Kada ste navikli živjeti sami, sa svojim specifičnim navikama, uvijek je šok kada vam netko upade u život i sve izokrene naglavačke. Tako je bilo s Belom. Našli su je na cesti baš u trenutku kada sam poslala udruzi opširno pismo o tome kako sam im zahvalna što su mi prije tri godine doveli moju Pepu i da bih voljela čuvati nekog peseka koji traži dom. Naravno, nisam mislila da će odgovor biti brz, kao ni da će pas kojem je potrebna pomoć imati 12 godina i sve staračke boljke koje idu s tim. Nisam mogla reći ne. Kada je stigla potpuno me izbacila iz takta – smrdjela je, nije se htjela popeti uza stepenice, pa sam morala nositi tu dlakavicu od skoro trideset kila, a njoj se ni ta opcija nije dopala pa se migoljila i mrgotala svoje nezadovoljstvo. Kada je ušla, onako prljava bacila se na jastuke na podu. Uopće nije bila Bella. Odlučila sam je okupati, borba je bila žestoka, ali sam na kraju uspjela. Ok, ja sam šamponirala nju, ona mene, ja sam tuširala nju, ona se otresala po meni. Kad sam je vadila iz kade poskliznula sam se, obje smo pale, a ona je onako mokra odjurila u sobu, na one iste jastuke, i iza sebe ostavila mali potok. Nakon što je neko vrijeme zbunjeno gledala oko sebe, počela je istraživati po stanu, kao veliki slinavi puž obilježavala namještaj. Meni se javio nervozni tik u oku.
Kad sam sve počistila i osušila je, izašli smo van, ali ona je obje nužde odlučila obaviti – kad smo se vratile u stan. Sigurno djelomično iz osvete. Ne moram ni reći da sam tada proklinjala i nju i svoju glupost. Uslijedilo je trčanje van svakih pola sata, a ostalo je vrijeme ona nemirno šetkala po kuhinji i tražila hranu. A kad sam mislila da je sve gotovo i da konačno mogu ići spavati, počela je prdjeti. Ljudi moji, to nisu bili obični vjetrovi, nego kemijsko oružje. Ne pretjerujem. Toliko je smrdjelo da je samu sebe probudila. Uglavnom, nisam spavala cijelu tu noć od hrkanja, smrada i trčanja van. Pepa me samo prijekorno gledala.
Ujutro je Bela opet obavila broj dva na svoju dekicu, a meni su počele teći suze od očaja… Idućih par dana ignorirala je i mene i Pepu, režala kada se približila njenoj zdjelici, bila je zahtjevna i nezadovoljna i nemirna i ostavljala bijele dlake posvuda. Ljubomorna po prirodi, Pepa isto nije bila zadovoljna. Tih par dana sto puta sam mislila nazvati cure iz udruge i tražiti da je odvedu. Ali nisam. Bilo me sram. Sama sam to htjela i sada se moram nositi s tim, govorila sam si.
Malo po malo, Bela mi je počela vjerovati i opuštati se, naučila je da mora čekati da izađemo van i – počela se maziti. Prvi puta kad mi je dala pusu, zaljubila sam se, bez obzira na ne baš ugodne mirise iz njene krezube gubice. A kada ju je Pepa prihvatila i počela je izazivati na igru, kada sam ih vidjela kako zajedno spavaju, znala sam da je sada, barem privremeno, i ona moja.
Nobody’s perfect 😉
Nije lako živjeti s bilo kim, a kamoli s bakicom koja sporo hoda, slini posvuda, ruši sve pred sobom, provaljuje u smeće i ormare u potrazi za hranom, nije lako pomiriti se da će odsad sva odjeća biti ukrašena bijelim dlakama, objašnjavati gostima zašto pod ima uzorak šapa i crvenjeti se kada pronađu dlaku u šalici ili hrani. Nije ugodno kada u šetnji naiđete na osobu koja je imala loš dan i odlučila se iskaliti na vama jer šetate pse koji nuždu obavljaju na travi, iako vi uredno skupljate iza njih, ili kada vas kore roditelji čija djeca bezrazložno vrište jer psi prolaze pokraj njih. Neki promijene mišljenje nakon razgovora, neki ne. Ali bez obzira na sve, ne bih ništa mijenjala. Kada Bela ujutro maše repom i lupa po roleti, kada trapavo hoda, kada me gurka njuškom jer je ignoriram za kompjutorom, kada me obje dočekaju na vratima, osjećam se nevjerojatno sretno.
Bela nije moja. Ona i dalje čeka nekoga tko će je prihvatiti i dati joj stalan dom pod stare dane, a nadam se da će šarmirati nekoga na Sajmu kućnih ljubimaca koji se ovog vikenda, od 19. do 21. veljače, održava u West Gateu. One koje ovo čitaju pak molim da, ako već ne mogu udomiti, dođu bar podržati udruge i dlakave mališe bez doma.
