Andrea Andrassy: Kanari - servisne informacije za godišnji s kojeg se nećete htjet vratit

Aj konačno nešto drugo.

Andrea Andrassy: Kanari – servisne informacije za godišnji s kojeg se nećete htjet vratit

Ovo mi je šesti put da sam bila. Kao i svake godine kad idem, inboks mi se napuni pitanjima o Kanarima, a danas ću odgovorit na neka od najvažnijih. I na jedno nevažno koje se uvijek pojavi među prvima: “Tko ti plaća put na Karibe?” Postoje ljudi koji misle da svakoj ženi koja izađe iz kuhinje i koristi putovnicu to financira netko drugi. Uglavnom, pitanja o Kanarima – i pripadajući odgovori.

Kako se do tamo dolazi? – Ako si iz Hrvatske, polako i zajebano. Najpovoljniji su letovi iz Beča i Milana… Karte (ove jeftine) kreću od 220 kuna za let u oba smjera, što zvuči predobro da bi bilo istinito – i točno je tako kako zvuči.
Što vam treba od papira? – COVID potvrda – ili da ste cijepljeni, ili da ste preboljeli. Ako je od druge doze prošlo više od 6 mjeseci, treba vam booster. Od ostalih papira vam treba Traveler entry form za Italiju i za Španjolsku. Ako putujete s nekim tko je “pametan” i govori da vam to ne treba, svejedno ispunite sve što bi vam moglo trebat i sjednite na kavu dok taj pametni paničari na šalteru.
Kakvo je vrijeme i što se nosi za obuć? – Fuerteventura je poprilično vjetrovit otok, što znači da je uvijek pametno ponijet duge rukave, koji će vam nekad dobro doć i preko dana. Temperature su uvijek između 20 i 25 stupnjeva. Noć je drugačija priča
Kakvo je more, je li za kupanje? – ocean u 4. mjesecu “ugodnih” 18 stupnjeva, a najtopliji je u 9. i 10. mjesecu, kad ima oko 22 stupnja
Gdje ste biLA smješteNA? – Od 6 puta koliko sam bila na Kanarima, njih 5 je bilo u surf kući na Fuerteventuri – vodi ju par iz Zagreba, Lea i Mislav, a sve je koncipirano kao surf kamp. To znači da dijeliš kuću s ljudima koje ne poznaješ, što možda zvuči grozno kad si introvert, ali zapravo je najbolje na svijetu jer to znači da možeš doć sam i svejedno imat ljude s kojima ćeš se družit. Nekad su to ljudi s kojima ćeš progovorit samo nekoliko riječi i više ih nikad nećeš vidjet, nekad ćete postat prijatelji na Facebooku
Tko sve može doć? – Svatko tko želi, čak ne mora ni bit normalan (tu i tamo se zalomi netko tko je poseban na način da maltretira druge ljude), ali većinom dolaze super normalni i dragi ljudi koji žele surfat.
Što se tamo radi ako ne surfaš? – SVE. Plaža je 5 minuta hoda od kuće, grad je pun dućana u kojima ćete uživat u shoppingu čak i ako ga inače ne volite jer su Kanari bescarinska zona… Jedina negativna stvar je da se vjerojatno nećete htjet vratit doma.

Mnooogo opširnije na Miss 7 blogu Andree Andrassy.

Andrea Andrassy kolumne

Ne, Andrea, bez brige, nisi jedina. I mi smo živčani prometni patuljci

Andrassy: Ja sam onaj živčani prometni patuljak koji ne može shvatit ZAŠTO je gužva na cestama u 10:30

