Beck: Ulazak u crveno nekad je put bez povratka - Monitor.hr
25.08. (11:00)

Samo ne preko pune linije

Beck: Ulazak u crveno nekad je put bez povratka

Svaki čas pročitamo da je Zapad, Biden ili NATO u Ukrajini prešao još jednu Putinovu crvenu liniju. Aktivisti protiv femicida apeliraju da povučemo crvenu liniju. Amerikanci tvrde da Izrael nije prešao crvenu liniju u Gazi. Postoji čak i domaća televizijska emisija koja se zove Crvena linija. Taj nam se izraz nedavno uvukao u jezik iz engleskog, a čini se da potiče iz 1928, kada su na Bliskom istoku naftne kompanije podijelile interesne sfere propalog Otomanskog Carstva, ucrtavajući granice crvenim tušem. Pred tom se frazom povlači naša domaća, slična, ali i različita – za drznike kažemo da „prelaze sve granice“, piše Boris Beck za Večernji list.

Živimo u dobu ekstrema, no čini se da smo u zabludi glede političke polarizacije. Polarizacija nastaje kad o političkim neistomišljenicima mislimo lošije nego o istomišljenicima, ali istraživanja pokazuju da smo u zabludi: kada pitamo ljevicu što misli da misli desnica, u pravilu se pokazuje da desnica ima puno umjerenije stavove od onih koje im ljevica pripisuje – a vrijedi, dakako, i obratno. Naravno, svuda ima neumoljivih ekstremista, ali mnogi znanstveni radovi pokazuju da većina građana, i lijevih i desnih, njeguje umjeren i razuman pogled na svijet, i da im se želje poklapaju: sačuvati demokraciju, smanjiti otrovnu retoriku, racionalnije trošiti, regulirati imigraciju, usporiti klimatske promjene i zaustaviti ratove. Narod


Slične vijesti

25.09. (23:00)

Tko će nam bolje i ljepše pričati o prošlosti grada ako ne stare vrijedne kuće?

Beck: Stara Dama je postala nekonkurentna

Stara arhitektura, iako se ne radi ni o kakvim spomenicima, govori o prošlosti, i tako omogućuje dijalog preko generacija. Zašto ulagati u staru vilu, ma koliko privlačna bila, i mučiti se s konzervatorima, kad na istom mjestu možemo izgraditi veću i čvršću bezličnu kocku, i još enormno zaraditi? Za taj urbanistički zločin ipak postoji kazna, a taj je da će se Donji grad i okolni kvartovi pretvoriti u Trešnjevku, Vrbik ili Šestine, armirani slam bez zraka, ljepote i zelenila. Oni koji danas zadovoljno sjede u svojim preplaćenim kvadratima, s pogledom na starinu, uskoro će posvuda vidjeti odraze svojih arhitektonskih grozota.

Moja kći, eto, neće ostvariti svoju želju da živi u staroj vili s tornjićem, okruženoj vrtom, usred grada – stara dama je postala nekonkurentna, a njezini prodavači i kupci i previše pohlepni. Stare dame i gospoda, koje gledam u tramvaju u njihovim braun balonerima, štofastim hlačama i demodiranim cipelama, baš su poput zagrebačkih kuća uzdrmanih potresima, samo što je ovdje posrijedi potres civilizacije i morala. I njima će jednog dana Državni inspektorat nalijepiti na čelo crvenu naljepnicu – i adio! Boris Beck za Večernji (cijeli tekst besplatno za čitanje prenosi Narod).

12.09. (01:00)

Danas je usporavanje revolucionaran čin

Beck: Trebalo bi znati stati. Društvo koje mahnito juri postaje trulo

Znate tu sliku: dođete u poštu, banku, bolnicu, dućan, a tamo balansiraju s paketima, broje sitniš, nešto potpisuju, kopaju po ladicama, uzrujano razgovaraju na telefon, resetiraju fiskalnu blagajnu, lupaju po kompjutoru, traže olovku, uzdišu, viču, šapću, plaču i kroz staklo ili plastični virusobran pokušavaju shvatiti što hoće ova prekobrojna i suvišna osoba, to jest vi, koji ste došli samo da im dodatno zagorčite ovaj prokleti dan, piše Boris Beck za Večernji. Ja sam u zadnje vrijeme počeo primjenjivati sljedeću taktiku – kažem „Samo polako, kod mene nema žurbe.“ To, naravno, nije istina, jer kao i svi drugi kasnim sa svime, a i sve sam sporiji s godinama, no ovi tamo iza pulta ili kase to ne znaju, a zapravo ih nije ni briga. Oni su samo čuli da neću na njih vikati, neću lupkati po staklu, neću psovati i tražiti šefa.

