Dežulović: Good Morning, Croatia! - Monitor.hr
Danas (14:00)

Neki se samo prave Englezi

Dežulović: Good Morning, Croatia!

Svega koji dan nakon što su egzaltirani domaći mediji objavili kako je po najnovijoj ljestvici English Proficiency Indexa Hrvatska druga svjetska nacija po poznavanju engleskog jezika, RTL je objavio potresnu priču iz Drniša, gdje se lokalno pučanstvo pobunilo zbog liječnika hitne pomoći, Iranca koji govori samo – engleski. I odjednom, superiorna oxfordska Hrvatska, viceprvakinja English Proficiency Indexa, koja govori engleski kao da joj je sam William Shakespeare napisao “Romea i Juditu”, zatekla se u ambulanti u Drnišu, gdje se s doktorom sporazumijeva rukama i nogama, jednom rukom pokazuje na obnevidjelog nekog tipa koji nerazgovijetno krklja, a drugom pokazuje dva prsta i govori “dvije riječi”, pa prvu riječ tumači pokazujući prstom na čelo, a drugu udarajući tim istim čelom o zid čekaonice, nemoćno pred zbunjenim Irancem urlajući, “moždani udar jebemtimater moždani udar!”. Boris Dežulović at his best, for Novosti.


Slične vijesti

14.12. (13:00)

Pardon my French

Dežulović: Vitezovi Bezgrešnog Kurca

Ni Vitezovi Bezgrešnog Srca Marijina, dakako, nisu jedini obilježili Međunarodni dan borbe protiv femicida. Iste te subote, dok su se oni na koljenima vraćali tradicionalnim vrijednostima, na stubištu zgrade na Trgu Republike Hrvatske u Rijeci preminula je djevojka koju je njen dvadesettrogodišnji mužjak iskasapio s tridesetak uboda nožem. I kad poubijamo sve preostale žene, kad dovršimo herojski krvavi ženocid, bit će to Hrvatska kakvu su sanjali ćaće naše slavne muške domovine i didurine naše stare slave djedovine. Ostat će nam onda još samo dosanjati onaj davni vizionarski “Imagine there’s no women“. Jer to je, realno, jedini potencijalni problem seksički čiste Hrvatske, Hrvatske bez onih bučnih nastavaka za usisivače, kako se ono zovu, da: žene. Tko će, naime, poubijamo li svu ženščad, rađati nove Mužjake? Vitezovima Besplodna Kurca ostat će tada moliti još samo da se mogu nekako samooplođivati, kao u fra Lukinoj “Imagine”, pa da budu konačno svoji na svome. Boris Dežulović za Novosti.

07.12. (08:00)

Uhapšen? Koja koincidencija! Jutros je baš dobio otkaz. Bit će da je imao peh

Dežuloivć: Ćaća se vraća

Neugodno je tako ispalo da je premijer Plenković, znajući kako će mu inspektorska uzdanica završiti u Remetincu, u dramatičnoj utrci s vremenom i policijskim džipovima požurio da ga razriješi dužnosti. Da se ne ponovi ono neugodno ispadanje od prije tri i pol godine, kad je Darko Horvat – sjetit ćete ga se s početka teksta, isti onaj koji je u Saboru tumačio kako će Zakon o Državnom inspektoratu “smanjiti inspekcijski pritisak i presiju spram hrvatskih poduzetnika” – uhapšen taman u trenutku kad je bio ministar gospodarstva.

“Ako je netko uhićen, taj ne može biti ministar, to je jasno kao dan”, pokisao je sat-dva kasnije Plenković elaborirao okupljenim novinarima. Tada je hrvatski premijer naučio lekciju o neugodnom ispadanju. Je li dakle predsjednik Vlade znao za USKOK-ovu istragu i skoro hapšenje glavnog državnog inspektora Andrije Mikulića? Nisam to znao”, mrtav hladan odgovorio je Andrej Plenković na konferenciji za novinare. “Tako ispada”, ležerno je odgovorio premijer. Kako ispada? Shvatili ste, neugodno. Ali još uvijek ugodnije nego da je uhapšen kao glavni državni inspektor. Boris Dežulović za Novosti

06.12. (19:00)

Ako ne znaš šta bi bilo kad bi bilo

Dežulović predstavio novu knjigu: Analiza povijesti i sadašnjosti kroz Pivnički puč 1923.

Dežulović predstavlja svoj novi roman “Tko je taj čovjek”, koji je smješten u Münchenu 1923. godine, za vrijeme Pivničkog puča. Roman prati američkog novinara s misijom atentata na budućeg njemačkog vođu, no bavi se dubljim pitanjima o povijesti, sudbini i odgovornosti čovječanstva. Pisac ističe kako je djelo faktografski precizno, ali je radnja čista fikcija koja nudi alternativnu povijest. U razgovoru se povlače i paralele između stanja u Europi 1920-ih i današnjeg vremena.

