'Film Stars Don't Die in Liverpool' - moćna tragedija o starenju - Monitor.hr
24.04.2018. (10:46)

‘Film Stars Don’t Die in Liverpool’ – moćna tragedija o starenju

Jedna od iritantnijih zabluda je da filmske zvezde žive večno. Prvo i doslovno, svako je smrtan. Drugo, ni njihova slava nije večna, pre ili kasnije će utonuti u zaborav kao i u određenoj meri njihovi filmovi, a tragedija se može iščitati u tome što ih to neretko zadesi i pre smrti. Koliko često, recimo, u razgovoru kao tema iskrsne Gloria Grahame, zvezda crno-belih filmova iz 40-ih i 50-ih, fatalna zavodnica sa glasom devojčice iz starih noira i vlasnica jednog Oscara, za sporednu ulogu u ‘The Bad and the Beautiful’ (1952.)? ‘Film Stars Don’t Die in Liverpool’ je film o njenim poslednjim danima daleko od holivudske slave i glamura.

Mada, kada je na početku filma vidimo ispred ogledala u garderobi provincijskog teatra kako se sprema da izađe na scenu u lokalnoj produkciji Staklene menažerije, čini nam se ne samo da ona održava svoj zvezdani status, već i da je izuzetno posvećena glumica. Karmin, veštačke trepavice, dikcijske vežbe, perika i par dimova cigarete kao uvežbani ritual. Nju igra Annette Benning, jedna od najboljih i nedovoljno cenjenih glumica svoje generacije. A onda – kolaps, nesvestica, bolnica i poziv dosta mlađem “dragom prijatelju”, glumcu Peteru Turneru (Jamie Bell) koji u datom trenutku ima ulogu u kabaretskoj predstavi. Ona će lagati da je samo muče gasovi, a on će je odvesti kod sebe i svojih (majka, otac i stariji brat jer, hej, Liverpool 1981. godine) doma kako bi se oporavila. U pitanju je, međutim, konačni stadium raka…

Uporedo sa Glorijinom bolešću, Peterovim nošenjem s tim i njegovim okapanjima sa familijom, najmanje majkom (Walters), nešto više ocem (Cranham), a najviše bratom (Graham), u seriji fino utkanih “flashbacka” pratimo hroniku njihove neobične veze koja je započela dve godine ranije. Peter je tada kao glumac u pokušaju trošio svoje londonske dane preko dana radeći u prodavnici nameštaja, a u sobi do njegove u ne baš luksuznom pansionu živela je Gloria, radeći na nekoj već predstavi u nekom već teatru. Bila su to druga vremena, pa je sasvim logično da je ni gazdarica ni Peter nisu odmah prepoznali, a da je, nešto kasnije, šanker u baru u koji zalaze glumci stao samo na pitanju “je li to ona ženska iz crno-belih filmova?” Kako god, ona je od početka znala šta je htela, a on nije odoleo njenoj magnetičnoj privlačnosti i samouverenosti.

Razgovara se o ‘Saturday Night Fever’ dovoljno da to preraste u meta-filmsku scenu u kojoj Jamie Bell kao odrasli Billy Elliot može da pokaže svoju veštinu plesa, gleda se ‘Alien’, vozi se metroom, on sam odlazi da bi je video na platnu. Razlika u godinama je očita, ona se bliži 60-oj, on nema još ni 30, ali se o njenoj starosti ne govori, čak ni u kontekstu njene želje da igra Juliju u Kraljevskom Shakespeareovom Teatru koja nije realna. Čak iako više nije u zenitu popularnosti, Gloria je održala nešto od te taštine. Peter kasnije odlazi kod nje u Los Angeles gde ona živi u prikolici na plaži, pa u New York u njen stan gde im se veza (konačno?) raspada zbog svađe i nerazumevanja.