Nećete vjerovati kako tih par neiskrenih riječi djeluje na ljude. Momentalno stanu, opuste se, pogledaju me duboko i ozbiljno da provjere nisam li opasni luđak, ali ja to mirno izdržim, spokojno stojeći i smiješeći se. Društvo koje mahnito juri, sastavljeno od ljudi nasilno lišenih samoće i slobode koju bi u njoj našli, postaje trulo, zatrovano servilnošću, ogorčenjem i mržnjom. Cijeli tekst donosi Narod

08.09. (20:00)

A taman ti bude žao što više nema onih starih obrazovnih metoda, "iza uha"

Beck: Pomozimo djeci da prođu što zdravija kroz ludnicu zvanu hrvatsko školstvo

U kakvu školu šaljemo djecu u ponedjeljak? Očekivat će se od njih, a i oni će očekivati od sebe, da prođu s odličnim uspjehom. Dapače, toliko imamo superodlikaša, da djeca smatraju da su prošla s pet, samo ako imaju sve petice – i jedna jedina četvorka izaziva osjećaj neuspjeha. Roditelji su tu da ih poguraju u tom smjeru, a ako mladež zakaže, da interveniraju osobno u školi: udarcima, prijetnjom oružjem ili telefonskim pozivom s visokog, pa i najvišeg mjesta. Piše Boris Beck za Večernji list. Djeca idu u školu u kojoj profesori i učitelji nemaju autoritet. Ocjene im mijenjaju političari i nadležno ministarstvo, a i očevi to nastoje vikanjem i šamarima. Takva ih škola odlično priprema za svijet u kojem ionako nema autoriteta, pa su nastavnici lijepo izjednačeni s policajcima, svećenicima ili liječnicima. Narod

06.09. (09:00)

Termin za pregled vam je šest mjeseci, ali ako želite promijeniti spol, to možete već idući tjedan

Beck: Zdravstvo nam se lijepo unaprijedilo, ali od državnog zdravstvenog osiguranja nikakve vajde

Zbog nekih boljetica u zadnje sam vrijeme obišao dosta zdravstvenih ustanova, i mogu vam reći da se mnogo toga unaprijedilo. Recimo, zbog zaštite podataka, više se ne deru u hodnik; “Beck!”, kao da svi moraju znati kako se zovem i da sam bolestan, nego se lijepo i kulturno na ekranu pojavi vaš broj, A72, i iz prenatrpane zajedničke čekaonice odete do laboratorija gdje čekate dok netko iznutra ne vikne: “Beck!”, piše Boris Beck za Večernji list. Ali i to je bolje nego da prozivaju po bolestima, pa viknu: “Sifilis!”, a postariji gospodin ustane sa stolca, ili viknu: “Stidne uši!”, a plavokosa gospođica pocrveni i zakrije lice fasciklom.

Dapače, organizacija je tako savršena da vam pošalju na e-mail obavijest da ste naručeni u 7:08, pa kad tamo dođete u to vrijeme, čak i koju minutu ranije, vidite red koji vijuga iz klinike sve do bolničke kuhinje pred kojom sjede tri gladne mačke.

Nakon pola sata čekanja osjećate se prokušano i moćno kao veteran ukrajinske obrane, i s nadmoćnim smiješkom promatrate gospodina koji naivno zaobilazi red, misleći da ga se ne tiče, i samouvjereno dolazi na šalter po broj. Nekoliko mu puta moraju ponoviti da mora čekati kao i drugi, jer ne može shvatiti da nešto tako važno kao e-mail može biti besmisleno. Cijeli tekst prenosi Narod.

02.09. (18:00)

Mulići kao crna kronika našeg društva

Beck: Mulići uz kuće do mora pokazuju kako su njihovi graditelji maleni, uski i ograničeni

Umirovljeni vaterpolist s Korčule koji je napao djecu što su slavila rođendan na mulu ispred njegove kuće samo je ekstreman slučaj onoga o čemu čitamo svakog ljeta – o ljudima s kućama uz more što tjeraju kupače koji im se lješkare i brčkaju ispod ograde. Dosad se ta usputna ugostiteljska djelatnost obavljala galamljenjem, psovanjem i mlataranjem rukama. Ove je godine podignuta na višu razinu, u skladu s općim rastom hrvatskog turizma, piše Boris Beck u kolumni za Večernji list. Kao i svi nasilnici, bio je hrabar pred klincima, a kad je došla policija, sakrio se u kuću.

