Dežulović: Lovor vijenac za Annu Frank

Tehnički problem u Šibeniku

Dežulović: Lovor vijenac za Annu Frank

“I da je zabrana izložbe tek pijani ispad jednog historijski rastrojenog javnog službenika, a ne ‘pravilo službe’ – da umjesto izložbe o holokaustu vršnjacima Anne Frank i Lee Deutsch iz šibenskih srednjih škola država bez ikakvih ‘tehničkih problema’ nije omogućila, recimo, predavanja Marka Perkovića Thompsona u organizaciji Katehetskog ureda Šibenske biskupije, sve uz poklič ‘Za dom spremni!’ – ne bi ganutom poglavniku hrvatske vlade u Yad Vashemu, dok polaže vijenac za Annu i Leu, tako dobro stajao citat zabranjenog sjećanja na onu djevojčicu sa zagrebačkog kolodvora: Evo vam vaših lovor vijenaca, s tim je naša igra završena”, piše Boris Dežulović. Novosti

Boris Dežulović

Narod voli bajke – dok god imaju kamatnu stopu

Dežulović: Mali, ali zajebani

Cijelo stoljeće, eto, svijet zna za slavnu Ponzijevu shemu, pa ako je i bio negdje neki Hrvat koji nikad nije čuo za tu fantastičnu ponudu, sve o tome na teži je način saznao kad je onomad prije dvadesetak godina Hrvatsku poharao investicijski sustav obećavajućeg naziva “forex”, privukavši hiljade Hrvata fantastičnom, lakom i brzom zaradom s pedeset posto mjesečne kamate, da bi uskoro grupa investicijskih čarobnjaka završila na višegodišnjim robijama, a hrvatski pučki ekonomski genij bez stotinu trideset milijuna kuna.

Sve otada, eto, svaku godinu-dvije pojavio bi se novi financijski čarobnjak, nudeći ovaj put fantastičnu, laku i brzu zaradu s pedeset posto mjesečne kamate. A Hrvati opet – i svaki put – podizali životne ušteđevine i gotovinske kredite, pa ih radosno davali gospon Ponziju. Nekidan, da skratim, novine su javile kako je Telegram grupa platforme Xuex ugašena, ostaviviši preko hiljadu Hrvata bez uloženog novca, da čekaju sljedeću sjajnu priliku, nekog promućurnog poduzetnika koji će im preko društvenih mreža ponuditi fantastičnu, laku i brzu zaradu s pedeset posto mjesečne kamate. Boris Dežulović za N1 povukao je paralelu s – izborima.

Boris Dežulović kolumne

Danas se ne smiješ ni zafrkavati da te ne shvate ozbiljno

Dežulović: Porfirije 2.0

Nakon prekomande mitropolita zagrebačkog Porfirija na mesto patrijarha srpskog i njegovog prelaska na tamnu stranu, jedini glas razuma Srpske pravoslavne crkve u zatrovanom hrvatskom javnom prostoru ostao je arhiepiskop zadarsko-šibenički i mitropolit dalmatinski Nikodim. Rođeni Zadranin, Nikodim je bio porfirije 2.0, mlađa i apgrejdovana verzija posrnulog patrijarha, osvedočeni prijatelj i rado viđen gost šibenskog festivala levice Fališ. I tako sve do ove godine, kada je u program šibenskog levičarskog festivala uvrštena promocija Documentine knjige “Srebrenica, trideset godina poslije”, a za jednog od promotora pozvan profesor novosadskog univerziteta Dinko Gruhonjić. Na što je Nikodim reagovao zastrašujuće ciničnom i pučkoškolski glupavom dosetkom o “Dinku Šakiću, pardon Gruhonjiću”.

Nesrećnom Gruhonjiću tako se osamdeseti put o glavu obila sopstvena zajebancija, kada je pre dve godine na dubrovačkom festivalu Rebedu govorio o srpskim nacionalistima koji su ga za potrebe hajke prekrstili u Sabahudina, autoironično im poručivši da nisu trebali da se trude, kad se ionako već zove Dinko, kao Dinko Šakić. Džabe pozivanje na transkript izlaganja i tačan citat, džabe objašnjavanje kako je očito reč o ironiji: nakon što je ekskluzivno otkriće sišlo s uma Vučićeve podguzne konjske muve Dragana Vučićevića, svi mediji u otadžbini preneli su šokantno priznanje proverenog antisrbina, ponosnog što nosi isto ime kao komandant ustaškog logora Jasenovac. Sve otada, eto, ta je zajebancija kao proverena činjenica betonirana u srpskom javnom prostoru, da bi u svom radosnom letu naposletku s Vučićevićevog uma sišla ravno na um mladog i progresivnog episkopa Nikodima. Boris Dežulović za Novosti.

