Basara: Treba li nam Mamdani? - Monitor.hr
Jučer (16:00)

Njujork je Amerika koliko i Beograd Srbija

Basara: Treba li nam Mamdani?

Ako se možda pitate zašto bi nama (njima) trebao Mamdani, znate da je to iz istog razloga zbog koga su nam trebali Krivokapić i Stanivuković: zato što je pobedio na izborima za gradonačelnika najveće američke varoši Njujorka. Ukratko: treba nam (jebo ja nas) pobednik koji će nam pomoću već poslovične neočekivane sile doneti „bolji život“. Sad sledi neprijatno pitanje: da li bi nam zaista trebao Mamdani ili bi nam trebala samo njegova pobeda.

Pre će biti ovo drugo. A evo zašto, što reko Blic. Ako bi se Zoran Mamdani najeo gljiva ludara, pa se preselio u Srbiju, uzeo državljanstvo i kandidovao se za gradonačelnika Varoši beogradske, na izborima bi dobio 1. qwrz od ovce odsto glasova. A evo zašto i to, što reko Blic.
Zato što je Zoran Mamdani musliman, pride Indus, rođen u Ugandi, a u Srbiji, ako si musliman, možeš dogurati najdalje do Rasima Ljajića, a da je Rasim, počem, pride i Indus, ne bi dogurao ni do sebe. Svetislav Basara


Slične vijesti

Nedjelja (14:00)

Osim ako se ne prilagodi

Šajatović: Kapitalizam se potrošio, suvislo osmišljene zamjene nema

U posljednje vrijeme u razgovorima s poduzetnicima i menadžerima koji imaju naglašenu potrebu sagledati globalno ekonomsko okružje moguće je uočiti novu vrstu zabrinutosti. Nije riječ o tome hoće li i kada nastupiti klasična recesija. Spremni su nositi se s cikličnom fazom klasičnoga kapitalizma. Zabrinuti su, međutim, što se netipično može dogoditi u bližoj ili srednjoj budućnosti. Strahuju od spleta okolnosti nakon kojega neće biti moguće sustav vratiti u uobičajeni ritam recesija – depresija – uzlet – procvat. Iako oni to tako ne kažu, zapravo su zabrinuti za opstanak kapitalizma. Previše kriza odjednom, premalo odgovora, kapitalizam ne uspijeva obuzdati dug, demografiju, okoliš i umjetnu inteligenciju. Je li na kapitalizam na svom devetom ‘mačjem životu’? Pita se Miodrag Šajatović za Lider.

Nedjelja (11:00)

'Oj kraljice, počivaj u miru, tvoj je Aca sada u Kairu'

Dežulović: Ćiribiribela Aca

Srpsko beščašće ima dugu i raskošno bogatu tradiciju: beogradska čaršija, recimo, i danas se hijenski smeje kad joj razbarušeni kafanski boem Jevrić pripoveda svoja herojska ratna priključenija, i pričajući o silovanjima u Bosni najpre mrtav ozbiljan objašnjava kako su “žene legitimni ratni plen”. Ni poslednji, eto, razbarušeni beogradski boem, ni srpski Hemingvej ni srpski O’Brajen ne bi se dosetili onoga što je sišlo s demonskog uma pristalica Aleksandra Vučića prošle nedelje, kada je nakon komemorativnog novosadskog skupa u Beograd pred Narodnu skupštinu stigla Dijana Hrka, majka dvadesetsedmogodišnjeg Stefana, jedne od žrtava smrtonosne nadstrešnice, da u očajničkoj potrazi za ubicama svoga sina započne štrajk glađu, a u Ćacilendu s druge strane policijskog kordona pesmom je iz moćnog razglasa dočekali razbarušeni naprednjački boemi, sve go srpski Brus Springstin, pa punih stomaka i grla zapevali – “pošla majka sina da potraži”.

