'ZG80': Krpa i društvo u Beogradu 80-ih - između Hilla i populističke komedije - Monitor.hr
19.09.2016. (07:16)

‘ZG80’: Krpa i društvo u Beogradu 80-ih – između Hilla i populističke komedije

Priznajem, bio sam skeptičan i to iz više razloga. Prvo, ni film ‘Metastaze’ ne smatram verodostojnom ekranizacijom romana, premda razumem da je za ondašnje prilike u hrvatskoj kinematografiji bilo neophodno kao dno bunara crni ton knjige okrenuti na nešto lakše i simpatičnije, recimo na tragu ‘Trainspottinga’. Drugo, nisam ljubitelj “prequela”, posebno ako se isti zasniva na još dodatnom razvodnjavanju i svođenju na komediju za široke narodne mase ionako nedovoljno mračnog filma. Treće, repertoarska (populistička) komedija nije žanr koji smatram relevantnim i interesantnim, pa mi je najavljeni spoj Hillovih ‘Warriors’ i ‘Žikine dinastije’ oplemenjene hollywoodskim toaletnim humorom u startu podigao želudac. I, konačno, akcijsko-komični “period piece” o preganjanju navijača kroz Beograd koncem 80-ih (iliti u smiraj Jugoslavije) je produkcijski i zanatski zahtevna stvar, reditelj Igor Šeregi je debitant u celovečernjem formatu, a i budžeti su takvi kakvi su, uglavnom mizerni.

Voleo bih reći nakon pogledanog filma da nije bilo razloga za skepsu, ali to bi jednostavno bila laž. ‘ZG80’ je film prepun mana i nedostataka, i na onim očekivanim i na manje očekivanim mestima (vrlo plitka karakterizacija likova, “biseri” po pitanju detalja poput tri boda, nedovoljno pozadine vezane za period i katastrofalno nepažljivo uslikan Beograd gde će i neko ko tamo nikad nije nogom kročio prepoznati noviju gradnju od 80-ih), često banalan i okrenut izvlačenju smeha na silu, ali u suštini pratljiv i gledljiv, na momente čak i zabavan i pronicljiv, ma koliko u suštini žonglirao sa poznatim matricama jugoslovenske i anglofone kinematografije.

Dakle, ekipa iz ‘Metastaza’, Krpa (za ulogu prestareli Bitorajac), u socijalnim situacijama nesnađeni alkos Kizo koji još nije toliko propao (skoro neprepoznatljivi Cindrić), zagrebački Srbin Dejo (Janketić) i zeleni student Filip pre nego što je otkrio drogu (Kačan) idu sa još nešto Bad Blue Boysa i par Torcidaša u Beograd na gostovanje Crvenoj Zvezdi u nameri da se potuku sa brojčano nadmoćnijim i jednako nabrijanim Delijama i naprave sranje na stadionu i u gradu. Jedan od njih, iz nekog razloga mucavi Žuti (Mrkonjić) će uleteti na teren i razviti Dinamovu zastavu da pokaže ko je frajer, što Delije dovodi do besa, a Žutog, zajedno sa jednim od Delija (Rakočević) do milicijske marice gde su jedan za drugog zavezani jednim parom lisica.

Nakon utakmice autobus sa gostujućim navijačima biva napadnut, policija ne uspeva intervenirati, pa se Dinamovi navijači koji su se raštrkali i postali laka lovina moraju snalaziti, bežati i dovijati po gradu kako bi dospeli do železničke stanice izbegavajući navijačke skupine po gradu, kako Delije, tako i Partizanove Grobare. Krpa i društvo će se tako skrivati u kupleraju, crkvi, po gradu, Dejo će deo društva odvesti kod svoje rodbine, a Žuti i njegov drugar po lisicama prvo moraju da se oslobode nepoverenja jedan prema drugome, da bi se oslobodili lisica i rastali se kao prijatelji. Kao na pokretnoj traci se smenjuju štosevi različitog kvaliteta, seksualne, toalente i vulgarne prirode (sa sve prdenjem i kenjanjem), te nekoliko izbruha nasilne akcije.