Naravno da se filmu može zameriti sentimentalnost, možda čak i eksploatacija smrti slavne osobe, te potpuno krivi ugao pripovedanja usled slepog držanja literarnog predloška koji je preživeli deo para, onaj manje slavan, skoro anoniman, napisao o vezi sa slavnom pokojnicom, pa da, osim raštrkanih informacija, o životu Glorije Grahame ne saznajemo ništa, iako je njen život bio jednako buran i neobičan kao i umiranje. Moje mišljenje je da tih informacija ima sasvim dovoljno, recimo o njenim prošlim brakovima koji su uključivali i slavnog reditelja Nicholasa Raya, ali i njegovog sina Tonyja sa kojim je Gloria otpočela vezu kad je ovaj bio žestoko maloletan iz čega se da iščitati njena sklonost ka mlađim muškarcima generalno. Međutim, sve što saznajemo je apsolutno “in character”, u ovom slučaju iz usta njene sestre Joy (Barber) i majke Jeanne (uvek sjajna Vanessa Redgrave), bez potrebe za naratorem ili nekim sličnim dramaturškim pomagalom.

Uostalom, ovo ipak nije klasičan “biopic”, iako je scenarista Matt Greenhalgh majstor upravo tog žanra, već lament nad starošću i prolaznošću, posebno iz perspektive nekog kome je posao da nikada ne ostari. Ta opskurnost u koju je pala Gloria Grahame, što zbog protoka vremena i novih trendova u svetu filma u kojima nije bilo mesta za ćudljivu zvezdu, što bežeći od skandala koji su je pratili, omogućava Annette Benning da odigra njen lik od nule, bez trunke imitacije i obaveznih manirizama i tako ostvari jednu od najboljih uloga godine (nepravedno zaobiđenu u sezoni nagrada) i jednu od svojih najboljih uloga u karijeri, a imala ih je onoliko. Jamie Bell je prati koliko može i uglavnom drži korak za njom, ali Annette Benning je naprosto sjajna.

Sjajna je i rekreacija vremenskog perioda i raspoloženja, od scena iz Peterovog doma gde se većina komunikacije odvija u kuhinji u maniri britanskih “kitchen sink” drama, preko “technicolor” zalazaka sunca u Kaliforniji do jesenjeg New Yorka. Ništa manje sjajna nije ni montaža tako da se tmurna sadašnjost pretapa u nežna sećanja i nazad, kao i da se na neke scene vraćamo iz različitih uglova posmatranja.

Zapravo, ništa u dosadašnjoj karijeri reditelja Paula McGuigana nije ukazivalo na to da on u sebi ima jedan ovakav film. On se oprobao u adaptaciji Irvinea Welsha (‘The Acid House’), i sa trilerima različitog štiha (‘Gangste No. 1’, ‘The Reckoning’, ‘Lucky Number Slevin’), te sa remakeom francuske misterije ‘L’appartement’ (‘Wicker Park’) uglavnom sa promenjivim uspehom, da bi ušao u vode žanrovskog trasha sa ‘Push’ i ‘Victor Frankenstein’, sve vreme uporedo radeći na televizijskim serijama među kojima istupa ‘Sherlock’. ‘Film Stars Don’t Die in Liverpool’ je drama u najboljem smislu te reči, tragedija koja udara žestoko, ali u sebi ima i dovoljno lepote da ne bude odbojna za gledanje. (9/10)

Filmski kritičar Marko Stojiljković porijeklom je iz Beograda, a živi i radi u Sloveniji. Pratite ga i na blogu Film na dan i Twitteru.


Slične vijesti

17.12.2023. (21:00)

Pogledajte što ste propustili

Indiewire: 50 najboljih filmova u 2023. po izboru 158 kritičara

158 filmskih kritičara sa svih strana svijeta za Indiewire odabralo najbolja filmska ostvarenja u ovoj godini, od skupih blockbustera, koji su zaslijepili gledatelje, do skrivenih dragulja koji su očarali publiku filmskih festivala. Svaki kritik je morao popuniti top 10 listu, gdje je 10 bodova dodijeljeno za prvo mjesto, devet bodova za drugo mjesto, i tako dalje. Zbrojem bodova definirano je mjesto na listi Top 50. Prvi je Scorseseov Killers of the Flower Moon… Indiewire
A ovdje su 2023. filmovi rangirani u Top 10 po “oscarovskim” kategorijama

29.05.2023. (15:00)

Koja riba!

