Albumi godine

Najbolje iz glazbe u 2015. sumirano u 25 albuma koji najbolje opisuju svoje vrijeme, jedan mali uvod u istraživanje vrlo dobre godine…

1. Kendrick Lamar: ‘To Pimp a Butterfly’
Dok se većina drugih MC-ja brine o tome kako napraviti što veći „banger“, Kendrick Lamar reda konceptualne albume na kojima pokušava napraviti sintezu psihološkog profila suvremenog mladog afroameričkog muškarca. ‘To Pimp a Butterfly’ epsko je i ambiciozno ostvarenje uštekano direktno u naslijeđe afroameričke tradicije u rasponu od jazza do g-funka. Album zapravo konstantno balansira na nevidljivoj granici agresije, ljutnje i optimizma, odnosno pokušaja ohrabrivanja sebe i prihvaćanja svijeta oko sebe. No, Lamar ovdje ne dobiva jednoznačne odgovore na brojna pitanja jer ih možda ni ne treba dobiti, a njegov anđeo čuvar u liku 2Paca (čiji su odgovori izvučeni iz starog intervjua) odlazi na kraju albuma bez komentara na centralnu metaforu o gusjenici – konzumentu urbanog okruženja, i leptiru – talentu koji ga iz istog oslobađa.

‘To Pimp a Butterfly’ je album koji još izravnije od ‘Good Kid, M.A.A.D City’ govori o položaju Afroamerikanaca u suvremenoj Americi, uzrocima njihovih odluka kao i posljedicama tih odluka. Album je hrabar potez i u glazbenom smislu. Umjesto da se okruži trendovskim zvukovima producenata kao što su primjerice DJ Mustard ili MikeWillMadeIt te tako igra na sigurno, Lamar i njegov kućni producent Sounwave oslonili su se na fusion talente Terracea Martina, Thundercata i druge glazbenike iz nešto drugačijeg miljea, čime su postigli zvuk sličan onome The Roots, kasnijih Outkast ili podcijenjenog Commonovog albuma ‘Electric Circus’. Istina, tekuće bas linije, saksofoni i jazz harmonije povremeno su u izravnom srazu s agresivnim aspektima Lamarove izvedbe, no to samo doprinosi dojmu podijeljenosti koja dominira albumom.

U vremenu u kojem hip-hopom dominiraju cirkusanti, klaunovi i budale neosporno je potreban glas razuma. Kendrick Lamar je ovim univerzalno prihvaćenim albumom definitivno potvrdio da nije samo voljan, već je itekako sposoban prihvatiti tu ulogu, a drugo je pitanje koliko će se dugo njegova poruka zadržati u kolektivnoj svijesti opterećenoj konstantnim poremećajem pažnje.
https://www.youtube.com/watch?v=AS_nCdRcOWY

2. Liturgy: ‘The Ark Work’
‘The Ark Work’ je remek-djelo. Naslušali smo se i naslušat ćemo se još na stotine komentara o tome kako Liturgy nisu metal, o tome kako je Hunter Hunt-Hendrix pretenciozni hipster, o tome kako su njihovi albumi nakupine nepovezanog zvučnog smeća, no sve to ne mijenja stvari – ‘The Ark Work’ je remek-djelo. Album koji dijeli, album koji ljuti, album koji zbunjuje, ali prije i poslije svega album koji pokazuje da u glazbi uvijek ima nešto drugačije, novije, svježije, luđe i nepredvidljivo.

Bilo koja glazbena zajednica (u širem smislu, vrlo vjerojatno i društvena) okupljena oko purista boji se propustiti nove, drugačije, strane ideje, ne samo zato što se plaše promjena jer je uvijek implicitno jasno da su one neizbježne, nego jer se boji rizika i prijetnji koje takve ideje predstavljaju za ustaljenu praksu. Agresivno eksperimentalni svijet ovog albuma doista i jest prijetnja za uvriježeno poimanje metala koji posljednjih godina, čast izuzecima, ponovno poprilično kreativno stagnira, ali je svojim sirovim nepomirljivim duhom isto tako bliži originalnom valu skandinavskog black metala negoli bilo koji od njegovih izravnih apologeta.

Nitko me ne može uvjeriti da je, primjerice, ‘Transilvanian Hunger’ Darkthrone predstavljao primjer poštivanja konvencija. Nisu to ni ‘Tago Mago’ Cana, ni ‘Interstellar Space’ Johna Coltranea, ni ‘Unkown Pleasures’ Joy Division, niti ‘It Takes a Nation of Millions to Hold Us Back’ Public Enemy, pa se danas gomila takvih albuma štuje sa strahopoštovanjem, dok su njihovi „sigurni“ suvremenici polako ali sigurno potonuli u zaborav. Jedno od takvih ostvarenja koje će buduće generacije kovati u nebesa, jest i ‘The Ark Work’. Zašto? Zato što je sulud, hrabar i zapravo na puno načina “kriv“. Pretvarajući svoje objektivne mane u prednosti, Liturgy otvaraju svoju glazbu nepredvidljivim mogućnostima.

