Basara: Skitnja za Đinđića - Monitor.hr
21.03.2022. (09:00)

Sjećanje na nadu

Basara: Skitnja za Đinđića

Od 12. marta 2003. naovamo svaki 12. mart – dan (za neke praznik) Ðinđićevog streljanja – bio mi je teška muka duhu. Dok sam bio mlađi, štono se kaže u snazi i „pri šutu“, na dan 11. marta bih napisao kolumnu u kojoj bih – izdvajajući retke časne izuzetke – isponapušavao isfolirano ožalošćene polagače venca i šetače za Zorana, a 12. mart sam provodio na pristojnoj razdaljini od kancerogenih medija u mojoj kafanici, ispijajući rakije za upokojenije Ðinđićeve duše, a bogme i upokojenije Srbije… Devetnaest godina kasnije upriličena je rekreativna „šetnja za Zorana“, kojom je „ubijenom premijeru odata pošta“. Šetnju je upriličila nekakva Ujedinjena Srbija, a povorku su predvodili delta, epsilon, zeta i eta mužjaci (i ženke) koji s filozofskim i političkim idejama Zorana Ðinđića imaju zajedničko otprilike koliko Marica s krivim qwrzem. Kad smo već kod „krivog qwrza“, samo mi je krivo što tog dana nisam mogao da se napijem. Ali imam lekarsko opravdanje – piše Svetislav Basara (medij za koji piše ima ime ali ga eto ne spominjemo).


Slične vijesti

05.10. (19:00)

Kao da još uvijek traje

Basara: Poslednje zasedanje AVNOJ-a

Jugoslavija se, kao što smo žestoko osetili na svojim kožama, raspala, samim tim su i odluke Drugog zasedanja AVNOJ-a postaje irelevantne – pitanje je koliko su i bile relevantne poslednjih deset Yu godina – i samim tim Drugo zasedanje već odavno ima značaja isključivo za istoričare, koje, koliko vidim, takođe boli qwrz za Drugo zasedanje.

Možda se sad pitate: zašto onda Bećkovića boli qwz i zašto – po običaju preko tuđe grbače – predlaže ukidanje odavno ukinutog i bespredmetnog? Eh, zašto. Zbog opstanka u centru nacionalne pažnje, što zašto. Dakle, iz istog razloga zbog koga je podržao protestnu studentariju, kojoj preporučujem da podršku odbije sa indignacijom da ne bi završila kao Poslednje zasedanje AVNOJ-a. Svetislav Basara

29.09. (22:00)

Kad volimo Basaru i anarhiste (u mladosti)

Basara: Ispovest matorog anarholiberala

Cijela kolumna je za citirati, al tek se samo nešto mora izdvojiti: Tako me je onomad drug iz detinjstva pozvao telefonom i (pola u šali pola u zbilji) rekao sledeće: „Nisam očekivao od jednog anarhiste, makar bio i bivši, da toliko palamudi o koristima države, državotvornosti, ustavnosti i zakonodavnosti. Izdao si mladalačke ideale.“ Ali da: skupa sa još nekim drugarima bio sam ubeđen da su države, ne samo socijalističke, nepotrebna muka ljudi, relikt mračne prošlosti i nadao se – naročito ako bih cimnuo dva, tri piva – da će uskoro osvanuti dan kada će ljudi živeti u slozi bez partijskih i državnih nadzora i pritisaka… Znate kako ono kažu: ko u mladosti nije bio ekstremni levičar, nije bio mlad. Ima u tome neke istine, ali čim čovek malo dublje zagazi u život i jasnije sagleda stvari, shvati šta je Hegel hteo da kaže kad je napisao da je država jedno od najvećih dostignuća svetskog duha. Što je Hegel hteo da kaže nađite u kolumni Svetislava Basare. Ima i nastavak u sljedećoj kolumni. A ima i u sljedećoj (trećoj) u kojoj Basara kaže: Prethodna dva nastavka mini-serijala posvećenog državotvornosti – kako državotvornosti uopšte, tako i srbskoj – bili su jedno od najvećih džaba krečenja u mojoj blistavoj karijeri džaba molera.

29.09. (10:00)

Đaba kreči

Basara: Kako sam postao viralan

Konačno sam i ja dočekao svojih vorhololovskih pet minuta društvenomrežne slave. A evo i kako, što reko Blic. Prošle subote sam imao predstavljanje mog romana „Minority Report“ u Novom Pazaru. Od sat i po, koliko je književno veče trajalo, na razgovor o romanu i književnosti uopšte otišlo je nekih 30 minuta, dočim je ostatak vremena bio posvećen društvenopolitičkim i parapolitičkim temama… Da ne dužim. Bilo književno veče, završilo se književno veče… Pazarskom publikumu sam, dakle, pokušao objasniti – tj. usmeno džaba okrečiti – da „studenti“ nisu politička kategorija i da blanko protesti bez političke artikulacije (i naročito organizacije) završavaju kao što su završili svi protesti u poslednjih nekoliko godina – trt Milojkom ili krkom u pizdu. …uprkos mojim višekratnim obaveštavanjima javnosti da ja nikome ne „dajem podršku“, nego ili aktivno učestvujem u nečemu, ili ostajem po strani, gde sa zgrada pošta brišem grafite „Ovo je Srbija“ i preko izbrisanog džaba krečim „Ovo je pošta“. piše Svetislav Basara

26.09. (15:00)

Njihov, a da nije ni znao

Basara: Charlie’s wake u Pičkovcu Donjem

Do trenutka ubistva na nekom skupu u nekoj američkoj pripizdini, moja neznatnost nikad nije bila čula za Čarlija Kirka, a kako se ubrzo ispostavilo, malo je koja neznatnost u Srbiji – uključujući većinu ožalošćenih – ikada bila čula za Čarlija Kirka.