Moj je punac 70-ih odlučio izgraditi kuću na jednom malom otoku, na svojoj djedovini, u netaknutoj uvali, gdje nije bilo nikakva puta i do koje tada nije nitko ništa držao. Da bi uopće mogao početi graditi, prvo je s prijateljima izgradio mul. Ponajprije, mul je poslužio i za sljedeće gradnje, i bio nezamjenjiv za putovanja i snabdijevanje, sve dok nije došla cesta. A otada privlači magnetski kupače, skakače, ležače, pričače i druge izletnike. Tako veliki mul postao je žarišna točka života uvale. Na njemu je u pola stoljeća odležano bezbroj sunčanih sati, pročitane su knjižnice, otračane generacije i održana mnoga noćna kupanja.

Dakako, sve je to izazvalo mnogo gužve, žamora, pljuskanja, drndanja barki, vike i cike, a ponekad i lajanja i noćnih uznemiravanja. Nikad, nikad, ali baš nikad nije punac nikome ništa rekao ili prigovorio. A pođete li mocirom iz te uvale, vidjet ćete mnoge kuće uz more. I ispred svake je minijaturni mulić koji su napravili samo za sebe. Da, velikodušnost ima cijenu, kao što je pokazao moj punac – za veliki mul trebate mnogo materijala, vremena i napora. A potom nije vaš, nego ga morate predati drugima. No on je to učinio bez žaljenja. Nije bio poput onih sitnih duša koje svoje mulove posipaju staklom i po njima prolijevaju ulje da otjeraju furešte ili, još gore, huckaju pse i utapaju djecu. Narod

30.08. (14:00)

Možda je bolje otići 'gore' nego na more

Beck: Sigurnije je surfati u sobi na mobitelu nego vani na valovima

Nekad bih ležao bezbrižno na suhoj morskoj travi dok bi galeb kružio, a sad ga nervozno mjerkam–možda ima ptičju gripu. Čim mi noću komarac zazuji oko uha, u panici skačem i tjeram ga –možda prenosi virus zapadnog Nila. Svaki prištić na rukama ispitujem pod povećalom otkad sam čitao o majmunskim boginjama – sve je puno majmuna oko mene, treba biti oprezan, piše Boris Beck za Večernji list. Ni ulazak u inače toplo more, više me ne opušta, baš zato što je toplo – ugledam li ribu u tom prozirnom tirkizu, oznojim se i pod vodom… Jedino mi je olakšanje u tim katastrofičnim vijestima otkriće znanstvenika da nam je mikroplastika, osim u bubrege, jetra, koštanu srž, pluća, posteljicu, reproduktivne organe, zglobove i žile, ušla i u mozgove. To je sjajno! Nakon što se potpuno plastificiramo, bit ćemo otporni na sve bolesti! Cijeli tekst prenosi Narod.

20.08. (15:00)

Ruka koja drži peglu vlada svijetom

Beck: Peglanje je svuda oko nas

Peglanje ima mnogo različitih značenja. U filmu “Tko pjeva zlo ne misli” Franjo odlazi dami koja najstariji zanat na svijetu obavlja pod firmom Peglanje muških košulja; iako više ne postoje fizički slipovi, trošenje na kartice i dalje se naziva peglanjem, u sjećanje na onaj stroj koji je pomoću indiga izrađivao kopiju računa na licu mjesta; zatezanje lica također se naziva peglanje, da bismo djelovali mlađe; analogno se u svijetu strateških komunikacija govori o peglanju nečijeg imidža, da se oko nepoštenih i krivih stvori privid nedužnih i pravednih, piše Boris Beck za Večernji list. Peglanje polica veoma je važno jer stvara dojam obilja, dok će poluprazne police samo odbiti kupce. Ovo što se radi oko Jadrolinije, čija su tri mornara poginula na trajektu u Malom Lošinju, također je peglanje praznih polica. Peglanje je svuda i uvijek je nemoralno jer ne treba ljudima, nego gazdama. Tekst Borisa Becka prenosi Narod.

