'Creed' - solidan i dovoljno svež film, bolji od svih nastavaka 'Rockyja' - Monitor.hr
08.02.2016. (08:20)

‘Creed’ – solidan i dovoljno svež film, bolji od svih nastavaka ‘Rockyja’

“U boksu i u westernu, autsajderi su uvek favoriti” – Miki Rubiroza, ‘Grlom u jagode’ (1976.)

Kultna serija Televizije Beograd odakle sam uzeo citat i originalni ‘Rocky’ su se mimoišli za par meseci, ali citat sam po sebi stoji. U boksu i u westernu, ali i generalno. Uvek se uhvatimo kako navijamo za autsajdera, novajliju sa simpatičnom njuškom protiv šampiona, uhodanog, pomalo gordog i nestrpljivog da što pre završi, kao što smo svim srcem uz stranca (sa imenom ili bez) koji protivno savetu šerifa sam izlazi pred barabe. Takva je dramaturgija, u tim likovima vidimo idealiziranu sliku u ogledalu, voleli bismo biti takvi, kada bismo samo imali hrabrosti…

‘Rocky’ (1976.) je u utrku za Oscara ušao kao autsajder, pored ‘Taxi Drivera’, ‘The Network’, ‘All The President’s Men’ i ‘Bound for Glory’, ali je imao ono što većina tih filmova nije: narativ o simpatičnom novajliji. Ne samo to, temeljno sjebana post-vijetnamska Amerika je očajnički tražila malo nade, svako za sebe i kolektivno, i našla ju je u priči o italo-američkom bokseru na prekretnici, a ne u političkim temema koje su drugi filmovi nudili u tekstu i u pod-tekstu.

‘Rocky’ sa tri Oscara u džepu i statusom apsolutnog “crowd-pleaser” hita je lansirao jednu glumačku i autorsku karijeru. Razlog tome je Stalloneovo veliko srce da se na taj način pokaže pred svetom i ispriča zapravo svoju priču bez maske i uvijanja. Ono što je za Rockija Balbou bio boks, za Stallonea je bila gluma u kojoj nikako nije dobijao šansu, pa je statirao, snimao porniće (kada je to još uvek bila sramota) i imao razne “dnevne” poslove da bi preživeo od danas do sutra. Ironija sudbine je to da ga je ‘Rocky’ lansirao u zvezde. Postao je fajter, akcijaš, “working class hero”, ponekad komedijaš. Sasvim dovoljno za glumca sa, u najboljem slučaju, osrednjim talentom, ali dovoljno mudrog da bira svoje bitke.

‘Rocky’ je pored Stalloneove karijere lansirao i jednu prilično dugovečnu franšizu. Ona je, istina, imala uspone i padove, patila je od autorskog ega, patriotskog guslanja, melodrame i patetike i često se služila uhodanim sportsko-fajterskim obrascima i nikad nije dostigla domete originalnog filma. Dvojka, trojka i četvorka su, svaka na svoj način, bili relativno zabavni filmovi, manje ili više razvodnjene supstance iz prvog dela. Petica je jednostavno bila bizarna, pa je franšiza otišla na led, odakle ju je sam Stallone izvadio za tridesetogodišnjicu prvog filma i napravio jedan u suštini nepotrebno tužan film, ‘Rocky Balboa’. ‘Creed’, po svojim vanjskim karakteristikama “spin-off”, ali zapravo nastavak ‘Rocky’ serijala, je svakako bolji od toga. Generalno, bolji je od svih nastavaka, ali ipak ne dostiže domete originalnog filma, iako se trudi.

Priča prati Adonisa “Donnieja” Creeda (Jordan), vanbračnog sina Rockijevog prvog velikog rivala, a kasnije velikog prijatelja Apola. Iako oca nije ni upoznao, a bez majke je rano ostao, pa je završio “u sistemu”, Donnieju se sreća osmehnula kada ga je Creedova udovica Mary Anne (Rashad) usvojila i odgojila sa ljubavlju i u izobilju materijalnih dobara. Donnie ima dobar posao u finansijama i čak je nedavno dobio unapređenje, ali ga neki vrag tera da boksuje. Valjda da dokaže da je sin svoga oca, iako prema njemu gaji ne baš pozitivne sentimente. Zbog toga napušta svoj ugodan život i seli se u Philadelphiju, u nadi da će privoleti Rockija Balbou (Stallone) da ga trenira, pa kako bude…

Na stranu neverovatnost premise da jedna osoba može da ima skupi fakultet, karijeru u finansijama i kontinuitet prljavih borbi po Meksiku od kojih ostaju posledice (osoba sa njegovim finansijskim mogućnostima je sebi mogla priuštiti vrhunski trening i loviti, recimo, olimpijski tim pre eventualne profesionalne karijere), ‘Creed’ je jednostavno inspirativna priča. Upravo o novajliji koji dolazi izvan sistema i koji traži pomoć pomalo zaboravljenog veterana da bi, protiv svih šansi, izašao na megdan spremnijima i utreniranijima, razrešio konflikt koji ima sa samim sobom i sa svetom i da bi izgradio ime i u svojim očima izašao iz očeve senke. ‘Creed’ je jedna od onih priča o borbi u kojoj prvo moraš pobediti samog sebe, pa tek onda protivnika, i to se ne odnosi samo na našeg mladog budućeg šampiona, nego i na veterana.