Čim su, međutim, čuli da je ubijeni Čarli Kirk desničar, zakleti protivnik abortusa, pedera, rodne ravnopravnosti – da ne dužim: svega što je teška muka svetosavskom duhu – ovdašnji mudžahedini-i-halk (koje euromahala u tupoumnosti naziva „desnica“) naprasno su se ožalostili, da bi se, kad se pronela neproverena vest da je Čarli „voleo Srbe i da se nosio mišlju da pređe u pravoslavlje“, žalost vinula do neprebolnosti. Njegove govorancije nisu ništa ekstremnije od govorancije većine evropskih konzervativaca i da su uglavnom sastavljene od prilično koherentno izloženih sveopštih mesta ko bajagi tradicionalističke, porodične i parahrišćanske pseudomitologije, čemu se možda ima zahvaliti engleskom jeziku, koji ostavlja vrlo malo manevarskog prostora za bulažnjenja.

Jedna od glavnih osobina „desničara“ (svih nacija i boja) jeste sklonost da se iz (tuđe) smrti izvuče profit. Sledstveno su belosvetski, srpski i hrvatski „desničari“ požurili da pogibiju Čarlija Kirka pripišu udruženom svetskom, srpskom i hrvatskom levičarstvu i bezbožništvu. Svetislav Basara

18.09. (15:00)

Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pa makar ovako

Basara: Perspektive

Moju generaciju su na drevnim časovima istorije učili – šta nove generacije uče, ne znam – da su velike nadnacionalne monarhije bile „prevaziđene“, „nepravedne“, „neslobodne“, „anahrone“ itd., ali to je bio gnoseološki zajeb, ravan zajebnom učenju da progres uvek vodi ka nečem boljem. Dibidus wrong. Sve je bilo u najboljem redu s monarhijama, koje kao apstraktan princip ne podležu propadljivosti, problem je bio u podanicima monarhija koji više nisu imali političke volje i discipline da žive u poretku zasnovanom na ideji centra, hijerarhiji, odgovornosti i časti.

U periodu od Francuske revolucije do 1918 – kad su velike nadnacionalne monarhije definitivno strmopiždene – bilo je svačega što nikad ovako nije bilo, bivalo je i mogo gore od ovoga što nikad ovako nije bilo, pizdarije koje su do tada pravile monarhije bile su sitnica u odnosu na sranja koja su počele praviti novostvorene nacionalne države, vekovni snovi svih naših naroda i narodnosti. Čas povijesti s ‘uncle Bassom‘.

13.09. (16:00)

I spas da nam je uvozni

Basara: Obojena involucija

Šta je „obojena“, znamo, hajde da raščistimo šta je to „involucija“, reč za koju je i najvećim tutumracima jasno da je nešto suprotno revoluciji. Na sajtu Šta znači: Definicije i značenje srpskih reči piše da srpska reč „involucija“ znači „umotavanje, zamotavanje, obmotavanje, zaplitanje“. Sad kad smo to apsolvirali, uzmite četku, sve to ofarbajte (bojom po želji) i dobićete sliku desetomesečnog meteža u Srbiji, koji izgleda kao nešto što „nikad ovako nije bilo“, iako je oduvek ovako bilo – bivalo je i gore – samo je bilo potrebno podosta vremena da se pokaže da se vekovima umotavano, zamotavano, obmotavano, zaplitano (i zaseravano) više ne može odmotati, rasplesti i „odsrati“. (U smislu „otpriznati“.)

Juče mi kroz moj prozor u svet, Viber, ulete sledeći genijalni biznis plan iz tastature N. N. Tviter efendije, citiram: „Da mi vozimo autobuse dan-dva, a da Nepalci završe ova govna.“

Jeste to zajebancija – kao stari zajebant smatram je čak i uspelom, iako pomalo rasističkom – ali koliko god bila zajebantska, ona je izraz vajkadašnje težnje velikog dela populacije da joj sve probleme reši neka neočekivana sila, a da ona dupetom ne mrdne i glavom ne mućne. Svetislav Basara

11.09. (22:00)

Lakše reći nego napraviti

Basara: Korupcija

„Korupcije“ možda ne bi bilo da vozač koji daje policajcu deset evra da ne piše prijavu ili muljator koji daje desetine hiljada evra raspisivaču tendera nisu iskvareni po prirodi. Što i nije toliko skandal koliko izgleda. Naprosto nemaju izbora, ne mogu ne biti pokvareni, jer se sve tamo do protohipika Rusoa – koji je naučavao da su ljude pokvarile države – s dobrim razlogom smatralo da je čovekova priroda suštinski pokvarena

