Pregled tjedna Dragana Markovine - Monitor.hr
16.08.2022. (17:00)

Jedan korak naprijed, dva natrag

Pregled tjedna Dragana Markovine

  • Ispraćen je Vladimir Matijanić
    Pokopan je i kasnijom komemoracijom u splitskom HNK, ispraćen Vladimir Matijanić, čovjek koji bio veliki novinar i netko tko je do zadnjeg časa iskazivao vjeru u to da država funkcionira. Ubrzo nakon toga stigli su i prvi nalazi obdukcije koji sugeriraju da je preminuo od korone i istovremenog slabljenja srca i obostrane upale pluća, ali i uz jasan zaključak da čovjek nije trebao umrijeti da je odmah na početku bolesti primljen u bolnicu.Do sada nikome u sustavu, koji je tako tragično zakazao, nije palo na pamet da ponudi makar simboličku ostavku, a kamo li išta više od toga. Štoviše, čitavo vrijeme gledamo nastavak diletantizma i raspada sustava koji se sada odvija pred kompletnom javnosti, što užasavajućoj smrti daje dodatnu notu tragike.
  • Užas na Cetinju
    Kad smo već kod užasa, ono što se dogodilo na Cetinju, a to su brutalna ubojstva deset ljudi, nakon čega je počinitelj ubijen, u potpunosti ostavlja bez teksta i količinom užasa tjera da taj čin dobije mjesto u pregledu tjedna, iako na ovom mjestu izbjegavam vijesti koje dolaze isključivo iz crne kronike. Kad se ovakve stvari dogode, ne vrijedi ništa voditi sociološke rasprave, nego jedino povesti široku akciju za oduzimanje osobnog naoružanja.
  • Atentat na Salmana Rushdieja
    Nije se trebao dogoditi atentat na Salmana Rushdieja, da bismo shvatili kako živimo u sve gorem dobu u kojem dobro umreženi religijski fanatici teže dokidanju bilo kakve slobode življenja i umjetničkog izražavanja, iako doista zastrašuje ta količina fanatizma, usporediva s terorističkim napadom na satirični tjednik Charlie Hebdo. Uz nadu da će Rushdie preživjeti i nastaviti s književnim radom, ostaje se nadati da će se svijet obraniti vrijednosti prosvjetiteljstva, slobode govora i umjetničkog izražavanja od religijskih fanatika. … Telegram

 


Slične vijesti

11.06. (08:00)

Naznake zajedništva

Markovina: Poruke iz Normandije

Dakle, nakon što smo prethodnih nekoliko godina, kao javnost uvijek analizirali kako će Rusija u novim okolnostima proslaviti bitan joj 9. maj, tj. Dan pobjede, sada je prvi put pažnja svjetske javnosti bila uperena u to kako će zapadne zemlje proslaviti važnu godišnjicu desanta koji je konačno prelomio rat i nagovijestio potpuni slom Njemačke. A proslavila ga je značajno drukčije nego inače. Kad ostavimo po strani prigodne govore i fotografije britanske kraljevske obitelji i Sunaka, Macrona, Trudeaua te Bidena, shvatit ćemo da je 80. godišnjica Iskrcavanja u Normandiju zapravo poslužila da se osnaži zajednički stav zapada, ali primarno Europe, u otporu prema politici Rusije, tj. da se konkretno naglasi bliskost Velike Britanije i Francuske koja će igrati još veću ulogu dođe li do promjene na čelu SAD-a, koja postaje sve izvjesnija. Dragan Markovina za Peščanik.

30.05. (15:00)

Ipak postoji kolektiv koji će ga se sjećati

Markovina: Divna subverzija iz Cannesa

Da se ne lažemo, niti Srbija ne zna što bi s Tomom Buzovom i njegovom ulogom u istoriji i kolektivnoj memoriji. Opet zbog njegovog porijekla, ali i zbog herojskog čina, no jednako i zbog toga što je suočavanje s vlastitom ulogom u devedesetima potpuno obesmišljeno u situaciji u kojoj su ideje te politike nikad življe u javnosti i u vladajućoj politici.

