Posljednja kolumna Svetislava Basare u Danasu: Srećna nova 1921. - Monitor.hr
04.01.2021. (10:00)

Kupilo ga?

Posljednja kolumna Svetislava Basare u Danasu: Srećna nova 1921.

U posljednjoj kolumni za opozicijski Danas od 31.12.2020. Svetislav Basara piše: Posle 11 godina, tri meseca i 11 dana, od danas pa nadalje kolumna Famozno više neće izlaziti u Danasu. Zašto je tome tako, nije informacija od značaja za javnost. Ipak ću da bih predupredio teorije zavere reći da me niko nije „oterao“, naprotiv, zadržavali su me. Toliko na tu temu. O čemu u kolumni piše i nije od značaja za ovdašnju javnost. Zanimljivije je pročitati što publika misli o njegovom prelasku prorežimski u Kurir.


Slične vijesti

Prekjučer (12:00)

Promocija knjige koja je dobila negativnu recenziju "na nečitano"

Basara: Rasprodaja Mocart kugle

Odavno je ostvareno proročanstvo Endija Vorhola da će svaka šuša dobiti svojih pet minuta slave, odnedavno – tačnije od publiciranja teksta Vladimira Pavićevića „Mocart crnogorske politike“ u Rotopalanci – proročanstvo je dobilo i amandman koji glasi: Svaka šuša će dobiti svog dupeuvlakača. Ono „Mocart crnogorske politike“ se odnosi na Dritana Abazovića, njegovu nedavnu posetu Srbiji.

Ne idem tako daleko da kažem da je Abazović došao u Srbiju da zaglupi, unazadi i unesreći Srbe – nema on visinu za to, a imamo i domaću pamet – ali garantujem za tačnost neproverene informacije da je Abazović došao da nešto izvaćari. Šta tačno, ne znam. Abazović očigledno ima neku, meni nevidljivu, harizmu. Sećam se, kao da je juče bilo, oduševljenja mojih drugara na vest da je URA sa Abazovićem na čelu osvojila četiri poslanika i da će URA odlučivati ko će se kome prikloniti carstviju, ali se sećam i razočarenja kad su saznali da se Abazović uortačio sa Amfilohijem.

U politici je sasvim legitimno praviti dilove i dogovore sa svakim ko ima neki uticaj – bez obzira na boju – ali pod uslovom da ortaka prejebeš i da njegovu vodu navratiš na vodenicu svoje ideologije. To se, naravno, nije dogodilo. Okretan kakav je bio, Amfilohije je očas posla prejebao Abazovića i URA-in potočić ulio u mutnu maricu klerikalizma. Svetislav Basara o stanju u susjedstvu.

Nedjelja (18:00)

A di smo mi do Amazone...

Basara: Kultura sistematskih grešaka

Ukoliko se blagovremeno ne ispravljaju, sistemske greške prerastaju u sistematske, hoću da kažem, više se ne percipiraju kao greške, nego kao ispravna postupanja kojima zle sile mrse konce. Takvo shvatanje politike, sveta uopšte, zajedničko je svim srpskim politikama, sa izuzetkom dve-tri, koje su po kratkom postupku zatrte da se, ne dao bog, neke greške ne bi ispravile.

Ali takvo shvatanje sveta je zajedničko i animističkim plemenima iz Podsharske Afrike i Amazonije, sa kojima je moja neznatnost odavno primetila ovdašnju srodnost. Ta sličnost, naravno, ne ide tako daleko da bi ovdašnji živalj verovao, kao Amazonci, da smrt i bolest zapravo ne postoje, da nisu posledica opšteg zakona prirode – da to tome nije tako da je, prirodno je da ljudi žive zauvek – nego da su i smrt i bolest posledica delovanja zavidljivih duhova i zlih vračeva koji iz čiste pakosti izazivaju boleštine i smrt.

