Radio Ganga (2019): Nepretenciozan, živopisan i humoran glazbeni dokumentarac - Monitor.hr
27.06. (13:00)

O očuvanju domaćeg bluesa, odnosno 'haikua s kamena'

Radio Ganga (2019): Nepretenciozan, živopisan i humoran glazbeni dokumentarac

Upravo specifičnom osobnošću koja umješno a neusiljeno fuzira urbano s ruralnim, alternativno s tradicijskim, kontrakulturalni progresivni indie s mainstream dominantnim, Matković ima status lokalne zvijezde, što dodatno pomaže ciljanoj promociji tradicijske baštine. Među ostalim, to čini editiranim sempliranjem, uzorkovanjem gangaških napjeva u suvremene hipnotičke beat-ritmove i loopove; svojevrsnom ambijentalnom world-music goa-etno-elektronikom kao pozitivnim primjerom kulturalne aproprijacije. Finalan proizvod pak izrazito je spontan, živopisan i humoran, a u prvom redu nepretenciozan glazbeni dokumentarac, koji obiluje gangaškim i guslačkim primjerima, koji sugestivno i umješno prenosi i pronosi boje, okuse, mirise i mentalitet hercegovačkog kraja, komina, dipli, nijemih kola, kamenjara, teškog težačkog života stanovništva, sa sajta Filmovi.hr


Slične vijesti

27.11. (16:30)

Antropološki optimist

Cry Macho: I tako je Clint Eastwood pod stare dane postao diznijevac

Zaista je teško poverovati da Eastwood postiže ono što bi najverovatnije uz mnogo krvi i znoja jedva uspeo da ostvari Joe Don Baker u punoj snazi sedamdesetih. Michael Cimino, Sam Peckinpah i Steve McQueen, ili bulumenta mlađih cinika ne bi nikad mogli da ponude ovako detinjastu postavku života u kojoj prelako pobeđuje dobrota. Ima nečeg naivnog u tome da je zlicu moguće preobratiti kao da lavu izvadiš trn iz šape… Da bi film bio zaista filmski, bilo bi potrebno valjda još najmanje 45 minuta peripetija i surovosti, ovako je čitav ugođaj televizičan, više za Fox-ove porodične filmiće „iz ruralne Amerike“, ili, možda, za jednu epizodu Matlocka. I tako, Eastwood je pod stare dane postao diznijevac. „Salaš u malom ritu“ prema ovom filmu deluje kao „Divlja horda“. A ipak je to Eastwood. On je odlučio, kao i u „Američkom snajperisti“ i u „Mazgi“, da ne zauzima stav. Kad bolje razmislim, ni u „Neoproštenom“ nije baš sve po JUS-u, Clint je reditelj sudbine i akcije, ne moralisanja. U njegovim filmovima je reč o tome da ne bežiš od sudbinskog poziva, a ne da ispravljaš krivu Drinu (ili razne drine). Ne pitaj Eastwooda „ko je u pravu“, zamoli ga da ti pomogne da automobil izguraš iz kaljuge, a on te neće pitati šta kriješ u gepeku. Lupiga

31.10. (19:00)

Muzika, kamera, akcija

Još jedna recenzija filma Dune (2021), ovaj put iz pera Bugovog recenzenta

Scenarističku ekspoziciju, kojom je Lynch dočarao političku dimenziju romana, Villeneuve nastoji zamijeniti umjetnički intenzivnijim pristupom. Mistična i poetična atmosfera provlači se kroz cijeli film i čini gledanje najnovije Dine uistinu jedinstvenim iskustvom. To jedinstveno iskustvo upotpunjuje Hans Zimmer koji je napisao glazbu s namjerom da bude drugačija od njegovih dosadašnjih djela. U tu svrhu su korišteni instrumenti koji su  stvoreni posebno za ovu priliku, a sam Zimmer je proveo tjedan u pustinji u Utahu. Premda ne zvuči kao soundtrack kojem ćemo imati želju vratiti se izvan okvira filma, u okviru filma je u savršenom skladu s vizualnim sadržajem. Ipak, nisu svi oduševljeni šturom skriptom i sporim ritmom filma. Dok jedan ekstrem publike opisuje osjećaj pri gledanju nove Dine kao komparativan onom pri gledanju Kubrickove Odiseje, drugi ekstrem misli da je film prosto dosadan. Ono što je sigurno je da film koji se sastoji od sat vremena uvoda, sat vremena akcije, te završava vrhuncem umjesto raspletom, nije format na koji je publika navikla. Bug.hr

05.10. (16:00)