30.11. (00:00)

Zato gluposti imamo na izvoz

Dežulović: Adio domaća pameti

Samo četiri godine kasnije, prošlog četvrtka – još se dim iz Vjesnikova nebodera nije razišao – posljednjih trinaest zaposlenika Brodarskog instituta proglašeno je tehnološkim viškom, i nekoć svjetski poznati znanstveno-istraživački centar postao je tek građevinska parcela od stotinu četrdeset tisuća kvadrata. Cijena? Po Vladinoj procjeni, cirka četrdesetak milijuna eura. Oprema, arhiva, tehnička dokumentacija, golemo iskustvo, stečena znanja i vještine – ukratko, pamet – nisu, jasno, ušli u procjenu vrijednosti. “Znanost ne smije imati cijenu”, objasnio je istog tog dana Plenkovićev ministar gospodarstva Ante Šušnjar, značajno na Danu FER-a potcrtavši kako “samo znanost stvara rješenja koja unapređuju gospodarstvo, pokreću industriju i jačaju konkurentnost Hrvatske”. U vrijeme visokih tehnologija, znanstvenih inovacija, naprednih istraživanja i umjetne inteligencije, konkurentna Hrvatska, eto, tehnološkim viškom proglašava – znanje. Boris Dežulović za Novosti

26.11. (09:00)

'To što slijedi ja vam, djeco, najiskrenije ne želim'

Dežulović: Što je sljedeće?

Skandiranje “O Hrvatska, nezavisna država”, za početak – da se ne zajebavamo kad za to nema nikakve potrebe – pravilno se piše, “O Hrvatska, Nezavisna Država”, i zaista “veliča tzv. Nezavisnu Državu Hrvatsku, totalitarnu državu izniklu iz fašizma”. Da je to, uostalom, skandiranje nezavisnoj Republici Hrvatskoj, glasilo bi, jasno, “O Hrvatska, Republika Hrvatska”. I ne bi bilo praćeno zbornim pozdravom “Za dom spremni!”. Pučki jedanaesterac “O Hrvatska, Nezavisna Država” prvi put se, međutim, na maksimirskim i poljudskim tribinama zaista čulo još kasnih osamdesetih, i zaista tada nije bio sankcioniran. Suci, međutim, taj čisti jedanaesterac nisu svirali zato što se jugoslavenski “režim” u to se vrijeme već veličanstveno raspadao: bilo je samo onih, kako se zovu, “medija sa specijalnom političkom i ideološkom agendom”, koji su se tih kasnih osamdesetih jednako pitali – što je sljedeće? Boris Dežulović za N1

23.11. (09:00)

Proste pjesme

Dežuloivć: Učimo hrvatski: Gang-bang

Danas ćemo učiti osmerac. Zna li itko što je to osmerac?

– Mogu ja? To je hrvatska riječ za gang-bang.

Gang-bang?

– Gang-bang je pojam iz PornHuba koji označava sporazumni seksualni odnos tri ili više osoba. Osmerac je, recimo, seks u osmero.

Tišina u učionici!!! Špiro, poštedi nas. Zašto bih vas uostalom na satu hrvatskog pitala o seksu, kad to ionako učite kod don Ivana?

– Znači ima veze s hrvackim?

Ima. Evo pomoć: “Jur nijedna na svit vila/ lipotom se već ne slavi,/ jer je hvale sve skupila/ vila kâ mi sarce travi.”

– Učiteljice, rekli ste hrvacki, a ne kineski.

Mir, mir! “Jur nijedna na svit vila” pjesma je velikog hvarskog renesansnog pjesnika Hanibala Lucića. A ako vam je kineski tako težak, evo jedan vama malo bliži primjer s vilom. Na nedavnoj utakmici Hrvatske i Crne Gore gostujući su navijači na maksimirski stadion donijeli transparent isprike za ratna razaranja Dubrovnika, s natpisom “Sa Lovćena vila kliče/ oprosti nam, Dubrovniče!” Moje pitanje glasi: koliko slogova ima stih “Sa Lovćena vila kliče”?

Osam slogova. Osmerac je dakle stih od osam slogova, uz deseterac najčešći stih naše usmene književnosti. U osmercu je tako i Lucić spjevao svoju “Jur nijednu na svit vilu”, ali tom metrikom pisali su i drugi naši stari pisci. “Jur nijedna na svit vila” – baš kao i ona što kliče, “oprosti nam, Dubrovniče” – tipični su primjeri simetričnog osmerca, odnosno četveroiktusnog stiha s cezurom poslije četvrtog sloga. Špiro, što je smiješno?

– Rekli ste četvero-koitus.