I šta rade i kako žive Amazonci s takvim pogledom na stvari? Eh, kako. Provode život u saljevanjima amazonskih strava, zavaravanju tragova pred zlim duhovima, konsultacijama s belim vračevima – i kod nas se nađe poneki takav – i na kraju pandrknu kao i svi sinovi Adamovi. Tako zbori Svetislav Basara.

22.04. (01:00)

Poučak iz istorije koji nikako da nauče

Basara: Priča o zanatima

Ako ostavimo po strani nematerijalnu kulturnu baštinu, istorija sveta je vrlo slična poetici popularnih TV serija, što će reći da se svodi na formulu: pucačina, otimačina, jebačina. „Naši stari“ su u XIX veku dokonali da ako kaniš pobijediti i ujediniti sve Srbe, moraš pucati i otimati (u XIX veku „jebati“ se nije pominjalo, što ne znači da se nije jebalo), ali „naši stari“ nikada nisu dokonali – niti su njihovi potomci do današnjeg dana dokonali – da ako kaniš otimati, iza sebe moraš imati jako puno tenkovskih (u stara vremena konjičkih) divizija, inače si jebo čvorka. (To je onaj jebački deo formule za gledanost TV serija i uspeh istorijskih poduhvata. Neko mora biti jebena stranka).

Uzmimo primer iz balkanskih ratova koji će se docnije ponavljati u sve katastrofalnijim alotropskim modifikacijama. Balkanski ratovi su, uzgred, bili početak serije srpsko-albanskih pičvajza, koji će se potonjim generacijama i generacijama – naročito našoj – obijati o glavu, poglavito zbog toga što, za razliku od Srba, Albanci nisu išli usqwrz kolektivnom zapadu. Neka ovo bude zabeleženo „tamo gde treba“, zlu ne trebalo. Svetislav Basara

20.04. (17:00)

Šteta nastala zbog brkanja sjećanja i povijesti

Basara: Idemo Usqwrz

U Srbiji je uvreženo mišljenje da je istorija „kolektivno sećanje“ – koje je moguće koliko i već poslovično kolektivno dupe – ali tome uopšte nije tako. Sećanje je, politički rečeno, lični, a istorija je zvanični stav. Relativan i pristrasan, isto koliko i lična sećanja, ali fiksiran radi smanjenja konfuzije i kakve-takve stabilizacije prošlosti, jednog od najvažnijih nacionalnih resursa za uobličavanje sadašnjosti, s kojim se u Srbiji nedomaćinski posluje.

Svi ovdašnji zvanični istorijski stavovi su privremeni. Ne drži ih mesto. U našoj prošlosti vri kao u kotlu i zato – ni zbog čega drugog – vri i u sadašnjosti. Jer pazite, da je srpska istorija – da upotrebim izraz iz telefonije – „fiksna“, da li bi bilo moguće da partizani četrdeset pet godina budu good guys, da sledećih četrdeset pet godina good guys budu četnici, a da istorijsku zamenu uloga dobrih i loših momaka obave bivši partizani? (Račun s krčmarom kaže da nam ostaje još jedanaest godina do ponovnog uspona nekih novih partizana.) Svetislav Basara

13.04. (00:00)

Oni ne da su izgubili, nego su bili i ostali izgubljeni

Basara: Grunfovi amandmani

Grunfov aksiom „ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti“ uopšte nije toliko glup koliko se čini na pravi pogled, kao što ni Grunfov domicilni strip „Alan Ford“ uopšte nije bezazlena crnohumorna zajebancija – mada jeste i to – nego mračno proročanstvo. Nije bez neke težine što je „Alan Ford“ najveću popularnost u Evropi – gde je prošao maltene nezapaženo – ostvario u štokavskim republičicama bivše Jugoslavije. Valjda su „Alanovi“ fanovi slutili šta ih čeka, pa ko vele: daj da se malo nasmejemo pre nego što zaplačemo. Grunfovom aksiomu bi se mogao dodati još jedan amandman: ako u politici kaniš izgubiti, moraš biti glup ko noć za politku.

