Šef Nove ljevice Dragan Markovina kaže: “Sada su se ljudi konačno spremni odreći sitnih razlika kako bi ljevica u Hrvatskoj bila relevantna.” Iz te nove lijeve platforme izostavili su SDP jer: “Da je SDP, ranije dok je bio na vlasti i sada kad je u opoziciji, provodio lijevu politiku, do osnivanja novih malih lijevih stranaka ne bi ni došlo…”
HDZ ima elegantnu mogućnost napraviti koaliciju s radikalno desnim Domovinskim pokretom, čiji su članovi ionako odreda bivši hadezeovci, otpali iz HDZ-a ponajviše zbog radikalne nacionalističke isključivosti prema Srbima i zbog koalicije s SDSS-om. Toj bi koaliciji za većinu falila dva mandata, koje bi Plenković lako pronašao bilo gdje, čak možda najprije kod neke od manjinskih lista koje nisu liste srpske zajednice. Međutim, teško je za povjerovati da bi se Andrej Plenković osjećao ugodno u takvoj situaciji, koja bi dodatno zapalila političku i društvenu atmosferu. To Plenkoviću koji voli stabilnost i koji je osigurao izostanak emocija iz političke borbe i relativno dobru socijalnu i ekonomsku situaciju, koje su mu i bitno pomogle na izborima, uz ogromnu korupciju naravno, teško da može odgovarati. Dragan Markovina za Peščanik.
Priča o jugoslavenskoj košarci zapravo je priča o sportskoj političkoj odluci i zlatnom izboru vodstva socijalističke Jugoslavije da košarka bude taj sport koji će biti naš izlog u svijet i u kojem ćemo moći u kontinuitetu biti najbolji na svijetu. O tome je dosta u svojim knjigama i radovima pisao Vjekoslav Perica i to se činio kao racionalan izbor, budući da je u nogometu to bilo dosta teže postići, a košarka je bila i ostala drugi najpopularniji sport u Evropi i svijetu. Košarkaška reprezentacija Jugoslavije je jednako bila u naponu snage upravo pred raspad zemlje, osvojivši titulu svjetskog prvaka u Argentini 1990, kad se dogodio onaj u Hrvatskoj vječno sporni, suštinski logičan i ispravan potez Vlade Divca, koji od nekog od hrvatskih emigranata nije želio uzeti zastavu sa šahovnicom na proslavi, ali i titulu prvaka Evrope u Rimu 1991. godine.
Međutim, čak i u takvim političkim okolnostima, u kojima je dodatno bilo izraženo snažno rivalstvo Jugoplastike i Partizana, odigrala se kultna beogradska utakmica između ta dva kluba, koja je krenula u neprijateljskoj atmosferi, da bi završila ovacijama beogradske publike Toniju Kukoču, vjerovatno i najtalentiranijem igraču s ovih prostora svih vremena, koji je igrao kao svemirac, praktično sam pobijedio Partizan i začarao publiku. Dragan Markovina za Peščanik.
Mogao je i može Zoran Milanović desničariti do mile volje, kao što to uporno godinama i radi, što mu jeste donijelo ozbiljnu naklonost solidnog dijela desnih birača, uz one nepokolebljive SDP-ovske glasače koji u njemu i dalje vide samo božanstvo, ali džaba. Podršku crkve i biskupa neće nikad vidjeti. I to ne samo zbog ideoloških razloga, koji crkvi jesu bili i ostali važni, ali ipak na drugom mjestu, koliko zbog onih interesnih. Jer ako postoje dvije stvari koje nepogrešivo povezuju dominantne vjerske zajednice na ovim prostorima, to su nacionalizam i antimodernizam s jedne strane te neupitna bliskost sa strankom vlasti s druge strane. Što znači da je povezanost Katoličke crkve i HDZ-a gotovo pa sudbinska. I kad već svi to znamo, a znamo svi, uključujući redovne vjernike, onda doista nemaju smisla igrokazi u kojima se biskupi tobože postavljaju kao neutralni, a zapravo neskriveno podržavaju HDZ. Dragan Markovina za Peščanik.
