Veliki brat i u vašoj dnevnoj sobi

Jednom davno, još u prošlom mileniju, dok sam bio školarac dojmila me se jedna u Siriusu pročitana SF priča. Išla je otprilike ovako: u nekom dalekom svijetu budućnosti mogli ste ne kupiti, već besplatno na korištenje dobiti TV uređaj. Na njemu su bile stotine kanala, a svaki kanal prikazivao je neki drugi reality show: na ovom kanalu se neki par svađao, na onom kanalu je neka obitelj zajednički objedovala… i mogli ste tako provesti silne sate besplatno gledajući najraznovrsnije reality događaje. I sve uistinu besplatno – uz samo dvije sitne obaveze: vaš TV niste smjeli isključivati iz struje, niti ga ičim prekrivati.

U to nevino dječačko doba najslabijom karikom u toj priči činila mi se ideja da bi netko zbilja sjedio pred TV uređajem i ćirio u neke tuđe živote. Totalno blesavo! I dosadno!

Tridesetak godina kasnije, kad eto ti Big Brothera i njegove bratije, posvuduša čiji je smisao postojanja pojaviti se pred kamerama i nacionalne žudnje za gledanjem gomile live-TV sudionika strpanih u mali prostor, a pažljivo probranih zbog njihovih karakternih ili graničnih osobina.

Ljudi moji, što sam bio mali i naivan!!!

Kako život sustiže znanstvenu fantastiku, tako se obistinilo gotovo sve iz te priče – sve osim jedne stvari.

Ljudi danas jednostavno obožavaju viriti u tuđe živote. Sapunice, reality emisije, izravni prijenosi s dramatičnih mjesta, praćenje osoba spremnih na bilo kakve egzibicije samo da kamera gleda u njih… postali su nam normalna stvar.

A obistinila se i priča o čudesnom televizoru. Televizori su se opametili, pa su unutra prava mala računala; dobili su mikrofon i kameru, pa možete koristit Skype direktno s TV uređaja, bez potrebe za korištenjem računala ili mobilnog telefona. Uređaju možete zapovjedati glasom, naređivati vašem e-butleru da pojača ili smanji ton, da prebaci na ovaj ili onaj kanal…

U dnevnim sobama, dakle, imamo TV uređaje koji u sebi imaju tri komponente:
– računalo povezano na Internet;
– web kameru;
– mikrofon.

Vaš skupi, turboopamećeni televizor zapravo je potencijalni špijunski uređaj: posjeduje sve što je potrebno da vas snimi slikom i zvukom i snimke pošalje tko zna kome.

Naravno, nitko razuman ne očekuje da će proizvođači opamećenih televizora u svoju robu ugrađivati NSA čipove i CIA bube, niti bi to proizvođači uistinu činili.

Da je vrag u nekom trenutku ipak odnio šalu i da se s tehnologijom pomalo pretjeralo govore nedavne primjedbe na Samsungove TV uređaje: primjećeno je tako da izjava o privatnosti (dio licenčnog ugovora, ona dosadna gomila pravnih izjava koje 99.999% korisnika ne pročita prije nego na njih pristane) sadrži neugodnu konstrukciju koja korisnika upozorava da o privatnim ili osjetljivim stvarima ne diskutira ispred TV uređaja, jer bi tonski zapis mogao biti poslan trećoj strani.

Samsung se, naravno, ogradio.

Zašto bi televizor prisluškivao vlasnika? U konkretnom slučaju, riječ je o funkciji prepoznavanja govora kojom lijeni vlasnik uređaja može glasovnim zapovjedima upravljati uređajem.

Jer je klikanje gumba na daljinskom upravljaču fizički naporan posao.

(mala digresija: kad sam bio onaj klinac s početka teksta, bratić i ja bili smo djedovi daljinski upravljači; kad nas nije bilo u kući, našu funkciju preuzimao bi djedov skromni štap za hodanje)

Pametni televizori pažljivo snimaju glasove ukućana i zatim ih šalju na obradu u velike podatkovne centre (famozna treća strana) jer je obrada glasa procesorski vrlo intenzivna zadaća i sami uređaji je nisu u stanju dovoljno brzo odraditi da bi odziv bio prihvatljiv; stoga, umjesto da između naredbe i izvršenja korisnik čeka desetak do petnaest sekundi, njegova se snimka glasa šalje na mjesta koja mogu daleko brže obraditi podatke i televizoru dojaviti što je njegov vlasnik htio reći.

Prašina koja se podigla uistinu je vezana samo uz tu funkciju koja se može i isključiti, pa prisluškivanja neće biti.

Ili možda…

U ovakvim pričama bitno se uvijek vrti oko jednostavne premise: svako računalo je hackabilno, tj. moguće ga je provaliti. Samsung možda ima najbolje namjere i uistinu nema nikakve pritajene ciljeve, ali što je s ostatkom svijeta?

Pametni televizori su, zapamtite, računala. Vezana na Internet. Pogoni ih neki OS: neke Android, neke webOS, neke Tizen, neke čak i Firefox OS. Zajednička karakteristika im je da nisu 100% sigurni od provale.