05.08. (09:00)

Društvo mehaničara

Beck: Današnji svijet ne treba filozofske fakultete jer se predstavlja kao besmislen

Ono što je nekad bio samo obiteljski osjećaj, da vas studij na Filozofskom osuđuje na doživotno siromaštvo i sluganstvo, danas je društvena parola: samo se STEM računa. Znanost, matematika, kemija, fizika, ekonomija, glavno da je praktično i primjenjivo. Eventualno može i logopedija i psihologija, jer uvijek će biti malo munjenih. Ali, klonimo se Filozofskog jer tamo se nalaze samo riječi, a one su prazne. Više ni prestižna Anglistika ne može privući mlade, a manje atraktivni jezici našli su se pred slomom, dok je Indologiju upisalo točno nula studenata.

Kada su u srednjem vijeku u Bologni, Padovi, na Sorbonni, u Oxfordu i Cambridgeu pokrenuli prva sveučilišta, mislili su da imaju sve znanje svijeta i da ga mogu prenijeti. Bolonjski proces raskinuo je s tim i nudi samo instant-znanje koje se brzo usvaja, brzo isplaćuje i koje brzo zastarijeva. Mi ga zovemo STEM. Ono staro, solidno i trajno znanje, još uvijek postoji, i posjeduju ga filozofski fakulteti. Ali, ako ih nitko ne upiše, i ono će nestati. Boris Beck za Večernji (a prenio ga Narod izvlačeći iz konteksta zavaravajući naslov).

27.12.2023. (09:00)

Duhovit i nakon smrti

Boris Beck o neobičnoj nadgrobnoj ploči: Da ste mi zdravo i živo, ovdje leži – Gavrilović Ivo

Na internetu se može svašta naći, pa i neko mjesto u Latinskoj Americi, gdje su šaljivi epitafi pitanje časti. Svi ih imaju, a i lik kojem su na grob napisali da je bio dobar prijatelj, ali očajno loš električar. Ljudi širom svijeta stavljaju na grobove razne luckaste stvari, recimo recept za omiljeni kolač, ali napisati nešto kratko i jasno, što sažima pokojnikov život i odaje njegov karakter – kao u slučaju Ive Gavrilovića – veoma je rijetko. Edgar Allan Poe ima uklesanog gavrana, što je lijepo, ali tužno. Mi tražimo šaljivu poentu, kao na grobu Mela Blanca, koji je sinkronizirao niz animiranih likova, a među njima i Zekoslava Mrkvu; na grobu mu piše “That’s all folks”. Ivo Gavrilović bi tjedne događaje složio u stihove, i samljeo golemom brzinom, tako da ništa ne možete zapamtiti, ali biste ga slušali bez daha, sve do stalnog završetka: „Da ste mi zdravo i živo – vaš Gavrilović Ivo!“ Bio je to svijet socijalističkog radijskog humora, čije je reprezentativne smotre, Vedru večer Radija Zagreb i Veselo veče Radija Beograd i Radija Sarajevo, pratila cijela Jugoslavija. Boris Beck za Maticu hrvatsku.

12.08.2023. (00:00)

Zapuštenim puteljcima naših života

Beck: Obnovimo otočke stazice, trebat će nam nakon industrijskog turizma

Svake godine na našem jadranskom otočiću još poneka staza zaraste i postane neprohodna. Poljski i šumski puteljci nisu nešto o čemu bismo razmišljali kao o spomenicima kulture, ali istina je da neki od njih potječu još iz antike ili su čak i stariji. Stazice kroz otočku makiju o kojima govorim nisu tako stare, vjerojatno tek pokoje stoljeće, ali ipak je tužno da i taj trag ljudske prisutnosti pomalo nestaje. Kako se industrijski turizam u pravilu otkriva kao nešto naporno, preplaćeno i isprazno, ljudi utjehu traže u starijim oblicima putovanja. Sve je više onih koji lutaju prirodom, slijedeći neke stare staze, ili ponovno otkrivaju drevne hodočasničke putove. U ovo doba masovnosti, i jedno i drugo ima neželjene posljedice: čak je šestero alpinista zaglavilo zadnjih dana u švicarskim Alpama, a u Composteli su očajni jer ih godišnje zatrpa čak 300.000 turista, i ne znaju kako da ih se riješe. Boris Beck za Večernji