3. Sufjan Stevens: ‘Carrie & Lowell’
Sufjan Stevens je tijekom bogate i sjajne karijere koristio velike narative, bilo biblijske ili geografske tematike, kako bi kroz njih pričao puno intimnije i osobnije priče, ponekad umotane u šareni celofan metafora, ponekad nešto izravnije ali ipak uklopljene u veću cjelinu. Na svom posljednjem albumu nema velikog narativa. Nema pjesama o gradovima i serijskim ubojicama. Nema stihova o američkim predsjednicima i popularnim znanstvenicima. Stevens je konačno otvoreno progovorio o onome o čemu neprestano priča već gotovo petnaest godina, o odnosu sa svojom majkom.
Carrie ga je napustila nekoliko puta u životu, prvi put kada je bio beba od godine dana, posljednji put prije tri godine kada je umrla od raka želuca. Stevensova majka bila je bipolarna te je patila od šizofrenije i njezine postupke valja promatrati kroz prizmu borbe protiv mučnih bolesti, no teško je slušati ovu ploču i ne suosjećati s malim ostavljenim djetetom koje je taj osjećaj napuštenosti, ublažen donekle prisustvom poočima Lowella Bramsa, prenio na čitav svoj odrasli život. Upravo ta nesposobnost da se riješi stvari koje ga ne prestaju mučiti od djetinjstva čine ovaj album potentnim i moćnim jer omogućuju da se s njime povežete u korijenu. ‘Carrie & Lowell’ tako prestaje biti samo album audiografija jedne određene obitelji, knjiga uspomena na bolno odrastanje, i postaje bazen u kojem se svatko od nas može utopiti ili oprati, ovisno o tome što točno tražite od ovakve muzike.

4. Deafheaven: ‘The New Bermuda’
Život je nepravedan pa Deafheaven nikad neće biti veliki bend, previše su autentični i premalo unutar tih žanrova koje su spojili (koji se baš i ne vole), iako su shoe-gazeom i post-rockom proširili granice metala na način da je opet postao živahan, novi, progresivan, a zabavan i melodičan. Kič su izbjegli tako što nisu pretjerali ni sa čim, samo su spojili neobično, a spojivo, zapravo suđeno jedno drugom. To što su drugačiji i moderni neće im pomoći kod metal-purista koji teško prihvaćaju izlaženje van (nemetalskih) granica, dok će većini ostalih biti jednostavno – previše metal.
Treći album im je vjerojatno i najbolji dosad – pjesme su najrazrađenije, bez suzdržavanja i opreza, najujednačenije, a raznolike toliko da dijelovi sežu od Brutal Truth do Mogwai. Tko bi rekao da će grajndkorasti početak 10-minutne ‘Luna’ završiti sa dumejksejtinkastim uspavljivanjem, ili da rokerska balada ‘Baby Blue’ može imati takvog vraga na vokalu. Ali sve to može – to bogatstvo zvukova, duple bas-pedale, gitare što u razmaku od pola minute idu od blekmetalske eksplozije do surferskih uspavanki, vokal iz pakla, živčanost i sjeta milih tonova, gradnja pa razgradnja dionica. Simfonija je ovo, pjev ptica, melem za uši zagađene konvencijama, madrfakin ‘Labuđe jezero’!
Deafheaven smjenjuju, ako već i nisu, Mastodon s pozicije omiljenog metal benda za nemetalsku publiku, a metalcima daju priliku da se opet po prvi put zaljube.

5. Oneohtrix Point Never: ‘Garden of Delete’
Daniel Lopatin već godinama pod aliasom Oneohtrix Point Never kreira mahom sjajne albume koji propituju odnos nostalgije i današnjice, mašte i stvarnosti, kiča i visoke umjetnosti, no nikad dosad nije napravio tako lud, zbunjujuć, hrabar i zabavan album kao što je ‘Garden of Delete’. U svom mahnitom eklekticizmu, ‘Garden of Delete’ je zapravo ultimativni generacijski album, svojevrsna ne-ironična oda ranom razdoblju mp3-a s kojim su se svi Lopatinovih godina (rođen 1982.) pa i oni malo mlađi neizbježno susreli.
Pomalo suluda raznovrsnost ovog albuma savršeno hvata upravo taj osjećaj otvaranja sasvim novih svjetova pred našim ušima, s kojim smo se susretali kasnih devedesetih i ranih dvijetisućitih kada smo na loše komprimiranim mp3-cama i iskrzanim piratskim CD-ima kompulzivno gutali sve što nam je došlo pod uši. Upravo zbog takvog nepredvidljivog glazbenog svežderstva ‘Garden of Delete’ zvuči kao pomamna mutantska verzija svega što ste ikad čuli. Death metal duple bas pedale sudaraju se s plinkvavim kvazi jazz gitarskim solima, EDM-om nadahnuti helijevski vokali prelijevaju se preko šećernih ambient padova i iritantno procesiranih nu-metal gitara, a Daniel Lopatin cijelim tim kaotičnim orkestrom upravlja neočekivanim majstorstvom konstantno gradeći i izvrćući očekivanja slušatelja ali i konvencionalne strukture pjesama.