Boris Dežulović kolumne

Još da nas Ustav štiti od batina...

Dežulović: Jedne kolovoške noći Andrej neče dobro proći – Naša država – naša pravila

Čija država, Plenkoviću, čija pravila? Država kojoj si predsjednik Vlade, i u kojoj se “našom državom” i “našim pravilima” prijeti svima koji misle drugačije od ideologa i batinaša kolovoške kulturne revolucije – i da: njihovih inspiratora i pokrovitelja – već ima jasno zapisana pravila. Ta se pravila, zanimat će te možda, zovu još i Ustav Republike Hrvatske, u čijim “izvorišnim pravilima” stoji, recimo, kako je državna opstojnost hrvatskog naroda “očitovana u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske 1943. godine”. Kad netko piscu, štićeniku tih pravila, zaprijeti s “naša država, naša pravila”, on tim “pravilima” ne prijeti samo piscu, već cijeloj državi. Osim ukoliko ustavni poredak u međuvremenu već nije srušen, o čemu bismo svakako voljeli biti obaviješteni, to je potpuno jednako “prijetnja s ciljem nasilnog rušenja ustavnog poretka” kao što je to telefonska prijetnja predsjedniku Vlade ili grafit na Banskim dvorima.

Prijetnja koju su te noći ispisali na zidu jednog novozagrebačkog nebodera mnogo je stoga gora i opasnija: Miljenko Jergović, naime – kao i svaki slobodni građanin Republike Hrvatske – samo je jedan, neponovljiv i nezamjenjiv, dok smo premijera do sad imali dvanaest… Boris Dežulović za Novosti.

Boris Dežulović kolumne Miljenko Jergović

'Sto godina sljepoće'

Dežulović: Ovo ne podsjeća na dvadesete prošlog stoljeća, ovo jesu dvadesete

Dvadesete su samo priprema za ono što će doći: kad dođu tridesete, bit će kasno. Uostalom, i samu činjenicu da se događa prije točno stotinu godina možemo odlučiti čitati kao puku dosjetku, a možemo i kao precizno adresiranu opomenu. Vrijeme, političke prilike, odnosi i procesi, baš kao i ljudi i njihove rečenice, zastrašujuće su isti. Sva opća mjesta današnjice – posrnula Europa, izolacionistička Amerika, migranti, Židovi, Palestina, Krim, Ukrajina i nova velika Rusija, ponižena Njemačka, tehnološki napredak i sjebana radnička klasa koja oduševljeno prihvaća fašizam, ratni veterani i nabrijana omladina što postrojeni u Freikorpse nasrću na „degeneriranu umjetnost“ – sve je tu, u weimarskoj Njemačkoj kao i u današnjoj weimarskoj Americi, weimarskoj Europi ili maloj, vlažnoj weimarskoj Hrvatskoj. Boris Dežulović u razgovoru za Lupigu, povodom novog romana „Tko je taj čovjek – izvještaj o jednoj mogućnosti“…

Boris Dežulović intervju

Nisu stereotipi, već predvidljivo društvo

Dežulović: Domovina stereotipa

Jedan od popularnijih je, recimo, onaj o glasnim vođama hrvatskih branitelja iz kojekakvih i svakoraznih onih, kako se reče, “udruga proisteklih iz Domovinskog rata” – polupismenim i sredovječnim rmpalijama, proćelavim i bezvratim stereotipovima nepovratno zaglavljenima u ratne devedesete, koji nose lance s križevima, majice na Bleiburg i tetovaže “Srbe na vrbe”, pa u svakoj takozvanoj “kulturi” vide blud, nemoral, jugonostalgiju i ljevičarsku ideologiju, a na svojim tužnim dernecima nakon Thompsona i deset piva jedni drugima padaju u oznojene zagrljaje urlajući refrene srpskih turbofolk zvijezda, na čelu sa samom “srpskom majkom” Cecom, udovicom ratnog zločinca Željka Ražnatovića.

