30.12.2018. (12:44)

Novogodišnja špajza

Sanja Modrić: Sretno narodu s Plenkijem, Kolindom, Berom i Viliborom

“Predsjednik najvažnije opozicijske stranke od postanka Hrvatske veliki je car i kralj. Postigao je i ove godine dovršio ono što ne bi uspjelo ni najbrutalnijem neprijatelju njegove partije. Jer uspio je napokon da SDP pretekne Živi zid s Viliborom Sinčićem i Pernarom kao takvima… Davno sam rekla, ako SDP na sljedećim izborima dobije 15 mandata, može se tući nogama u stražnjicu. Tako će i biti”, komentira Sanja Modrić, analizirajući godinu iz pozicije četiri trenutno najvažnija političara u državi – Plenkovića, Kolinde Grabar Kitarović, Bernardića i Vilibora Sinčića.

14.02.2017. (22:35)

Nasloniš se i čitaš...

Izbor najboljih članaka o nominiranima za Oscar ove godine

Texture donosi izbor 10 najboljih članaka iz različitih američkih časopisima o filmašima nominiranim ove godine za Oscara. Prenose tako članak iz Varietyja o Caseyju Afflecku koji je cijelu karijeru bio na rubu Hollywoda da bi sad, s filmom ‘Manchester by thr Sea’, zauzeo glavno mjesto, zatim članak iz Essencea o glumicama koje tumače likove triju afroameričkih znanstvenica koje su radile na projektu prvog slanja Amerikanaca u svemir 1961. godine, pa iz GQ-a o Ryanu Goslingu itd.

10.01.2017. (08:51)

Britanska posla

Glazbene zvijezde 2017.

Generalni konsenzus je da će se 2017. nastaviti globalni rast britanskog rapa i grimea. Epski blues i soul Rag’n’Bone Mana će nesumnjivo služiti kao soundtrack sportskim događanjima i televizijskim snimkama festivalskih događanja, a upravo je objavljeno da je RnB pjevačica Ray BLK pobjednica BBC–jevog Sound of izbora. Sve ovo zapravo pokazuje rast popularnosti britanskog rapa, smatra Guardian u pregledu raznih predviđanja trendova u pop glazbi za 2017.

31.12.2016. (00:55)

Albumi 2016.

1. Anohni: ‘Hopelessness’

Srž bezdušnosti ratovanja droneovima leži u tome što je u kratkom roku prisililo djecu da se boje neba. Njihove ruke, kosti i misli svedene na koordinate, njihova sela i kuće i prostori djetinjstva na mete za gađanje, djeca žive u strahu od smrti koja dolazi sa sunčanih visina koje su, tijekom tisuća godina u raznim kulturama bile simbol za nadu i uzvišenost.

Proveo sam djetinjstvo na rubu rata, i dobro se sjećam nekolicine zračnih uzbuna, straha i panike koji su me obuzimali i brojnih poslijeratnih godina tijekom kojih su mi se dlanovi znojili na sam zvuk zrakoplova. Zamislite psihozu sve te djece, svih tih ljudi koji žive pod vedrim nebesima koja se odjednom mogu načičkati demonima koji rigaju vatru i smrt.

‘Hopelessness’ je ploča o svijetu u kojem se djeca boje neba. Ploča u starinskom smislu te riječi, testament, zapis, svjedodžba surovosti o kojoj slušamo svakog dana, toliko često da nam je postala uobičajena i samim time nebitna.

‘Hopelessness’ je čudna biljka, elektro album zamiješan rukama Rossa Bircharda i Daniela Lopatina koji su tijekom proteklih nekoliko godina pod pseudonimima urezali svoje likove u zlatnu medalju elektronske muzike – Hudson Mohawke kao lice, kao nositelj plesnog naboja u svom briljantnom TNGHT projektu ili kao vješt manipulator zvukova u Kanyeovoj ergeli producenata, i Onethrix Point Never kao njeno naličje, kao dekonstruktor plesne glazbe snimljene kroz posljednjih 40ak godina. Njihove stvari nose oba naboja, i konstrukciju i dekonstrukciju, i ples i promišljenost, te bi mogle jednako funkcionirati u klubovima i u naslonjačima.