6. Ghostpoet: ‘Shedding Skin’
U čistunskom i vrlo prijekornom svijetu alternativne kulture pomak koji donosi manje “alternativnosti” završava ili barem s propisnom osudom ili totalnim okretanjem leđa. Ghostpoet, kao kolačić iz alter-svijeta iz vremena svojih prvih dvaju albuma, malo je okrenuo novu stranicu da bi nam poslao jedan alter-pop slatkiš, 10 toplih baršunastih kolačića za koje nema trenutka u kojem ne pašu, pa čak i kad govori o alkoholizmu o braku. Od prve ‘Off Peak Dreams’ pa do desete ‘Nothing in the Way’, ‘Shedding Skin’ je, u nekom savršenom svijetu, uhuugodna radijska glazba čovjeka koji voli svijet, iako mu se taj svijet baš i ne sviđa – “Life’s alright, I guess, if sweetened up”.
Ghostpoet za pjevanje nema glasa, za poeziju nije dovoljno samouvjeren niti ima želju mijenjati svijet pa taj njegov vokal između pjevanja i recitiranja služi samo tome da prihvati svijet kakav je, bez da imenuje krivca. Melankolija i ograničena tuga, bez razbijanja tikve zašto su stvari takve kakve jesu.

7. Courtney Barnett: ‘Sometimes I Sit and Think, and Sometimes I Just Sit’
O svakodnevnici se ne pišu himne. One su rezervirane za velike osjećaje i velike događaje jer grandioznost valjda traži grandioznost, dok svakodnevnica ne traži apsolutno ništa. Courtney Barnett joj je poklonila čitav album nesvakidašnje sjajnih pjesama. Kroz priče o pokušavanju impresioniranja dečka u bazenu držanjem daha, kupovanju organskih jabuka, razgledavanju kuće u predgrađu i (ne)košnji trave u dvorištu, Barnett priča o svemu onome što nam zapravo prolazi kroz glavu dok oremo tu glupu svakodnevnicu. Čas smo nesigurni i ne znamo šta bi sa životom, čas smo si jebeni i svijet nas može poljubiti u guzicu, i tako je valjda svakome uvijek, samo u različitim omjerima. Barnett kuži stvari i priča o njima uz puno humora i kulerštine, dovoljno otvorena da bi se mogli povezati s njom, a opet donekle zatvorena, svjesna da bi pretjerano dijeljenje osjećaja moglo smoriti druge. Unatoč tome što nas je zamolila da je ne stavljamo na pijedestal, kada čujemo ovako savršenu ploču teško je to ne napraviti.

8. Kneebody + Daedelus: ‘Kneedelus’
Najbolji je poklon onaj što iznenadi, ali je i baš točno ono što želiš. Takav je album ‘Kneedelus’ – mlada, iskričava, pulsirajuća, nova, drugačija glazba, iznenađenje, ali takvo da uopće nije jasno kako to da još nitko nije napravio nešto slično.
Kneebody su petorica momaka iz Kalifornije koji sviraju otprilike moderni jazz, Daedelus im je zemljak i radi elektroniku, a i prijatelji su iz djetinjstva, već su surađivali, ali ovo im je prvi put da su napravili album zajedno i to onu vrstu suradnje koja je još i bolja od onog što rade solo. Kompromis koji se u suradnjama dogodi ispadne zamka u koju upadne većina i diskreditira se, ali u ovom slučaju ‘Kneedelus’ je “najbolje od oba svijeta”, nešto što od Kneebody i Daedelus solo ne bismo dobili, a ovdje su nadogradili jedni druge i bolji su od samih sebe.
‘Loops’ i ‘Drum Battle’ su trenuci na albumu gdje najviše osjetimo jazz improvizaciju i taj cinični zvuk saksofona s jedne, i plesnu ritmiku elektronike s druge. Možda malo prerano na albumu uspore, ali mogao bi to biti znak da se tek zagrijavaju, da će od ‘Kneedelus’, albuma, postati Kneedelus, bend što donosi uzbuđenje u jazz koji je prečesto sinonim za dosadu i prenemaganje.
https://www.youtube.com/watch?v=bFzr7d8Vy0U

9. Sleaford Mods: ‘Key Markets’
Oko toga što jest punk, a što nije punk i dan danas se neprestano raspravlja. Definicija samog muzičkog žanra nije toliko problematična, no definicija pokreta, subkulture i samog stava odnosno skupine vrijednosti jest, a to je ionako ono o čemu najviše pričamo kada pričamo o punku. Na kraju smo prisiljeni oslanjati se na subjektivan doživljaj pojma, a po njemu Sleaford Mods su više punk od parizera.
Dvojac četrdesetogodišnjaka iz Newcastlea u tri je godine izbacio tri sirova, minimalistička, DIY albuma koje bi zvukovno mogli smjestiti negdje između The Streets i The Fall, a ‘Key Markets’ bi mogao ponijeti titulu najboljega među njima, iako se bitno ne razlikuje od svojih predhodnika. Po običaju Andrew Fearn isporučuje rudimentarne pjesme u kojima melodije ima tek u naznakama, a preko kojih Andrew Williamson psuje o propasti radničke klase, okrutnosti visoke politike, otuđenju i svakodnevnoj ljudskoj gluposti toliko resko, toliko ljutito, toliko glasno da mu kroz muziku možete napipati žile što su mu iskočile na čelu. Jedina razlika je što ovdje to radi konciznije, duhovitije i više punk nego ikad prije.