Ispostavilo se, naime, kako je Thompsonovu pjesmu mlada kadetkinja Policijske škole “Josip Jović” zapravo pjevala dok je, provocirajući svoju cimericu islamske vjeroispovijesti, na školskoj oglasnoj ploči šarala ustaški simbol, veliko slovo U s križem, zbog čega je isključena s akademije i osuđena na Prekršajnom sudu.

Nakon čega je, shvatili ste, svoj blistavi pjevački talent bila prinuđena uložiti u karijeru kafanske pevačice.

I što nakon svega kaže rmpalije starog kći, progonjena hrvatska domoljupka i nesuđena redarstvenica, žrtva duboke države koja za život mora zarađivati pjevajući pjesme Cece Ražnatović? Kaže: “Vi koji danas pod krinkom ‘kulture’ promovirate blud, nemoral, jugonostalgiju i ljevičarsku ideologiju niste dostojni ni spomenuti branitelje, a kamoli ih vrijeđati!”

I onda kažu, stereotip… Boris Dežulović za Novosti

Boris Dežulović kolumne

Oni nisu kao neki, da pamte samo zlo...

Dežulović: Njih četvero

Vršnjaci rođeni iste godine, u razmaku od nekoliko mjeseci, dječak iz Petrovića kraj Bileće i onaj dječak iz Šibenika napustili su svoje svjetove jedan za drugim, u razmaku od dvije godine i dva dana: prvi 19. kolovoza 2013., drugi 17. kolovoza 2015. Njihove suputnice, djevojčica iz Berlina i djevojčica iz Prološca, ovih su se dana tako u svojim samoćama pripremale tiho obilježiti njihove godišnjice, dvanaestu i desetu, što su padale u dva kolovoška dana razmaka.

I nisu ih dočekale. Čekajući njihov smrtovdan, istoga ovog ponedjeljka tiho su za svojim dušama – jedna u Zagrebu, druga u Puli – otišle i njih dvije. Gotovo devet desetljeća nakon onog vrelog olimpijskog ljeta, otišle su njih dvije u novo zlo vrijeme, u vrijeme čije ulice izgledaju baš poput avenija Berlina 1936. A to se vrijeme nakon svega, baš kao i Berlin 1936., pita: tko su, što su bili njih četvero? Tko su, što su bili djevojčica iz Berlina, pjevačica iz Zagreba od majke Njemice i oca Hrvata, i njen dječak iz Šibenika, kantautor od majke Hrvatice i oca pravoslavca crnogorskog porijekla?

Eh tko su, eh što su bili. Bili su Gabi Novak i Arsen Dedić, bili su Mirko Kovač i Slobodana Boba Matić. Bili su umjetnici, bili su ljudi, četiri duše na dugom putovanju iz nevremena u nevrijeme. Boris Dežulović za Novosti.

Boris Dežulović kolumne

Došlo vrijeme, prođe rok, eto vraga skok na skok

Dežulović: Tajna himalajske soli

I kao što ste vi odmah požurili tražiti kupku od himalajske soli, jer nije bilo vremena za poduku iz klavira i padobranski tečaj, tako je i Plenković na hitnoj sjednici Vlade osnovao Organizacijski odbor za obilježavanje Dana pobjede, Domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja, pa onda – shvativši da je odavno prošao rok određen zakonom i da nema vremena za javni natječaj – poslao ministra obrane Ivana Anušića da otrči u grad i do dva popodne, kako god zna, nađe nekakvu firmu koja se bavi tehničkom produkcijom i scenografijom vojnih mimohoda. Jednostavno nije bilo vremena za zakonske obaveze, javne natječaje, specifikacije, ponude, rokove i ostale formalnosti, pa je tehničku produkciju i scenografiju mimohoda o tridesetoj godišnjici Oluje Ministarstvo obrane ugovorom povjerilo privatnoj tvrtki Katapult promocija d.o.o. A vi odmah posumnjali na korupciju. Boris Dežulović za Novosti.

Boris Dežulović kolumne obljetnica Oluje

Kad se sve tri trešnje poredaju u ludilu

Dežulović: Desnoruki Jack

Recite, kolike su šanse za tako nešto – da izopačeni bolesnik koji je u Novom Zagrebu javno masturbirao ispadne Nepalac, da se narkoman koji je u Splitu teško ranio policajca na koncu ispostavi kao bosanskohercegovački youtuber, influencer i maneken iz spotova Sandre Afrike, a surovi ubojica iz Medike transrodni punker i antihrvatski ljevičarski aktivist koji je promijenio spol i postao žena!