Može li se ljudska iskvarenost popraviti? Evo odgovora: U ovom svetu i veku apsolutno jok. Ali se zato može suzbiti i značajno smanjiti. A kako? Po mom mišljenju, korupcija se najefikasnije suzbija pendrekom. Ali ima i drugih, manje bolnih načina. Jedan od kojih je – ako ne i najbolji – formiranje nekorumpiranih tužilaštava i kadiluka, koji – kad dobro rade svoj posao – značajno smanje korupciju, koja razara najpre državu, potom i celo društvo, a to „nam“ se upravo događa. Svetislav Basara promišlja

09.09. (15:00)

Sve otkako je demokratije

Basara: Breskvica razdora

Poprilično je depresivno ustanoviti da je politička scena u Srbiji u poslednjoj četvrti XIX veka – iako i je i tada bila histerična – bila nezamerljivo raznovrsnija i bliža modernom pojmu politike nego što je na izmaku prve četvrti XXI veka.

Izvesno vreme glavnu reč u srpskoj politici krajem XIX veka vodili su liberal Milutin Garašanin – sin Ilije „Načertanija“ koji je video da očeva politika vodi Srbiju u propast – i naprednjaci Milana Piroćanca, i vodili su je u dobrom pravcu, sve dok se Baja Pašić – izumitelj doktrine Katch All – nije dosetio recepta za (viševekovni) uspeh i počeo sirotinji raji da deli jedan opanak pre izbora, a drugi posle objavljivanja „preliminarnih rezultata“.

Možda se pitate kako je Baja znao da će sirotinja raja glasati za njega. Lako. Tako što je redovno pobeđivao na izborima. Jer da nije, sirotinja raja ne bi dobila drugi opanak. Kužite, stari moji. Prosto ko pasulj. I Baja sit i raja obuvena.

Od tada naovamo srpske (jebene) stranke (svih vremena i boja) više se ne obraćaju tzv. ciljnim grupama: radništvu, seljaštvu, bogataštvu, sirotinjstvu, nego ni manje ni više celom „našem narodu“. Svetislav Basara

05.09. (23:00)

Svako za sebe, sve protiv svih

Basara: Svi smo mi mi

Gornji naslov je u gramatičkom smislu tačan. Ali izvan gramatike je apsurdan. Iskaz „ovaj četvrtasti sto je okrugao“ isto tako je gramatički besprekoran, ali logika – koja takođe ume da zavede na pogrešan put kao i gramatika – kaže da su takvi stolovi nemogući. I to je tome tako svuda osim u Srbiji, u kojoj „možemo i ono što ne možemo“, u kojoj je posledično moguće i ono što je nemoguće, u kojoj smo svi mi „mi“, u kojoj se sve „događa“ svima „nama“, u kojoj su sva deca „naša“ – što ipak ne podrazumeva kolektivno pravljenje dece – i u kojoj smo – ovo je najnoviji hit u svetu našeg kolektivizma – „svi pod nadstrešnicom“.

Ovaj svet je ustrojen esktremno partikularistički – prepun je različitosti i posebnosti – i takav kakav je daleko je od idealnog, ali nekako to guzelja ukoliko se partikularizmi usklade i ograniče raznoraznim regulama i sistemima štapova i šargarepa. Glavni (i nerešivi) problem našijanskog kolektivizma je pretpolitička filozofija „ko nije s nama, taj je protiv nas“, koja je samo pola stepena iznad nepolitičke prakse Hobsovog rata „svih protiv svih“, u koju smo na dobrom putu da se vratimo. Svetislav Basara

31.08. (22:00)

Ali pomeni mu seksualnu orijentaciju, e to je već nagazna mina

Basara: Kultura revolucije

Nazvati ovde nekog „fašistom“, isto je što i reći mu „dobar dan“. Hoću da kažem: proizvodi isti efekat, tj. nikakav, tj. snažan bol u qwrzu. Niko se ne vređa kad ga neko nazove „fašistom“. A to bi trebalo da bude strašna uvreda. Stvar slično stoji i sa etiketom „ustaša“. Niko se ne oseća uvređenim kad ga nazovu „ustašom“. Ali zašto bi to bilo čudno u zemlji u kojoj se bliski prijatelji pozdravljaju tradicionalnim: „Pa gde si, pizda ti materina.“ Naši režimi (svih vremena i boja) jesu bili (manje ili više) nasilni, ali nijedan od njih nije ispunjavao ni minimum uslova da bi se mogao nazvati fašističkim. Da bi fašizam i nacizam uopšte bili mogući, potrebni su neki preduslovi: između ostalih gvozdena disciplina, naopak, ali funkcionalan sistem. Fanatična predanost „ideji“ i spremnost da se za tu ideju pogine, a to su sve stvari deficitarne u Srbiji… Svetislav Basara