Andrea Andrassy: Moja istina o televizijskim showovima - Monitor.hr
10.04.2023. (18:00)

Luzeri svih zemalja, najbolji ste!

Andrea Andrassy: Moja istina o televizijskim showovima

Ispala sam iz tv showa i nekima to baš i nije drago. Nekima jest, što je sasvim normalno, kao što je normalno i da je nekima svejedno. Želim s vama podijelit svoje osjećaje jer želim da čujete moju perspektivu koja će vam možda zvučat čudno, ali živimo u vremenima u kojima AI radi slike Pape u puffer jakni, dakle čudno više ne postoji. Moja perspektiva je sljedeća: “Da, i?” Mentalitet mi je već dugo na “gubitničkim postavkama”, što za mene znači sljedeće: dođi, odradi najbolje što možeš, ne očekuj ništa i veseli se svakom ishodu. Moj gubitnički mentalitet u svemu vidi lijepe nijanse – dat ću vam nekoliko primjera:

  • Ispali smo, ali ispali smo s predivnom pjesmom koju smo dobro otpjevali.
  • Ispali smo, ali ja sad mogu u Split puno ranije nego što sam planirala.
  • Ispali smo, ali ja se više ne bojim pjevat pred prijateljima. Ovo zadnje je najvažnije jer je to pobjeda koju nikad nisam očekivala.

Možda vam sve ovo zvuči kao lifecoach bullshit, ali ja se više nikad ne bih odrekla slobode i mira koji dolaze s idejom da možeš biti zadovoljan čak i kad izgubiš; ako si sretan samo kad pobjeđuješ, oduzimaš si puno prilika za sreću. Miss7

 

 

 


Slične vijesti

15.07. (23:00)

Pamet je samo glupa iluzija

Andrea Andrassy: “Isuse, kako sam glupa!” – rekla sam prošli tjedan (samo) dvaput

Prvi put u ponedjeljak prijepodne, kad sam prala auto u onoj praoni s automatom u koji ubacuješ kovanice. Kad mi je ostalo još 30 sekundi, primijetila sam da sam ostavila otvoren prozor – ne puno, možda dva prsta, ali i dalje dovoljno da napravim i neplanirano unutarnje pranje. Da stvar bude još bolja, na sjedalu ispod otvorenog prozora je stajala papirnata vrećica s odjećom koju sam planirala vratit u dućan čim operem auto. Bilo mi je smiješno, to su situacije u kojima se najbolje samo nasmijat, ali u pozadini je opravdano lepršala ideja da sam glupa. Glupa sam bila i dan kasnije, kad sam ciljano išla u dućan zbog jedne stvari i vratila se bez nje jer sam ju zaboravila kupit. Glupa sam minimalno dvaput tjedno – kad perem veš pa zaboravim stavit stvar zbog koje sam ga i krenula prat, kad uđem u prostoriju i nemam pojma po što sam došla, glupa sam kad izađem iz stana bez ključeva, a pogotovo sam glupa kad bacam smeće pa mi ključevi (koje nisam zaboravila) odlete u kontejner zajedno s vrećicom. To se dogodilo samo jednom, ali i jednom je bilo dovoljno da pomislim “Isuse, kako sam glupa!”… piše tako vrlo utješno Andrea Andrassy.

10.05. (15:00)

„Moć nazvat mamu je luksuz za koji bi mnogi dali sve na svijetu“

Andrassy: U nedjelju je Majčin dan, nemojte zaboravit

U nedjelju će mnogi, barem oni koji su dovoljno sretni da ju imaju, sigurno nazvat mamu jer je posebna prigoda, a ja ću vas pitat nešto što često pitam ljude koji su mi bliski: Koliko često zovete mamu?

– Ja svoju najčešće zovem tri puta dnevno.

-“BOLESNO!”

– Prije par godina mi nikad ne bi palo na pamet da bi to ikome moglo bit čudno, a kamo li u kategoriji bolesnog, ali u većini situacija u kojima ovo kažem, vidim da ljudima nije jasno zašto. Zato jer želim – i zato jer mogu.

– “I zato jer očito imaš vremena.” Imam, apsolutno, čak i kad ga nemam. Piše Andrea Andrassy za svoj blog. (Miss7)

29.04. (21:00)

I onda se ljudi ljute na mene kad kažem da je Hrvatska Ali Express verzija normalne zemlje

Andrassy: Političari su preslika naroda, a narod je u većini slučajeva jednako “isti“