Kao kad se igraču Jednorukog Jacka u nekom kasinu u Las Vegasu negdje pred jutro na slot-mašini konačno poredaju tri trešnje, pred hrvatskim su se jednorukim Jackovima ovog vikenda uz bljeskanje šarenih žaruljica i zavijanje sirene na slot-mašini poredali perverzni Nepalac, tetovirani bosanskohercegovački maneken narkoman s čakijom i transrodni ljevičarski antifa ubojica promijenjenog spola.

Jackpot. Sve otada, Desnoruki Jackovi s portala i društvenih mreža oduševljeno drkaju po tastaturama u polumraku svojih memljivih momačkih soba. Neće valjda u javnosti, poput onog poremećenog nepalskog Arapina, ili koji je već kurac, koji nikad u svojoj vukojebini nije vidio ženski gležanj? Bećar koji je pojebao pola županijskog stočnog fonda, upadljivo je, međutim, izostao iz tjednog izvještaja centra za moralno uzbunjivanje. Osim – dopuštam mogućnost – ako nije iz jackpota na Desnorukom Jacku izostao zato što je Hrvat, katolik i heteroseksualac, već zato što na slot-mašini ima mjesta samo za tri trešnje. Boris Dežulović za Novosti.

Boris Dežulović kolumne

Bez grba, ali cigarete su tu

Dežulović: Marlboro Man na Mertojaku

Svečano otkriveni veličanstveni mural, stani pa gledaj, ispunio je nekidan cijelu golemu betonsku plohu parkirališta na splitskom Mertojaku: zelenim kadrom dominira kolosalni lik markantnog brkatog muškarca u plavim hlačicama i bijeloj majici, nehajno spuštenih čarapa i hajno podignuta pogleda (Index).

– Tko je mladi gospodin? – pitat će slučajni prolaznik.

– Po opremi i broju osam na hlačicama, rekao bih da je sportaš – odgovorit će drugi slučajni prolaznik – a po zelenoj pozadini najvjerojatnije hokejaš na travi. Možda čak i nogometaš.

– Vrlo dobro. Ali koji?

– Hm, da vidimo. Plave hlačice, bijeli dres – zamislit će se drugi prolaznik, pa se iznenada sjetiti. – Možda Clint Dempsey, čuvena “osmica” reprezentacije Sjedinjenih Američkih Država iz ranih dvijetisućitih?

– Osim što nije – dometnut će prvi. – Na muralu je iza figure igrača vidljiva reklama za Marlboro cigarete, što je na nogometnim stadionima dvijetisućitih već bilo zabranjeno. Boris Dežulović za N1

Boris Dežulović kolumne

Takvi obično i kažu da rad oslobađa...

Dežulović: Za dom orni!

Da sva ona golobrada za dom spremna mladež što se na Thompsonovom koncertu na Hipodromu u suzama klela na vjernost Domovini, pokaže tu svoju golemu domoljubav i preko ljeta, dragovoljno i dobrovoljno – dakle bez ikakve obaveze, prisile ili, sakloni Bože, mjesečne plaće, naknada i olakšica – organizirana u omladinske radne brigade obnavlja ljudima kuće nastradale u poplavama i potresima, krči vatrogasne puteve, podiže nasipe, pošumljava goleti i kopa kanale.

Da mladi HOS-ovci iz Hrvatskih omladinskih snaga, udarnici iz Omladinske radne bojne Jure Francetić i Omladinske djelatne satnije Rafael vitez Boban, na primjer, na radnoj akciji Hipodrom ’25 nakon koncerta počiste, usisaju i operu cijelu Kajzericu, pa navečer uz logorsku vatru i gitaru zapjevaju “Lijepa li si”, i već zorom za dom orni u autobuse i vlakove, na trasu Omladinske radne akcije Auto-cesta Žuta Lokva – Križišće. Ja se, pogledajte, naježio i dok sam pisao. Osim, jasno, ukoliko maršal Plenković ne misli da su ta znanja i vještine, za razliku od pucanja iz višenamjenske strojnice, hrvatskoj mladeži danas za kurac. Boris Dežulović za Novosti

Boris Dežulović kolumne

P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30

Tehnički problem u Šibeniku