To što SDSS opet ima, već tradicionalno dobro smišljenu kampanju, odnosno plakate i afirmativne poruke koje svi primjećuju, a koje je osmislio autor posljednje Milanovićeve kampanje, Boris Malešević, možda doista malo i mijenja atmosferu u društvu i doprinosi inkluzivnosti i smanjenju međunacionalnih tenzija, i to baš tako što radikalne desničare koji vandaliziraju plakate izvlači pod reflektore i čini ih nimalo simpatičnima. Ali ta kampanja realno ne mijenja društvene i političke odnose jer njezin ishod je do sada posljednjih godina uvijek bio isti, a to je koalicija s HDZ-om. No, prije nego se vratim glavnoj temi, vrijedi zabilježiti da se na plakatima, ispod ključnog slogana „Hrvatska treba Srbe“, smjenjuju poruke, odnosno objašnjenja: „Jer nema boljeg susjeda od komšije!“, „Jer se bolje razumijemo bez prijevoda!“, „Jer puna Arena prija svima“. Efektno, jasno, primjetno, afirmativno. Dragan Markovina za Peščanik
Smrt Abdulaha Sidrana bila je dugo najavljivana, nekoliko puta čudesno odgađana, ali je na koncu bolest bila jača, a tužna vijest još je jednom i nakon svega i unatoč svemu ujedinila ove naše prostore koje sve češće zovemo regijom, da ih ne bismo nazvali Jugoslavijom. Osim što je bio nevjerovatno talentiran i realiziran pisac, možda i prvi koji je Sarajevo učinio relevantnim u jugoslavenskom kulturnom kontekstu, pa čak i pored toga što je na koncu postao i jedan od simbola otpora sarajevskih kulturnjaka za vrijeme opsade grada te nacionalni bošnjački klasik posljednjih godina, jedna od zanimljivijih i suštinski neispričanih priča o njemu je ona o njegovoj suradnji i prijateljstvu s Emirom Kusturicom, Slobodanom Praljkom i Goranom Babićem.
I ako je priča o njemu i Kusturici, njihovom razlazu i tada aktualnoj potencijalnoj novoj suradnji, kao i priča o odnosu svakoga od njih prema ratnom i poratnom Sarajevu i mogla imati idejna razilaženja i drugačija čitanja i tumačenja, ono što je nedvojbeno da je Abdulah Sidran bio i do kraja i ostao, u punom smislu riječi, netko po kome se prepoznavalo Sarajevo i netko tko je s tim gradom do kraja srastao. Dragan Markovina za Novosti.
Vijest koja je ostala u sjeni brzinskog raspuštanja Hrvatskog Sabora za potrebe što skorijih izbora u terminu koji najviše odgovara vladajućem HDZ-u, jeste da je Sabor usput donio i odluku o tome da će sljedeća, 2025. godina biti službeno obilježena kao „1100. obljetnica Hrvatskog kraljevstva“. Iako danas dobar dio ljudi u Hrvatskoj i u krajevima u Bosni i Hercegovini gdje je živio značajan broj Hrvata, uglavnom ništa ne zna o kontekstu proslave 1000. godine Hrvatskog kraljevstva, odnosno krunidbe kralja Tomislava, u svim tim krajevima i danas su vidljive i posve očuvane spomen-ploče koje obilježavaju tu proslavu i postavljene su 1925. godine. Interesantno je da su drugi put Tomislava iskoristili komunisti, koji su ga sada čitali jednako u ključu i nacionalno hrvatskom, ali i jugoslavenskom, zapravo integrirajući dva suprostavljena viđenja iz 1925. godine, pridodajući mu u podtekstu i ideju republikanizma.
Kad se na kraju stvari svedu na bitno, ova proslava je čisti antijugoslavenski čin, unutar kojeg se čak i današnja Hrvatska, makar da predlagači to i nisu do kraja konceptualno osvijestili, promatra u kontekstu jugoslavenskog nasljeđa kojeg treba odbaciti, zajedno s modernizmom i republikanizmom. Dragan Markovina za Peščanik.
Nevjerovatna vijest koja je prostrujala regionalnim medijima, o tome kako je netko jednostavno preko noći odnio skulpturu Bruce Leeja iz glavnog gradskog parka u Mostaru, koji se k tome nalazi pod video-nadzorom i u samom je središtu grada, kako god da se na kraju rasplete taj slučaj, simbolična je na više razina. Čin postavljanja skulpture je i shvaćen od najšire javnosti, ali i prezentiran od strane idejnih tvoraca kao ideja da Mostar ostavi traumatičnu ratnu prošlost iza sebe, da se ne bavi simbolima koji dijele grad, nego onima koji ga ujedinjuju i da uspostavi neki novi urbani identitet temeljen na junaku iz dječačkog djetinjstva, koji kao pravednik dolazi riješiti sve probleme i iskupiti svijet.