Dogodi li vam se ikad – pitam iako znam da je odgovor vjerojatno potvrdan – da se nađete u prometu usred dana i pomislite “KAMO idu svi ovi ljudi u 10:30 ujutro?” Ne mora nužno bit 10:30h, može bit i dva popodne, bitno je da je neko vrijeme u danu koje inače ne podrazumijeva prometni kolaps i nije vam jasno zašto stojite u čepu. Vjerujem da je svatko od vas barem jednom pomislio isto, što za sebe, što za druge – osim ako ste predivna, smirena osoba koja pliva s delfinima i koja razumije da svatko ima svoju priču i putanju, ali ja nisam. Ja sam onaj živčani prometni patuljak koji ne može shvatit ZAŠTO je gužva na cestama u 10:30 gotovo identična onoj normalnoj jutarnjoj ili popodnevnoj – nije logično, nije razumno, treba mi objašnjenje. O prometu, prometnim čepovima i sličnim dogodovštinama u prometu piše Andrea Andrassy za svoj blog. (Miss7)

Andrea Andrassy blog prometna gužva

Fine, zaboravljene djevojke

Andrassy o zloslutnim zvukovima: Matanić se možda neće izgubit, iako trenutno ne djeluje kao da postoji druga opcija, ali žrtve hoće sigurno

“Vidi, vozilo hitne s natpisom transplantacija” – Andrea Andrassy, petak, 5.4. oko 19 sati. Tog su jutra u Zagrebu ubijene dvije žene, a jedna od njih je možda upravo spasila nečiji život kad već nije mogla svoj. Za nekih pola sata, Večernjak će objaviti članak o Matanićevim žrtvama, a on će ga 15-ak minuta ranije (bravo i hrabro) preduhitrit isprikom. Nastat će skandal neviđenih razmjera, pljuštat će osude i ograđivanja (uz povremene čestitke i aplauz), ali ljudi će se brzo umorit i zaboravit na žrtve, točno onako kako su zaboravljene dvije ubijene žene jer se na isti dogodilo nešto novo. Nema veze, uskoro će netko tko je dobar susjed opet ubit ženu – što je grozno reć, ali samo koristim statistiku – pa ćemo se opet neko vrijeme aktivno ljutit. Jednako aktivno ćemo se neko vrijeme ljutit i na Matanića, većinom jasno i glasno, a onda će mu mjesto uzet netko drugi. Možda netko bolji, možda netko gori – nije ni bitno, važno je samo da je neki novi, svježiji negativac. Od ovog smo se već umorili i pitanje je koliko ćemo ga se dobro sjećat za par godina. Andrea Andrassy za Miss7

Andrea Andrassy kolumne

Gdje mi je mobitel? (tražim ga i držim u ruci) Koliko je sati? (prije sekundu sam pogledala na sat)

Andrea Andrassy: ljudi često lakše funkcioniraju kad imaju popis, a nama koji smo “glupi i nesposobni” popis nije opcija, nego stvar bez koje ne možemo

Koncentracija nekima dolazi lakše, nekima teže, a danas je toliko stvari koje nam odvlače pažnju i sasvim je normalno da se nekad potpuno izgubimo u jednostavnim zadacima koji drugima naizgled ne predstavljaju nikakav problem. I koliko god nam je draže glumit da uvijek imamo kontrolu nad danom i vlastitim mislima, nekad nije loše priznat da povremeno stojimo u kuhinji i nemamo pojma što tamo radimo. I vjerojatno nas ima puno više nego što mislimo, ali o tome ne pričamo dovoljno često pa mislimo da smo sami u svojoj nesposobnoj gluposti – piše o svakodnevnim borbama s koncentracijom Andrea Andrassy u svom novom blogu. (miss7)

Andrea Andrassy kolumne

Sve je hitnije i bitnije od stvarnog života, a nikad nije bilo manje hitno ni manje bitno