'Baš pravi „cigla-malter“ film za razbibrigu'

Queenpins: Satira američkog konzumerizma

Nema, dakle, ničeg lošeg u tome da zamrzivač uvek bude pun, i to upola cene zahvaljujući „sitnim pobedama“, ali problem je kada se taj adrenalin od tih ušteda mora održavati kupovinom drugog, trećeg, petog ili desetog zamrzivača. Sva mudrost je kako se igrati i pobeđivati, a ne preigrati se… O tome šta se dešava kada se preigramo sa uštedama i zaradama na zicerima, pa ne znajući postanemo prestupnici, govori nam krimi-komedija Queenpins autorskog dvojca Aron Gaudet – Gita Pullapilly. Narečeni dvojac dolazi iz dokumentarističkog miljea, a Queenpins je filmska priča bazirana na istinitim događajima s početka prošle decenije koji su protresli Arizonu i deo ostatka Amerike, pa se to može učiniti kao dobitna kombinacija. Konačni domet ipak nije toliki, ali Queenpins je film za barem jedno opušteno i neobavezno gledanje. Marko Stojiljković za XXZ Magazin.

25.09. (12:00)

Ali i dalje nije prestar za snimanje filmova

Cry Macho – starost se ne može izliječiti

Iako smo prenijeli već jednu recenziju novog filma Clinta Eastwooda, nije loše podijeliti još koju: Nećemo ga pamtiti kao jedno od najznačajnijih ostvarenja Eastwoodove redateljske karijere, ali možemo ga shvatiti kao lekciju koju smo možda već naučili, ali nam je nije teško još jednom odslušati. A ako bi možda film bio uvjerljiviji da je neki malo mlađi glumac odigrao naslovnu ulogu, kakva bi šteta bila da smo ostali bez prilike možda i posljednji put vidjeti Clinta kao protagonista. Rekao bi Oliver: “Vridilo je”. Ivan Laić za Ravno do dna.

18.09. (16:00)

'Sve se čini poprilično originalno, iako je moglo i bez pozivanja na #MeToo Pokret'

Annette: Impresivan atipičan mjuzikl ljubimca kritike jedan od filmova godine

Štos je u tome da se u filmu tek tu i tamo izgovori poneka riječ, u svim scenama se pjeva (jedino je Cotillardicu sinkronizirala mezzo sopranistica Catherine Trottmann), čak i kad je junakinja na zahodu, pa u (za Caraxa) razmjerno čednim prizorima oralnog seksa te tijekom porođaja. Narativno, film je razmjerno uredan, krajnje netipično za redatelja, ali se ipak morao držati libreta braće Mael. Vizualno je zato impresivan, međutim, Carax tek povremeno koristi duge kadrove, a ponekad montira i unutar scene. Kao da se htio predstaviti kao novi Carax i u tome je u dobroj mjeri uspio. Nenad Polimac recenzira novi film Leosa Caraxa za Jutarnji.

16.09. (10:00)

Što dalje odavde: Trnovita odiseja jedne sedamnaestogodišnjakinje

Lupiga donosi tekst o novoj poljskoj drami. Govori o migrantici u trenutku njezinog odrastanja. Domalewski optira za neprestanu „akciju“ u nešto nižem registru, odnosno za Olino potucanje od nemila do nedraga. U tom tempu nesretne avanture, autor zapravo ne stiže produbiti većinu važnih tema koje podastire, od tinejdžerima inherentnog bunta, preko konzervativizma u Poljskoj, pa do najčešće nesretnih individualnih i kolektivnih sudbina radnika-migranata i razlika u načinu života i očekivanjima „ovdje“ i „tamo“.

30.08. (22:00)

Škola počinje

Marko Stojiljković: Jedan od najboljih hrvatskih filmova u posljednje vrijeme

Okruženje škole Sonja Tarokić izabrala za svoj dugometražni prvijenac „Zbornica“ koji je upravo doživio premijeru u Karlovym Varyma, gdje je i nagrađen posebnim priznanjem žirija. Protagonistica naše priče je Anamarija (Marina Redžepović), školska pedagoginja kojoj je posao u neimenovanoj školi u okolici Zagreba prvi stalni, nakon nekoliko godina provedenih na zamjenama…
Sonja Tarokić drži sve pod kontrolom i time demonstrira svoj izuzetan talent za režiju koji ju izvlači i iz situacije da film ima barem jedan „kraj viška“, kao i situacije da traje preko dva sata. Ta minutaža se zapravo niti ne osjeća: gledatelj ima osjećaj da je na licu mjesta na neodređeni vremenski period. „Zbornica“ je svakako u vrhu hrvatskih filmova koje smo imali prilike vidjeti ove godine. Pitanje je samo je li bolja kao film ili kao pogled u jedan sustav koji melje sve pred sobom i sve u sebi. Ako još u obzir uzmemo da je u pitanju prvijenac, jasno nam je da od Sonje Tarokić možemo dosta očekivati u budućnosti – piše marko Stojiljković za Lupigu.