To vjerovanje se na koncu ispostavilo kao naivno. I to ne zbog same skulpture koja je na koncu, uz sve sitne devastacije i obnove, uklanjanja i povratke, zaživjela s gradom i samim parkom, nego zbog toga što se pokazalo da je uspostavljeno na suštinski krivim temeljima. A ti temelji su se oslanjali na vjerovanje da se trauma mogla prevazići njenim guranjem pod tepih, a prošlost poništiti tako što o njoj nećemo razgovarati, a ponajmanje se s njom suočiti. Dragan Markovina za Peščanik.
Da vidimo dakle koga su sve karnevalisti u Kaštelima spaljivali kao krnju proteklih godina? Bila je tu školska slikovnica za djecu duginih boja, pa su bili Milorad Pupovac i Andrej Plenković koji je kao plesao po Pupovčevim diplama, pa su bili Andrej Plenković i Zoran Milanović, a evo sada su Aleksandar Vučić i Vladimir Putin. I suštinski je nebitno što bilo tko od nas misli o tim političarima, jer u ovoj priči je jedino bitno to da imamo posla s banalnim provincijalnim desničarima koji naprave točno ono što očekuješ da će napraviti i koji nikad, ali baš nikad neće iznenaditi, niti ritualno spaliti nekoga ili nešto što je stvarni društveni tabu.
Što se pak Kaštelana i njihovog karnevalskog okupljanja na kraju tiče, njemu bi kao soundtrack sjajno pristajala pjesma Arsena Dedića, „Posljednji tango u Đevrskama“. I kao autentični prikaz groteskne manifestacije, ali i kao poruka koja ogoljuje nacionalističko orgijanje usmjereno prema Srbima u cjelini. Što opet ne znači da Vučić i Putin ne pružaju savršeni materijal za satiru svake vrste. Međutim, u Kaštelima toga nema ni u tragovima. Dragan Markovina za Peščanik.
Postoji samo jedna riječ kojom se može objasniti ono što hrvatski premijer Andrej Plenković upravo radi inzistiranjem da glavni državni odvjetnik bude Ivan Turudić. Ta riječ je raspad. I to jednako raspad njegove retoričke i ideološke fasade o Hrvatskoj kao zemlji temeljito posvećenoj tzv. europskim vrijednostima, kao i raspad tvrdnje o Hrvatskoj kao stabilnoj demokraciji i njemu osobno kao brani od mađarskog ili „ne daj Bože“, srpskog političkog modela. Na koncu riječ je i o raspadu društvenog konsenzusa u zemlji, ali i o potpunom raspadu ideje o trodiobi vlasti i povjerenju u institucije. Plenković ovdje ne ide samo protiv inače mu nesklone javnosti i lijeve opozicije iz Možemo, koja je provela noć na trgu pred Vladom i Saborom, nego i protiv skoro kompletne javnosti, s izuzetkom one izrazito desne. Tvrdoglavost s kojom to radi je racionalno neobjašnjiva i realno bi ga mogla koštati rezultata na izborima, Dragan Markovina za Peščanik.
To što je bila dovoljna samo jedna Severinina rečenica, o tome da čuvaju Crnu Goru, na koncertu u Kotoru da, kako se deru naslovi po portalima, „zapali regiju“, predstavlja jasan znak da su svi pop-kulturni fenomeni postjugoslavenskog prostora, od Aleksandre Prijović, do Dine Merlina, pa čak i onaj koji im je efektivno prethodio, a riječ je o Lepoj Breni, utjecajem daleko od fenomena Severine. Žene čiju su karijeru okolnosti, događaji i skandali na koje nije mogla utjecati i zlonamjerni nacionalistički mediji pokušavali i pokušavaju pokopati već skoro dva desetljeća, ali bez ikakvog vidljivog uspjeha. To što nema nikakve sumnje da su seksepil, a dijelom i, za ove prostore uvijek privlačno, splitsko porijeklo odigrali možda i presudnu ulogu u tome da postane regionalna zvijezda, sve ostalo, odnosno čitav put od zvijezde do pop-kulturnog fenomena, tj. nekoga tko ima ozbiljan društveni utjecaj, prošla je zahvaljujući upornosti, talentu, trudu i činjenici da ima stav i da je stvari uvijek gledala u široj jugoslavenskoj perspektivi. Dragan Markovina o Severini, skužili ste, kao fenomenu, za Peščanik.