Povratak u 2000-te s Andreom Andrassy

Jedva čekam da odrastem – govorili su nam davno da nismo svjesni koliko nam je lijepo i da ima gorih stvari od sutra ponesite šestar, ali nismo im vjerovali. Ne znam za vas, ali ja bi se odmah vratila u vrijeme zadaćnica, šestara i ispričnica, vrijeme kad je 2000. bila prije godinu, dvije ili tri, a ne 24 – razmišlja o nekim jednostavnijim vremenima u svojoj kolumni Andrassy te zaključuje – Imali smo jako malo u odnosu na sve ovo što imamo danas, a što nam je zapravo falilo? Ništa, a danas od silnog svega što imamo – i svega što želimo imat – ne stignemo ni odradit jednu prehladu u miru. Stignemo u teoriji, naravno, ali ne bez osjećaja da kasnimo za svijetom koji trči dok mi odmaramo. (miss7)

Andrea Andrassy kolumna

Spoiler alert: Nisu.

Andrea Andrassy: Zamislite na sekundu trulež u glavi osobe koja poštaru prijeti otkazom… a onda zamislite koliko su takvi stvarno hrabri

Andrea Andrassy u svojoj novoj kolumni, kroz zanimljive anegdote i dojmljive susrete s poštarima, istražuje kako neki ljudi postaju agresivni i prijeteći zbog kašnjenja paketa. S jedne strane, susrećemo tople geste poput darivanja poštara, dok s druge strane otkrivamo tamnu stranu ljudske prirode gdje se neki ljudi ponašaju kao privilegirani Karen ku*ac, pa zaključuje:

Prvo, iako je zapravo bilo zadnje – ljudi su često zlobna, privilegirana govna.

Drugo, ako imate potrebu popizdit na poštara, zapitajte se biste li se usudili s jednakim gnjevom popizdit na ljude koji su mu nadređeni. Ako je odgovor ne, pustite poštara na miru.

Treće, probajte se sjetit da su poštari ljudi koji rade nemoguć posao u nemogućim uvjetima, a mi o tome najčešće ne znamo gotovo ništa.

Četvrto, bilo bi dobro da imamo Karen registar – ako urlaš na poštara zbog kreme, dobivaš zabranu osobnog uručenja, izvoliš na šalter. Ako se dereš i na šalteru, otvori poštanski pretinac jer nisi siguran za ljude.

Peto, poštar je popstar. Ne zato što nikad nema vremena, nego zato što većinu vremena kojeg nema ostaje normalan, unatoč nasilju s kojim se svakodnevno susreće zbog obične kreme za lice.

Andrea Andrassy kolumne

Zanimljivije je dok riskiraš život nakon svakog shoppinga

Andrea Andrassy: Male novogodišnje odluke koje će vam stvarno promijenit život

Dobro došli u 2024., godinu u kojoj ljudi rođeni 1984. slave četrdeseti rođendan, što nema nikakvog smisla jer su osamdesete bile prije maksimalno petnaest godina, ali tako je kako je. Sad treba krenut u nove pobjede, što se sigurno nikom ne da, ali moramo svejedno jer tako piše na internetu – piše Andrea Andrassy u novoj kolumni. Osim toga što su joj, kao i većini osamdesete bile „jučer“, donosi zanimljive novogodišnje odluke. Neke od njih su da će sve što je izvadila iz ormara tijekom isprobavanja – odmah vratiti na vješalicu. Ne za tjedan dana, nego odmah. Odlučila je i da će, kao i svi normalni ljudi nakon kupovine ići po stvari u auto u više navrata, a ne riskirati život i sve nositi odjednom. Priželjkuje si i manje propalih salata u frižideru koje nikako da pojede na vrijeme te da serije gleda bez mobitela. Od sada će obavezno popiti vodu nakon izlaska, a leđa će čuvati tako da kauč koristi kao normalna osoba kojoj trebaju leđa.

Andrea Andrassy kolumne novogodišnje odluke

Problemi s glavom

Andrea Andrassy: “Što ako mi nađu nešto?”