Anohnijeva vizija ih gura iz obje sfere – nakon što na njih nalijepi svoje bolne vokale koji katalogiziraju sva opća mjesta suvremenog stradanja – ratovanje droneovima, državu koja zloupotrebljava tehnike nadzora, mučenja za izvlačenje informacija, negativan utjecaj kapitalizma na ekologiju planeta – i to radi bez prodike i ironije, s duboko subjektivne i često izvrnute pozicije.

‘Hopelessness’ po tome podsjeća na ploču s kojom nema apsolutno nikakvog zvukovnog dodira, no koja također iz osobnog izvlači politično, opisujući mehanizam po kojem ono što se događa na globalnoj skali utječe na pojedinca. Govorim o post-punk klasiku ‘Entertainment!’ Gang of Foura koji je prije 37 godina katalogizirao užase Hladnog rata i predviđao svjetska zbivanja pod vladavinom osovine Thatcher – Reagan, baš kao što Anohni katalogizira užase rata protiv terorizma i umiranja nade tijekom jalove Obamine administracije.

Obje ploče karakteriziraju krivnja i priznanje nemoći što ih čini izuzetnim i nepatetičnim protestnim pločama, iako su i jedna i druga uronjene u svojevrsni patos.

Ne postoji puno ploča koje su na ovaj način spajale visceralno i umno, ples i inteligenciju i pri tome pronalazili duboku humanost u nehumanosti. ‘Entertainment!’ je s vremenom postao klasik. Ta sudbina čeka i Anohnijin ‘Hopelessness’.

2. David Bowie: ‘Blackstar’

Kaže se da je dobar poet, muzičar ili genije uvijek ispred svog vremena. To je definitivno točno definiranje onoga što nam je vanzemaljac David Bowie ponudio tijekom svoje karijere… No točno je samo zato jer je Bowie bio osoba koja je egzistirala temeljito i u “svome prezentu”. Samo je tako bilo moguće da se konstantno kreće naprijed, stavljajući slojevite izazove pred samog sebe.

Istina, David Bowie je napravio samo jedan album u zadnjih 12 godina. Možda je otišao u mirovinu, a nije nam dostavio račun za sve one decenije artističkog življenja “sound and vision”, pa nikako nismo mogli prihvatiti činjenicu da je gotovo s njegovim kreativnim radom… I onda, na njegov 69. rođendan, poslao nam je zadnju poruku, album ‘Blackstar’, napravljen na otvorenom prostoru gdje se na jedan niti malo predvidiv način isprepliću rock, funk i jazz bez opasnosti da se sudare i tako dovedu do pogubnog efekta na slušatelje.

Kada netko upita pa odakle Bowie izvuče takvu kvalitetnu poetiku riječi i zvuka odgovor je, baš kao kroz sve decenije njegovog rada, OD NAS SAMIH. On je tip koji cijelu noć budan leži na krevetu, slušajući otvorenih očiju i ušiju. Komunicirajući s noći koja bi za nas obične smrtnike bila tisuću godina duga.

‘Blackstar’ je neumorna i emotivno iscijepana priča o smrti, o odlasku. Bowiejev vokalni doprinos cijeloj priči daje efektan osjećaj umora, iscrpljenosti, bola bez suza… On je zapravo svoju borbu s rakom okrenuo u još jedan trijumf svoga artističkog bića. Zadnji pozdrav s nama koji smo ga obožavali sve ove decenije.

On nam pjeva “Look up here, I’m in heaven”, a mi zapravo osjećamo da je on svuda oko nas, još od našeg djetinjstva pa do nedostatka kalcija u našim kostima.