28.08. (19:00)

Još malo o 'Kraljici soula'

‘Respect’: Aretha u zemlji klišeja

Riječ je o prvom cjelovečernjem filmskom uratku i redateljice Tommy i scenaristice Tracey Scott Wilson, ujedno i filmska biografija kraljice soula Arethe Franklin. Premda redateljici film sve više gubi na snazi kako se bliži kraju, najveća krivnja ponovno ipak leži u scenariju. Dijalozi možda nisu komično loši kao kod Parksove u “Billie Holiday”, ni Wilson ne preza od bolno klišejiziranih replika poput: “Glazba će ti spasiti život” i sličnih. Film će nam zatim dati do znanja da su Arethin život obilježile užasne traume poput seksualnog zlostavljanja u toj dobi scenom koja na to jasno upućuje, da se isto ne bi do kraja filma više nikad spominjalo. Puno više pozornosti posvećeno je smrti njezine majke, ali nažalost i to s premalo osjećaja. Ipak, puno je veća šteta što cjelokupna fabula prati sve zamislive klišeje koji su se fosilizirali posljednjih desetljeća u žanru biografije glazbenika i ni na koji način ne pokušava odstupiti od normi i prokušanih obrazaca zbog kojih će na koncu ovakve filmove vjerojatno gledati samo najveći obožavatelji zvijezda o kojima govore. Recenziju filma donosi Ravno do dna.

09.08. (01:00)

Ako vam se gleda Call me by your name, samo s drugim glumcima

The Man with the Answers (2021) – Sve je slađe od svađe do svađe

Film Call Me By Your Name (2017) je uticao na prirodu queer romansi u filmovima, posebno zbog toga što su Elio i Oliver pobrali brojne simpatije i među većinskom publikom. Odnos koji se između njih razvija je aseksualan – kamera se sklanja svaki put kad se nađu u postelji, pa ih takoreći ostavlja u njihova četiri zida. The Man with the Answers ima skoro identičnu scenu kao Call Me By Your Name, jer se kamera već nakon prvog poljupca sklanja od ljubavničke postelje. Ta scena je, pored nežnog zagrljaja na autobuskoj stanici i kesice čipsa u znak izvinjenja, jedini dokaz da dvojica putnika nisu obični poznanici. Lišeni tipičnih stereotipa, ljubavnici se ne ubijaju, ne umiru od AIDS-a i ne bježe od homofobne rulje, glavni junaci se ne bave svojom seksualnošću, ali ni svojim strašnim sudbinama, pa je njihova ljubav skoro ravnopravna, ako ni u čemu drugom – po izostanku teške tragedije koja je heteroseksualne ljubavnike ostavila na miru odmah posle Romea i Julije. XXZ

01.08. (19:00)

'Uzrok nasilja najlakše je tražiti u glazbi'

Woodstock ’99: Cijena mira, ljubavi i bijesa

Woodstock ‘99: Peace, Love and Rage ne daje odgovore na sva pitanja o uzrocima kaosa, ali jasno artikulira generacijski sukob. U očima Johna Schera, festival je bio uspjeh. Za lošu reputaciju krivi su Fred Durst, MTV, Kurt Loder koji je umislio da je u Vijetnamu i žene koje su na nesnosnoj vrućini hodale u toplesu, pozivajući time na silovanje i seksualne napade kojih je, procjenjuje se, bilo desetke puta više od prijavljenih osam slučajeva. Takvu izjavu Scher nije dao te ‘99., mada ga to ni po čemu ne bi opravdalo, nego za potrebe snimanja friškog dokumentarca. Dakle, taj nesposobni, neodgovorni idiot to misli i dvadesetak godina kasnije. Boomeri su možda i imali svoje ljeto ljubavi, no nakon njega su doslovno i metaforički ostavili govna. Profit je bio važniji od ideala i 1969., a kamoli 1999. Ideja slobodne ljubavi svela se na “pokaži sise” između ostalog i jer su pripadnici te generacije živjeli bez brige i pameti, koristeći blagodati sustava istodobno ga rušeći, rastačući postojeće vrijednosti bez stvaranja novih. Recenziju prenosi portal XXZ Magazin s Bloga o pop kulturi.