Pa majku vam jebem, bilo bi jedino što bi čestit čovek na to mogao da kaže, samo kada takav – za razliku od ološi iz Ćacilenda, kojemu su tuđe majke legitiman ratni plen – ne bi poštovao sve majke, pa tako i njihove, ni krive ni dužne što su rodile zle imbecile. A kad ne može da kaže “majku vam jebem”, čestitom čoveku pred takvim ciničnim zlom ostaje samo da zanemi. Boris Dežulović za Novosti

Petak (23:00)

Basara: Nizbrdica

Štrajk glađu Dijane Hrke je povelika nezgodacija za Visoki Režim, i to iz sledećih razloga: Ona nije politička ličnost i posredna je žrtva urušavanja nadstrešnice. Bilo je dibidus predvidivo da će opozicija serbska pokušati da se „ugradi“ u štrajk, pak je u tom smislu poslednji u beskonačnom nizu predsednika DS Srđan Milivojević došao pred Ćacilend da Dijani Hrki „da podršku“, što me je podsetilo na slučaj štrajka glađu Marinike Tepić od pre dve godine, kad je Mariniki „podršku dao“ Miki Aleksić, uz napomenu da bi i on rado gladovao, ali da mu verska ubeđenja zabranjuju post u svetovne svrhe.

Zamislimo sledeću (nezamislivu) situaciju: Visoko Mesto ispunjava sve zahteve. I šta biva ako bi bilo onako kako se mnogim babama (doskora uključujući i potpisanog) sniva? Da li bi „tenzije“ popustile? Da li bi se kolektivna psihoza smanjila, da li bi se ostvario vlažni san generacija i generacija Srba, Srpkinja i Srpčadi – „bolji život“? Ne bi. A ako se pitate zašto ne bi, podsetiću vas na u Famoznom često citiranu rečenicu Žozefa de Mestra o kolima koja se prigodom svrgavanja u provaliju nikad ne zaustavljaju na polovini nizbrdice, nego se strmopiždavaju dok se ne olupaju u podnožju. Svetislav Basara

Petak (21:00)

Da si olakšate nakon što si skoro potrgate kičmu... doslovno

Andrassy: Aranžman za PMS – torta, serije i malo shoppinga sa strane

Andreu Andrassy u novoj kolumni za Miss7 bole leđa, a bole je jer Hrvatska ne valja. Došla joj je nova perilica koju je s dostavljačem unijela na treći kat. Bez lifta, jer je tako htjela da joj zgrada nema lift kad ju je gradila puno prije nego što se rodila. Pokraj recepta za tortu za PMS koji to i ne mora biti, donosi popis serija za pogledat dok na mobitelu tražite nešto za naručiti (pokraj perilica): Furia, The Hunting Wives, The Girlfriend, High Potential, The Better Sister, Veep, Nobody Wants This i All’s Fair… ako imate vremena sve to pogledat.

Petak (20:00)

Demokracija s prigušivačem

Ivančić: Riječi jedne pjesme

Hrvatski premijer dakle čini isto što je u devedesetima činio utemeljitelj njegove stranke: pokušava osigurati demokratski ugođaj za fašistički marš, i to tek kada stvar zagusti do te mjere da počinje lučiti negativne efekte. Međutim, Thompson je bio i ostao ustaški pjevač – i u ratu i nakon rata – kao što su HOS-ovci Marka Skeje i u ratno vrijeme njegovali ideale Endehazije. Kao što je, naposljetku, HDZ bio i ostao stranka kroz čiji krvotok kola topla fašistoidna supstanca.