Nema uopće potrebe secirati ovaj album kroz svaku pjesmu pojedinačno nego ga cijelog treba prihvatiti kao jedno veliko glazbeno i poetično zbogom svima nama koji smo ostali iza njega na rubu ove provalije koja je sastavni dio svake životne priče.

Početak i kraj…. The King is dead, long live the King!

3. Danny Brown: ‘Atrocity Exhibition’

Danny Brown oduvijek zvuči kao da moli da se što prije nađe na nekom popisu prerano umrlih celebritya, a svoj životni stil hodanja po rubu vrijedno pretače u pjesme koje su najčešće naizmjence smiješne i dirljive. Dugo očekivani ‘Atrocity Exhibition’ podsjetnik je na to što je sve sposoban utrpati unutar jednog jedinog albuma.

Dijeleći naslov s pjesmom Joy Division i naslovom zbirke priča J. G. Ballarda, album je namjerno konceptualno preopterećen negativnim tokom svijesti i jezikom labilnih stanja. S cijelim arsenalom bizarnih, neočekivanih semplova, ‘Atrocity Exhibition’ u glazbenom smislu predstavlja povratak sempliranja kao najjačeg hip-hop oružja na velika vrata, a nije ni čudo da ono danas živi uglavnom kroz neformalne mixtapeove i beat-tapeove, ako uzmemo u obzir Brownovu izjavu da je samo na odobravanje semplova potrošeno 70 tisuća dolara. No umjesto ustaljenih soul/funk obrazaca, Brownov glavni suradnik na albumu Paul White i ostali producenti koristili su mahom nekonvencionalan izbor semplova, poput pjesama gotovo zaboravljenih kraut rock bendova (Embryo i Guru Guru), afro noise provokatora Cut Hands ili pionirke elektroničke glazbe Delije Derbyshire.

Cijela estetika s namjernim psihodeličnim odmakom zapravo samo naglašava ozbiljnost psiho-fizičkog stanja glavnog junaka koji je i dalje dovoljno sabran da svoju nizvodnu putanju pretoči u impresivan niz povezanih i nepovezanih anegdota, kombiniranih osjećaja depriviranosti i melankolije, te time potpiše još jedan sjajan album svoje relativno kratke ali jedinstvene i sadržajno bogate karijere.

4. Car Seat Headrest: ‘Teens of Denial’

Will Toledo, imena koje više pristaje kakvom filmskom arhetipu baseball igrača nego mršavom oćalinku s gitarom, izbacio je ponajbolji old skul indie album u zadnjih nekoliko godina. Ono što izdvaja ‘Teens of Denial’ od generičnosti koja proganja gitarsku indie muziku kroz posljednje desetljeće je struktura pjesama i Toledova rječitost.

Stvari, koje same po sebi obiluju zanimljivim frazama i pamtljivim hookovima, često trajanjem zalaze u post rock vode, no pri tom ne možemo naći pjesmu u kojoj je takva praksa samoj sebi svrha – svaka sekunda na albumu je pomno postavljena u službi iznošenja Toledovih ideja.

Mladi autor kroz album načinje teme tipične za neuklopljenje twenty-something klince kao što su samoprijezir, droge, otuđenost, nesvrhovitost i seks, no to radi uz puno duha, suhog humora i inteligencije pa ni u jednom trenutku nemate osjećaj kao da slušate nešto o čemu ste već sto puta slušali.

‘Teens of Denial’ je festival ogoljene, često surove introspekcije koji nije primjenjiv samo na autora iako od njega polazi. “If you really wanna know yourself it will come at a price of knowing no one else”, tvrdi Toledo a nama ne preostaje ništa drugo nego mudro klimnuti glavom.