10. Joanna Newsom: ‘Divers’
Potpuno odvojena od bilo kakvih glazbenih trendova, Joanna Newsom je kroz cijelo proteklo desetljeće strpljivo kreirala vlastiti artistički svemir koji nudi baroknu raskoš lišenu kiča i psihodeliju oslobođenu lutanja. Divers je njeno najkonciznije ostvarenje još od prvijenca ‘The Milk-Eyed Mender’, no to ne znači da njegovih pedesetak minuta nije glazbeno i tekstualno zgusnuto i iskorišteno do maksimuma. Album ponovno nudi rijetko viđeno aranžersko majstorstvo, a instrumenti, melodije i tekstovi pjesama miješaju se u cikličkom ritmu stvarajući skladnu cjelinu.
‘Divers’ se bavi velikim temama poput rođenja, ljubavi, smrti i najviše od svega protokom vremena koje neumitno utječe na sve navedeno. Tu svoju prolaznost ‘Divers’ ponosno nosi na rukavu, a završne tri pjesme ‘You Will Not Take My Heart Alive’, ‘A Pin-Light Bent’ i ‘Time, as a Symptom’ predstavljaju svojevrsni nekrolog i oproštaj u direktnoj suprotnosti s narativom stvaranja opisanom na početku albuma. Unatoč tom konstantnom naglašavanju prolaznosti, nije u pitanju mračno ili pesimistično ostvarenje, već prije slavljenje ljudskosti u njenoj krhkoj iskonskoj formi, a kružna priroda života naglašena je i samim početkom i krajem albuma, odnosno riječima „sending“ i „transmit“, koje utješno daju do znanja da se sve ponavlja.

11. Corrections House: ‘Know How To Carry A Whip’
Ako su postranjski projekti ono što ljudi u svojim matičnim bendovima ne mogu ili ne žele raditi, ispada da mnogi metalac želi raditi industrial. Sirotan od žanra odavno je, kao dijete, pokazivao potencijale za velike stvari, ali nekako se nije razvio, ni komercijalno i artistički, zaostao u razvoju. Ono nešto malo što su Reznor i Manson napravili zapravo je, s rastom, prestajalo biti industrial, dok su ostali pokušaji, tipa Fear Factory, nekako sami sebe pojeli.
‘Know How To Carry A Whip’ je drugi album Corrections House i nekako je sigurniji od prvog, fokusiraniji, odvažniji, kao da im je, pod stare dane, jasnije što žele i samouvjereniji su.
Previše prljavo da bi bilo Nine Inch Nails, previše živo da bi bilo Nailbomb, a razrađenije da bi ostalo na projektu sa strane. Ako su se u svojim matičnim bendovima i potrošili, momci iz Neurosis, EyeHateGod, Minsk i Yakuza ovdje proživljavaju novu mladost. Slobodno nek ovako i ostare…

12. Young Fathers: ‘White Men Are Black Men Too’
Edinburški alt-hip hop trio Young Fathers široj je javnosti postao vidljiv lani nakon osvajanja prestižne britanske nagrade Mercury za ‘Dead’, nastupni album koji je uslijedio nakon dva odlična mixtapea/ EP-a ‘Tape One’ i ‘Tape Two’. Taj album je malo očistio njihov prljavi pristup hibridu pop rock/hip hop, no istodobno je bio većinski lišen hitoidnih refrena koji su se pojavljivali niodkuda na ranijim izdanjima. ‘White Men are Black Men too’ izbjegava grešku prethodnika i niz zaraznih vokalnih pristupa prekriva pristojnom količinom zvučne prljavštine, a krajnji rezultat je ostvarenje koje na momente zvukom i energijom podsjeća na sjajni debi TV on the Radio s kojim dijeli i sklonost upotrebi i izvrtanju klišeja „bijele“ i „crne“ glazbe. Sučeljavanje crnog i bijelog vidljivo je ne samo u provokativnom naslovu albuma, nego i tekstualnom sadržaju u kojem je optimizam često suočen s ciničnijim opservacijama. Koristeći kontrapunkt minimalističkog glazbenog pristupa zasnovanog na pulsirajućim analognim synthevima (ovdje povremeno proširenog epskim upadima pokupljenima iz gospela, soula i indie rocka) i naglašene vokalne prisutnosti Young Fathers još su jednom stvorili simpatično ostvarenje koje je naizgled teško kategorizirati, ali je lako slušati.