Naravno, u ‘Creedu’ ima dosta toga od originalnog ‘Rockija’, od likova na koje se često direktno referira, preko citiranih scena (nije moglo proći bez atipičnog treninga), do čuvenih stepenica i slatkaste ljubavne priče u koju Donnie ulazi sa svojom susedom Biancom (Thompson). Duh originala je nekako očuvan, poštuje stare fanove, a u perspektivi stvara nove (o nastavku se sve glasnije šuška). I zapravo, i pored oslanjanja na formulu i nekoliko iskliznuća prema patetici, ‘Creed’ se doima kao sasvim solidan i dovoljno svež film.

Razlog za to su mlade snage koje su preuzele film. Ryan Coogler i Michael B. Jordan su tandem kojeg se možda sećamo iz ‘Fruitvale Station’, emotivno nabijenog i politički angažiranog indie filma o policijskoj brutalnosti i ničim opravdanom ubistvu crnog mladića. Michael B. Jordan je pokazivao zavidan talenat i kao dečak (uloga Wallacea u seriji ‘The Wire’), a Coogler ga je na najbolji mogući način iskoristio i ispostavio kao glumca na kojeg se može računati. Kao Donnie je ležeran i siguran u svojoj izvedbi, kako u odličnim, dinamično režiranim scenama borbe u ringu, tako i u zajedničkim scenama sa svojim partnerima. Tessa Thompson je takođe odlična, opuštena je i upušta se u verbalni sparing sa Jordanom i njih dvoje ostvaruju tipičnu, a ipak uverljivu filmsku romansu.

Mnogo je veće pitanje bilo kako će se Stallone kao Rocky Balboa uklopiti u “setting” kada on nije glavni, nego pomoćni lik. On je ovde trener, kao što je Mickey bio njemu, ali je i mentor, i očinska figura i onaj zadovoljni, mudri, dobri duh filma. Njegovo mumlanje i staračka melanholija nikada se nisu bolje uklapali u film nego u ‘Creedu’.

Kada je primao Zlatni Globus, Stallone je održao pomalo rastreseni, emotivni govor u kojem se zahvalio i svom najdražem imaginarnom prijatelju Rockiju Balboi. Ima i zašto, bez daljnjeg, ali retko kad se kreator obazire na svoju kreaciju koja je nastavila svoj život i uticala na mnoge. Rocky je Stalloneu doneo i nominaciju za Oscara, iako se ovakvi “crowd-pleaser” filmovi sve ređe pojavljuju na radaru Akademije. Možda je to samo gesta poštovanja. A možda će Stallone, autsajder, protiv svih šansi, osvojiti kipić, kao ‘Rocky’ onomad. (8/10)

Filmski kritičar Marko Stojiljković porijeklom je iz Beograda, a živi i radi u Sloveniji. Pratite ga i na blogu Film na dan.


Slične vijesti

04.03.2022. (12:00)

Čovjek čovjeku vuk

Jane Campion i ‘Šape pasje’ – užasavajuća lakoća zaostalosti i okrutnosti

Zanimljiva analiza filma, Josip Mlakić za Express: Nešto i o tajanstvenom naslovu filma ‘Power of the Dog’. Radi se o izrazu iz biblijskog Psalma 22, 20 koji u engleskom prijevodu glasi: Deliver my soul from the sword; my darling from the power of the dog. U filmu je to prevedeno na sljedeći način: Dušu moju istrgni maču, iz šapa pasjih život moj. (Ovaj Psalam čita glavni lik, Peter u samoj završnici filma.) Od tuda, dakle, ‘Šape pasje’, iako je na hrvatskom možda primjereniji izraz “iz vučjih ralja” ili “od vrata paklenih”. U jednom intervjuu koji je dala povodom filma, Jane Campion je objasnila da je “moć psa simbol dubokih, nekontroliranih poriva koji nas mogu uništiti”. Od prvog dijela filma, svjestan Peterove homoseksualnosti, Phil od kožnih traka plete konop za Petera, znajući da je njegov otac izvršio samoubojstvo vješanjem. Tu možemo govoriti o ljudskoj okrutnosti, ali i o vjerskom puritanizmu, gdje je konop, u krajnjem slučaju, jedino izbavljenje iz “šapa pasjih”.