Polimac preporučuje: Nova Disneyeva verzija Male sirene je vizualno impresivna, ali predugačka

Kompanija Disney svoj uspjeh zahvaljuje crtićima, a sad iz njih prave igrane filmove, što skuplje, to bolje, jer publika voli raskošne spektakle. Nakon “Alice u zemlji čuda”, “101 dalmatinera”, “Cruelle”, “Kralja lavova” i “Pepeljuge”, na red je stigla igrana obrada njihova crtića “Mala sirena” iz 1989., koji je označio preporod Disneyjeva animiranog odjela. Nenad Polimac u 6 minuta priča u videu o filmu što mu je dobro, a što nije, ali tvrdi biti će najgledaniji film u sljedećim danima. Jutanji

21.07.2022. (16:00)

Čudo u Areni

Njegić iz Pule: Odgledali smo film ‘Stric‘ i ostali potpuno šokirani. Ovo je jedan od najintrigantnijih i najnepredvidljivijih novijih hrvatskih filmova

Dosad najbolji hrvatski film prikazan na 69. Pulskom festivalu je “Stric”, dugometražni igrani prvijenac mladih redatelja Andrije Mardešića i Davida Kapca s Mikijem Manojlovićem, Ivanom Roščić, Goranom Bogdanom i Rokom Sikavicom u glavnim ulogama. Ovakav film, mješavinu psihološkog trilera s elementima crne komedije, farse, drame pa i horora, hrvatska kinematografija još nije vidjela i netko bi ga lako mogao zamijeniti za grčki, austrijski, čak i američki spoj žanrovca i “art-house” festivalca. Ne čudi da je “Stric” ili “The Uncle” imao premijeru na Karlovym Varyma kao nešto što je možda mogao snimiti rani Yorgos Lanthimos (“Očnjak”) ili Michael Haneke (“Šašave igre”). Film posjeduje začudnost grčkog “čudnog vala”, ali i uzvišenost novovalnih “elevated” horora s potpisom Jordana Peelea (“Bježi!”, “Mi”) ili dua Veronika Franz-Severin Fiala (“Laku noć, mamice”), iako horor ovdje prijeti ući u kadar kao daleka grmljavina koja možda i ne dođe blizu… piše Marko Njegić za Slobodnu

23.05.2021. (21:30)

Kao naručen

Njegić: ‘Oslo‘ – nije za Oscar, ali zaslužuje Nobel za mir, film o mirovnom sporazumu između Izraela i Palestine iz 1993.

Kolumnist nam preporučuje ekranizaciju istinite priče redatelja Bartletta Sheera istaknuvši: Film ima nevjerojatno pogođen tajming i ne može biti aktualniji u svjetlu novih događaja, a zanimljivo je da je sredinom listopada 2020. jednim dijelom sniman i u Hrvatskoj, točnije Dubrovniku koji je “glumio” Jeruzalem i ugostio ekipu, uključujući glumca Andrewa Scotta(“Sherlock”, “Fleabag”). Prestižna politička drama nastala je u koprodukciji DreamWorksa i iza nje stoji zvučna i nagrađivana ekipa. Piše Marko Njegić za Slobodnu Dalmaciju

03.05.2021. (20:00)

Poziv na gledanje

Njegić: ‘Hobotnica i ja‘ – nakon emotivnog, Oscarom nagrađenog filma na ‘hobe‘ ćete gledati drugim očima, možda ih i prestati jesti