Naši likovi će putem sresti klasične arhetipe nepredviđenih situacija: taksistu kojeg “tera maler”, gospođu u godinama prestrašenu navijačkim nasiljem, ekipu iz kraja spremnu na cinične komentare, ali i na pomoć, devojku koja želi karijeru manekenke i narodne pevačice, te njenog oca zastavnika JNA koji zna kako bi se obračunao sa nelojalnim nacionalističkim elementima. Iz opšteg haosa i sentimenta je jasno da Jugoslavija verovatno neće još dugo, da su nacionalističke strasti puštene u narod sa najvišeg mesta, da je kombinacija stege i mitomanije postala farsična, ali da “vožnja” i nije bila toliko loša dok je trajala. Film je ovo o jednom drugom vremenu kada se vodilo računa ko na koga udara (oličeno u poslednjoj tuči 1 na 1 između Krpe i vođe Delija kojeg igra raspoloženi Timotijević), ko koga i kako zeza, i u kome je važnije bilo ispasti frajer nego zaista mrzeti nekoga.

Za očekivati je bilo da na terenu “srpskog” populističkog humora srpski glumci nadigraju hrvatske, čemu svedoči minijatura Mladena Andrejevića kao oficira pod stresom koji vozi Ladu, šeta u potkošulji, sluša narodnjake i psuje crkvu. Srpski deo glumačke ekipe je, međutim, uspeo i da izvuče nešto više “mesa” iz svojih likova, naročito dvojica glumaca u usponu u ulogama Delija. Nikola Rakočević (Šišanje) se tu dosta izvlači na ležerno brbljanje i šarm barabe, dok Miloš Timotijević (Vlažnost) savršeno kanalizira agresiju kroz svoju već potpisnu muževnost. Isto tako, Dejo u interpretaciji Marka Janketića deluje ubedljivo najprofiliranije od cele zagrebačke ekipe.

Problem je, dakle, u tanko napisanim likovima Bad Blue Boysa i Torcidaša. Čak su i likovi o kojima se danas pričaju legende, Buba (Detelić) i Ićo (Jurišić) dati jednodimenzionalno: Buba kao pijanac koji na najluđe i najmanje očekivane načine dobija batine, a Ićo kao klasični dalmatinski narkoman. Okej, imamo Krpu koji je… Krpa, odnosno tipičan Bitorajčev lik štemera iz kvarta kojeg on reciklira od ‘Bitangi i princeza’ do reklama za “žuju”. Ima tu nešto šarma, lakoće i vulgarne igrivosti, ali to smo već videli. Kizo je ostao samo skica, a Filip, iako i narator (potpuno nepotrebno prepisivanje klišea) praktično nema ulogu osim što popunjava brojčano stanje i pokazuje da je nešto obrazovaniji od ostatka gomile. Ostatak Boysa su bezlični i efektni su jedino u gomili. Iskreno, plašio sam se mitomanije i glorifikacije navijača kao nekakve društvene avangarde, a dogodilo se suprotno – navijači su svedeni na pijane i agresivne barabe kojima je svaka druga reč psovka.

Jednostavan koncept priče preuzet od Hilla i začinjen sa elementima drugih filmova radi pola posla i Šeregi se kao debitant solidno snalazi u vođenju priče na po nekoliko koloseka, kao i u rešavanju pojedinih situacija. Recimo, masovnu tuču snima u “shaky cam” varijanti čime sakriva svoje neiskustvo i budžetska ograničenja i pride je montira paralelno sa scenom u kojoj turbo-folk zvezda u nastajanju verno imitira Vesnu Zmijanac (takođe pametno “iskopano”) sa video-kasete. Međutim, ono što Šeregiju fali je oko za detalj i poznavanje perioda i to ne završava samo na pogrešnim zgradama i blokovima u totalima i pogrešnim automobilima u pozadini. Naprosto, duh 80-ih u Zagrebu i Beogradu je uhvaćen pogrešno, a nekoliko nalepljenih detalja poput primerka Starta, plakata za EKV i kioska s hrenovkama ne mogu popraviti situaciju glede kompletnog ugođaja. Pa ipak, na kraju smo još i dobro prošli uzevši u obzir da jedan od scenarista ne zna ništa o navijačima, drugi o pisanju zna vrlo malo, tek toliko da ubaci nekoliko anegdota (osim zagrebačkih, aludira se i na beogradske: Manceov grob, Žareta i Parangala), a reditelj je premlad da bi držao u glavi sve detalje perioda. (6/10)

