Beck: Elon Musk i ‘gnusoba pustoši’ - Monitor.hr
Jučer (10:00)

Biblijskim rječnikom

Beck: Elon Musk i ‘gnusoba pustoši’

Elon Musk je opisujući Trumpov zakon o deficitu upotrijebio izraz „abominacija“, koji se zbilja može prevesti kao odvratnost, grozota ili nakaznost, ali inače je specifično biblijski termin. Nalazi se samo na nekoliko mjesta u Svetom pismu, na hrvatski se prevodi kao „gnusoba pustoši“, i nitko zapravo ne zna što znači, ali čini se da se odnosi na praksu drevnih osvajača koji bi u jeruzalemski Hram unosili kipove svojih božanstava. Za Židove to je bila najveća moguća blasfemija, ultimativni grijeh – gnusoba moralne pustoši.

Kada je Musk upotrijebio taj izraz, imao je na umu točno tu usporedbu: Bijela kuća je Hram u kojem se našao lažni bog. To je bilo usmjereno na bijele američke evanđeoske kršćane koji glasaju za Trumpa u velikoj mjeri jer ga, unatoč njegovim očitim moralnim slabostima, smatraju Božjim poslanikom – samo će oni odmah prepoznati kakva je to abominacija u Washingotinu i što to znači. Svima nama drugima to je obična uvreda, ali oni koji marljivo čitaju Bibliju, shvatit će je u političkom ključu. I mi u Hrvatskoj imamo svoje pseće zviždaljke, bijelo i crveno polje na grbu jedna je od njih , tvrdi Boris Beck za za Večernji list i za Narod.


Slične vijesti

Utorak (16:00)

A da je on nju ćušnuo, bilo bi belaja

Beck: Ima kofer s nuklearnim komandama, ali nije gazda u kući

Tradicija je da naši vodeći političari taje supruge, sjetite se Bandića, Mesića ili Petrova. Gospođe Plenković, Milanović i Tomašević vidimo samo iznimno, u izbornoj noći ili ako dođe neka strana delegacija, pa ni tad. Sad kad vidimo što se desilo Macronu, možemo reći da je to mudra mjera opreza – tako ih bolja polovica ne može obrukati u javnosti. No onda ispadne da političar ima problematičnog brata, kao predsjednik naše mlade Republike, ili oca tradicionalnih pogleda, kao zagrebački kozmopolitski gradonačelnik, kojemu to nije jedina obiteljska crna ovca, jer mu je i stric biskup. Kod Macrona je nezgodno ispalo zato što se pokazalo da nije gazda u kući, i to čovjek koji ima kofer s nuklearnim komandama. Bračni odnosi su politika, a i politika je neki brak, i zato Amerikanci cijene obiteljske ljude, što je ispit na kome je Trump pao. Nedostatak supruga u političkom životu Hrvatske uvijek mi je bio intrigantan. Sad vidim da je nedostatak očeva još zanimljiviji. Boris Beck za Večernji, cijeli tekst na Narodu.

01.06. (10:00)

Kad AI laže bolje od političara na predizbornom skupu

Beck: Chatbotovi su vrlo uspješni u uvjeravanju, ali sve više haluciniraju

List Chicago Sun-Times iz Illinoisa objavio je popis knjiga za plažu pomoću ChatGPT-ja. Navedni pisci su poznati i priznati, ali nikada nisu objavili navedena djela. Piše to Boris Beck za Večernji list. O halucinacijama chatbotova govori se kad lažne podatke predstavljaju kao istinite, ali i kad odgovor zapravo nije netočan, no nije relevantan za postavljeno pitanje ili ne slijedi dane upute. Hakirani chatbotovi mogu usisati s interneta razne ilegalne podatke i tako olakšati kriminalne ili obmanjujuće aktivnosti. Organizirane su i debate ljudi i umjetne inteligencije, u kojima se pokazalo da je chatbot veoma uspješan u uvjeravanju. “Ako se uvjerljiva umjetna inteligencija može primijeniti u velikim razmjerima, možete zamisliti vojske botova koje mikrociljaju neodlučne birače.” Cijeli tekst na Narodu

24.05. (01:00)

Kad birači glasuju nogama – ostajući doma

Beck: Polovina stanovništva ravnodušna je na izbore ili neuravnotežena

Politički položaji nisu ništa drugo nego oblik socijalne pomoći za one koji ne znaju ništa drugo raditi – davni je aforizam beogradskog novinara i humorista Duška Radovića, koji zapravo uopće nije humorističan. Loše vodstvo obilježavalo je Jugoslaviju, a od njega trpe i uspješnije države od Hrvatske, piše Boris Beck za Večernji list.

