Posebno priznanje filmu 'Ne gledaj mi u pijat' u Varšavi - Monitor.hr
16.10.2016. (19:14)

Posebno priznanje filmu ‘Ne gledaj mi u pijat’ u Varšavi

Debitantski dugometražni igrani film Hane Jušić ‘Ne gledaj mi u pijat’ osvojio je Posebno priznanje na upravo završenom 32. izdanju Međunarodnog filmskog festivala u Varšavi.

Film je u Varšavi prikazan u sklopu natjecateljskog programa prvih i drugih filmova zajedno s još 15 dugometražnih naslova, a najboljim filmom ove selekcije proglašen je francuski ‘Toril’ Laurenta Teyssiera.

Scenarij i režiju ‘filma Ne gledaj mi u pijat’ potpisuje Hana Jušić, glavne uloge nose Mia Petričević, Arijana Čulina, Zlatko Burić i Nikša Butijer, producentica je Ankica Jurić Tilić, a produkciju potpisuju Kinorama u koprodukciji s tvrtkom Beofilm (Danska) i Hrvatskom radiotelevizijom.

Svjetska premijera filma održana je početkom rujna u programu Dani autora u sklopu 73. Međunarodnog filmskog festivala u Veneciji, te ga je žiri Udruženja filmskih kritičara Europe i Mediterana (FEDEORA) nagradio kao najbolji europski film spomenute sekcije. Nakon Venecije, prikazan je i u programima Međunarodnog filmskog festivala u Rejkjaviku te Međunarodnog filmskog festivala u Vancouveru. Krajem listopada film putuje u Japan, gdje će biti prikazan u sklopu Međunarodnog filmskog festivala u Tokiju, a sredinom studenoga imat će i svoju hrvatsku premijeru u natjecateljskom programu 14. Zagreb Film Festivala.

U programima Varšave još su prikazani i nagrađivani film ‘S one strane’ u režiji Zrinka Ogreste te dvije hrvatske manjinske koprodukcije, ‘Dnevnik mašinovođe’ Miloša Radovića i ‘Houston, imamo problem!’ Žige Virca.


Slične vijesti

19.06.2021. (08:00)

Prilika za neka nova imena

Sredstva za snimanje dugometražnog filma dobili Igor Jelinović, Vanja Vascarac i Hana Jušić

Objavljeni su rezultati prvih i drugih rokova Javnih poziva HAVC-a u 2021. godini. Na Javni poziv za dodjelu sredstava za poticanje audiovizualnih djelatnosti i stvaralaštva u kategoriji proizvodnje debitantskih dugometražnih igranih i dugometražnih igranih filmova, stigle su ukupno 32 prijave, a sredstva su odobrena za tri projekta u ukupnom iznosu od 11.000.000 kuna. (Jutarnji) Riječ je o filmovima ‘Koke’ Igora Jelinovića, ‘Blok 62’ Vanja Vascarac i ‘Bog neće pomoći’ Hane Jušić. (Tportal)

05.05.2017. (15:47)

Hani Jušić nagrada na Crossing Europe film festivalu

Na glavnom takmičarskom programu Crossing Europe festivala u Linzu, u trci za najbolji igrani dugometražni film se našlo 12 evropskih ostvarenja, a u dokumentarnom odeljku 10. U jakoj igranoj konkurenciji, pobedu je ostvario hrvatski film Ne gledaj mi u pijat Hane Jušić, kojoj je uručena novčana nagrada od 10.000€. Svoju odluku da film izdvoji iznad drugih, tročlani žiri u sustavu Cosima Finkbeiner (DE; Beta Cinema Munchen), Karel Och (CZ; umetnički direktor festivala u Karlovym Varyma) i Andrei Tănăsescu (RO/CA; jedan od programera TIFF-a i suradnik Bukureštanskog Internacionalnog festivala eksperimentalnog filma) obrazložio je sledećim riječima: “Suptilnim i zaraznim smislom za humor i stalno rastućom dramatičnom snagom, bili smo uhvaćeni u iznimnu filmsku viziju koja istovremeno prati nježnosti i okrutnosti obiteljskih odnosa. Složen i provokativan, iskren i pun energije, film pokazuje da nikada nije kasno odrasti.”