Davno smo apsolvirali da je ponavljanje loše istorije – praćeno neodustajnom nadom da će ponavljanje grešaka doneti dobar rezultat – verovatno najstariji srpski zanat. Deo opozicije – cinik bi rekao s većinskim kapitalom – opet je ponovio istoriju i odlučio se za bojkot, obrazložen ubuđalim, budalastim floskulama – od kojih je najbudalastija „neka se igraju sami“ – tipa „nećemo da dajemo legitimitet“, „ogolićemo vlast“, „aktivno ćemo bojkotovati“.

Ostavimo po strani što je opozicija prihvatanjem mandata za republičku skupinu dala legitimitet vlasti, pa se zapitajmo: koji qwrz Viskom Mestu, Evropskoj uniji i to all whom it may concern treba davanje legitimiteta za gradske izbore od strane grupe građana koji su već dali legitimitet na republičkim izborima. Svetislav Basara

10.04. (18:00)

Banalnost zla

Basara: Kultura neodgovornosti

Ne garantujem baš za tačnost statističkih podataka, ali u (približno) sedam od deset slučajeva naletanja na pešaka „nesavesni“ vozači, umesto da zaustave auto, povređenom pešaku ukažu prvu i pozovu Hitnu pomoć, dodaju gas i beže u nadi da neće biti savatani. Tako je bilo i u slučaju devojčice – praktično bebe – Danke Ilić, čiji je nestanak izazvao opštenacionalnu i regionalnu uznemirenost i bio povod za višednevno tabloidno mahnitanje, koje je znatno omelo, verovatno i produžilo istragu. Kao i obično u takvim situacijama, novindžije serbske zašle su po komšilucima „nesavesnih“ vozača da se raspitaju a da kakvi su to ljudi bili i listom su dobijali (standardne) odgovore da su to bili „normalni“ ljudi, „spremni da pomognu“ i tako dalje.

Uopšte ne sumnjam da su inkriminisani vodoinstalateri bili „dobre komšije“ i „normalni ljudi spremni da pomognu“, ali zar Hannah Arendt nije još na suđenju Eichmannu ustanovila da je bio sasvim normalna osoba koju su ideološko slepilo i emocionalna otupelost naveli da počini masovni zločin. Svetislav Basara

03.04. (00:00)

Ljubav ili smrt

Basara: Psihološka pozadina

Godinama, ako ne i decenijama, govorim i pišem da naš problem nisu loše politike, nego loša psihologija, koja, istina, onemogućava – kad zatreba i nasilnim putem – afirmaciju nekih boljih politika, ali politike su u tom zamešateljstvu ipak posledica. Gde je uzrok. Osnovna karakteristika psihologije o kojoj govorimo – koja je u Srbiji maltene obavezna za sve – jeste reagovanje emocijama na situacije u kojima bi valjalo reagovati racionalno. Same po sebi uzete, emocije su jako dobra stvar, nevolja s njima je to što su nestabilne, nekontrolabilne i što se previše lako pretvaraju u svoju suprotnost.

Gotovo svakog meseca u novinčinama nailazimo na naslove: „žena ubila muža, muž zaklao ženu“. Ali ako malo mućnemo glavom, brzo ćemo dokonat da je okidač za ta ubistva – ako zanemarimo brakove iz računa, koji nisu garancija da ubistva neće biti – bila ljubav, a ne mržnja. Razloge pretvaranja ljubavi u mržnju nema svrhe analizirati, bezbroj ih je. Zadržaćemo se na ključnom zaključku naše današnje kolumne: na ljubav se na duže staze nije pametno oslanjati. Svetislav Basara

30.03. (11:00)