5. Oathbreaker: ‘Rheia’

‘Rheia’ je metal album kojim Oathbreaker dobivaju kredibilitet van metalskih krugova, kao što su to prije njih uspjeli Deafheaven, kojima su žanrovski slični, pa još prije Mastodon, s kojima dijele sličan cool imidž. Ovi se Belgijanci na svom trećem albumu ne drže striktnih i jednostavnih pravila black-metala, koriste ga više kao platformu za istraživanje i skupljanje pa tako pjesme idu od post-hardcore tutnjajućeg vlaka u ‘Second Son of R.’, preko trash metala u ‘Where I Live’ i post-metala u ‘Where I Leave’ do akustične nježnosti u ‘Stay Here/Accroche-Moi’.

Bendova pjevačica Caro Tanghe u tekstovima se odaje kao krhka, željna ljubavi, ali se vjerojatno i sledi od užitka kad osjeti (ali samo) natruhu grubosti. Generalno voli kontraste – ljubav će upotpuniti idejama o raspadanju, sadizmu i mazohizmu, ne libi se biti i grandiozna, slavi život, a sa simpatijama gleda i smrt, kao neku vrstu izazova.

‘Rheia’ je moćan album, mračan, sastavljen od kontrasta, morbidan, bogat, vanžanrovski, širok, ambiciozan i jednostavan – prokleta simfonija!

6. The Drones: ‘Feelin Kinda Free’

Australci The Drones su genijalan spoj teškog bluza i noise rocka, najbliže onome što bi radili Nick Drake i Jesus Lizard da imaju zajednički bend. Za razliku od Lizarda, njihovi su tekstovi ambis depresije, iznimno duboki i direktni, prepuni simbolizama.

Nakon depresivnog i fantastičnog albuma ‘I See Seaweed’ dolazimo do novog – ‘Feelin Kinda Free’ – definitivno najeksperimentalnijeg materijala ovih kreativnih Australaca. Bizarni i ritualno-ritmički ekspresivan art rock upakiran u pamtljive, ali iznimno slojevite i megatonske bombe od pjesama.

Tekstovi su i dalje špica napada ove petorke koju vodi pjevač/gitarist i jedini originalni član Gareth Liddiard, ali glazba je definitivno otišla daleko od njihovog uobičajenog gitarističkog pristupa i tu je bend najjači. Neustrašivo su zajahali val novih ideja i pristupa, iskrivljenih zvukova i ritmova u koje su dodali i puno synthesizera, nemali broj semplova kao i friki realizacija, maestralno iznjedrivši jedan od albuma godine.

7. Jenny Hval: ‘Blood Bitch’

Suprotno većini toga što se može pročitati o ‘Blood Bitch’, odličnom novom albumu norveške art pop autorice Jenny Hval, nije u pitanju ostvarenje koje se može svesti na jednostavne konceptualne dosjetke kakvim ga je isprva najlakše opisati poput „album o menstruaciji“ ili „vampirski album“.

Istina, Hval svoj rad temelji na određenim tematskim klišejima i posuđenim žanrovskim principima, ali krajnji rezultat nikad ne zaglavi u jeftinim provokacijama. Naoko pristupačniji od također sjajnog prethodnika ‘Apocalypse, Girl’, ‘Blood Bitch’ odmotava svoju mrežu manjkave ljudskosti kroz pop trenutke poput fantastičnog singla ‘Conceptual Romance’ jednako kao i kroz sumanute zvučne kolaže poput ‘The Plague’.

Na čisto zvukovnoj razini malo je ljudi koji ovako uspješno na istom albumu mogu povezati i slatkasti indie pop, kraut rock repeticiju i lo–fi kvalitetu ranog black metala, a da pritom ništa ne zvuči kao puka vježba iz žanrovskog lijepljenja. No na značenjskoj razini album zapravo još više trijumfira. Razvijajući vlastite manjkavosti kao zastavu ne samo svoje ženstvenosti nego univerzalne ljudskosti Hval je stvorila enigmatično, zanimljivo, zavodljivo i uz to zabavno ostvarenje koje zapravo otkriva neku bolju verziju ljudskog roda – onu u kojoj su ljudi spremni prihvatiti svoje „krvave moći“ i „kombinirane nedostatke“ kao nešto što ih oplemenjuje a ne sputava.