Najdraži je pokojnik, sjetimo se, također bio “dvostruko konotiran”: pozivao se na Franca kad je u Jasenovcu namjeravao izmiješati kosti logorskih žrtava i njihovih ubojica, a onda naložio sudski progon novinara koji su ga nazvali frankistom. Danas njegovi nasljednici, pod firmom “slobode govora” i “poštivanja procedure”, omogućuju nesputano orgijanje negatora ustaškoga genocida u Hrvatskom saboru. Kada se uklone pseudoznanstvena ambalaža i fingirana “težnja za istinom”, osnovni tonus toga skupa najbolje je razumjeti kao jasenostalgiju, ekstatični žal za izgubljenim stratištem. Viktor Ivančić za Novosti

04.11. (23:00)

Zatvoreno zbog demokracije

Dežulović: Tajna hrvatskog Ćaćilenda

Ćacilend u Hrvatskoj ne samo da je teoretski moguć, nego zapravo već postoji. I ne samo da hrvatski Ćacilend zapravo već postoji, nego zapravo postoji već pola decenije, cijele četiri i pol godine stariji i od slavnog srpskog Ćacilenda. Istraživači i avanturisti pronaći će ga ako se opremljeni transparentima, megafonima, zviždaljkama i ostalom opremom upute Zagrebom do Gornjeg grada, pa kroz Kamenita vrata prema Markovu trgu: tu, pred “hrvatskim Dvorskim parkom”, na čijim obodima stoje stupovi izvršne, zakonodavne i sudbene vlasti – zdanja hrvatskog Sabora, Vlade Republike Hrvatske i Ustavnog suda – naići će, naime, na istu onakvu ogradu i istu onakvu policiju kakva stoji na ulazu u beogradski Ćacilend, jednako ljubazno upozoren da dalje neće moći.

Ono što ekspedicije s transparentima i megafonima može zbuniti, jest upadljivo slaba naseljenost zagrebačkog Zabranjenog grada: nema tamo šatora, nema muzike, pečenjara i plastičnih zahoda, nema ljudi – samo gdjekoji dokoni policajac. Zagrebački Ćaćilend izgleda tako baš kao neki davno napušteni grad Maja u džunglama Meksika, ili – još bolje – poput pustog pekinškog Tienanmena, Trga nebeskog mira. Boris Dežuloivć za N1

04.11. (15:00)

Kad mrtvi pokreću društvo brže od živih

Basara: Zemlja komemoracija i parastosa

Možda će vam se učiniti da preterujem, ali u Srbiji je smrt – pogotovo ako se radi o masovnim smrtima – glavni (ako ne i jedini) izvor društvene dinamike i glavni faktor kakve-takve društvene kohezije. Odavno sam ja primetio – i o tome uredno (i višekratno) obaveštavao javnost – da srpska populacija (bar jedan njen deo) primeti da je Srbija zemlja prepuna aktivnog i pasivnog nasilja tek kad nasilnom smrću istovremeno pogine najmanje deset osoba. Prigodom takvih – inače sve češćih – nasilnih pogibija, umesto da se pristupi najozbiljnijem istraživanju uzroka (i eventualnom ispravljanju nasilničkih puteva – što bi, fakat, bio veoma dug i naporan posao – kreće se u nekropolitizaciju tragedija i pokušaje da se iz nesreće izvuče politički profit. Svetislav Basara

03.11. (11:00)

Neće se preko djece, pa ni preko mobitela

Saborska rasprava o djetinjstvu: mobiteli, nasilje i zakonske prepreke

Za početak, tračak optimizma iz Sabora: proteklog tjedna diskutiralo se o važnoj društvenoj temi – djetinjstvu i odrastanju u Hrvatskoj. Za razliku od uobičajenih primitivnih i priglupih rasprava usmjerenih na lovljenje sekunde medijske pažnje i ponižavanje drugog, ton je bio ozbiljniji i promišljeniji. Rasprava je uključivala i zabranu mobitela u školama i vršnjačko nasilje. SDP je predložio izmjenu devet zakona za bolju koordinaciju sustava, dok se vlast često skriva iza prebacivanja odgovornosti. Hrvatska ima dobre predispozicije za djelovanje, ali potrebno je jedinstveno zakonodavstvo poput islandske prakse kako bi se djeca stavila u središte društvenih politika i stvarno unaprijedilo njihovo blagostanje. Boris Jokić za tportal

02.11. (18:00)

Greška dividende vrijedna

Dežulović: Čudesni slučaj Martine D.