Članstvo u biblioteci

Basara: Savet Srbiji

Kako stvari stoje – i kuda vetrovi duvaju – „lažna država Kosovo“ će uskoro postati članica Saveta Evrope. Da sve bude veća muka duhu serpstvujuščim patriotima, u evropskom „tamo gde treba“ doneta je odluka da Kosovo u SE bude primljeno bez ključnog dokaza lažnosti – zvezdice i fusnote. Već sam ovde u više navrata pisao da je članstvo u Savetu Evrope maltene isto što i članstvo u nekoj biblioteci. Ni članstvo u biblioteci nije mala stvar. Ako si član, možeš pozajmljivati knjige, ako nisi – ne mere. Sasvim je druga stvar što u Srbiji malo ko čita knjige i što biblioteke uglavnom zvrje prazne.

Ukoliko Visoko Mesto bude ozbiljno mislilo i izdalo naređenje da se Srbija ispisuje iz SE – što nije sasvim izvesno – i bude pritom odašiljalo signale približavanja Rusiji (što je suvišno, Rusija je uvek blizu), biće to tipičan primer psihološke, a ne političke reakcije, proizašle iz afekta, a ne racionalnog promišljanja. Ali biće to neizbežna posledica. To je stvar inercije. Iza te odluke – ako bude doneta – stajaće 170-godišnja tradicija nepromišljenih poteza, prebijanja stvari preko kolena i ljutnje na selo koje završava. Svetislav Basara

28.03. (00:00)

Ništa bez Kuste

Basara: Sećam te se, Doli Bel

Kusturica i Sidran su bili idealna kombinacija, neka vrsta sarajevskih Lenona i Makartnija, Džegera i Ričardsa, možemo sada samo nagađati (i žaliti) kakvi bi još blistavi filmovi nastali iz njihove saradnje – pod uslovom da se ne popičkaju, čemu su i jedan i drugi bili skloni – da se nije dogodilo ono što se dogodilo. Znate već šta. Ali eto, dogodilo se – umal, grešna mi duša, ne napisah dogodio se narod – pa je umesto mnoštva dobrih stvari nastalo mnoštvo jada, čemera i pičvajza.

Uncle Keith i Džeger nikada nisu prekinuli saradnju – i dobro su učinili – Lenon i Makartni jesu, ali posle razlaza nisu bili ono što su bili dok su radili zajedno. U slučaju tandema Kusturica-Sidran, Kusturica – najpre jedva primetno, potom sve očiglednije – više nije bivao isti, dok je Sidran bivao sve bolji i bolji. Možda ne toliko kao scenarista – mada je i dalje pisao scenarije po kojima su snimani filmovi – koliko kao pesnik i prozaista. Svetislav Basara o velikom Abdulahu Sidranu.

25.03. (20:00)

Odavno je već i nema, samo što smo to, zagledani u iPhone i androide, propustili primijetiti

Basara: Četvrti svetski rat

Evo kako stvari stoje u kugli: ko god da pobedi na izborima u Americi, Bajden ili Tramp, kako god da se završi rat u Ukrajini (ako se ikad i završi), svet će – nemojte sad očekivati da ispalim ubuđalu frazu da „više neće biti isti“, jer nikad nije isti, svakog trenutka se menja – biti bitno različit od sveta na koji smo navikli i koji se već tri-četiri decenije urušava. Kakav-takav svetski poredak uspostavljen posle II svetskog rata definitivno je izgubio upotrebnu vrednost, a ako nam je za nekakvu utehu, svetski poredak uspostavljen posle I svetskog rata tu je vrednost izgubio trostruko brže.

Kad se sve završi, jedne od triju velikih sila više neće biti, svakako ne u dosadašnjem formatu, a na ruševinama će nići za sada nepoznat broj banana državica. Neke od tih državica bi mogle raspolagati i nuklearnim naoružanjem, što će dodatno komplikovati ionako komplikovanu budućnost (ako je uopšte bude). Svetislav Basara gleda u kristalnu kuglu.