8. The Comet is Coming: ‘Channel the Spirits’

Kad bi se neka kometa i zaletjela sada k Zemlji, ‘Channel the Spirits’ uvjerava nas da bismo pobjegli tom zločestom kamenu, zapravo kao da bismo vječito bježali od njega. Ta pulsirajuća energija garantira nam budućnost, pomalo zlokobnu i pod stalnom prijetnjom, ali koju ipak imamo.

Kao po nekoj kozmičkoj zakonitosti Londončani The Comet is Coming su nastali spontano prije tri godine kad je King Shabaka uzeo svoj saksofon i popeo se na pozornicu na kojoj su već bili i svirali Danalogue the Conqueror na klavijaturama i Betamax Killer na bubnjevima. Iako je Shabaka već imao druge projekte – Sons Of Kemet i Melt Yourself Down – za razliku od njih ovaj mu je trokut dao priliku da, poput Colina Stetsona s druge strane mora, svirajući minimalistički poleti na njegovom ciničnom veličanstvu saksofonu.

Najlakše je za ‘Channel the Spirits’ reći da je futuristički elektronički jazz, ali za futurističku glazbu previše je topao i šaren album, za elektroniku previše organičan i prljav, a za jazz previše repetitivan, jednostavan i nedosadan! Veseo je to album, plesan, groovy, lako slušljiv, vrlo ritmičan, masan, pitak, jedan od onih koji na prvo slušanje začude pitanjem “kako to da nitko prije nije napravio nešto ovako očito i odlično?”, što je baš i tipično za prve albume…

‘Channel the Spirits’ je kao ples pred kraj svijeta koji vječito prijeti, ali se nikako ne dogodi, hedonizam posljednjeg trenutka, ono kad misliš da sutra ne postoji, ali vjeruješ u bolju budućnost. Seksipil kraja koji tjera taj kraj.

9. Clipping.: ‘Wriggle’

Treći album eksperimentalnog kalifornijskog hip-hop trija Clipping. ‘Splendor & Misery’ predstavlja ne samo ozbiljan izazov poimanju toga što jest ili nije hip-hop, nego i rijetko ujednačenu izvedbu poprilično egzotičnog koncepta. Naime, iako su dosad bili poznati prije svega po dekonstrukciji gansta rapa nakrcanoj uličnim narativima i neobičnim zvučnim dizajnom, Clipping. ovdje hrabro zakoračuju u nepoznato: konceptualni album o svemirskom brodu punom robova, jednom bjeguncu i brodskom kompjuteru koji se u njega zaljubljuje.

Cijela se ideja oslanja na bogato naslijeđe afrofuturizma, koji zadnjih godina zahvaljujući figurama poput Kendrick Lamara i Run The Jewels doživljava svojevrsnu renesansu uzemljenu u aktualni društveni trenutak. Producentski dio benda, William Hutson i Jonathan Snipes posljednjih se godina pojedinačno ili u paru istaknuo u svijetu filmske glazbe, a frontman Daveed Diggs još je svjež od Tonyjem nagrađene uloge u hit mjuziklu ‘Hamilton’. Ta filmsko-kazališna ambicija itekako se čuje na ‘Splendor & Misery’. Individualne pjesme nadopunjene su brojnim uvodima i interludijima koji strpljivo grade svojevrsnu hip-hop space operu.

Clipping. postižu savršenu sinergiju između naizgled suprotnih dijelova, avangardnog zvučnog dizajna, minimalističkih beatova, kirurški preciznog repanja i sjajno iskorištenih gospel umetaka koji albumu daju i određenu tradicionalističku crtu. Krajnji rezultat je album koji zbunjuje gustoćom ideja ali i potpuno oduševljava silinom i ambicioznošću izvedbe.