13. Björk: ‘Vulnicura’
Dok se na prošla dva albuma, ‘Volta’ i ‘Biophilia’, bavila univerzalnim temama poput Zemlje i svemira, Björk se na ‘Vulnicuri’ ponovno okreće sebi. Rezultat je, paradoksalno, daleko sveobuhvatniji od onog na ambicioznim prethodnicima – valjda je uvijek lakše poistovjetiti se s nečijim osobnim iskustvom negoli sa šarenim bajkama. ‘Vulnicura’ je emocionalno najizravniji album Björk i, uz ‘Vespertine’, najintimniji koji je ikad objavila, a ako je jedan dokumentirao prepuštanje ljubavi, drugi bilježi njeno razrješenje.
Najveća snaga ovih pjesama leži u odluci da se slomljeno srce ne utopi u moru patetike i očajavanja, nego u vrlo izravnom suočavanju s razrušenim odnosom i ekspresivnoj zvukovnoj paleti, na momente drsko neprimjerenoj jednom u suštini break-up albumu. Glazbeno, ‘Vulnicura’ počiva na sukobu klasicistički (naravno, u smislu moderne kompozicije, a ne „klasične klasike“) aranžiranih gudača i futuristički orijentiranih beatova. Taj se dualizam sjajno uklapa u osnovno tkivo pjesama koje neobično precizno seciraju raspad jednog odnosa, a njegova kompleksnost puni one praznine koje riječi ne mogu ili jednostavno ne žele opisati.

14. Prurient: ‘Frozen Niagara Falls’
Novi album Dominicka Fernowa, njegov tko zna koji pod imenom Prurient, lako je odbaciti kao neslušljiv ili, što je još gore, kao pretenciozan. To nije teško napraviti s pločom koja jednako posuđuje iz harsh noise, industrial, glitch i ambient ladica u koje glavnina ljudi nikada u životu neće zaviriti.
‘Frozen Niagara Falls’ je teška i mučna ploča, o tome nema spora, ali ne zato jer je neslušljiva ili pretenciozna, već zato što govori o teškim i mučnim temama – o međuljudskim odnosima, o razilaženjima, o istodobnom osjećaju bijesa i ljubavi prema jednoj osobi, o neuzvraćenoj zaljubljenosti, o beskrajnoj tuzi koja polako okiva čovjeka, oštra i prodorna poput leda.
Ovo je zahtjevan album kojem treba posvetiti vremena i to ne samo zato jer traje dulje od 90 minuta. Strpljenje se isplati. Ne postoji baš puno ploča na kojem ćete čuti tako lijep opis modernih odnosa kao što je “Friends are everywhere but I’m always leaving, dismantling us with rumors”. A to je samo početak ledene sante koju je Fernow porinuo u ovaj mračni ocean nemilosrdne muzike.

15. Enablers: ‘The Rightful Pivot’
Slušanju Enablersa bi ekvivalent bilo sjedenje ispred ogledala razmišljajući o sebi i o toj slici koju vidiš u tom ogledalu. Poprilično sam siguran da to nije najsretnija rabota, ali pretpostavljam da je razultat tog akta poprilično katartičan i samospoznajuć. Veoma egzistencijalistički, znam, ali ovaj bend izvlači to iz mene. Takav destruktivno/delirični moment na mene ostavlja svaki album Enablersa, s tim da je ovaj najfinije rafinirao sve ono u čemu su Enablers jaki. Na ‘The Rightful Pivot’ su svoje brušenje glasno/tiho dinamike i melodiziranja doveli na jedan posve novi nivo. U rijetkim trenucima kada se gitare izvuku iz tog emotivno-implozivnog melodiziranja i gnjevno-eksplozivno sruše u riff dobija se dojam potpune kataklizme biblijskih proporcija. Tom biblijskom momentu pogotovo doprinosi pjevačevo inzistiranje na spoken word maniri koja podsjeća na beat pjesnike iz pedesetih – balansirajući između pametnih crtica iz života koje se preklapaju sa sumornom jednostavnošću tiših dijelova i glasnim maničnim izljevima gnjeva i izgubljenosti.
https://www.youtube.com/watch?v=nUj7FoetcrQ

16. Gonzales: ‘Chambers’
Gonzalesova transformacija iz pop izvođača i majstora repera u majstora klasične glazbe sada je potpuna. Od glazbenika koji je proizvodio hitove za Feist i Peaches, preko humorističnih glazbenih epizoda koje je objavljivao na internetu pa do suradnje s recimo Daft Punk koji, treba se reći, dosta duguju Gonzalesu, pogotovo za inspiraciju za njihov posljednji album – došao je stvarno do momenta kada mu se može bez zadrške priznati da se ima pravo nazivati ‘Chilly Gonzales, the musical genious’.
Nezamisliva je lakoća kojom Gonzales kroz klasične instrumente, njihove zakonitosti i glazbene partiture ‘progovara’ pop glazbu. Jednostavno je nevjerojatno da je klasična glazba itekako suvremena i bitna, pogotovo kada se iskorištava na način na koji to radi Gonzales. Fantastičan spoj glazbenih era donio je još jedan Gonzalesov glazbeni trijumf i poslasticu, čak i za one kojima je klasična glazba potpuno strani pojam. Nedvojbena je ljepota koja daje mitsku snagu klasičnoj glazbi općenito i pogotovo ovom albumu, čega je Gonzales itekako svjestan pa pjeva “Are you still with me, You’re gonna myth me”…

