Hrvati su se napokon vratili u vremena kada su Eurosong gledali s nervozom utemeljenom na stvarnom pobjedničkom potencijalu natjecatelja, a ne zabludama na potezu od “pokradeni smo” do “sve je to politika”. Vratili smo se u devedesete i ovo je možda jedina situacija u kojoj je to pozitivna stvar. Na isti onaj način na koji Hrvati danas pričaju o četvrtom mjestu Doris Dragović ili Maje Blagdan i vrlo se vjerojatno ni ne sjećaju tko je tih godina pobijedio, tako nećemo pamtiti ni Švicarca ni njegovu pjesmu. Da si ne lažemo, većinu pobjedničkih pjesama, a ova definitivno neće biti iznimka. Ono što ćemo bez ikakve sumnje zapamtiti je drugo mjesto jer to je najbolji rezultat od 1993. A ako iz ovog išta možemo izvući, onda je to da se Baby Lasagna dogodio, ne zahvaljujući, već usprkos Dori. Koje je pravo rješenje za proces izbora pjesama teško je reći, ali jedno je sigurno – žiri treba mijenjati. I to ne u onom klasičnom novinarskom stilu “ovo je zločin i glave trebaju padati” već u stilu “glazba se mijenja, logično je da to učini i žiri”.
Stoga, ili ovo gledajte kao pobjedu jer smo osvojili publiku i istovremeno izbjegli to da iduće godine moramo organizirati ovaj cirkus, ili razmislimo o tome kako da promijenimo pristup. Primjerice, da Dora ubuduće ne bude mjesto na kojem između 20 dosadnih pjesama biramo najmanje dosadnu već mjesto na kojem između 20 hitova biramo najveći. Hrvoje Marjanović za Index.