Oskarovsko pozlaćivanje Netflixova dokumentarca “Hobotnica i ja” bilo je blago iznenađenje, neovisno o prethodnom trijumfu na dodjeli nagrada Britanske akademije. Na Oscarima su trijumfirali filmovi koji slave život i na univerzalnoj razini projiciraju tračak kolektivnog optimizma kroz osobne priče (“Zemlja nomada”, “Još jedna runda”). “My Octopus Teacher” je takav film, osobna priča plivača/ronioca Craiga Fostera koji se sprijateljio s hobotnicom u morskoj šumi na jugu Afrike i kroz to prijateljstvo prevladao depresiju i naučio nešto više o sebi i svijetu oko sebe, gledajući ga drukčijim očima, “postao senzibilniji za druge”. Marko Njegić, filmski kritičar Slobodne mu je dao 4 zvjezdice.

20.03.2021. (20:30)

Korejci rasturaju kinematografiju

Zrinka Pavlić: ‘Minari’ – jedan od favorita za Oscara duboki je korejski korijen u tlu američkog filma

‘Minari’ je sporogorući i suptilan film koji mnogo više od tipičnih američkih filmova odrastanja poštuje maksimu o tome da u filmu više toga treba pokazati, a ne kazati. Svojom organskom povezanošću s prirodom, koja se očituje i u naslovu filma, on daje brojne prilike za vizualno efektne i dojmljive prizore, ali jednako je slikovit i u prikazu kulturnog okruženja u kojem žive likovi. ‘Minari’ nije bombastičan, ali je velik film, film koji zadire u duboke slojeve ljudske povezanosti tamo gdje se čini da ona jedva jedvice uspijeva. Lee Isaac Chung pritom je uspio i proizvesti postupan rast emocija koje na početku tek trepere da bi se na kraju pretvorile u nezaustavljivi cunami, a da pritom nema nimalo patetike. Njegova će vas mudrost i osjećajnost preplaviti, ali ne i utopiti. Preporučuje Zrinka Pavlić za Tportal

21.02.2021. (20:00)

Nisam gledao, ali sigurno ne valja. I obrnuto (sigurno je dobar)

Polimac o Dari iz Jasenovca: Ne može se priča graditi na zločestim ustašama i nemoćnim Srbima

Tko zna hoćemo li ikad doznati razlog zbog kojeg je ratni spektakl “Dara iz Jasenovca” puno prije najavljene kino premijere (22. travnja, na obljetnicu proboja preživjelih logoraša, mahom muškaraca) premijerno prikazan u subotu uvečer na RTS-u? Dosad smo samo jednom imali takav primjer u povijesti zemalja bivše Jugoslavije, bilo je krajem 1999. kad je skupi “Četverored” Jakova Sedlara umjesto u kinima završio na državnoj televiziji… Podrška američke kritike je izostala, bilo je i pozitivnih recenzija, no dva najutjecajnija glasila, Variety i Los Angeles Times, ocijenila su film izrazito negativno, naglasivši da je u pitanju antihrvatska, antikatolička i prosrpska propaganda… Nadzornici povremeno nekoga smaknu, no krajnje proizvoljno, tako da to dramski ne proizvodi osobit emocionalni učinak, a nakon što upoznate sve likove i prostore u logoru, počinje se provlačiti monotonija… Je li to antihrvatski film? Prije bi ga se moglo proglasiti antiustaškim, što je krajnje legitimno, ali zanima jedino publiku s ovih prostora… – piše Nenad Polimac za Jutarnji.

31.12.2020. (18:30)

Sad je drama, do 2024. bit će horor

Polimac: U kinima prvi holivudski film o pandemiji

Prvom holivudskom filmu o pandemiji štošta se može oprostiti – piše Nenad Polimac o filmu ‘Iza zatvorenih vrata’ (‘Songbird’). Radnja se odigrava 2024. kad je covid-19 mutirao u puno opasniji covid-23 pa su donesene izvanredne mjere. Svatko kod koga se otkriju znakovi zaraze premješta se u karantenu, htio to ili ne, a s njim odlaze i njegovi bližnji jer se smatraju opasnima za sve živo.