12.01.2020. (22:00)
Može li se smaknuće šefa neke države opravdati, osim u najekstremnijim slučajevima? Ukoliko je odgovor potvrdan, tko onda odlučuje koji vođa je „legitimna meta“, a koji to nije? Po kojoj logici bi Hameneija bilo dopušteno ubiti, a Benjamina Netanyahua ne? Je li dopušteno smaknuti Vladimira Putina, ali ne i Donalda Trumpa? Tko od njih predstavlja veću prijetnju svijetu? Sve ovisi o perspektivi promatrača. Ukoliko ostavimo po strani pretpostavku koju je Izrael sam izmislio, a prema kojoj mu je dopušteno činiti ono što je ostatku svijeta zabranjeno, tada na ova pitanja više nije lako odgovoriti. Pritom, pozivanje na izraelsku iznimnost zbog Holokausta i masakra 7. listopada sve manje „drži vodu“ – i svijetu je toga dosta. Odgovor mora biti univerzalan. Izraelski novinar Gideon Levy za dnevni list Haaretz iz Tel Aviva. (Lupiga)
Sam naziv izraelske operacije ‘Rising Lion’ (Uzdižući lav) asocira na buđenje starog, predislamističkog Irana. Premijer Netanyahu otvoreno poručuje da je iranski narod spreman za promjenu i cijela izraelska promidžba ide u smjeru naglašavanja povijesne veličine iranskog naroda i podsjećanja na njihovu suradnju sa Židovima i Izraelom. Da bliska suradnja postoji i na dubljem planu, da su izraelske službe duboko penetrirale u iransko društvo, ali i samu državnu administraciju pokazuju neki dosad neviđeni oblici rata, koje ne bi bilo moguće izvesti bez snažne suradnje iznutra, poput eliminacije zapovjednog vrha vojske na nizu različitih lokacija. I napose, bez svrgavanja islamističkog režima, nuklearni potencijal Irana bio bi tek privremeno zaustavljen. A uspostava stabilnog i prozapadnog novog režima u Teheranu je pak glavni jamac trajnog otklanjanja egzistencijalne ugroze opstojnosti Izraela, sigurnosti Europe i povratka američke dominacije na Bliskom istoku. Višnja Starešina za Lider
Trump je u četvrtak navečer rekao da će odluku o eventualnom izravnom uključenju u sukob donijeti u roku od dva tjedna. Time, navodno, želi dati prostor diplomaciji dok se istovremeno procjenjuje može li i to moćno američko oružje postići efekt kakvom se nadaju, a u ovom je trenutku otklonjena mogućnost korištenja američkog taktičkog nuklearnog oružja u uništavanju iranskih postrojenja. Prije nešto više od dvadeset godina, američki predsjednik George W. Bush također je izbore osvojio „izolacionističkom“ kampanjom, da bi se našao suočen s dvojbom razvija li Irak nuklearno oružje ili ne koja ga je, bez konkretnih dokaza, dovela do rata koji je imao posljedice koje nisu prevladane ni do danas. Uspostavilo se, naknadno, kako tog oružja u Iraku nije bilo. Te su katastrofalne posljedice uključivale 4 480 mrtvih američkih vojnika i još oko 32 tisuće ranjenih, dok je u Iraku poginulo preko 100 tisuća civila. Financijska je šteta bila najmanje 806 milijardi dolara. Rušenje Iraka dovelo je do ISIL-a. Faktograf…
Prema međunarodnom sporazumu iz 1968. godine, poznatom kao Ugovor o neširenju nuklearnog oružja (NPT), službeno pravo na posjedovanje nuklearnog naoružanja imaju samo pet država: SAD, Rusija, Kina, Velika Britanija i Francuska. Osim njih, Indija, Pakistan i Sjeverna Koreja također imaju nuklearno oružje, iako nisu potpisnice NPT-a ili su iz njega naknadno istupile. Izrael se široko smatra državom koja također posjeduje nuklearno oružje, no službeno to nikad nije priznao ni zanijekao. NPT predviđa da države mogu razvijati civilni nuklearni program, ali strogo zabranjuje širenje vojnog nuklearnog kapaciteta izvan pet priznatih nuklearnih sila. Većina država članica UN-a, uključujući Iran, potpisale su taj sporazum i time se obvezale da neće razvijati ili nabavljati nuklearno oružje. Izrael, zajedno s Indijom, Pakistanom i Južnim Sudanom, nije potpisao NPT. Time je izbjegao zakonsku obvezu razotkrivanja svog nuklearnog programa i dopuštanja međunarodnih inspekcija. Index
U jesen 1978. na ulicama Teherana, srušen je represivni, korumpirani, modernizatorski režim Šaha Pahlavija, podržan podjednako od Sjedinjenih američkih država i Sovjetskog Saveza. Režim je zamenjen fundamentalističkom, teokratskom i retrogradnom opcijom predvođenom Ajatolahom Homeinijem. Od tada Iran je sukobu sa Izraelom i sa zapadnim demokratijama, dok nastavlja da predstavlja značajnu regionalnu silu u stalnoj potrazi za (nuklearnom) energijom koja bi pratila ubrzani razvoj ove prastare zemlje.