10. Nick Cave & The Bad Seeds: ‘Skeleton Tree’

Kao da je netko danima hodao pored Cavea i snimao ga dok pjeva što mu dođe – o ljubavi, žudnji, odnosima, smrti, nadi. Čika Nikola ovdje kao da gleda u dječje oči pune povjerenja i želi im prenijeti mir i sigurnost, samouvjeren je do krajnosti, emotivan i otvoren, miran i snažan, vođa što daje pravac i smiruje one koji ga slijede, a vodi ih nježnom i toplom rukom punom razumijevanja.

‘Skeleton Tree’ je minimalističan i najdojmljiviji kad je najminimalističniji, ta snaga u jednostavnosti oduzima dah, a stvara mir. Dok je ‘Push The Sky Away’ bio ambiciozniji i ujedno autoironičan, ovaj je album izravan, ono što čujemo je mirni Cave, siguran, tužan, zaljubljen… ‘Skeleton Tree’ je toplina, staloženost, sumnjičavost, smislenost, opuštenost, refleksivnost, nada, prihvaćanje, album bez balasta, mirnoća otvorenosti, snaga pomirenosti sa sobom i svijetom. Impresivni dokaz unutrašnjeg mira i snage.

11. Radiohead: ‘A Moon Shaped Pool’

Najbolje komade muzike, one koji uspiju u potpunosti zaokupiti pažnju, često osjećamo kao komade prostora, najčešće one u kojima nikad nismo bili. ‘A Moon Shaped Pool’, Radioheadov deveti album, je sensory deprivation chamber, jedan od onih izuma izašlih iz potcijenjenih pedesetih, namijenjen otupljivanju osjetila – mirisa, vida, sluha, njuha, čak i opipa.

‘A Moon Shaped Pool’ je duboko introspektivan album, lišen paranoje, ironije i nemoćnog angsta koji krase glavninu Radioheadove diskografije. Moglo bi se nazvati spiritualnim albumom, no bio bi to čudan, iščašeni spiritualizam 21. stoljeća u kojem zen stanje dosežete ne kroz meditaciju među stoljetnim stablima već kroz skrolanje po fotografijama bivših ljubavi na internetu. Uronjen u bezosjećajni mrak ove ploče, u njenu hladnoću i mirnoću, u njeno nedogađanje, nemoguće je oduprijeti se navali emocija, a kulminira prekrasnom ‘True Love Waits’ koja je nakon gotovo 20 godina lutanja pronašla rečenicu kojoj može biti točka. ‘A Moon Shaped Pool’ još jednom pokazuje zašto su Radiohead tako velik bend. Samo majstori mogu kroz neosjećanje stvoriti toliko puno emocija.

12. Cobalt: ‘Slow Forever’

‘Slow Forever’ prikladan je naziv za novi, dugoočekivani album Cobalt, projekta čiju jezgru čini multinstrumentalist Erik Wunder. U drugoj polovici ‘00-ih Wunder je u suradnji s pjevačem Philom McSorleyjem pod ovim imenom izdao dva sjajna albuma, ‘Eater of Birds’ i ‘Gin’. Unatoč jako dobrom prijemu publike i kritike, Cobalt zbog McSorleyjevog statusa redovnog vojnika američke vojske nisu imali puno živih nastupa, a nakon nekoliko godina razvlačenja oko novog materijala, McSorley je konačno napustio projekt 2014. – navodno zbog rasističkih i homofobnih izjava. Na njegovo mjesto došao je također kontroverzni Charlie Fell, nekadašnji frontman sludge metal benda Lord Mantis.

Na skoro pa devedeset minuta ‘Slow Forever’ Wunder i Fell demonstriraju rijetko viđenu disciplinu unutar kaosa i eklektičnosti, spajajući nevidljive točke između bazičnih američkih žanrova poput bluesa i countryja te raznih formi ekstremne glazbe. Znojava, nihilistička atmosfera albuma jednako duguje primalnom bijesu Swans, nekontroliranom bunilu Eyehategod i najopresivnijim trenucima Alice in Chains. Wunder majstorski klizi između hardcore brzaca, usporenih doom rifova, tribalnih ritmova i povremene black metal histerije, izvodeći svaki od ovih dijelova s nevjerojatnom posvećenosti detaljima, isklesanima ponajprije u hipnotičkoj repeticiji. Kad u jedanaestominutnoj ‘King Rust’ Fell izusti stihove “Hoisting myself out of myself” briše se granica između nihilizma i transcendentalnosti. Veliki dio zasluga otpada i na Wunderove rifove koji su kiruški precizni i posve prilagođeni ritmičkom napadu.

