnoj kolekciji nagrada.Tom Ford je dobio Veliku nagradu žirija za film Nocturnal Animals, triler s Amy Adams i Jake Gyllenhaal u glavnim ulogama. Klix, Guardian, Novi list

10.09.2016. (20:23)

Spori Filipinac i nemarni Balkanac

73. Mostra: Diaz za pamćenje i Kusturica za zaborav

“Kako to obično biva, najnoviji genijalni film Lava Diaza Ang Babaeng Humayo (Žena koja je otišla) ostavljen je za samu festivalsku završnicu iako film traje samo tri i pol sata, što je pristojna minutaža u odnosu na njegov prethodni komad Uspavanka za tužni misterij, prikazan na ovogodišnjem Berlinaleu, koji traje preko šest sati. Emir Kusturica se u najnovijem filmu ‘Na Mliječnom putu’ pretvorio u karikaturu samog sebe, sveden na seriju histeričnih i bombastičnih scena i partitura koje prizivaju lošeg Alana Forda”, piše Dragan Rubeša za Novi list.

10.09.2016. (09:06)

Amerikanac u Vatikanu

Izvještaj iz Venecije: Jude Law hladan i manipulativan u ulozi ‘Mladog Pape’

Izvan natjecateljskog programa 73. venecijanskog filmskog festivala prikazane su prve dvije jednosatne epizode televizijske serije The Young Pope oskarovca Paola Sorrentina. “Jude Law se pojavljuje u svojoj do sada najfinijoj ulozi kao manipulantan, emotivno hladan konzervativni poglavar crkve koji sebe proglašava Bogom”, piše Marina Richter, Monitorova dopisnica s filmskog festivala u Veneciji. Monitor