Tokom revolucije Foucault izveštavao je sa terena za italijanske čitaoce. Napisao je ukupno trinaest tekstova o iranskim dešavanjima, uključujući tu reportaže sa lica mesta, otvorena pisma javnosti, intervjue i odgovore na kritike koje su usledile u francuskoj štampi. Podrška koju je Fuko pružio islamskim fundametalistima, zgrozila je levicu i otvorila polemiku koja traje do danas.
Postoji uverenje da je povezanost između Fukoovog naučnog rada i dešavanja u Iranu, znatno dublja od prostih predrasuda prema Orijentu. Naime, Fuko je u svim svojim značajnim delima kritičan prema konceptu prosvetiteljstva i gotovo da idealizuje predmoderna društva. Pulse
Iranski vrhovni vođa, 86-godišnji ajatolah Ali Hamnei, sve više djeluje kao usamljena figura u vrhu vlasti, suočen s gubicima ključnih savjetnika i sve većim pritiskom u regiji. Od petka su ubijeni brojni visoki vojni zapovjednici, uključujući i Hamneijeve ključne savjetnike iz redova elitne Revolucionarne garde. Radi se o pripadnicima uskog savjetničkog kruga. Premda kao vrhovni vođa i najviši vojni zapovjednik odluke donosi osobno, poznat je po tome da cijeni savjete, pažljivo sluša različita mišljenja i traži dodatne informacije od svojih savjetnika. Zbog svog opreza je i opstao tako dugo, s jednim prioritetom iznad svega – opstankom režima. tportal… Tko je Ali Hamnei? Homeinijev sljedbenik koji ga je i naslijedio, a kojemu su i povećane ovlasti kao ajatolahu. Njeguje imidž skromnog asketa koji se rijetko pojavljuje u javnosti, a sada i u poznim godinama doživljava najteže trenutke na vlasti. Nacional
Sam pojam “islamske države” označava oblik države ili političkog sustava u kojem je vlast utemeljena na islamskom pravu (šerijatu), koje je duboko ukorijenjeno u svakodnevni život. Ukratko, Iran je represivna i nedemokratska država u kojoj je moć koncentrirana u rukama vjerske elite. Iranski sustav je otporan na unutarnje krize, što se moglo vidjeti u zadnjih 45 godina koliko postoji Islamska republika. Nisu ga srušile ni sankcije, ni rat s Irakom, a ni razne frakcije koje su ga ustancima pokušavale oslabiti tijekom godina. Preživljavao je na razne načine, dijelom represijom, ali i pragmatičnošću vrhovnog vođe koji je balansirao unutar ideja i frakcija. Ako bi došlo do rušenja ove vlasti u potpunosti i ako bi se Iran priklonio Zapadu, mijenja se odnos prema Rusiji. To dovodi do velikih problema jer je Iran u nekoj sferi ruskog, kineskog pa i indijskog utjecaja i interesa. Taj odnos prema Zapadu bi unazadio te odnose. Index