Dežulović: Adio domaća pameti - Monitor.hr
Danas (23:00)

Zato gluposti imamo na izvoz

Dežulović: Adio domaća pameti

Samo četiri godine kasnije, prošlog četvrtka – još se dim iz Vjesnikova nebodera nije razišao – posljednjih trinaest zaposlenika Brodarskog instituta proglašeno je tehnološkim viškom, i nekoć svjetski poznati znanstveno-istraživački centar postao je tek građevinska parcela od stotinu četrdeset tisuća kvadrata. Cijena? Po Vladinoj procjeni, cirka četrdesetak milijuna eura. Oprema, arhiva, tehnička dokumentacija, golemo iskustvo, stečena znanja i vještine – ukratko, pamet – nisu, jasno, ušli u procjenu vrijednosti. “Znanost ne smije imati cijenu”, objasnio je istog tog dana Plenkovićev ministar gospodarstva Ante Šušnjar, značajno na Danu FER-a potcrtavši kako “samo znanost stvara rješenja koja unapređuju gospodarstvo, pokreću industriju i jačaju konkurentnost Hrvatske”. U vrijeme visokih tehnologija, znanstvenih inovacija, naprednih istraživanja i umjetne inteligencije, konkurentna Hrvatska, eto, tehnološkim viškom proglašava – znanje. Boris Dežulović za Novosti


Slične vijesti

Srijeda (08:00)

'To što slijedi ja vam, djeco, najiskrenije ne želim'

Dežulović: Što je sljedeće?

Skandiranje “O Hrvatska, nezavisna država”, za početak – da se ne zajebavamo kad za to nema nikakve potrebe – pravilno se piše, “O Hrvatska, Nezavisna Država”, i zaista “veliča tzv. Nezavisnu Državu Hrvatsku, totalitarnu državu izniklu iz fašizma”. Da je to, uostalom, skandiranje nezavisnoj Republici Hrvatskoj, glasilo bi, jasno, “O Hrvatska, Republika Hrvatska”. I ne bi bilo praćeno zbornim pozdravom “Za dom spremni!”. Pučki jedanaesterac “O Hrvatska, Nezavisna Država” prvi put se, međutim, na maksimirskim i poljudskim tribinama zaista čulo još kasnih osamdesetih, i zaista tada nije bio sankcioniran. Suci, međutim, taj čisti jedanaesterac nisu svirali zato što se jugoslavenski “režim” u to se vrijeme već veličanstveno raspadao: bilo je samo onih, kako se zovu, “medija sa specijalnom političkom i ideološkom agendom”, koji su se tih kasnih osamdesetih jednako pitali – što je sljedeće? Boris Dežulović za N1

23.11. (09:00)

Proste pjesme

Dežuloivć: Učimo hrvatski: Gang-bang

Danas ćemo učiti osmerac. Zna li itko što je to osmerac?

– Mogu ja? To je hrvatska riječ za gang-bang.

Gang-bang?

– Gang-bang je pojam iz PornHuba koji označava sporazumni seksualni odnos tri ili više osoba. Osmerac je, recimo, seks u osmero.

Tišina u učionici!!! Špiro, poštedi nas. Zašto bih vas uostalom na satu hrvatskog pitala o seksu, kad to ionako učite kod don Ivana?

– Znači ima veze s hrvackim?

Ima. Evo pomoć: “Jur nijedna na svit vila/ lipotom se već ne slavi,/ jer je hvale sve skupila/ vila kâ mi sarce travi.”

– Učiteljice, rekli ste hrvacki, a ne kineski.

Mir, mir! “Jur nijedna na svit vila” pjesma je velikog hvarskog renesansnog pjesnika Hanibala Lucića. A ako vam je kineski tako težak, evo jedan vama malo bliži primjer s vilom. Na nedavnoj utakmici Hrvatske i Crne Gore gostujući su navijači na maksimirski stadion donijeli transparent isprike za ratna razaranja Dubrovnika, s natpisom “Sa Lovćena vila kliče/ oprosti nam, Dubrovniče!” Moje pitanje glasi: koliko slogova ima stih “Sa Lovćena vila kliče”?