Filmski kritičar Marko Stojiljković porijeklom je iz Beograda, a živi i radi u Sloveniji. Pratite ga i na blogu Film na dan i Twitteru.


Slične vijesti

04.03.2022. (12:00)

Čovjek čovjeku vuk

Jane Campion i ‘Šape pasje’ – užasavajuća lakoća zaostalosti i okrutnosti

Zanimljiva analiza filma, Josip Mlakić za Express: Nešto i o tajanstvenom naslovu filma ‘Power of the Dog’. Radi se o izrazu iz biblijskog Psalma 22, 20 koji u engleskom prijevodu glasi: Deliver my soul from the sword; my darling from the power of the dog. U filmu je to prevedeno na sljedeći način: Dušu moju istrgni maču, iz šapa pasjih život moj. (Ovaj Psalam čita glavni lik, Peter u samoj završnici filma.) Od tuda, dakle, ‘Šape pasje’, iako je na hrvatskom možda primjereniji izraz “iz vučjih ralja” ili “od vrata paklenih”. U jednom intervjuu koji je dala povodom filma, Jane Campion je objasnila da je “moć psa simbol dubokih, nekontroliranih poriva koji nas mogu uništiti”. Od prvog dijela filma, svjestan Peterove homoseksualnosti, Phil od kožnih traka plete konop za Petera, znajući da je njegov otac izvršio samoubojstvo vješanjem. Tu možemo govoriti o ljudskoj okrutnosti, ali i o vjerskom puritanizmu, gdje je konop, u krajnjem slučaju, jedino izbavljenje iz “šapa pasjih”.

04.03.2022. (00:00)

Umjetna inteligencija napada

BigBug: SF komedija o ustanku robota

Redatelj Jean-Pierre Jeunet je servirao znanstveno-fantastičnu komediju satiričnog tipa i metaforičnog karaktera koja, nažalost, nije toliko smiješna, a ni posebno pametna. Teleportirani smo u “jeunetovski” koloriranu budućnost ne toliko daleke 2045. godine gdje ljudi maksimalno ovise o tehnologiji, umjetnoj inteligenciji, kućnim i inim robotima, no to im ne smeta jer im omogućava lagodniji život. Jednog dana dolazi do ustanka robota, zatvaraju ukućane i uspostavljaju robo-diktaturu. Slobodna

01.03.2022. (16:46)

Disfunkcionalna radna obitelj

Španjolski film ‘Veliki gazda’ – priča o kapitalizmu na granici od ozbiljnog do komičnog

Kao “prijateljsko lice kapitalističke korupcije” Blanco (Bardem) iza smješka skriva unutrašnjeg Escobara. On zaposlenike naziva svojom djecom i hini da je njihov otac postavljajući se kao nekakva očinska figura, ali nije mu problem dati otkaz toj djeci, tj. donijeti teške odluke za “dobrobit” obitelji koja je disfunkcionalna, bolje reći posla. Predstavljajući se kao dobar šef i moralan čovjek, iako je prilično loš i nemoralan, Blanco propovijeda o “trudu, ravnoteži i odanosti”, riječima ispisanim na zidu njegova skladišta – piše Marko Njegić. Slobodna

18.02.2022. (23:00)

Novo u kinima

‘Janje’ – film o paru koji ne može imati djece pa usvoji dijete s janjećom glavom