‘Slow Forever’ svojim sunčanim pesimizmom sigurno nije album za svakoga, ali duo je uspio u namjeri da negativnost usmjeri u pjesme koje su istodobno teške i zarazne, no prije svega katarzične.

13. Kanye West: ‘The Life of Pablo’

Kanye West je veći od Isusa. On je Lennon i Bowie i Miles ovog vremena. Uvijek korak ispred svih, Kanye je godinama koračao teritorijem kojim su hodali velikani – bio je istovremeno i avangarda i najveća zvijezda na svijetu.

Za razliku od ostale pop bratovštine fokusirane primarno na proizvodnju hitova Kanye je uz velike pjesme uvijek isporučivao velike, pametno zaokružene, gotovo pa konceptualne albume koji su, sonično gledano, često hodali po rubu.

‘The Life of Pablo’ je tu metodu otjerao do samog kraja. Može ga se iščitati kao konceptualni album o konceptu samom, što je Kanye prešutno potvrdio mijenjajući i uploadajući druge verzije ploče. ‘The Life of Pablo’ je bodež postmoderne, iščašen i čudan, kao kubističke slike Pabla Picassa. Naoko nepovezan, bez jakih pjesama koje ulaze u uho na prvu, a zapravo pomno strukturiran s hrpetinom odličnih pjesama koje će neki uhvatiti tek nakon nekog vremena, ali koje su plod jednog vanserijskog talenta i sati i sati rada.

Najveći, a rekao bih i jedini problem albuma je njegova neodvojivost od celebrity ličnosti Kanyea Westa koja je postala toliko velika, toliko divlja i neobuzdana da je samog umjetnika pospremila u bolnicu. Ukoliko ipak prevladate svoje predrasude i poslušate ‘The Life of Pablo’ djevičanskim ušima možda uhvatite pokoji komad genijalnosti. Kanye je po tko zna koji put dotaknuo nebo jašući na ultralakoj zraci.

Individualne liste:

Kruno Bošnjaković kruno (at) monitor.hr
1. Oathbreaker: ‘Rheia’
2. The Comet is Coming: ‘Channel the Spirits’
3. Warpaint: ‘Heads Up’
4. BadBadNotGood: ‘IV’
5. Savages: ‘Adore Life’
6. Nick Cave & The Bad Seeds: ‘Skeleton Tree’
7. Kendrick Lamar: ‘untitled unmastered.’
8. Moderat: ‘III’
9. Anohni: ‘Hopelessness’
10. Cobalt: ‘Slow Forever’
11. Sadevillain: ‘Sadevillain’
12. Vijay Iyer / Wadada Leo Smith: ‘A Cosmyc Rhythm With Each Stroke’
13. Dälek: ‘Asphalt for Eden’
14. Black Crown Initiate: ‘Selves We Cannot Forgive’
15. Subrosa: ‘For This We Fought The Battle of Ages’
16. Barishi: ‘Blood from the Lion’s Mouth’
17. Shabaka and the Ancestors: ‘Wisdom of Elders’
18. Danny Brown: ‘Atrocity Exhibition’
19. Cult of Luna & Julie Christmas: ‘Mariner’
20. Wife: ‘Standard Nature’ EP