Dva i pol tjedna kasnije, o Mataniću ni M, o žrtvama ni ž – i onda će ljudi opet pitat zašto nisu prijavile, zaljubljeni u ideju da je sve baš jednostavno kad “samo” prijaviš. Zlostavljači su i dalje u najboljem slučaju trodnevna priča koja pada u zaborav čim se vremenska prognoza promijeni iz toplog u hladno – s tim da se oko prognoze ipak bunimo s malo više strasti. Nego, izbori. Jeste bili? Jeste zadovoljni rezultatima? I najvažnije, koga možemo tužit za onaj potres mozga koji kaže da važeća putovnica nije relevantan dokument, pa su ljudi koji su došli s njom morali po dodatnu cedulju da bi mogli dat glas? I onda se ljudi ljute na mene kad kažem da je Hrvatska Ali Express verzija normalne zemlje – a kako da nazovemo zemlju u kojoj putovnica vrijedi za sve, osim za izbore? Vi mi recite, ja ću rado prihvatit prijedlog. Andrea Andrassy za miss7

19.04. (12:00)

Ne, Andrea, bez brige, nisi jedina. I mi smo živčani prometni patuljci

Andrassy: Ja sam onaj živčani prometni patuljak koji ne može shvatit ZAŠTO je gužva na cestama u 10:30

Dogodi li vam se ikad – pitam iako znam da je odgovor vjerojatno potvrdan – da se nađete u prometu usred dana i pomislite “KAMO idu svi ovi ljudi u 10:30 ujutro?” Ne mora nužno bit 10:30h, može bit i dva popodne, bitno je da je neko vrijeme u danu koje inače ne podrazumijeva prometni kolaps i nije vam jasno zašto stojite u čepu. Vjerujem da je svatko od vas barem jednom pomislio isto, što za sebe, što za druge – osim ako ste predivna, smirena osoba koja pliva s delfinima i koja razumije da svatko ima svoju priču i putanju, ali ja nisam. Ja sam onaj živčani prometni patuljak koji ne može shvatit ZAŠTO je gužva na cestama u 10:30 gotovo identična onoj normalnoj jutarnjoj ili popodnevnoj – nije logično, nije razumno, treba mi objašnjenje. O prometu, prometnim čepovima i sličnim dogodovštinama u prometu piše Andrea Andrassy za svoj blog. (Miss7)

12.04. (16:00)

Fine, zaboravljene djevojke

Andrassy o zloslutnim zvukovima: Matanić se možda neće izgubit, iako trenutno ne djeluje kao da postoji druga opcija, ali žrtve hoće sigurno


“Vidi, vozilo hitne s natpisom transplantacija” – Andrea Andrassy, petak, 5.4. oko 19 sati. Tog su jutra u Zagrebu ubijene dvije žene, a jedna od njih je možda upravo spasila nečiji život kad već nije mogla svoj. Za nekih pola sata, Večernjak će objaviti članak o Matanićevim žrtvama, a on će ga 15-ak minuta ranije (bravo i hrabro) preduhitrit isprikom. Nastat će skandal neviđenih razmjera, pljuštat će osude i ograđivanja (uz povremene čestitke i aplauz), ali ljudi će se brzo umorit i zaboravit na žrtve, točno onako kako su zaboravljene dvije ubijene žene jer se na isti dogodilo nešto novo. Nema veze, uskoro će netko tko je dobar susjed opet ubit ženu – što je grozno reć, ali samo koristim statistiku – pa ćemo se opet neko vrijeme aktivno ljutit. Jednako aktivno ćemo se neko vrijeme ljutit i na Matanića, većinom jasno i glasno, a onda će mu mjesto uzet netko drugi. Možda netko bolji, možda netko gori – nije ni bitno, važno je samo da je neki novi, svježiji negativac. Od ovog smo se već umorili i pitanje je koliko ćemo ga se dobro sjećat za par godina. Andrea Andrassy za Miss7

21.03. (21:00)

Gdje mi je mobitel? (tražim ga i držim u ruci) Koliko je sati? (prije sekundu sam pogledala na sat)

Andrea Andrassy: ljudi često lakše funkcioniraju kad imaju popis, a nama koji smo “glupi i nesposobni” popis nije opcija, nego stvar bez koje ne možemo

Koncentracija nekima dolazi lakše, nekima teže, a danas je toliko stvari koje nam odvlače pažnju i sasvim je normalno da se nekad potpuno izgubimo u jednostavnim zadacima koji drugima naizgled ne predstavljaju nikakav problem. I koliko god nam je draže glumit da uvijek imamo kontrolu nad danom i vlastitim mislima, nekad nije loše priznat da povremeno stojimo u kuhinji i nemamo pojma što tamo radimo. I vjerojatno nas ima puno više nego što mislimo, ali o tome ne pričamo dovoljno često pa mislimo da smo sami u svojoj nesposobnoj gluposti –  piše o svakodnevnim borbama s koncentracijom Andrea Andrassy u svom novom blogu. (miss7)

12.03. (11:00)

Sve je hitnije i bitnije od stvarnog života, a nikad nije bilo manje hitno ni manje bitno