17. Jenny Hval: ‘Apocalypse, Girl’
“In New York I don’t dream. I always wanted to be less subculturaly lonely, but here I see no subculture. No, no future. No big science. No big bananas. But I found no, no future“, Jenny Hval gorko-slatkim pristupom suočava se s mnogim pitanjima koja muče populaciju oba spola diljem zapadne civilizacije. ‘Apocalypse, Girl’ je album o životu i smrti, no najviše je album o prolaznosti, dakle osjećaju koji dobar dio ljudskog roda na ovaj ili onaj način mori tijekom boravka na Zemlji.
Glazbeno gledano, ‘Apocalypse, Girl’ je dovoljno jako ostvarenje da izdrži svu svoju tematsku težinu. Okružena nizom iskusnih avangardnih glazbenika poput Lassea Marhauga koji je i producirao album, perkusionista Thora Harrisa, harfista Rhodrija Davisa, čelistice Okkyung Lee i klavijaturista Øysteina Moena, Hval se upušta u niz hermetičnih ali na momente i vrlo zaraznih art-rock i art-pop kompozicija čiji komadići ponekad zvuče izrazito poznato, samo postavljeno u jedan novi, drugačiji kontekst.
‘Apocalypse, Girl’ je trijumf mašte i stava koji pokazuje da je autentična glazba današnjice itekako moguća.

18. BadBadNotGood and Ghostface Killah: ‘Sour Soul’
BadBadNotGood su možda najneobičnija pojava na glazbenoj sceni – trojica mršavih bljedolikih kanadskih klinaca koji barataju jazzom poput 50-godišnjaka, a beskompromisno su i bez zadrške zaljubljeni u hip-hop poput tinejdžera. Tri su albuma groovy džezirali da bi na svom četvrtom i to s četvrtinom snage dali Ghostfaceu ponajbolje podloge koje se moglo pronaći ove godine. BBNG su bili i toliko uviđavni prema svom tinejdžerskom heroju pa ga nisu zasjenili svojim groove-genijem, što su već nekoliko puta dokazali da mogu, nego su mu prepustili glavnu riječ jer ipak bi Ghostface komotno mogao biti tata ovim golobradim Toronćanima. ‘Sour Soul’ je ono kad se po prvi puta nađu dvojica majstora i, bez puno dogovora i muke, kao iz rukava, izbace nešto jednostavno i sjajno, bez da proliju kap znoja.

19. Mastery: ‘Valis’
Zastrašujuća je količina overloada kognitivnih sposobnosti moždanih stanica koju uzrokuje hiperaktivna otvarajuća epsko-pobjedonosna kompozicija ovog albuma. Black metal se iz hermetičnog i kvazi-elitističkog ekstremizma pretvorio u kompleksni laboratorij za istraživanje novih dubina subžanrovske glazbe – od (apsolutno logične) interkolizije s punkom do (još logičnijeg) koketiranja s psihodelijom – formule koja se na ovom albumu manifestira u svih tisuću riffova u svakoj pjesmi, podebljana neugodnim svemirsko-ambijentalnim intermezzima. One-man-band Mastery, koju realizira individua koja se skriva iza imena Ephemeral Domignostika, je dovela ovaj black metal eksperimentalni dragulj do ruba ionako zamagljenih žanrovskih granica.

20. Bully: ‘Feels Like’
File under college rock, women’s studies.
‘Feels Like’ feels like hrpetina albuma iz 90-ih, od Nirvane i Dinosaur jr-a, preko Breedersa i Superchunka do Sebadoha i Archers of Loaf. Za razliku od većine 90’s epigona Bully znaju napisati dobru pjesmu koju ne nose samo zarazne i pamtljive melodije kakvih na albumu ima na bacanje, već i pametni i osobni tekstovi Alicie Bognanno. Umorna od loših momaka, bolnih veza i odvratnih osjećaja bezvrijednosti koji iz njih proizlaze, Bognanno pjeva o pokušajima da pobjegne od vlastite patologije, svjesna koliko je to zapravo teško.
Unatoč tome što se na nekim mjestima potpuno ogoljela, Bognanno uspijeva ostati kul i smijati se vlastitim greškama, ne krijući nadu da će ih jednog dana nadvladati, promatrajući pritom veze iz perspektive kakvu u devedesetima baš i nismo imali prilike često vidjeti.

21. Nadine Shah: ‘Fast Food’
Iako porijeklom pripada, geografski, u Norvešku i Pakistan, Nadine Shah je totalno Engleska. Njen pomalo teatralni indie-rock i iskrena intimna poetika s trenucima doticanja banalnosti daju taj prokleto neodoljivi i prilično samodopadni otočni šarm koji na čelu ima ispisano “ovo je moglo zvučati samo ovako i nikako drugačije”.
Dok ju je prije zanimalo mentalno zdravlje ljudi i doživljavala je svoju muziku kao nešto daleko veće i odgovornije, sad se približila tlu i pita se neke daleko prizemnije stvari poput je li važnije nekome pokazati da ga voliš ili ostati dama, baš joj propisno na živce ide hipstersko prenemaganje, a i, kvragu, kakve gaće odijenuti!?
Njena borba za boljim svijetom na prvom je albumu krenula od toga da shvati druge ljude, sad, na drugom, pokušava shvatiti sebe, počevši od ljubavi pa sve do unterveša (ne nužno povezano). Na vrhuncima ‘Fool’ i ‘Stealing Cars’ djeluje kao da pokreće svemirski brod i teško je vjerovati da u budućnosti nećemo čuti puno o njoj…

