Kod nas je običaj da mista ratne tragedije u miru postaju mista parodije
Robi K.: Hrvacki jezik
Mi rulja smo sidili u razredu i šutili smo. Ona učiteljica Smilja je hodala između klupa i držala je ruke na leđima. Učiteljica Smilja je rekla: „Ka šta znate, dico, naša škola idući misec ide na eskurziju u Vukovar!“ Uča Smilja je gibala po razredu i pitala je: „Šta to za nas znači?“ Uča Smilja je rekla: „To znači da imamo misec dana vrimena da dobro nabiflamo i navježbamo spikat hrvacki jezik!“ Uča je pitala: „Zašto je to važno?“ Uča je rekla: „Zato jer ako u Vukovaru ne spikaš ispravan hrvacki, može se desit da žešće najebeš! Doć u Vukovar i ne govorit čisti hrvacki, to je ka da si sija za obid bez da si opra ruke!“
Uča je pitala: „Zašto su roditelji došli protestirat?“ Uča je rekla: „Zato jer pošto je među isprobivanon dicon bilo i Hrvata kojima se omakla spika na materinjoj ekavici! Pa su huligani mislili da su Srbi i isprepičkali ih! Pa su roditelji popizdili!“ Uča je pitala: „Bi li roditelji došli protestirat isprid općine i da su sva isprepičkana dica stvarno bili Srbi?“ Uča je rekla: „Bi kurac! Litl tumorou! Jer pošto bi in svi rekli – koji su ovo četnici šta protestiraju kad Hrvati cipaju Srbe? Šta nisu protestirali kad su Srbi sa tenkovima ubivali hrvacku dicu? Znači, tek kad se huligani zajebu, pa greškon izdegenče hrvacku mladež jerbo misle da je srpska, postavljaju se opća humanistička pitanja! Pogotovo u Vukovaru!“
Iz bilježnice Robija K za Peščanik.