Svakome se, kako vidite, dogodi. Ode na godišnji odmor i zaboravi pokriti zdjelice u laboratoriju, pa dobije Nobelovu nagradu za medicinu. Ili zajebe sastojke superljepila, ili razbije staklenu posudu, ili mu, nemam pojma, prženi krumpiri ispadnu gnjecavi i nejestivi, pa se, ni kriv ni dužan, sasvim slučajno obogati. Tko radi, taj griješi, a tko griješi, taj i uspije. Znači li to, međutim, da svatko tko griješi i uspije? Naravno da ne. Martina je, za to je vrijeme u istoj kompaniji radila kao predsjednica Uprave, pijući kavu i čekajući da na stranicama Zagrebačke burze objave konsolidirani i nekonsolidirani financijski izvještaj poslovanja Podravke, sasvim slučajno kupila – tri stotine pedeset dionica vlastite kompanije! “Bila je zaista nenamjerna greška u kojoj nije bilo nakane ostvarivanja bilo kakve koristi”, požurila je onda objasniti predsjednica Uprave.

Ne pitajte kako, ne zna ni ona sama – je li na stranicama s online-trgovinama tražila malu nekakvu praktičnu kućicu za alat, kinesku montažnu radionicu u dijelovima kakva joj treba za onu vilu u Petrčanima kraj Zadra, pa se onako umorna i smetena umjesto na Temu ulogirala na licenciranu brokersku platformu, i nenamjernom greškom umjesto radionice za popravke kupila dionice Podravke, đavo će znati – tek Martina se šokirala kad joj je uskoro stigla potvrda o uspješnoj transakciji i obavijest da je za samo pedeset četiri hiljade četiristo trideset dva eura postala ponosna vlasnica tri stotine pedeset dionica Podravke d.d.! Boris Dežulović za Novosti

02.11. (12:00)

Tko je kriv? Svi mi...

Jergović: Zašto nas se toliko tiče ubojstvo oca u Novom Mestu

Oni koji su godinama, unutar svoja četiri zida, po kavanama, na novinskim stranicama ili za političkim govornicama, širili vjeru u stereotip prema kojem Romi ubijaju naše nedužne ljude, a u tome ih – kako bi se izrazio šef zagrebačkog HDZ-a – podržavaju ekstremno lijeve sekte, liberali i ostali pederi, antikristi i ateisti, napokon su dočekali trenutak da Rom ubije Slovenca. Krivac, naravno, nije samo onaj koji je šaku oklopio metalnim bokserom i precizno u bradu pogodio nedužnog čovjeka koji se nije došao tući, nego je samo htio sina odvesti kući, nego su krivci svi Romi u Dolenjskoj i Sloveniji, a s njima lijevo-liberalna slovenska vlast, te svatko onaj tko je i sad spreman reći da je svaki stereotip poput sata čije su kazaljke zaustavljene i koji ne može biti tačan ni u ona dva trenutka unutar dvadeset i četiri sata kada slučajno pokaže koliko je sati.

Jedan prema drugom sučeljena su u ovom trenutku dva straha i jedan gnjev. Jedan je strah svih onih oko Novog Mesta, u Dolenjskoj i u Sloveniji koji izgledaju kao Romi, govore kao Romi, pa možda i jesu deklarirani kao Romi. Drugi su strah i gnjev lokalnih Slovenaca. Dok god iza jednog straha stoji svijest i razumijevanje straha onih drugih, postoji spas. I dok god ima ljudi koji znaju da gnjev većine nikako, nikad i ni u jednom slučaju ne može biti dobar ako je upućen većini. Većinski je gnjev šaka s metalnim bokserom. Miljenko Jergović za svoj blog