Miljenik publike Crossing Europea je islandski coming of age dugometražni prvenac Islanđanina Guðmundura Arnara Guðmundssona Heartstone, koji je od svoje međunarodne premijere na TIFFU-u odneo 26. internacionalnih festivalskih nagrada, između ostalog u Veneziji, Warsawi, Solunu, Goeteborgu, na beogradskom FEST-u, na copenhagenskom CPH PIX-u i u Chicagu. U zreloj priči o odrastanju u anonimnom islandskom ribarskom seocetu u kome dva najbolja prijatelja Thor (Baldur Einarsson) i Kristjan (Blær Hinriksson) tokom leta prolaze kroz prve pubertetske emotivne i hormonima nabijene transformacije, Guðmundsson oslikava uticaj neposredne okoline na oformljivanje seksualnog identiteta i kriza koje nastaju onda kada se on ne poklapa sa normama jedne duboko konzervativne, testosteronom i ribljim iznutricama obeležene zajednice. Fokusirajući se pre svega na samo prijateljstvo koje počinje da se klima onoga trenutka kada Thor stiče prva seksualna iskustva sa curama, dok Kristjan otkriva da ga za svoga nerazdvojnog kompanjona ne vezuje samo prijateljstvo, reditelj pokazuje uzročno-posledične situacije, otkrivajući nepoznate, van-urbane mehanizme islandskog društva.

Odličan kasting je najjača potpora filmu koji se povremeno gubi u filmskoj razglednici islandskih pejzaža, koliko impresivnih, toliko pre-učestalih. Iako su oni tu da naglase pritiskujuću sumornost tamošnjeg leta koje bismo na ovim prostorima smatrali prolećnim ili jesenjim, te prazninu i limitiranost opcija za lakše suočavanje sa pubertetom, oni radnju filma povremeno rastežu kao kore za pitu. Ipak, građenje glavnih junaka teče glatko i dijalozi se čitaju kao izvodi iz mladalačkih dnevnika. Oba dečaka potiču iz disfunkcionalnih familija sa roditeljima ili uskih pogleda na život ili otuđenih od zajednice. Thorova samohrana majka (Nína Dögg Filippusdóttir), i dalje relativno mlada i zgodna žena je u potrazi za novim partnerom na stid sopstvene dece koja prihvataju osudu okoline da se tako nešto jednostavno “ne radi”, dok je Kristjan taoc neuračunljivog, grubog oca. Oprezno i verno stidljivosti nesigurne tinejdžerske psihe, reditelj Kristjana navigira do prvih diskretnih pokušaja fizičkog približavanja Thoru sa dramatičnim, ali logičnim posledicama. Osećaj koji se stvara je da je film skrajnut montažom (veran izreci: mnogo babica, kilava deca), ali svejedno ostaje dovoljno fokusiran na temu i veran stvarnosti, uz sanjivu fotografiju Sturle Brandth Grøvlena (srebrni medved za kameru u filmu ”Victoria” Sebastiana Schippera 2015), da bi ostavio pečat na gledaoca. (7/10)

Konkurentski A Taste of Ink, prvenac Morgana Simona (FR) koji je doživeo svetsku premijeru u San Sebastianu prošle godine (specijalno priznanje za rediteljskog newcomera), je socijalna drama u kojoj ljubavni trougao igra funkciju rebelističkog očajničkog akta nevoljenog i zapostavljenog sina nad ocem. Iako predominantno pravolinijski, film nije sasvim predvidljiv – u scenariju koji ocrtava život dvočlane porodice, sa ocem koji sprovodi psiho-teror nad svojim jedincem, nalaze se momenti koji dovode krv do ključanja u intenzivnim scenama pasivno-agresivnih igrarija patrijarha (Nathan Willcocks).

Vincent (sjajan Kévin Azaïs) je jedan od dvadesetogodišnjaka koji žive u socijalno slupanim stanovima jeftinijih delova Pariza. Na vratima njegove sobe se nalazi kičasti poster sa palmama, zaostavština iz detinjstva i suštinska suprotnost njegovom načinu života obeleženog nastupima u hard-core bendu ”Seven Days Diary” čiji je pevač. Njegovo telo je išarano tetovažama koje se čitaju kao vrsta auto-psihoterapije u pokušaju da se nosi sa nedavnom smrću majke i ledenom ravnodušnošću oca. Na Vincentovim grudima stoji “Count your Blessings”, izrekom u ratu reči sa naslovom filma u francuskom originalu – Compte tes Blessures; on zaista umesto blagoslova broji povrede, telesne i duševne.
Lik majke jednoga dana osviće na Vincentovom vratu i na zaprepašćenje tattoo umetnika i člana benda, ona dobija društvo sadističkog oca. Reakcija ohladnelog roditelja koji prolazi kroz teški mid-life crisis je očekivana – umesto emotivne reakcije na doživotni tribut na Vincentovoj koži, on mu sasipa težak tovar uvreda u lice. Tenzija između njih dvojice iz minuta u minut raste i kulminira pojavom očeve ljubavnice (Monia Chokri), zgodne mlade kasirke lokalnog supermarketa koja od pasivne pojave koja sa sofe u dnevnoj sobi prati šund programe na televiziji, prerasta u ključnu figuru definitivnog porodičnog raspada.