Osam slogova. Osmerac je dakle stih od osam slogova, uz deseterac najčešći stih naše usmene književnosti. U osmercu je tako i Lucić spjevao svoju “Jur nijednu na svit vilu”, ali tom metrikom pisali su i drugi naši stari pisci. “Jur nijedna na svit vila” – baš kao i ona što kliče, “oprosti nam, Dubrovniče” – tipični su primjeri simetričnog osmerca, odnosno četveroiktusnog stiha s cezurom poslije četvrtog sloga. Špiro, što je smiješno?

– Rekli ste četvero-koitus.

Boris Dežulović za Novosti

19.11. (11:00)

Kad zajebancija postane ozbiljna stvar

Dežulović se prisjetio: Čavoglave su prvi put javno emitirane u Beogradu

Dežulović se u podcastu portala Velike priče “Rosić i drugovi” prisjetio kako je njemu i njegovim kolegama iz Ferala “u kafani momak s ratišta”, praćen svojim menadžerom, utrapio audio-kazetu sa svojom pjesmom koja je počinjala s riječima “Za dom spremni”. “Ja sam donio tu kazetu nakon te noći u kafani s tim debilom koji je tad bio krezub i koji nije ništa govorio”, započeo je Dežulović. Kazao je da su “Čavoglave” pustili “iz zajebancije na B92 i ljudi su je slušali kao parodiju”. Dežulović je gostujući u emisiji “Nedjeljom u 2” svojedobno ispričao i da su feralovci, nakon što su pijane večeri Čavoglave pustili 19 puta, dan kasnije pjesmu pokazali i uredništvu Radija Split, a da je sve ostalo “bila povijest”. “To je dugo vremena u Splitu bila urbana legenda, ali je nažalost istinita”… Telegram

15.11. (23:00)

Kultura po GPS-u

Dežulović: Quod licet bovi, non licet Jovi

Žrtve nacionalnog pijeteta u Danima sjećanja na žrtvu Vukovara, primijetili ste i vi tu zanimljivu stvar, ispali su tako samo i isključivo hrvatski Srbi. Nije zabilježeno da je u “mjesecu pijeteta” otkazana ili odgođena ijedna izložba, kazališna predstava, filmska projekcija ili promocija knjige nekog hrvatskog Hrvata. Što onda mogu, što trebaju i smiju hrvatski Srbi? Mogu, trebaju i smiju gledati svoja unutarnja posla. Ili, kako je to onomad rekao splitski gradonačelnik Željko Kerum: “Srbi u Hrvatskoj moraju znati gdje im je mjesto.” Što to znači? To znači – glasio je, sjetit ćete se i toga, zaključak široke javne rasprave o “slučaju Novosti” – da hrvatski Srbi mogu, trebaju i smiju organizirati tek smotre srpskog folklora, koncerte pjevačkih zborova, kazališne predstave ili književne večeri. Ili, štajaznam, izložbe o uglednim Srbima i znamenitim Srpkinjama. I jasno, pisati samo o tome. Pa rekoh, što se može, treba i smije – nije teško. Boris Dežulović za Novosti

09.11. (11:00)

'Oj kraljice, počivaj u miru, tvoj je Aca sada u Kairu'