Dio je kritike “Janje” žanrovski okarakterizirao kao horor, što baš i nije najtočniji opis. Islandski se film prije može opisati kao smjesa northern gothica, basne, bajke i grčkog mita s motivom hybrisa u središtu. Iz tog žanrovskog miksa islandski je režiser izveo efektnu ekološku parabolu o ljudskoj vrsti koja uzima sve i zato biva kažnjena. Ima nešto u tim ovcama: na koncu, pasli su ih i stari Grci – piše Jurica Pavičić. Jutarnji

17.02.2022. (21:00)

Novo u kinima

‘Smrt na Nilu’ je napredak u odnosu na ‘Ubojstvo u Orient Expressu’

Vlak je sad zamijenjen parobrodom koji vijuga rijekom, a redatelj Branagh (također glumi Poirota) atraktivno vizualizira krstarenje, kao i sam egzotični Egipat, uspijevajući zamaskirati činjenicu da “Smrt na Nilu” nije snimljena na pravoj lokaciji. Rezultat takvog pristupa je blockbusterska trilerska “grandezza”, eskapistička zabava nalik kriminalističkom putopisu sa staromodno-modernim vizualnim i zvjezdanim sjajem – piše Marko Njegić. Slobodna

15.02.2022. (14:00)

Japanska poetika

‘Drive My Car’ – bliskost nas može izliječiti tamo gdje joj se najmanje nadamo

Japanski film, adaptacija romana Harukija Murakamija, nije samo kandidat za Oscara u kategoriji stranih filmova, nego je i kandidat za Oscara za najbolji film, najbolju režiju i najbolji adaptirani scenarij. Drive My Car je emotivno putovanje u srce bliskosti koja se može ostvariti između ljudi koji su duboko povrijeđeni. I to bez seksa. Film je kompliciran, iritantan i slojevit i ni u jednom trenutku neće pokušati ulizivati se i svidjeti vam se – piše Zrinka Pavlić. T-portal

14.01.2022. (15:00)

Zalomilo se

Osrednji novi Clooneyjev film: Što mu je bilo dok je sjedio u redateljskom stolcu? Je li zaspao?

Memoari Pulitzerom ovjenčanog novinara JR Moehringera poslužili su kao baza Amazonova filma “The Tender Bar”. Načelno zanimljiv lik i zanimljiva storija, pogubili su se u tranziciji na film, tj. od memoara do scenarija, iako je “na papiru” sve slutilo na dobro, računajući ime Georgea Clooneyja u ulozi režisera i Williama Monahana kao scenarista – piše Marko Njegić. Slobodna

13.01.2022. (23:00)

Novo u kinima

‘Licorice Pizza’: Savršeno ukusna kriška filma i života

Za ljubitelje “ranog” Paula Thomasa Andersona, “Licorize Pizza” predstavlja povratak u vrijeme kad su se zaljubili u njegove filmove, a za njega povratak nezavisnjačkim “indie” korijenima devedesetih i mladosti sedamdesetih s, kako se kaže, današnjom pameću. “Licorice Pizza” je divotica od filma, romantična i komična, nostalgična i snolika kao California Dream, mladenački zaigrana i zrela – piše Marko Njegić. Slobodna

07.01.2022. (19:00)

Kad glumica postane redateljica

‘Mračna kći’ otkriva što se dogodi kada žena osjeti da je guše majčinstvo i brak

Glumica Maggie Gyllenhaal se u režiji prvi puta okušala 2020. godine u sklopu Netflixovog projekta “Homemade”, omnibusa 17 kratkih filmova koje su poznati filmaši napravili tijekom pandemije koronavirusa. Već se iduće godine prebacila na dugi metar te za Netflix režirala i scenaristički adaptirala roman Elene Ferrante “Mračna kći”. Film je početkom rujna premijerno prikazan na Filmskom festivalu u Veneciji, gdje je odnio nagradu za najbolji scenarij. Nenad Polimac film ocjenjuje trojkom. Jutarnji