Tako ispada da je za memoriju na Tomu Buzova više napravio Boris Dežulović, koji je svojim tekstom o njegovoj sudbini, inspirirao mnoge, pa i samog Slijepčevića, nego bilo tko drugi.

Tomo Buzov otet je i ubijen kao čovjek koji nije mogao šutjeti, u jednoj od najmračnijih ratnih epizoda, kada su ratni zločinac Milan Lukić i njegovi vojnici, 27. februara 1993. zaustavili voz 671 na liniji Beograd-Bar, na stanici Štrpci, odnosno na djeliću pruge koji je ulazio u Bosnu i Hercegovinu, s namjerom da s voza skinu i pobiju ljude s bošnjačkim imenima i prezimenima, koji su svi bili državljani Srbije. Film Nebojše Slijepčevića, posebno nakon nagrade u Cannesu, postaje stoga divna diverzija u ovdašnjim politikama sjećanja i podsjeća na to da umjetnost može puno, posebno kad se radi iz bazičnog ljudskog uvjerenja. Dragan Markovina za Peščanik.

12.05. (21:00)

Oni bi dirigirali društvom kako njima paše

Markovina: Desnica na vlasti, mediji i manjine na udaru

I sad kad je zemlja dobila Vladu u kojoj ključni koalicijski partner otvoreno najavljuje i traži da se prekinu financirati Novosti, a sve uz obrazloženje da se ne može primati novce iz manjinskog fonda da bi se bavilo istraživačkim novinarstvom, konačno smo dobili jasno artikuliran stav, ne samo prema Srbima, nego i prema ideji slobodnog novinarstva.

On glasi otprilike tako da se Srbe eventualno može tolerirati, pod uvjetom da se uopće ne oglašavaju u javnosti, posebno oko nasljeđa devedesetih i čitavog simboličnog nasljeđa tog doba. A isto vrijedi i za slobodno novinarstvo. Kad ga se već ne može ukinuti, onda nek bude tržišno, s tim što će se napraviti sve da mu se i tako onemogući opstanak i djelovanje. Što zakonski, što pritiskom na oglašivače, što preusmjeravanjem javnog novca poželjnim medijima, kroz razne paravan-konferencije, pi-ar priloge i slično. Dragan Markovina za Peščanik.

06.05. (12:00)

Neki se silom žele vratiti u devedesete

Markovina: Postizborni sanitarni kordon

Ironija je sudbine da će Milorad Pupovac, kao najkooperativniji mogući srpski lider u Hrvatskoj, pa i po cijenu toga što je doista neumorno rasprodavao teško stečeni ugled, glasanjem za razne nesnošljive zakone i kadrovska rješenja, ispasti Pedro. Jer, da se ne lažemo, što god u Domovinskom pokretu tvrdili, ne radi se ovdje ni o Pupovcu, ni o SDSS-u, nego o tome da ih suštinski iritira situacija u kojoj postoji neka autentična artikulirana srpska pozicija u Hrvatskoj koja ne prihvaća dominantne narative iz devedesetih. Odnosno, može netko biti Srbin porijeklom, ali ako nije politički hrvatski desničar, onda nema pravo sudjelovanja u političkom životu. Štoviše, vrlo je vjerovatno da ovakav SDSS koji ne emitira nacionalističku politiku dodatno iritira desničare.

I upravo ovo je jedini argument koji bi se mogao koristiti u prilog tezi da Hrvatsku očekuje formiranje najdesnije Vlade ikad. Jer čak je i Tuđman imao potrebu da ima Milana Đukića i njegov SNS (Srpsku narodnu stranku) u saborskoj nomenklaturi i s pravom građanstva, gdje je sam Đukić bio potpredsjednik Sabora. No, ovaj, jedini argument u prilog ovoj, inače posve promašenoj tezi, nitko ne koristi. Dragan Markovina za Peščanik.

26.04. (01:00)

Nešto se izlilo u proljeće, a to nisu rijeke...