Ne mora to, dakle, biti proizvođač uređaja: puno je veća šansa da ćete postati žrtvom kakvog kriminalca, psihopata, ili jednostavno nadarenog susjedova klinca kojem hormoni diktiraju socijalno neprihvatljivo ponašanje; tkogod bio, u nekom trenutku bi mogao imati kontrolu nad vašim TV uređajem – a da vi o tome nemate pojma.

U tom trenutku nepoznat netko ima kontrolu i nad web kamerom vašeg televizora i nad njegovim mikrofonom, što napadaču omogućuje da vidi i čuje sve što se događa u prostoriji u kojoj je televizor. I ne, ovo nije znanstvena fantastika: te su stvari moguće već danas. Nije ih trivijalno izvesti, ali nikako ne i nemoguće: ovaj primjer hackiranja televizora star je dvije godine.

Što učiniti?

Ponajprije, valja izbjegavati previše pametne televizore, a za “opamećivanje” je bolje koristiti vanjske uređaje. Dva su razloga tome, jedan je sigurnosni a drugi je financijski.

Sigurnosni razlog je ovaj: slično kao i pametni telefoni, i pametni televizori u sebi imaju računalo koje je dobro i ažurno dok je još svježe na tržištu. No, protekom vremena (često i samo godinu ili dvije), proizvođač će zanemariti model kojeg ste kupili i jednostavno prestati davati zakrpe za njega. A kako je pametni TV uistinu računalo, svi znamo da je redovito održavanje i stavljanje sigurnosnih zakrpa jedna od najvažnijih stavki. Međutim, slično načinu na koji vas proizvođači pametnih telefona “suptilno” nagovaraju na kupnju novog modela telefona tako što ukinu podršku za stari, tako i pametni televizori: bez podrške u novom softveru i sigurnosnim zakrpama, vaš stari TV je sve manje privlačan, a sve više opasan za upotrebu.

Odustanete li od integriranog pametnog televizora i izaberete li opciju vanjskog uređaja (Android stick ili media player koji se ukopča u HDMI konektor običnog televizora i tako ga učini “instant inteligentnim”), veća je šansa da će vaš uređaj biti podržan duže vremena i kvalitetnije; najzad, oni hrabriji mogu se odlučiti i za korištenje “community” verzija Androida za vanjski uređaj i time produžiti vijek trajanja kutijice ili sticka puno duže nego što je to proizvođaču bila namjera. Računalo u samom televizoru teže je održavati na te neslužbene načine.

Financijski, daleko se više isplati kupiti “običan” TV i “opametiti” ga priključivanjem vanjskih uređaja: računalo koje pogoni pametni televizor obično je značajno skuplje od vanjskih uređaja uz istu razinu kvalitete i teško se ili nikako ne može zamijeniti. Vanjski uređaj, jednom kad vam dosadi ili kad konačno prestane svaka podrška za njega možete vrlo jednostavno iskopčati i na njegovo mjesto ukopčati novi, cijenom povoljan a snagom osjetno moćniji uređaj.
Istovremeno će i vaš dobri stari (i posve funkcionalan) TV uređaj odjednom izgledati kao posve nov komad kućne zabave. Pretpostavimo li da “glup” LCD ili LED TV može trajati barem deset, ako ne i dvadeset godina, za to ćete vrijeme promjeniti barem dva vanjska uređaja; to će vas koštati neusporedivo manje od kupnje novog pametnog televizora ili kupnje novog modula “opamećivača”.

Ljubitelji slobode prčkanja ovdje će naglasiti i koliko više slobode u biranju softvera i mogućnosti imaju vanjski uređaji u odnosu na proizvođačeve – ako svoj pametni televizor želite koristiti kao multimedijalnu zabavno-istraživačku alatku, jasno je što je vaš izbor.

Kupiti, dakle, pametni televizor koji u sebi ima i računalo, i kameru, i mikrofon – skupo je i nepametno. Ako ste paranoični, onda vjerojatno niste nikad niti imali namjeru kupiti neki uređaj koji u sebi ima kameru koju ne možete kontrolirati, osim da je možda prekrijete izolir-trakom ili flasterom, a mikrofon iščupate ili ga barem zalijete silikonom.

Ako niste paranoični, i ako vas ne brine mogućnost da netko, nekad, u nekom trenutku iskoristi sigurnosni propust u vašem televizoru i dočepa se kamere i mikrofona… tja.

Ja sam od onih paranoičnih. Ne zato što mi je paranoja u opisu posla, već zato što znam da je itekako moguć gore opisani scenarij. To je nesreća nekih zanimanja – kako li je teško onkologu koji oboli od karcinoma?!?!

Pametnim se televizorima, zapravo, ona SF priča obistinila. Gotovo u svemu. U jednom ipak nije: autor priče je naivno zaključio da će ljudi prihvatiti televizore koji ih špijuniraju samo ako ih ne budu trebali platiti.

Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Autor je i SF knjige ‘Umišljena inteligencija’, koju u obliku e-booka možete besplatno skinuti na svoj Android uređaj s Google Play.