Dežulović: Ćiribiribela Aca

Srpsko beščašće ima dugu i raskošno bogatu tradiciju: beogradska čaršija, recimo, i danas se hijenski smeje kad joj razbarušeni kafanski boem Jevrić pripoveda svoja herojska ratna priključenija, i pričajući o silovanjima u Bosni najpre mrtav ozbiljan objašnjava kako su “žene legitimni ratni plen”. Ni poslednji, eto, razbarušeni beogradski boem, ni srpski Hemingvej ni srpski O’Brajen ne bi se dosetili onoga što je sišlo s demonskog uma pristalica Aleksandra Vučića prošle nedelje, kada je nakon komemorativnog novosadskog skupa u Beograd pred Narodnu skupštinu stigla Dijana Hrka, majka dvadesetsedmogodišnjeg Stefana, jedne od žrtava smrtonosne nadstrešnice, da u očajničkoj potrazi za ubicama svoga sina započne štrajk glađu, a u Ćacilendu s druge strane policijskog kordona pesmom je iz moćnog razglasa dočekali razbarušeni naprednjački boemi, sve go srpski Brus Springstin, pa punih stomaka i grla zapevali – “pošla majka sina da potraži”.

Pa majku vam jebem, bilo bi jedino što bi čestit čovek na to mogao da kaže, samo kada takav – za razliku od ološi iz Ćacilenda, kojemu su tuđe majke legitiman ratni plen – ne bi poštovao sve majke, pa tako i njihove, ni krive ni dužne što su rodile zle imbecile. A kad ne može da kaže “majku vam jebem”, čestitom čoveku pred takvim ciničnim zlom ostaje samo da zanemi. Boris Dežulović za Novosti

04.11. (23:00)

Zatvoreno zbog demokracije

Dežulović: Tajna hrvatskog Ćaćilenda

Ćacilend u Hrvatskoj ne samo da je teoretski moguć, nego zapravo već postoji. I ne samo da hrvatski Ćacilend zapravo već postoji, nego zapravo postoji već pola decenije, cijele četiri i pol godine stariji i od slavnog srpskog Ćacilenda. Istraživači i avanturisti pronaći će ga ako se opremljeni transparentima, megafonima, zviždaljkama i ostalom opremom upute Zagrebom do Gornjeg grada, pa kroz Kamenita vrata prema Markovu trgu: tu, pred “hrvatskim Dvorskim parkom”, na čijim obodima stoje stupovi izvršne, zakonodavne i sudbene vlasti – zdanja hrvatskog Sabora, Vlade Republike Hrvatske i Ustavnog suda – naići će, naime, na istu onakvu ogradu i istu onakvu policiju kakva stoji na ulazu u beogradski Ćacilend, jednako ljubazno upozoren da dalje neće moći.

Ono što ekspedicije s transparentima i megafonima može zbuniti, jest upadljivo slaba naseljenost zagrebačkog Zabranjenog grada: nema tamo šatora, nema muzike, pečenjara i plastičnih zahoda, nema ljudi – samo gdjekoji dokoni policajac. Zagrebački Ćaćilend izgleda tako baš kao neki davno napušteni grad Maja u džunglama Meksika, ili – još bolje – poput pustog pekinškog Tienanmena, Trga nebeskog mira. Boris Dežuloivć za N1

02.11. (18:00)

Greška dividende vrijedna

Dežulović: Čudesni slučaj Martine D.

Svakome se, kako vidite, dogodi. Ode na godišnji odmor i zaboravi pokriti zdjelice u laboratoriju, pa dobije Nobelovu nagradu za medicinu. Ili zajebe sastojke superljepila, ili razbije staklenu posudu, ili mu, nemam pojma, prženi krumpiri ispadnu gnjecavi i nejestivi, pa se, ni kriv ni dužan, sasvim slučajno obogati. Tko radi, taj griješi, a tko griješi, taj i uspije. Znači li to, međutim, da svatko tko griješi i uspije? Naravno da ne. Martina je, za to je vrijeme u istoj kompaniji radila kao predsjednica Uprave, pijući kavu i čekajući da na stranicama Zagrebačke burze objave konsolidirani i nekonsolidirani financijski izvještaj poslovanja Podravke, sasvim slučajno kupila – tri stotine pedeset dionica vlastite kompanije! “Bila je zaista nenamjerna greška u kojoj nije bilo nakane ostvarivanja bilo kakve koristi”, požurila je onda objasniti predsjednica Uprave.