Što nam, dakle, govori polovična izlaznost na izborima? Pa da se polovica stanovništva sastoji od spokojnih koji su nezabrinuti za rezultate izbora i da im nikako ne možete poremetiti tu ravnodušnost – ili da ima toliko neuravnoteženih koje nikako ne može razbjesniti svojim porukama. Ni do jednih ni do drugih stranke i kandidati nisu uspjeli doprijeti, a ne znaju ni kako. Jedni su probali nabrijati retoriku i skrenuti u ekstremizam, ali tako riskiraju da izgube i one koje već imaju; bajke o tome kako nam je dobro, a da će nam biti još bolje, isto nisu korisne jer ako ljude uspavate, neće vam ni doći na izbore. Ali tako je to. Što su izbori više simulacija, to je ljudima potrebna veća stimulacija da na njih izađu. Cijeli tekst na Narodu

18.05. (20:00)

Odjednom su svi stručnjaci za jezike

Beck: Leon ili Lav, tko određuje kako ćemo zvati papu – tradicija, jezik ili mediji?

Odakle otpor prema Lavu? Jedan je izvor pomodnost i mondenost, jer je otmjenije reći Charles nego Karlo, William nego Vilim i Leo ili Leone nego Lav. Drugi je duboka hrvatska zabrinutost da to ne bi bilo nešto srpski. To lijepo pokazuje dokle nas je dovela opsesija pravopisom, zbog koje smo u zadnjih stotinu godina proizveli barem dvadeset različitih. Pravopis se kod nas smatra vrhuncem bavljenja jezikom i njegovim najvažnijim očitovanjem, iako zapravo uopće nije dio jezika.

Papa nije svoj nego svačiji, i zato ga svatko naziva na svom jeziku, kao što su Ivana Pavla II. Englezi zvali John Paul, Španjolci Juan Pablo, a Srbi, da oprostite, Jovan Pavle. Charles je do krunidbe mogao nositi svoje krsno ime, ali otkad ga je izabrao i za svoje kraljevsko ime, može biti samo Karlo, jer je sada pomazani vladar, a ne više privatna osoba. Svaki Leone u Italiji bit će Leone svuda na svijetu, osim jednoga, a to je papa, jer on ne živi sebi nego drugima. Boris Beck za Narod (originalno za Večernji list)

11.05. (12:00)

Kad ravnatelj zagrmi, logika zvoni za mali odmor

Beck: Svoje učitelje pamtim sve, a ministra nijednog

Neraskidive su veze učitelja i učenika. One dobre učiteljice iz osnovne naučile su me čitati, pisati i računati, što su jedine tri vještine koje mi uopće trebaju. Mudri profesori na fakultetu naučili su me razmišljati – kad god naiđem na neki problem, zatvorim oči, i jave mi se u umu sa svojim nepokolebljivom logikom. S onima mrtvima razgovaram u duhu, one žive katkad nazovem ili s njima popričam kad se slučajno sretnemo, uživajući u njihovoj blizini. Najveći ljudi pamte svoje učitelje sa zahvalnošću, ali ima jedan koji ne spada u to ugledno društvo plemenitih ljudi, a to je ravnatelj Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja, Vinko Filipović. On je upravo dobio još jedan mandat, i tim povodom dao ovaj tjedan intervju za Školske novine. U njemu kaže da se „nada da sindikati neće biti toliko radikalni i bešćutni“ da svojim štrajkom „uskrate mogućnost polaganja državne mature“. Učitelji da budu „radikalni i bešćutni“? I to kaže čovjek koji je 2022. diskvalificirao učenicu s mature jer se u zbunjenosti potpisala (i bacio ju u očaj jer nije mogla upisati željeni fakultet). Boris Beck za Narod (originalno za Večernji).

05.05. (09:00)

Ususret konklavi

Beck: Bilo bi idealno imati dva pape, jednog Ratzingera i jednog Bergoglia

Benedikt XVI. je bio papa elite, uzor povlačenja i meditiranja, čovjek koji je cijelo vrijeme imao viziju Crkve kao male, siromašne i pročišćene zajednice. Njegovi su spisi logični, njegova pojava dostojanstvena, njegova riječ pouzdana. Franjo je bio skitnica, lutalica koji je ostavljao svoj tron da se mota po zatvorima, predgrađima i izbjegličkim logorima. Njegovi su spisi asocijativni, pojava šlampava, riječ dvosmislena. Bergoglio je rekao da pastir mora mirisati – to jest smrdjeti – po svom stadu; Ratzinger je tražio čisti zrak na najvišem katu kule bjelokosne. Istina je da su obojica bila u pravu. Svijet je i dobar i zao, trebamo ga spasiti, ali istovremeno i ne dozvoliti da nas upropasti. Boris Beck za Večernji (i za Narod)

27.04. (15:00)

U prvom redu čovjek

Beck: Trump i papa Franjo dijelili su istu osobinu

Franjo je bio duhovit, obrazovan i spontan, a Trump je sirov, neuk i izvještačen, ali dijelili su važnu osobinu: ljubav prema mućkanju, piše Boris Beck za Večernji list. Bergogliovo novo ime bilo je njegov program – biti sve ono što nikad nijedan papa nije bio, a i Trump želi biti jedinstven.  Kao što Trump prezire profesionalne političare i diplomate, tako je i Bergoglio malo držao do moderne teologije – smatrao ju je sterilnom i otuđenom.