‘A Taste of Ink’ je film koji bi bez Kevina Azaïsa bilo teško učiniti ubedljivim. Zainteresovanost zgodne žene za dosadnog, omatorelog i prekog muškarca je skoro apsurdna, dinamika između oca i sina je nepostojana, odmeravanje snaga pozorišno. Teško je zamisliti prevejanog momka iz mangupskog kraja koji dozvoljava da se neko na njemu do te mere iživljava a da mu makar jednom ne poleti pesnica. Kraj filma je zbog toga vrsta kompenzacije za sve momente u kojima je pesnica falila – najekstreminiji oblik psihičke osvete u kome osvajanje očeve ljubavnice teče pred njegovim očima.

Soundtract filma je najboji pratilac Vincentovih duševnih stanja, sa hard-core zvucima koji čupaju bes i frustraciju iz njega. (6/10)

In The Blood Rasmusa Heisterberga je saga o samo-destruktivnom, ali briljantnom studentu medicine Simonu (Kristoffer Bech) koji sebe nepromišljenim, sebičnim ponašanjem otuđuje od okoline zbog krajnje detinjih reakcija na odrasle odluke svoja najbliža tri prijatelja sa kojima živi u Kopenhagenu. Heisterberg, koji je iskusan scenarista, se prvi put nalazi iza kamere.

Dvadesetčetrodišnji Simon prolazi kroz fazu koja se lako može pobrkati sa coming of age materijalom, dok je jednostavno jedan od onih koji se plaše ozbiljnosti i obaveza odraslog života. Dok sanja o jednoipogodišnjem boravku u džunglama Bolivije povodom naučnog projekta svog medicinskog fakulteta, njegove jedine delatnosti su žurke, opijanje, “hirurški alkohol” i seks. I dok dotičnog leta čini sve da živi prema svome motu – samo zabava i ništa ozbiljno – njegovi najbliži prijatelji Knud (Elliott Crosset Hove), Søren (Aske Bang) i Esbe (Mads Reuther) donose važne životne odluke.

Problem je u tome što su sva četvorica ravnopravni vlasnici stana koji dele i Simon se nalazi sateran u kut shvativši da je jedini koji je zadovoljan anarho-slobodama sve-muške stambene zajednice. Najekstremnija od svih promena koja Simona baca u seriju tantruma histeričnog deteta je želja ostale trojice da prodaju stan ne bi li se pomerili iz adolescentne komfornosti u pravcu organizovanijih života. U mešavini besa, razočarenja i povređenog ponosa, Simon postaje sve bezobzirniji i agresivniji, izlažući i sebe i okolinu opasnosti. Kada u grubijanskom trkanju biciklima lomi ruku Sørenu, dinamika grupe se bespovratno raspada. Iz istog tog inata kojim je zakovan za svoja nepisana pravila o slobodi, on propušta šansu za ostvarivanjem ljubavne veze sa Emilie, šankericom u lokalnom pabu koju slučajno upoznaje na ulici. Iako baca fraze slične njegovima iz očiglednog straha od ponovnog slamanja srca, Emilie bi mogla postati Simonova oaza normalnosti. Ta spoznaja mu stiže prekasno, posle pritiskanja previše pogrešnih gumba. I dok tokom kratkog danskog leta šara po žurkama, klubovima i festivalima, prati ga izvanredna muzika Jonasa Colstrupa i Jóhanna Jóhannssona (kompozicije za Villeneuvove ‘Arrival’ 2016 & ‘Siccario’ 2015, Marshov ‘The Theory of Everything’ i izvanredan kratki dokumentarac ‘A Man Returned’ Mahdia Fleifela)

Simon kratkotrajno dobija intenzivnu party podršku u svome najboljem prijatelju Knudu koji pati zbog raskida sa dugogodišnjom devojkom Miom (Lea Gregersen), sve dok se stvari ponovo ne vrate starom. Da to ne donosi ništa dobro jasno je od samog početka. Simon i Knud bivaju uhićeni za krađu hirurškog alkohola, ali Simon, nošen krivicom zbog vrućeg one-night-standa sa Knudovom devojkom, preuzima svu krivicu na sebe čime je put u Boliviju za njega zauvek zatvoren i prijateljstvo trajno uništeno. Kraj bi mogao postati iritantno predvidljiv da Heisterberg ne zna šta radi. On Simona polako dovodi do spoznaje da nije svet naopačke, nego on i to čini na nepretenciozan način, kanivši se didaktičko-pametujućeg pristupa. Sudbine glavnih protagonista su ostavljene tamo gde jesu, iako postoji određena izvesnost kako će se dalje razvijati u nekoj van-celuloidnoj budućnosti.