Povratak u 2000-te s Andreom Andrassy

Jedva čekam da odrastem – govorili su nam davno da nismo svjesni koliko nam je lijepo i da ima gorih stvari od sutra ponesite šestar, ali nismo im vjerovali. Ne znam za vas, ali ja bi se odmah vratila u vrijeme zadaćnica, šestara i ispričnica, vrijeme kad je 2000. bila prije godinu, dvije ili tri, a ne 24 – razmišlja o nekim jednostavnijim vremenima u svojoj kolumni Andrassy te zaključuje – Imali smo jako malo u odnosu na sve ovo što imamo danas, a što nam je zapravo falilo? Ništa, a danas od silnog svega što imamo – i svega što želimo imat – ne stignemo ni odradit jednu prehladu u miru. Stignemo u teoriji, naravno, ali ne bez osjećaja da kasnimo za svijetom koji trči dok mi odmaramo. (miss7)

11.01. (17:00)

Spoiler alert: Nisu.

Andrea Andrassy: Zamislite na sekundu trulež u glavi osobe koja poštaru prijeti otkazom… a onda zamislite koliko su takvi stvarno hrabri

Andrea Andrassy u svojoj novoj kolumni, kroz zanimljive anegdote i dojmljive susrete s poštarima, istražuje kako neki ljudi postaju agresivni i prijeteći zbog kašnjenja paketa. S jedne strane, susrećemo tople geste poput darivanja poštara, dok s druge strane otkrivamo tamnu stranu ljudske prirode gdje se neki ljudi ponašaju kao privilegirani Karen ku*ac, pa zaključuje:

Prvo, iako je zapravo bilo zadnje – ljudi su često zlobna, privilegirana govna.

Drugo, ako imate potrebu popizdit na poštara, zapitajte se biste li se usudili s jednakim gnjevom popizdit na ljude koji su mu nadređeni. Ako je odgovor ne, pustite poštara na miru.

Treće, probajte se sjetit da su poštari ljudi koji rade nemoguć posao u nemogućim uvjetima, a mi o tome najčešće ne znamo gotovo ništa.

Četvrto, bilo bi dobro da imamo Karen registar – ako urlaš na poštara zbog kreme, dobivaš zabranu osobnog uručenja, izvoliš na šalter. Ako se dereš i na šalteru, otvori poštanski pretinac jer nisi siguran za ljude.

Peto, poštar je popstar. Ne zato što nikad nema vremena, nego zato što većinu vremena kojeg nema ostaje normalan, unatoč nasilju s kojim se svakodnevno susreće zbog obične kreme za lice.

04.01. (13:00)

Zanimljivije je dok riskiraš život nakon svakog shoppinga

Andrea Andrassy: Male novogodišnje odluke koje će vam stvarno promijenit život


Dobro došli u 2024., godinu u kojoj ljudi rođeni 1984. slave četrdeseti rođendan, što nema nikakvog smisla jer su osamdesete bile prije maksimalno petnaest godina, ali tako je kako je. Sad treba krenut u nove pobjede, što se sigurno nikom ne da, ali moramo svejedno jer tako piše na internetu – piše Andrea Andrassy u novoj kolumni. Osim toga što su joj, kao i većini osamdesete bile „jučer“, donosi zanimljive novogodišnje odluke. Neke od njih su da će sve što je izvadila iz ormara tijekom isprobavanja – odmah vratiti na vješalicu. Ne za tjedan dana, nego odmah. Odlučila je i da će, kao i svi normalni ljudi nakon kupovine ići po stvari u auto u više navrata, a ne riskirati život i sve nositi odjednom. Priželjkuje si i manje propalih salata u frižideru koje nikako da pojede na vrijeme te da serije gleda bez mobitela. Od sada će obavezno popiti vodu nakon izlaska, a leđa će čuvati tako da kauč koristi kao normalna osoba kojoj trebaju leđa.

17.12.2023. (17:00)

Problemi s glavom

Andrea Andrassy: “Što ako mi nađu nešto?”

Što ako mi pronađu tumor? Što ako mi pronađu cijelu familiju tumora? Što ako mi kažu da sam trebala doć kad sam imala 18 jer bi mi tad stigli pomoć, a sad je kasno? Što ako su pokloni koje sam donijela nećaku za Svetog Nikolu zadnji koje ću mu donijet? Zašto nisam otišla na vrijeme? Trideset minuta nakon ulaska u magnet, stajala sam ispred monitora tehničara koji mi je obznanio da je osim kosti pronašao samo mozak. “Da sam barem ovo napravila ranije”, pomislila sam sto puta nakon operacije, ali bilo je besmisleno razmišljat o onome što je moglo bit. Bitno je da sam napravila, a sreća je da je problem bio samo estetske prirode… Detaljnije u kolumni Andree Andrassy.