Činjenica je da su birači u Hrvatskoj većinski birali između desnih i još desnijih opcija, dok ljevica stagnira

Politička ljevica u Hrvatskoj na četvrtim saborskim izborima zaredom (2015, 2016, 2020, 2024.) ostaje u manjini. SDP stagnira, Radnička fronta se vratila u izvanparlamentarne okvire, Možemo! je narastao za tri fotelje. Može li se takav rezultat smatrati uspjehom? Valja uzeti u obzir kako su stranke lijevog centra dobile desetke tisuće glasova više, a osvojile manje mandata od HDZ-a. Na to je utjecao način na koji su prekrojene izborne jedinice. No, bez obzira na to, ovaj rezultat može se smatrati dobrim. SDP je već kompromitiran zbog svojih neoliberalnih, odnosno, tehnomenadžerskih politika koje su dopustile da se SDP zarobi na dva nova načina, Možemo je najbliži zapravo “zelenima”, dok je Radnička fronta marginalizirana zbog demonizacije u medijima i manjka financija u svojoj organizaciji. Dragan Markovina kaže da je danas ljevica zastupljenija u Saboru nego prije, iako je manjak dogovora nekoliko stranaka veliki gubitak. Potrebno je ponovno pozicioniranje ljevice, smatraju sugovornici za H-alter.

18.04. (20:00)

I Zoki i Andrej na mukama

Markovina: Jasna pobjeda desnice

HDZ ima elegantnu mogućnost napraviti koaliciju s radikalno desnim Domovinskim pokretom, čiji su članovi ionako odreda bivši hadezeovci, otpali iz HDZ-a ponajviše zbog radikalne nacionalističke isključivosti prema Srbima i zbog koalicije s SDSS-om. Toj bi koaliciji za većinu falila dva mandata, koje bi Plenković lako pronašao bilo gdje, čak možda najprije kod neke od manjinskih lista koje nisu liste srpske zajednice. Međutim, teško je za povjerovati da bi se Andrej Plenković osjećao ugodno u takvoj situaciji, koja bi dodatno zapalila političku i društvenu atmosferu. To Plenkoviću koji voli stabilnost i koji je osigurao izostanak emocija iz političke borbe i relativno dobru socijalnu i ekonomsku situaciju, koje su mu i bitno pomogle na izborima, uz ogromnu korupciju naravno, teško da može odgovarati. Dragan Markovina za Peščanik.

13.04. (19:00)

Basket iznad nacionalizma

Markovina: Kukoč, Rađa i beogradska Arena

Priča o jugoslavenskoj košarci zapravo je priča o sportskoj političkoj odluci i zlatnom izboru vodstva socijalističke Jugoslavije da košarka bude taj sport koji će biti naš izlog u svijet i u kojem ćemo moći u kontinuitetu biti najbolji na svijetu. O tome je dosta u svojim knjigama i radovima pisao Vjekoslav Perica i to se činio kao racionalan izbor, budući da je u nogometu to bilo dosta teže postići, a košarka je bila i ostala drugi najpopularniji sport u Evropi i svijetu. Košarkaška reprezentacija Jugoslavije je jednako bila u naponu snage upravo pred raspad zemlje, osvojivši titulu svjetskog prvaka u Argentini 1990, kad se dogodio onaj u Hrvatskoj vječno sporni, suštinski logičan i ispravan potez Vlade Divca, koji od nekog od hrvatskih emigranata nije želio uzeti zastavu sa šahovnicom na proslavi, ali i titulu prvaka Evrope u Rimu 1991. godine.

Međutim, čak i u takvim političkim okolnostima, u kojima je dodatno bilo izraženo snažno rivalstvo Jugoplastike i Partizana, odigrala se kultna beogradska utakmica između ta dva kluba, koja je krenula u neprijateljskoj atmosferi, da bi završila ovacijama beogradske publike Toniju Kukoču, vjerovatno i najtalentiranijem igraču s ovih prostora svih vremena, koji je igrao kao svemirac, praktično sam pobijedio Partizan i začarao publiku. Dragan Markovina za Peščanik.