22. Tijuana Panthers: ‘Poster’
Moji omiljeni surferi su izdali svoje remek djelo. Od benda koji je sjetno prizivao kasne pedesete/rane šezdesete sa svojim surf zvukom, pop višeglasjem i glorificiranjem ljeta, pretvorio se u ozbiljan bend koji servira hitove bolje nego Goran Ivanišević aseve. Ovaj koloplet mega-hitova je melem za bilo koju nedaću koju svakodnevni život može donijeti. Jednostavno je nemoguće ostati ravnodušan na bilo koju od pjesama s ovog albuma – prvi put kada se pojavi refren odmah ga počneš pjevati. Također je fantastično kako su Tijuana Surfers uspješno uspjeli izbjeći indie rock, post-ovo, post-ono, vezanje za ovaj ili onaj žanr/trend. Zbog toga ih volim još i više. Živjelo ljeto i Tijuana Panthers!

23. Viet Cong: ‘Viet Cong’
Ne čudi što se u “everything timeu” u kojem trenutno živimo, u kojem svi žanrovi i pravci pop muzike postoje istovremeno u jednoj točki, pojavilo milijun bendova koje možda ne možemo okarakterizirati nekoć popularnim označiteljem “retro”, ali koji to u suštini jesu. Govorim o bendovima koji uzimaju sastojke iz različitih muzičkih epoha, stavljaju ih u glazbeni blender i drže fige da će dobivena smjesa zvukova zvučati dobro i, što je još teže postići, svježe. Glavnina takvih bendova žestoko fejla, čak i više od prosjeka. Viet Cong nisu među njima. Njihov spoj post punka, psihodelije, synth popa i mračne eksperimentale, koji najčešće zvuči kao da umorni vojnici rade vježbe istezanja u betonskom dvorištu za hladnog kasnojesenjeg dana, oblačići pare u zraku, ptice na žicama i sve to skupa, izrodio je jedan od najboljih albuma godine i pokazao kako posezanje u prošlost ima smisla samo ako ste sposobni napisati dobru pjesmu. Kanađani su ih na svom prvijencu napisali sedam.

24. Visionist: ‘Safe’
Slično kao i producenti Lotic, Arca ili Rabit, Visionist ne vidi bass glazbu kao nužno plesnu, što rezultira pristupom u kojem su ritmovi sporadični i često izrazito hektični, melodije lijepe no okrnjene oporim digitalnim pečatom, a vokali izmanipulirani do granica neprepoznatljivosti. Slušajući ‘Safe’, nije lako predvidjeti što će doći sljedeće; pojedine skladbe posve su oslobođene ritma, dok se u drugima on pojavljuje u ulozi nasilnog uljeza. U singlu ‘Victim’ varljivo lijepi gotičarski synth padovi bivaju podvrgnuti baraži distorziranih nepravilnih bubnjeva.
Visionistov pristup vokalnim samplovima mnogi će usporediti s Burialovom cut’n’paste estetikom, ali dok spomenuti svaki vokalni isječak tretira pažljivo poput djeteta stvarajući dirljivu, nostalgičnim emocijama nabijenu atmosferu, Carnellu su oni samo još jedan instrument i često sredstvo iskazivanja krajnje nelagode. Glasovi su tako lišeni gotovo svih ljudskih karakteristika te pretvoreni u visoko i nisko pitchane karikature koje usamljene plutaju u tom digitalnom mraku.
Birajući neskriveno digitalnu zvučnu paletu, Visionist i sebe i slušatelja lišava utješne topline organskoga te nas samim time stavlja u položaj prihvaćanja nove prirode svijeta u kojem živimo. Unatoč dominaciji mraka, ‘Safe’ zrači i nezanemarivom dozom utješne ljepote, koja nam poručuje da u tom kaotičnom raspadu organskoga i digitalnoga ima neke nade, mogućnosti nečeg novog i neslućenog.
https://www.youtube.com/watch?v=GLbbETkGO6g

25. Dawn Of Humans: ‘Slurping At The Cosmos Spine’
Ne znam postoji li žanr glazbe koji je podložniji metamorfozi od punka. Svašta može biti punk – ali Dawn Of Humans je definitivno jedan od najpunk bendova koje sam u životu slušao. Apsolutni nihilizam i artistička pravovjernost u najčišćem smislu tog pojma. Nema granici teatralnosti u njihovom izričaju, kao ni milosti prema sebi ali ni publici, imalo se prilike vidjeti i u Zagrebu nedavno. Definitivno rubna manifestacija spomenute metamorfoze punka na ovom albumu se pojavljuje u svojem punom sjaju. Intergalaktički punk iz mišje rupe, rekao bih – svuda je oko nas ali je klandestino, treba ga otkriti. Implozija u eksploziji, samljevena u ljepoti ludila koju nam isporučuje vokalist kroz svoje primordijalno prkosno vrištanje u mikrofon, uz pratnju lo fi glazbene estetike, kako produkcijski tako i sadržajno te gotovo ritualni ritam koji svemu daje dodatni dojam potpune barbarštine. Kada bih trebao kratko pojasniti glazbu koju sviraju Dawn Of Humans odmah bih, kao iz topa ispalio – pećinski punk primitivizam za najhrabrije.

