'Rocco' - mračna strana kralja pornografije - Monitor.hr
07.09.2016. (07:40)

‘Rocco’ – mračna strana kralja pornografije

Dokumentarni film o Roccu Siffrediju, kralju pornografije, počinje dugom scenom tuširanja sa totalom njegovog najjačeg aduta ili prema sopstvenim rečima – „prokletstva“ koje ga je učinilo slavnim. „Ako te privlači fiktivna seksualnost od koje se normalnim ljudima povraća, to znači da sa tobom nešto nije u redu“, reći će u narednom momentu čime polako odmotava klupko dugog reflektiranja o višegodišnjoj zavisnosti od seksa.

Perverzija obiteljskog čovjeka

Italijanska legenda tzv „akcionog filma“ govori o unutrašnjim demonima, obnažujući se više nego u bilo kojoj porno sceni koju je ikada snimio. Vrata koja otvara vode u tajne iz prošlosti, u tragedije i komične situacije, u perverzne snove koji mu ne dopuštaju da se odvoji od pornografije i u dubinu moralne krize koju oseća, a sa kojom nema snage da se izbori. Dokumentarac „Rocco“ Thierrya Demaiziera & Albana Teurlaia nam time pored direktne, otkriva intimnost druge vrste od one koju Rocco već decenijama predstavlja mnogobrojnoj publici – mračnu stranu čoveka koji je tokom poslednjih trideset godina karijeru gradio na imidžu dominantnog hardcore porno pastuva sa retko kojom seksualnom fantazijom koju nije iživeo do maksimuma.

Film je sniman dve godine na lokacijama u Budimpešti, Parizu, Ortoni, Los Angelesu i San Franciscu, kako u okružju porodičnog doma, tako i u miljeu filmske industrije za odrasle. Ovo je istovremeno dokumentarac koji na neposredan način pokazuje veliku porno familiju profesionalaca na dva kontinenta, odnosa baziranih na jasno definisanim potrebama, to-do-listama i poverenju koje u branši sa 4,5 milijardi internet klikova mesečno nije lako ni steći ni zadržati. Roccovu „familiju“ čine američki agent Mark Spiegler, nekadašnji porno glumac John Stagliano koji je vlasnik pornografskog filmskog studija Evil Angel i nekadašnja balerina Abella Danger, jedna od najpoznatijih porno glumica današnjice.

Znoj, mišići, iscrpljenost

Demaizier & Alban su svedoci nervnih slomova profesionalnih glumica i naivnih koraka početnica, pauza za pušenje grupe golih muškaraca pre faze zagrevanja za seks, privatnih razgovora ili bizarnih scena rukovanja (uz „hvala na svemu“) po završetku snimanja gang bang sekvenci. Reditelje pri praćenju rada na porno filmovima ne interesuje da pokažu čin penetracije i umesto toga koncentrišu se na detalje kao što su znoj koji kaplje sa lica protagonista, napetost njihovih mišića i iscrpljenost posle nekoliko sati neprekidnog snimanja. I naravno – na čoveka koji stoji iza svega toga.

Dokumentarac ne pokušava da razbije mitos Rocca Siffredija kao alfa mužjaka koji u pornićima žene vrti kao ražnjiće na roštilju. Kamera je prisutna na kastinzima novih devojaka koje bira prema njihovoj izdržljivosti i stepenu animalnosti. „Ako nećeš analno, teško ćeš naći posao u biznisu“, kaže jednoj od njih. Drugu podvrgava testu subordinacije, nezaobilaznog elementa Rocco Siffredi produkcija. Šamari, šetanje na povodcu, uvrtanje bradavica, guranje šake u usta, neke su od proba kojima se nove glumice podvrgavaju, zavisno od produkcije i uloge. Stalno uz njega je rođak Gabriele Galetta, njegova multifunkcionalna desna ruka – asistent, scenarista, fotograf i najbolji prijatelj, prgava ličnost koja kao da je iskočila iz ‘Soprana’.

Supruga – bivša missica

U pauzama između rada na filmovima, Rocco je porodičan čovek koji u Budimpešti živi sa suprugom Roszom (miss Mađarske 1990. i bivši model) i dva odrasla sina. Iznenađujuće harmoničan, porodičan dom je mesto normalnosti čoveka u čijoj profesiji nema puno normalnog. Dok stariji sin odbija da da bilo kakav komentar na temu porno karijere svog oca koju očigledno ne odobrava, mlađi sin i supruga stoje iza njega. „Ostale žene nemaju pojma šta im muževi rade, ja tačno znam gde je i sa kime ima seks“, reći će Rosza u jednom trenutku u odgovor jednom, kako sama kaže, od najčešće postavljanih pitanja – da li je ljubomorna. Gledalac ne biva sasvim ubeđen u to pošto se Roccov apetit očigledno ne zaustavlja na seksu u porno filmovima i najprivatniji detalji se tiču njegovih problema zavisnosti od seksa. On o ovoj temi priča bez uvijanja, vraćajući se u najranija iskustva iz puberteta i odluku da učini sve da bi došao do žena. „Odrastao sam u siromaštvu. Govorili su mi da siromašni ne jebu i da žene dobijaju samo tipovi sa lovom“.