05.04. (21:00)

Ruka ruku mije, a obraz obadvije

Markovina: Predizborni igrokaz crkve

Mogao je i može Zoran Milanović desničariti do mile volje, kao što to uporno godinama i radi, što mu jeste donijelo ozbiljnu naklonost solidnog dijela desnih birača, uz one nepokolebljive SDP-ovske glasače koji u njemu i dalje vide samo božanstvo, ali džaba. Podršku crkve i biskupa neće nikad vidjeti. I to ne samo zbog ideoloških razloga, koji crkvi jesu bili i ostali važni, ali ipak na drugom mjestu, koliko zbog onih interesnih. Jer ako postoje dvije stvari koje nepogrešivo povezuju dominantne vjerske zajednice na ovim prostorima, to su nacionalizam i antimodernizam s jedne strane te neupitna bliskost sa strankom vlasti s druge strane. Što znači da je povezanost Katoličke crkve i HDZ-a gotovo pa sudbinska. I kad već svi to znamo, a znamo svi, uključujući redovne vjernike, onda doista nemaju smisla igrokazi u kojima se biskupi tobože postavljaju kao neutralni, a zapravo neskriveno podržavaju HDZ. Dragan Markovina za Peščanik.

29.03. (00:00)

A plakati se opet šaraju

Markovina: Izborni faktor Pupovac

To što SDSS opet ima, već tradicionalno dobro smišljenu kampanju, odnosno plakate i afirmativne poruke koje svi primjećuju, a koje je osmislio autor posljednje Milanovićeve kampanje, Boris Malešević, možda doista malo i mijenja atmosferu u društvu i doprinosi inkluzivnosti i smanjenju međunacionalnih tenzija, i to baš tako što radikalne desničare koji vandaliziraju plakate izvlači pod reflektore i čini ih nimalo simpatičnima. Ali ta kampanja realno ne mijenja društvene i političke odnose jer njezin ishod je do sada posljednjih godina uvijek bio isti, a to je koalicija s HDZ-om. No, prije nego se vratim glavnoj temi, vrijedi zabilježiti da se na plakatima, ispod ključnog slogana „Hrvatska treba Srbe“, smjenjuju poruke, odnosno objašnjenja: „Jer nema boljeg susjeda od komšije!“, „Jer se bolje razumijemo bez prijevoda!“, „Jer puna Arena prija svima“. Efektno, jasno, primjetno, afirmativno. Dragan Markovina za Peščanik

27.03. (16:00)

Još jedna o velikanu

Markovina: Sidranov savršeni krug

Smrt Abdulaha Sidrana bila je dugo najavljivana, nekoliko puta čudesno odgađana, ali je na koncu bolest bila jača, a tužna vijest još je jednom i nakon svega i unatoč svemu ujedinila ove naše prostore koje sve češće zovemo regijom, da ih ne bismo nazvali Jugoslavijom. Osim što je bio nevjerovatno talentiran i realiziran pisac, možda i prvi koji je Sarajevo učinio relevantnim u jugoslavenskom kulturnom kontekstu, pa čak i pored toga što je na koncu postao i jedan od simbola otpora sarajevskih kulturnjaka za vrijeme opsade grada te nacionalni bošnjački klasik posljednjih godina, jedna od zanimljivijih i suštinski neispričanih priča o njemu je ona o njegovoj suradnji i prijateljstvu s Emirom Kusturicom, Slobodanom Praljkom i Goranom Babićem.

I ako je priča o njemu i Kusturici, njihovom razlazu i tada aktualnoj potencijalnoj novoj suradnji, kao i priča o odnosu svakoga od njih prema ratnom i poratnom Sarajevu i mogla imati idejna razilaženja i drugačija čitanja i tumačenja, ono što je nedvojbeno da je Abdulah Sidran bio i do kraja i ostao, u punom smislu riječi, netko po kome se prepoznavalo Sarajevo i netko tko je s tim gradom do kraja srastao. Dragan Markovina za Novosti.