Hrvoje Frančeski acumulator1984 (at) hotmail.com
1. Car Seat Headrest: ‘Teens of Denial’
2. Anohni: ‘Hopelessness’
3. Frankie Cosmos: ‘Next Thing’
4. Danny Brown: ‘Atrocity Exhibition’
5. Crying: ‘Beyond The Fleeting Gales’
6. James Blake: ‘The Colour In Anything’
7. David Bowie: ‘Blackstar’
8. Kanye West: ‘The Life of Pablo’
9. Radiohead: ‘A Moon Shaped Pool’
10. Charles Bradley: ‘Changes’
11. Jenny Hval: ‘Blood Bitch’
12. Pop. 1280: ‘Paradise’
13. Yuck: ‘Stranger Things’
14. Xenia Rubinos: ‘Black Terry Cat’
15. Ty Segall: ‘Emotional Mugger’
16. Angel Olsen: ‘My Woman’
17. Solange: ‘A Seat at the Table’
18. Clipping: ‘Wriggle ‘
19. Schoolboy Q: ‘Blank Face’
20. Vince Staples: ‘Prima Donna’

Zoran Mišetić zoranm (at) lesker.com
1. David Bowie: ‘Blackstar’
2. Yak: ‘Alas Salvation’
3. Honeyblood: ‘Babes Never Die’
4. Iggy Pop: ‘Post Pop Depression’
5. Primal Scream: ‘Chaosmosis’
6. The Coathangers: ‘Nosebleed’
7. Bob Mould: ‘Patch the Sky’
8. Mitski: ‘Puberty 2’
9. Bon Iver: ’22, a Million’
10. Paul Simon: ‘Stranger to Stranger’

Saša Nužda aadgbe (at) gmail.com
1. The Drones: ‘Feelin Kinda Free’
2. Scott Walker: ‘The Childhood of a Leader’
3. Darkthrone: ‘Arctic Thunder’
4. Atmosphere: ‘Fishing Blues’
5. The Body: ‘No One Deserves Happiness’
6. PJ Harvey: ‘The Hope Six Demolition Project’
7. Gost: ‘Non Paradisi’
8. Oranssi Pazuzu: ‘Värähtelijä’
9. Trevor Something: ‘Soulless Computer Boy and The Eternal Render’
10. Let 3: ‘Angela Merkel Sere’
11. Sébastien Tellier: ‘Marie et les naufragés’
12. Cheena: ‘Spend the Night With…’
13. Dynatron: ‘Aeternus’
14. Mr. Oizo: ‘All Wet’
15. The Gaslamp Killer: ‘Instrumentalepathy’
16. Neurosis: ‘Fires Within Fires’
17. Patten: ‘Ψ’
18. Martyrdöd: ‘List’
19. Brain Tentacles: ‘Brain Tentacles’
20. Fire!: ‘She Sleeps, She Sleeps’

Karlo Rafaneli shiveringinstatic (at) gmail.com
1. Danny Brown: ‘Atrocity Exhibition’
2. Anohni: ‘Hoplessness’
3. Jenny Hval: ‘Blood Bitch’
4. Clipping: ‘Splendor & Misery’
5. David Bowie: ‘Blackstar’
6. Aesop Rock: ‘The Impossible Kid’
7. Open Mike Eagle & Paul White: ‘Hella Personal Film Festival’
8. Gaika: ‘Security 24’
9. Ka: ‘Honour Killed the Samurai’
10. Car Seat Headrest: ‘Teens of Denial’
11. Nick Cave & The Bad Seeds: ‘Skeleton Tree’
12. Cobalt: ‘Slow Forever’
13. Oathbreaker: ‘Rheia’
14. Radiohead: ‘A Moon Shaped Pool’
15. Fatima Al Quiri: ‘Brut’
16. Lucinda Williams: ‘The Ghost of Highway 20’
17. A Tribe Called Quest: ‘We got it from Here… Thank You 4 Your service’
18. The Comet is Coming: ‘Channel the Spirits’
19. Skepta: ‘Konnichiwa’
20. Kanye West: ‘The Life of Pablo’

22.12.2016. (22:51)

Buzzfeedov vrlo dobar izbor najbolje publicistike 2016.