Što ako mi pronađu tumor? Što ako mi pronađu cijelu familiju tumora? Što ako mi kažu da sam trebala doć kad sam imala 18 jer bi mi tad stigli pomoć, a sad je kasno? Što ako su pokloni koje sam donijela nećaku za Svetog Nikolu zadnji koje ću mu donijet? Zašto nisam otišla na vrijeme? Trideset minuta nakon ulaska u magnet, stajala sam ispred monitora tehničara koji mi je obznanio da je osim kosti pronašao samo mozak. “Da sam barem ovo napravila ranije”, pomislila sam sto puta nakon operacije, ali bilo je besmisleno razmišljat o onome što je moglo bit. Bitno je da sam napravila, a sreća je da je problem bio samo estetske prirode… Detaljnije u kolumni Andree Andrassy.

Andrea Andrassy kolumne

Iz života jedne šopingholičarke

Andrea Andrassy: Koliko često imate osjećaj da smetate zaposlenicima u dućanu?

Prije nego što vam kažem doviđenja i poželim ugodan dan, jedan mali disclaimer pomirljive naravi – znam da se većina ovih stvari ne odnosi na većinu normalnih ljudi u dućanu, znam i da je svima nekad teško, pogotovo kad rade s ljudima koji se ponašaju kao da su u štali, a ne u shoppingu, ali znam i da se zbog ovih pentagonskih persona sve češće osjećam kao da u tom istom dućanu samo smetam. Vi ćete mi javit jesam li luda i je li ovo imaginarni bezobrazluk koji živi samo u mojoj glavi, a ja idem vratit dvoje hlača prije nego što izađe kolumna jer će mi kasnije bit neugodno – primarno zbog ovih koji su dobri i normalni, a koji dijele radno mjesto s ovim drugima. To je kraj kolumne Andree Andrassy u kojoj priča o još jednoj hrvatskoj tragediji.

Andrea Andrassy kolumna

Hrvatske tragedije

Andrea Andrassy: Zašto ljudi smiju bit smrdljivi i glasni, a mi drugi se moramo naviknut?

Ako zvuči kao da tražim previše, neka zvuči – ako je “nemoj stvarat nepotrebnu buku”, “nemoj smrdit” i “nemoj ulazit u tuđi prostor” stvarno toliko neprimjeren popis zahtjeva, ja ću ponosno nosit titulu teške osobe. Glava mi je već ionako teška – netko će reć da je to zato što sam preosjetljiva, ja ću reć da je to djelomično točno, ali i dalje mislim da je najveći krivac to što ljudi sve više gube osjećaj za druge. Srdačan pozdrav od preosjetljivog idiota s migrenom – dok ja tražim tablete, vi mi javite ako mislite da tražim previše. Tako zaključuje svoju kolumnu Andrea Andrassy. Rezultat čitanja bi mogao biti da vam ogadi put avionom, pomisao da odete u Milano, kao i odlazak u slastičarnu, općenito izlazak iz kuće. A što se tiče odgovora na pitanje, možda ne bi bilo loše kad se piše o trovanju svim i svačim biti ipak manje toksičan.

Andrea Andrassy kolumne

Nicht schtipen!

Andrea Andrassy: Molim vas, UVIJEK se čudite ako vas netko uštipne

Nije isto kad te netko uštipne i kad te uštipne netko “važan”, to svi znamo, a gotovo svatko je nekome dovoljno važan – osim uštipnutih žena, one su manje-više uvijek nevažne. I onda se opet, uvijek i stalno čudimo zašto žene šute i zašto nisu odmah reagirale. Nemojte se čudit ako vas netko uštipne, to vam je sigurno zbog hlača, potvrdili smo već previše puta, evo opet prošli tjedan – i čini se da nemamo plan kolektivno preć na ideju da su čudni oni koji štipaju i oni koji ih štite. Nažalost, ništa čudno za Hrvatsku – tu se i dalje najviše čudimo kad pomaknemo sat pa mrak pada u 16:30, druge vrste mraka su zanemarive – piše Andrea Andrassy za Miss7

Andrea Andrassy kolumne

Aj konačno nešto drugo.