Individualne liste
Karlo Rafaneli
1. Oneohtrix Point Never: ‘Garden of Delete’
2. Kendrick Lamar: ‘To Pimp a Butterfly’
3. Jenny Hval: ‘Apocalypse, Girl’
4. Liturgy: ‘The Ark Work’
5. Visionist: ‘Safe’
6. Rabit: ‘Communion’
7. Matana Roberts: ‘Coin coin: Chapter Three: River Run Thee’
8. Miguel: ‘Wildheart’
9. Kneebody + Daedelus: ‘Kneedelus’
10. Sleaford Mods: ‘Key Markets’
11. Kamasi Washington: ‘The Epic’
12. Björk: ‘Vulnicura’
13. Floating Points: ‘Elaenia’
14. Deafheaven: ‘The New Bermuda’
15. Prurient: ‘Frozen Niagara Falls’
16. Joanna Newsom: ‘Divers’
17. Sufjan Stevens: ‘Carrie & Lowell’
18. Courtney Barnett: ‘Sometimes I Sit and Think, and Sometimes I Just Sit’
19. Jlin: ‘Dark Energy’
20. Helm: ‘Olympic Mess’

Saša Nužda
1. Enablers: ‘The Rightful Pivot’
2. Gonzales: ‘Chambers’
3. Mastery: ‘Valis’
4. Tijuana Panthers: ‘Poster’
5. Dawn Of Humans: ‘Slurping At The Cosmos Spine’
6. Destruction Unit: ‘Negative Feedback Resistor’
7. Anasazi: ‘Nasty Witch Rock’
8. Jamie xx: ‘In Colour’
9. The City & I: ‘Downer’
10. Corrections House: ‘Know How To Carry A Whip’
11. Palmbomen II: ‘Palmbomen II’
12. Cult Leader: ‘Lightless Walk’
13. Ghostpoet: ‘Shedding Skin’
14. John Carpenter: ‘Lost Themes’
15. Pile: ‘You’re Better Than This’
16. Björk: ‘Vulnicura’
17. Haust: ‘Bodies’
18. White Hills: ‘Walks For Motorists’
19. The Body & Thou: ‘You, Whom I Have Always Hated’
20. King Midas Sound & Fennesz: ‘Edition 1’

Hrvoje Frančeski
1. Sufjan Stevens: ‘Carrie & Lowell’
2. Courtney Barnett: ‘Sometimes I Sit and Think, and Sometimes I Just Sit’
3. Liturgy: ‘The Ark Work’
4. Bully: ‘Feels Like’
5. Viet Cong: ‘Viet Cong’
6. Beach Slang: ‘The Things We Do To Find People Who Feel Like Us’
7. Julia Holter: ‘Have You In My Wilderness’
8. Jessica Pratt: ‘On Your Own Love Again’
9. Girlpool: ‘Before The World Was Big’
10. Joanna Newsom: ‘Divers’
11. Sleaford Mods: ‘Key Markets’
12. Kurt Vile: ‘B’lieve I’m Goin’ Down’
13. Kendrick Lamar: ‘To Pimp a Butterfly’
14. Destroyer: ‘Poison Season’
15. Title Fight: ‘Hyperview’
16. Prurient: ‘Frozen Niagara Falls’
17. Lower Dens: ‘Escape From Evil’
18. Young Fathers: ‘White Men Are Black Men Too’
19. Sleater-Kinney: ‘No Cities To Love’
20. Oneothrix Point Never: ‘Garden of Delete’

Kruno Bošnjaković
1. Deafheaven: ‘New Bermuda’
2. Ghostpoet: ‘Shedding Skin’
3. BadBadNotGood and Ghostface Killah: ‘Sour Soul’
4. Nadine Shah: ‘Fast Food’
5. Kneebody + Daedelus: ‘Kneedelus’
6. Kendrick Lamar: ‘To Pimp A Butterfly’
7. Colin Stetson and Sarah Neufeld: ‘Never Were The Way She Was’
8. Ghostface Killah & Adrian Younge: ‘Twelve Reasons to Die II’
9. Chelsea Wolfe: ‘Abyss’
10. Young Fathers: ‘White Men Are Black Men Too’
11. Faith No More: ‘Sol Invictus’
12. Death Grips: ‘The Powers That B’
13. Dan Mangan + Blacksmith: ‘Club Meds’
14. Sufjan Stevens: ‘Carrie & Lowell’
15. A$AP Rocky: ‘At.Long.Last.A$AP’
16. Dawn Richard: ‘Blackheart’
17. Corrections House: ‘Know How To Carry A Whip’
18. Bosse-de-Nage: ‘All Fours’
19. Jose Gonzales: ‘Vestiges And Claws’
20. High On Fire: ‘Luminiferous’