Bez ikakvog konkretnog talenta sem obdarenosti ispod pojasa, on je relativno rano doneo odluku da do para dođe kombinujući lepo i korisno: „Samo kita je mogla da mi pomogne“. Podršku za odluku da se oproba kao porno glumac Rocco je dobio od svoje majke, dominantne žene koja je posle iznenadne smrti najmlađeg sina počela da tuče i kinji ne samo mnogobrojnu familiju već i sve stanovnike sela. O odnosu sa njom Siffredi priča manje nego o dešavanjima koja su posle nje usledila. Među njima se nalazi i verovatno najperverznija priča o jednokratnom seksualnom odnosu sa majčinom prijateljicom koju je zaskočio posle sahrane – „Bio sam gotov za tri sekunde. Ni glasa nije pustila“.

Siffredi na križu

Prvih pola sata filma je obojeno apologetičnim tonom, ali kompenzacija za to sledi – Rocco se razotkriva kao sirov, surov i fizički istrošen („Bole me kičma i kolena, leđa su mi pukla. Ne mogu više“). Jedino na čemu su Thierry Demaizier & Alban Teurlai morali više poraditi je sinergija Rocco Siffredi & Kelly Stafford – jedine žene koja je ikada projektovala seksualnu animalnost istovetnu njegovoj. Njihove saradnje u pornografskim produkcijama su postale legendarne i zato je šteta što se Kelly pojavljuje tek u poslednjoj trećini filma. Nekome ko nije upoznat sa prethodno pomenutim detaljima, promaćiće značaj njenog pristanka da učestvuje u poslednjoj Rocco Siffredi produkciji, deset godina po odlasku iz porno branše. Ni do ove prilike da se iz blizine vidi i čuje Stafford, jaka žena sa šokantnim stavovima, ne bi došlo da usred snimanja dokumentarca Siffredi nije doneo odluku da prekine da se bavi pornografijom. Ono što niko nije mogao da predvidi, vodilo je finalnim i najfinijim momentima u filmu – dokumentovanju nastanka Roccovog oproštajnog pornića za koji je spremio nešto sasvim posebno; na sebe je prvi i poslednji put preuzeo ulogu muškarca kao objekta, simbolično razapetog na krst, sa Kelly kao svojom gospodaricom.

Marina D. Richter je filmska kritičarka i novinarka iz Beograda koja već dvadeset godina živi i radi u Beču. Od 2004. je specijalni dopisnik beogradskog dnevnog lista Politika za rubriku kulture. Redovno surađuje s austrijskim portalom Artmagazine.cc, a piše i za razne austrijske publikacije kao slobodni novinar.


Slične vijesti

04.03.2022. (12:00)

Čovjek čovjeku vuk

Jane Campion i ‘Šape pasje’ – užasavajuća lakoća zaostalosti i okrutnosti

Zanimljiva analiza filma, Josip Mlakić za Express: Nešto i o tajanstvenom naslovu filma ‘Power of the Dog’. Radi se o izrazu iz biblijskog Psalma 22, 20 koji u engleskom prijevodu glasi: Deliver my soul from the sword; my darling from the power of the dog. U filmu je to prevedeno na sljedeći način: Dušu moju istrgni maču, iz šapa pasjih život moj. (Ovaj Psalam čita glavni lik, Peter u samoj završnici filma.) Od tuda, dakle, ‘Šape pasje’, iako je na hrvatskom možda primjereniji izraz “iz vučjih ralja” ili “od vrata paklenih”. U jednom intervjuu koji je dala povodom filma, Jane Campion je objasnila da je “moć psa simbol dubokih, nekontroliranih poriva koji nas mogu uništiti”. Od prvog dijela filma, svjestan Peterove homoseksualnosti, Phil od kožnih traka plete konop za Petera, znajući da je njegov otac izvršio samoubojstvo vješanjem. Tu možemo govoriti o ljudskoj okrutnosti, ali i o vjerskom puritanizmu, gdje je konop, u krajnjem slučaju, jedino izbavljenje iz “šapa pasjih”.

