Dok ovo pišem i dok se živa uspinje prema 40 Celzijevih stupnjeva, zabarikadiran sam u kući u sjevernom dijelu Canberre, i scena koja se vidi kroz prozor je zaista nestvarna, no nešto na što sam već navikao ove godine: sunce se ukazuje kroz dimom zagađenu atmosferu tek kao slabašna svijetla kuglica…
Kad bismo mogli sa Zemljine unutarnje jezgre maknuti cijeli plašt, kad bismo odgrnuli zemlju s nje, zasjala bi kao Sunce jer je temperatura dolje oko 5500 stupnjeva. Hipoteza o postojanju najdublje jezgre postavljena je još početkom ovog stoljeća, no zbog činjenice da se unutarnja jezgra, metalna kugla u čvrstom stanju koja je uronjena u vanjsku, tekuću jezgru, nalazi na dubinama većim od 5000 kilometara, dosadašnje metode mjerenja nisu bile dovoljno razvijene. Matematičkim izračunima može se jako precizno izmjeriti koliko jednom seizmičkom valu treba za prolazak kroz Zemlju do svoje antipodalne točke na drugom kraju svijeta. Kako se to može predvidjeti, može se i izračunati kolika su odstupanja. ‘Ako valovi malo kasne, to znači da su prošli kroz nešto, neki materijal koji ih usporava’. Naš geolog Hrvoje Tkalčić s australskog Nacionalnog sveučilišta za Tportal.
Potresi imaju pozitivnu stranu, rekao je Hrvoje Tkalčić, profesor na Australskom nacionalnom sveučilištu u Canberri i član američkog seizmološkog društva, evo kako: Da nema te dinamike ne bi bilo ni magnetskog polja ni tektonskih sila ni tektonike ploča. Dakle spržila bi nas radijacija iz svemira, ne bi bilo ni oceana ni atmosfere pogodne za život. Ukratko – život na zemlji bi bio nemoguć. Konkretno, savjetuje: s potresima treba naučiti živiti. I dobro i sigurno graditi. HRT