Ne pitajte kako, ne zna ni ona sama – je li na stranicama s online-trgovinama tražila malu nekakvu praktičnu kućicu za alat, kinesku montažnu radionicu u dijelovima kakva joj treba za onu vilu u Petrčanima kraj Zadra, pa se onako umorna i smetena umjesto na Temu ulogirala na licenciranu brokersku platformu, i nenamjernom greškom umjesto radionice za popravke kupila dionice Podravke, đavo će znati – tek Martina se šokirala kad joj je uskoro stigla potvrda o uspješnoj transakciji i obavijest da je za samo pedeset četiri hiljade četiristo trideset dva eura postala ponosna vlasnica tri stotine pedeset dionica Podravke d.d.! Boris Dežulović za Novosti

31.10. (20:00)

'Trenutak da djelujemo je uvijek sada'

Dežulović kod Kesića: Tko je taj čovjek koji mijenja povijest — i zašto opet ne uspijeva?

Boris Dežulović u gostovanju kod Zorana Kesića promovira svoj novi roman “Tko je taj čovjek”, u kojem se fokusira na neuspjeli Pivnički puč u Münchenu 1923. godine i vječnu dilemu o tome je li moguće promijeniti zacrtani, tragični tok povijesti. Dežulović i Kesić raspravljaju o likovima i temama iz knjige, kao što su “supstancijalna glupost” i inflacijska bolest “ciferitis”, povlačeći paralele između povijesnih događaja i aktualnog stanja u društvu.

28.10. (15:00)

Da se vratimo sto godina unazad...

Dežulović za Novu S: Znamo protiv čega smo, ali ne znamo zašto

Boris Dežulović u razgovoru za Novu.rs su da se povijest frapantno ponavlja, jer se današnji svijet suočava sa sličnim problemima (uništena srednja klasa, krupni kapital, ponižena nacija) kao Njemačka 1920-ih. U kontekstu Srbije, ključni problem je što se zna protiv čega se bori (režima), ali nedostaje jasna vizija zašto i ideja “što poslije Vučića” (postvučićevska Srbija). Kritizira korištenje istih “svetosavskih” narativa protiv režima. Naglašava da je revolucija politika koja zahtijeva žrtvovanje osobnog komoda i “odlazak u šumu”, umjesto vođenja komotnih online revolucija. Povodom novog romana “Tko je taj čovjek?“

26.10. (14:00)

Tko je, dakle, sljedeći?

Dežulović: Jedne duge, mračne noći

Površnom pratitelju hrvatskih društvenih i političkih prilika može, dopuštam mogućnost, izgledati prilično idiotski nas sedmoricu ostarjelih i ocvalih pisaca i žurnalista nazivati batinašima, ali ne i onima upućenima. “Vlada će nastaviti pridonositi stvaranju tolerantnog i uključivog ozračja u društvu, a isto se nadamo da će početi činiti i gospodin Jergović”, podsjetit će upućeni na riječi iz priopćenja Plenkovićeve vlade, koja je upravo žrtvu optužila kao netolerantnu i isključivu. Ukratko, shvatili ste, okorjelog batinaša kakvi smo i nas ostalih šestorica, na čelu sa starim batinašem Jurom.

I jasno, točno mjesec dana kasnije na Jurinoj zgradi na Manušu osvanulo je – “Komunjaro šugava, jebemo te u guzicu”.

Andrej Plenković sada, međutim & zanimljivo, šuti. Četiri dana prošla su otkako je slavna banda Nepoznatih Počinitelja ispisala grafit na Pavičićevoj zgradi, a i ministar unutarnjih poslova, i ministrica kulture, i sam predsjednik Vlade šute i prave se da ništa ne čuju i ne vide: ni prijetnje Jurici, ni ustaše u javnom prostoru, ni ono, kako se zove, ozračje u društvu. “Plenković im je otvorio vrata, i sad se ponaša kao da to ne vidi.” Boris Dežulović za Novosti.