04.03.2022. (00:00)

Umjetna inteligencija napada

BigBug: SF komedija o ustanku robota

Redatelj Jean-Pierre Jeunet je servirao znanstveno-fantastičnu komediju satiričnog tipa i metaforičnog karaktera koja, nažalost, nije toliko smiješna, a ni posebno pametna. Teleportirani smo u “jeunetovski” koloriranu budućnost ne toliko daleke 2045. godine gdje ljudi maksimalno ovise o tehnologiji, umjetnoj inteligenciji, kućnim i inim robotima, no to im ne smeta jer im omogućava lagodniji život. Jednog dana dolazi do ustanka robota, zatvaraju ukućane i uspostavljaju robo-diktaturu. Slobodna

01.03.2022. (16:46)

Disfunkcionalna radna obitelj

Španjolski film ‘Veliki gazda’ – priča o kapitalizmu na granici od ozbiljnog do komičnog

Kao “prijateljsko lice kapitalističke korupcije” Blanco (Bardem) iza smješka skriva unutrašnjeg Escobara. On zaposlenike naziva svojom djecom i hini da je njihov otac postavljajući se kao nekakva očinska figura, ali nije mu problem dati otkaz toj djeci, tj. donijeti teške odluke za “dobrobit” obitelji koja je disfunkcionalna, bolje reći posla. Predstavljajući se kao dobar šef i moralan čovjek, iako je prilično loš i nemoralan, Blanco propovijeda o “trudu, ravnoteži i odanosti”, riječima ispisanim na zidu njegova skladišta – piše Marko Njegić. Slobodna

18.02.2022. (23:00)

Novo u kinima

‘Janje’ – film o paru koji ne može imati djece pa usvoji dijete s janjećom glavom

Dio je kritike “Janje” žanrovski okarakterizirao kao horor, što baš i nije najtočniji opis. Islandski se film prije može opisati kao smjesa northern gothica, basne, bajke i grčkog mita s motivom hybrisa u središtu. Iz tog žanrovskog miksa islandski je režiser izveo efektnu ekološku parabolu o ljudskoj vrsti koja uzima sve i zato biva kažnjena. Ima nešto u tim ovcama: na koncu, pasli su ih i stari Grci – piše Jurica Pavičić. Jutarnji

17.02.2022. (21:00)

Novo u kinima

‘Smrt na Nilu’ je napredak u odnosu na ‘Ubojstvo u Orient Expressu’

Vlak je sad zamijenjen parobrodom koji vijuga rijekom, a redatelj Branagh (također glumi Poirota) atraktivno vizualizira krstarenje, kao i sam egzotični Egipat, uspijevajući zamaskirati činjenicu da “Smrt na Nilu” nije snimljena na pravoj lokaciji. Rezultat takvog pristupa je blockbusterska trilerska “grandezza”, eskapistička zabava nalik kriminalističkom putopisu sa staromodno-modernim vizualnim i zvjezdanim sjajem – piše Marko Njegić. Slobodna

15.02.2022. (14:00)

Japanska poetika

‘Drive My Car’ – bliskost nas može izliječiti tamo gdje joj se najmanje nadamo

Japanski film, adaptacija romana Harukija Murakamija, nije samo kandidat za Oscara u kategoriji stranih filmova, nego je i kandidat za Oscara za najbolji film, najbolju režiju i najbolji adaptirani scenarij. Drive My Car je emotivno putovanje u srce bliskosti koja se može ostvariti između ljudi koji su duboko povrijeđeni. I to bez seksa. Film je kompliciran, iritantan i slojevit i ni u jednom trenutku neće pokušati ulizivati se i svidjeti vam se – piše Zrinka Pavlić. T-portal

14.01.2022. (15:00)

Zalomilo se

Osrednji novi Clooneyjev film: Što mu je bilo dok je sjedio u redateljskom stolcu? Je li zaspao?

Memoari Pulitzerom ovjenčanog novinara JR Moehringera poslužili su kao baza Amazonova filma “The Tender Bar”. Načelno zanimljiv lik i zanimljiva storija, pogubili su se u tranziciji na film, tj. od memoara do scenarija, iako je “na papiru” sve slutilo na dobro, računajući ime Georgea Clooneyja u ulozi režisera i Williama Monahana kao scenarista – piše Marko Njegić. Slobodna

13.01.2022. (23:00)

Novo u kinima

‘Licorice Pizza’: Savršeno ukusna kriška filma i života

Za ljubitelje “ranog” Paula Thomasa Andersona, “Licorize Pizza” predstavlja povratak u vrijeme kad su se zaljubili u njegove filmove, a za njega povratak nezavisnjačkim “indie” korijenima devedesetih i mladosti sedamdesetih s, kako se kaže, današnjom pameću. “Licorice Pizza” je divotica od filma, romantična i komična, nostalgična i snolika kao California Dream, mladenački zaigrana i zrela – piše Marko Njegić. Slobodna

07.01.2022. (19:00)

Kad glumica postane redateljica

‘Mračna kći’ otkriva što se dogodi kada žena osjeti da je guše majčinstvo i brak

Glumica Maggie Gyllenhaal se u režiji prvi puta okušala 2020. godine u sklopu Netflixovog projekta “Homemade”, omnibusa 17 kratkih filmova koje su poznati filmaši napravili tijekom pandemije koronavirusa. Već se iduće godine prebacila na dugi metar te za Netflix režirala i scenaristički adaptirala roman Elene Ferrante “Mračna kći”. Film je početkom rujna premijerno prikazan na Filmskom festivalu u Veneciji, gdje je odnio nagradu za najbolji scenarij. Nenad Polimac film ocjenjuje trojkom. Jutarnji