Boris Dežulović za Novosti

19.11. (11:00)

Kad zajebancija postane ozbiljna stvar

Dežulović se prisjetio: Čavoglave su prvi put javno emitirane u Beogradu

Dežulović se u podcastu portala Velike priče “Rosić i drugovi” prisjetio kako je njemu i njegovim kolegama iz Ferala “u kafani momak s ratišta”, praćen svojim menadžerom, utrapio audio-kazetu sa svojom pjesmom koja je počinjala s riječima “Za dom spremni”. “Ja sam donio tu kazetu nakon te noći u kafani s tim debilom koji je tad bio krezub i koji nije ništa govorio”, započeo je Dežulović. Kazao je da su “Čavoglave” pustili “iz zajebancije na B92 i ljudi su je slušali kao parodiju”. Dežulović je gostujući u emisiji “Nedjeljom u 2” svojedobno ispričao i da su feralovci, nakon što su pijane večeri Čavoglave pustili 19 puta, dan kasnije pjesmu pokazali i uredništvu Radija Split, a da je sve ostalo “bila povijest”. “To je dugo vremena u Splitu bila urbana legenda, ali je nažalost istinita”… Telegram

15.11. (23:00)

Kultura po GPS-u

Dežulović: Quod licet bovi, non licet Jovi

Žrtve nacionalnog pijeteta u Danima sjećanja na žrtvu Vukovara, primijetili ste i vi tu zanimljivu stvar, ispali su tako samo i isključivo hrvatski Srbi. Nije zabilježeno da je u “mjesecu pijeteta” otkazana ili odgođena ijedna izložba, kazališna predstava, filmska projekcija ili promocija knjige nekog hrvatskog Hrvata. Što onda mogu, što trebaju i smiju hrvatski Srbi? Mogu, trebaju i smiju gledati svoja unutarnja posla. Ili, kako je to onomad rekao splitski gradonačelnik Željko Kerum: “Srbi u Hrvatskoj moraju znati gdje im je mjesto.” Što to znači? To znači – glasio je, sjetit ćete se i toga, zaključak široke javne rasprave o “slučaju Novosti” – da hrvatski Srbi mogu, trebaju i smiju organizirati tek smotre srpskog folklora, koncerte pjevačkih zborova, kazališne predstave ili književne večeri. Ili, štajaznam, izložbe o uglednim Srbima i znamenitim Srpkinjama. I jasno, pisati samo o tome. Pa rekoh, što se može, treba i smije – nije teško. Boris Dežulović za Novosti

09.11. (11:00)

'Oj kraljice, počivaj u miru, tvoj je Aca sada u Kairu'

Dežulović: Ćiribiribela Aca

Srpsko beščašće ima dugu i raskošno bogatu tradiciju: beogradska čaršija, recimo, i danas se hijenski smeje kad joj razbarušeni kafanski boem Jevrić pripoveda svoja herojska ratna priključenija, i pričajući o silovanjima u Bosni najpre mrtav ozbiljan objašnjava kako su “žene legitimni ratni plen”. Ni poslednji, eto, razbarušeni beogradski boem, ni srpski Hemingvej ni srpski O’Brajen ne bi se dosetili onoga što je sišlo s demonskog uma pristalica Aleksandra Vučića prošle nedelje, kada je nakon komemorativnog novosadskog skupa u Beograd pred Narodnu skupštinu stigla Dijana Hrka, majka dvadesetsedmogodišnjeg Stefana, jedne od žrtava smrtonosne nadstrešnice, da u očajničkoj potrazi za ubicama svoga sina započne štrajk glađu, a u Ćacilendu s druge strane policijskog kordona pesmom je iz moćnog razglasa dočekali razbarušeni naprednjački boemi, sve go srpski Brus Springstin, pa punih stomaka i grla zapevali – “pošla majka sina da potraži”.

Pa majku vam jebem, bilo bi jedino što bi čestit čovek na to mogao da kaže, samo kada takav – za razliku od ološi iz Ćacilenda, kojemu su tuđe majke legitiman ratni plen – ne bi poštovao sve majke, pa tako i njihove, ni krive ni dužne što su rodile zle imbecile. A kad ne može da kaže “majku vam jebem”, čestitom čoveku pred takvim ciničnim zlom ostaje samo da zanemi. Boris Dežulović za Novosti

04.11. (23:00)

Zatvoreno zbog demokracije

Dežulović: Tajna hrvatskog Ćaćilenda

Ćacilend u Hrvatskoj ne samo da je teoretski moguć, nego zapravo već postoji. I ne samo da hrvatski Ćacilend zapravo već postoji, nego zapravo postoji već pola decenije, cijele četiri i pol godine stariji i od slavnog srpskog Ćacilenda. Istraživači i avanturisti pronaći će ga ako se opremljeni transparentima, megafonima, zviždaljkama i ostalom opremom upute Zagrebom do Gornjeg grada, pa kroz Kamenita vrata prema Markovu trgu: tu, pred “hrvatskim Dvorskim parkom”, na čijim obodima stoje stupovi izvršne, zakonodavne i sudbene vlasti – zdanja hrvatskog Sabora, Vlade Republike Hrvatske i Ustavnog suda – naići će, naime, na istu onakvu ogradu i istu onakvu policiju kakva stoji na ulazu u beogradski Ćacilend, jednako ljubazno upozoren da dalje neće moći.

Ono što ekspedicije s transparentima i megafonima može zbuniti, jest upadljivo slaba naseljenost zagrebačkog Zabranjenog grada: nema tamo šatora, nema muzike, pečenjara i plastičnih zahoda, nema ljudi – samo gdjekoji dokoni policajac. Zagrebački Ćaćilend izgleda tako baš kao neki davno napušteni grad Maja u džunglama Meksika, ili – još bolje – poput pustog pekinškog Tienanmena, Trga nebeskog mira. Boris Dežuloivć za N1