Posle dobrog prijema u Torontu (TIFF), ‘In The Blood’ je postao regularan gost festivalskih programa, što najviše duguje odličnom scenariju Heisterberga koji iza sebe ima impresivnu spisateljsku biografiju u koju se, pored duge liste scenarija za TV serije, dokumentarce i kratke filmove, ubrajaju saradnje na The Girl With the Dragon Tattoo Nielsa Ardena Opleva (original iz 2009), King’s Game & A Royal Affair Nicolaja Arcela (2012) ili The Absent One Mikkela Nørgaarda (2014). (8/10)

Marina D. Richter je filmska kritičarka i novinarka iz Beograda koja već dvadeset godina živi i radi u Beču. Od 2004. je specijalni dopisnik beogradskog dnevnog lista Politika za rubriku kulture. Redovno surađuje s austrijskim portalom Artmagazine.cc, a piše i za razne austrijske publikacije kao slobodni novinar.

06.03.2017. (15:26)

Mnogo lep film

‘Ne gledaj mi u pijat’ Hane Jušić najbolji film na beogradskom FEST-u

Film Ne gledaj mi u pijat mlade hrvatske redateljice Hane Jušić proglašen je najboljim filmom na beogradskom FEST-u, Arijana Čulina dobila je nagradu za najbolju žensku ulogu za isti ovaj film, a pripala mu je i nagrada žirija kritike FIPRESCI. Najbolja muška uloga je ona Pjotra Skvorcsova u ruskom filmu Mučenik čijem je redatelju Kirilu Serebrenikovu pripala nagrada za najbolju režiju. Nagradu žirija, uz priznanje i za najbolje debitantsko ostvarenje, dobio je islandski film Heartstone Gudmundura Arnara Gudmunsona. Kurir, Press

02.12.2016. (19:55)

"Citat stvarnosti"

‘Ne gledaj mi u pijat’: Podrhtavanja ispod identitetskih razvalina

“Dok obiteljska dinamika čini možda najbolji hrvatski film ikad, scene Marijaninog samootkrivenja i pseudo-bunta registriraju se kao trećerazredne psihološke ili sociološke atrakcije od kojih je svaka sljedeća manje zanimljiva zbog površnosti s kojom je prezentirana. pravo zbog diskretno-faktičnog prikaza događaja koji bi trebali odražavati više od puke informacije o tome kako je život u Šibeniku jadan i težak, film ostaje na razini nemotiviranog sociološkog obilaska dalmatinskog čemera, s Marijanom kao turističkim vodičem. Na žalost, i anti-razglednica je i dalje razglednica”, piše Kulturpunkt o debitantskom filmu Hane Jušić Ne gledaj mi u pijat.

16.11.2016. (20:20)

Ae

Hana Jušić: Dalmatinski alfa mužjaci su kastrirani

“U vrijeme kad sam počela pisati taj scenarij, u hrvatskom društvu se još nije desio taj “vigilare zaokret” i obitelj još nije imala konotacije kakve joj žele nametnuti konzervativni pokreti, ali u posljednje vrijeme, zaista, svima su usta puna obitelji kao svetinje našeg društva. Suvišno mi je polemizirati sa takvim viđenjem obitelji. Obitelj nam je svima zapravo nametnuta. Sve te patologije koje imamo često proizlaze iz obitelji. Obitelj je nešto što nas istodobno jako određuje i na pozitivan i na negativan način”, govori u intervjuu za Lupiga redateljica nagrađivanog filma Ne gledaj mi u pijat Hana Jušić.

12.10.2016. (11:28)

Toliko da ih donose kolicima, zlatnim...

Zagreb film festival: Rekordna 4 hrvatska filma u konkurenciji

Četiri hrvatska filma bit će prikazana u glavnom natjecateljskom programu Zagreb film festivala koji se održava za točno mjesec dana: ‘Ne gledaj mi u pijat’, dugometražni debi redateljice Hane Jušić, ‘Trampolin’ renomirane hrvatske dokumentaristice Katarine Zrinke Matijević, kao i dvije manjinske produkcije – ‘Oslobođenje Skoplja’, zajednički redateljski pothvat Rade i Danila Šerbedžije te gruzijski ‘Kuća drugih’ redateljice Russudan Glurjidze. Sve skupa bit će prikazano više od stotinu filmova. Monitor