Trump se borio protiv duboke države, a Franjo protiv crkvenih pedofila, karijerista i kriminalnih lobija. No ipak su ostali dva svijeta. Trump je skorojević i hohštapler, a Franjo je prezirao vlast i raskoš – odbacio je zlatni križ, živio u pansionu i ručao u menzi. Trumpu je Amerika prva, a Franji je bio prvi čovjek. Dok Trump želi Ameriku učiniti velikom, Franjo je bio sav u tome da Vatikan učini što manjim. Jer ako ste veći od njega, ni Bog vam ne može pomoći. Cijeli tekst na Narodu.

20.04. (14:00)

Pa ti reci da glazba ne može biti ispolitizirana

Beck: I Thompson i Kekin više su od pjevača – oni su simboli dviju kultura

Mile Kekin i Marko Perković slične su dobi, imaju gastarbajterski background: prvi je rođen u Njemačkoj, drugom je hranitelj obitelji radio ondje; obojica imaju iskustvo očeve odsutnosti: prvi je bez njega ostao mlad, drugi ga je viđao za velike blagdane; nisu iz velegrada: prvi je iz Tuzle, drugi iz Zagore. Ali razišli su se u obrazovanju: Kekin je diplomirao na Filozofskom u Zagrebu, a Perković u Splitu završio srednju ugostiteljsku, piše Boris Beck za Večernji list.

Kekin predstavlja hiperkulturu. To nije više visoka kultura obrazovanog građanstva, ali nije ni masovna; ona je usmjerena pojedincima koji u njoj vide izvor svojeg samorazvoja, kozmopolitska je i globalna te nadilazi bilo koju nacionalnu kulturu; u njoj je najvažnija individualnost i samoodređenje; njezini pripadnici su, kako to kaže Kekin za sebe, apatridi, i skreću lijevo. Thompson je predstavnik kulturnog esencijalizma. On je medij kolektivnog identiteta; njegova je kultura okrenuta prošlosti i najvažnija joj je zajednica, a ona skreće desno; ta je zajednica jednoznačna i jedinstvena, u njoj se apsorbiraju sve razlike između pojedinaca. Cijeli tekst na Narodu.

18.04. (10:00)

Aveti njihove prošlosti

Crvena knjižica “Misli Mao Ze Donga”: iako rijetka, i dalje se čita

No ako ih u Kini nema, ne znači da se ne čitaju, a možda ih ondje jednostavno znaju napamet. Zapadnjaci koji ondje posluju svjedoče da kineski partneri znaju citirati Maove misli, a navodi ga u svojim govorima i Xi Jiping – na sličan način na koji američki biznismeni čitaju Sun Cua, i u drevnim savjetima za vođenje rata traže nadahnuće u poslovnom svijetu. Mao bi zacijelo bio ponosan na to, iako mu vjerojatno ne bi bilo po volji da sazna da je knjižica, koju je zamislio kao oruđe Revolucije, postala samo još jedan primjerak kapitalističke fetišizirane robe.

Možda ni nama ne bi bilo loše baciti pogled u Crvenu knjižicu: liberalizam je Mao smatrao majkom svih grijeha, uz bahatost, sebičnost, lijenost i neuspješnost u dobrim vremenima; dao je zgodnu definiciju liberalizma: to je kad izbjegavaš bilo rad bilo sukob, da bi ti tog trenutka bilo ugodnije, a problem samo nastavlja rasti; demokracija je dopuštena, ali samo dok je rasprava konstruktivna – ne smije prerasti u ultrademokraciju: individualističku buržoasku odbojnost prema disciplini; svaki partijski kadar mora biti na usluzi masa i njima mora udovoljiti. „Bilo bi strašno zamisliti vrijeme u kojem će svi biti bogati“… Cijeli tekst Borisa Becka na Narodu

06.04. (21:00)

'Jedan gol više vrijedi nego život posvećen ispravljanju zadaća'

Beck: Plenković se hvali genijima, a teško plaća one koji ih uče

Da biste radili u vrtiću, morate završiti fakultet, ali vas nitko ne doživljava kao akademski obrazovanu osobu, nego vas roditelji zovu teta ili striček. Ni u školi nije manje ponižavajuće raditi. Zbornicama su zavladale mame i tate koje očekuju da njihovo zlato ima prosjek pet nula. I za to su spremni na sve. Profesori na fakultetu nisu izloženi zlostavljanju, ali slabe plaće i totalno društveno obezvređivanje odvraća mlade od toga da se upuste u znanost. U školama je već nemoguće naći profesore matematike, fizike, tehničkog i stranih jezika, a uskoro će ih sasvim nestati.

Što je nešto nepotrebnije, više se cijeni, samo ako je ekskluzivno. Ono korisno preziremo jer je svakodnevno i masovno. Nije Rimac proizveo jeftini narodni automobil u seriji od 10.000 primjeraka da ga svi vozimo. To bi bilo dosadno. Slavimo ga jer je napravio nešto iznimno što nikome ne treba. Idolatriziramo sportaše koji uopće ne plaćaju porez u državi za koju igraju, ali učitelje, profesore i odgajatelje cijedimo kao limun. Plenković hvali bivše Vrančiće, Tesle i Penkale, ali ne pada mu na pamet da je budućnosti dužan proizvesti nove. Boris Beck za Večernji i za Narod.