04.03.2022. (00:00)

Umjetna inteligencija napada

BigBug: SF komedija o ustanku robota

Redatelj Jean-Pierre Jeunet je servirao znanstveno-fantastičnu komediju satiričnog tipa i metaforičnog karaktera koja, nažalost, nije toliko smiješna, a ni posebno pametna. Teleportirani smo u “jeunetovski” koloriranu budućnost ne toliko daleke 2045. godine gdje ljudi maksimalno ovise o tehnologiji, umjetnoj inteligenciji, kućnim i inim robotima, no to im ne smeta jer im omogućava lagodniji život. Jednog dana dolazi do ustanka robota, zatvaraju ukućane i uspostavljaju robo-diktaturu. Slobodna

01.03.2022. (16:46)

Disfunkcionalna radna obitelj

Španjolski film ‘Veliki gazda’ – priča o kapitalizmu na granici od ozbiljnog do komičnog

Kao “prijateljsko lice kapitalističke korupcije” Blanco (Bardem) iza smješka skriva unutrašnjeg Escobara. On zaposlenike naziva svojom djecom i hini da je njihov otac postavljajući se kao nekakva očinska figura, ali nije mu problem dati otkaz toj djeci, tj. donijeti teške odluke za “dobrobit” obitelji koja je disfunkcionalna, bolje reći posla. Predstavljajući se kao dobar šef i moralan čovjek, iako je prilično loš i nemoralan, Blanco propovijeda o “trudu, ravnoteži i odanosti”, riječima ispisanim na zidu njegova skladišta – piše Marko Njegić. Slobodna

18.02.2022. (23:00)

Novo u kinima

‘Janje’ – film o paru koji ne može imati djece pa usvoji dijete s janjećom glavom

Dio je kritike “Janje” žanrovski okarakterizirao kao horor, što baš i nije najtočniji opis. Islandski se film prije može opisati kao smjesa northern gothica, basne, bajke i grčkog mita s motivom hybrisa u središtu. Iz tog žanrovskog miksa islandski je režiser izveo efektnu ekološku parabolu o ljudskoj vrsti koja uzima sve i zato biva kažnjena. Ima nešto u tim ovcama: na koncu, pasli su ih i stari Grci – piše Jurica Pavičić. Jutarnji

17.02.2022. (21:00)

Novo u kinima

‘Smrt na Nilu’ je napredak u odnosu na ‘Ubojstvo u Orient Expressu’

Vlak je sad zamijenjen parobrodom koji vijuga rijekom, a redatelj Branagh (također glumi Poirota) atraktivno vizualizira krstarenje, kao i sam egzotični Egipat, uspijevajući zamaskirati činjenicu da “Smrt na Nilu” nije snimljena na pravoj lokaciji. Rezultat takvog pristupa je blockbusterska trilerska “grandezza”, eskapistička zabava nalik kriminalističkom putopisu sa staromodno-modernim vizualnim i zvjezdanim sjajem – piše Marko Njegić. Slobodna

15.02.2022. (14:00)

Japanska poetika

‘Drive My Car’ – bliskost nas može izliječiti tamo gdje joj se najmanje nadamo

Japanski film, adaptacija romana Harukija Murakamija, nije samo kandidat za Oscara u kategoriji stranih filmova, nego je i kandidat za Oscara za najbolji film, najbolju režiju i najbolji adaptirani scenarij. Drive My Car je emotivno putovanje u srce bliskosti koja se može ostvariti između ljudi koji su duboko povrijeđeni. I to bez seksa. Film je kompliciran, iritantan i slojevit i ni u jednom trenutku neće pokušati ulizivati se i svidjeti vam se – piše Zrinka Pavlić. T-portal

14.01.2022. (15:00)

Zalomilo se

Osrednji novi Clooneyjev film: Što mu je bilo dok je sjedio u redateljskom stolcu? Je li zaspao?

Memoari Pulitzerom ovjenčanog novinara JR Moehringera poslužili su kao baza Amazonova filma “The Tender Bar”. Načelno zanimljiv lik i zanimljiva storija, pogubili su se u tranziciji na film, tj. od memoara do scenarija, iako je “na papiru” sve slutilo na dobro, računajući ime Georgea Clooneyja u ulozi režisera i Williama Monahana kao scenarista – piše Marko Njegić. Slobodna

13.01.2022. (23:00)

Novo u kinima

‘Licorice Pizza’: Savršeno ukusna kriška filma i života

Za ljubitelje “ranog” Paula Thomasa Andersona, “Licorize Pizza” predstavlja povratak u vrijeme kad su se zaljubili u njegove filmove, a za njega povratak nezavisnjačkim “indie” korijenima devedesetih i mladosti sedamdesetih s, kako se kaže, današnjom pameću. “Licorice Pizza” je divotica od filma, romantična i komična, nostalgična i snolika kao California Dream, mladenački zaigrana i zrela – piše Marko Njegić. Slobodna

07.01.2022. (19:00)

Kad glumica postane redateljica

‘Mračna kći’ otkriva što se dogodi kada žena osjeti da je guše majčinstvo i brak

Glumica Maggie Gyllenhaal se u režiji prvi puta okušala 2020. godine u sklopu Netflixovog projekta “Homemade”, omnibusa 17 kratkih filmova koje su poznati filmaši napravili tijekom pandemije koronavirusa. Već se iduće godine prebacila na dugi metar te za Netflix režirala i scenaristički adaptirala roman Elene Ferrante “Mračna kći”. Film je početkom rujna premijerno prikazan na Filmskom festivalu u Veneciji, gdje je odnio nagradu za najbolji scenarij. Nenad Polimac film ocjenjuje trojkom. Jutarnji