Pa da ti stavim karte na stol, ja bi naj, ja bi najrađe hodao gol
Golotinja je nekad bila samo jedan dio mnogo šire ideje: da se tijelo može osloboditi restriktivnih društvenih konvencija
O nudizmu se u Hrvatskoj, ako se uopće piše, uglavnom piše u prostoru između sprdnje o “golaćima” i moralne panike o pedofilima. U takvoj situaciji iskustvo dobiva veću težinu nego što bi je imalo da postoji razvijeniji i raznovrsniji javni razgovor o toj temi. Ponukana vlastitim sjećanjima na odrastanje po FKK kampovima na Jadranu, teatrologinja i spisateljica Una Bauer u zanimljivom tekstu za Kulturpunkt otvara pitanja tijela, srama, slobode i granica.
Dok su nekadašnji naturistički pokreti na nudizam gledali kao na filozofiju povratka prirodi, jednakosti i odvojenosti od seksualnosti – pri čemu je Hrvatska (odnosno Jugoslavija) bila jedna od vodećih europskih destinacija – danas ga algoritmi i društvene mreže najčešće svode na pornografiju i voajerizam. Autorica je svojevremeno naišla na oglas za posao za nudističku čistačicu, što joj nije bilo posebno čudno dok nije otišla na razgovor. Nudizam nikada nije značio biti gol pod svaku cijenu, nego biti gol kad si na plaži, u moru ili borovoj šumici, ili kad izađeš iz kupaone. Nitko nije sjedio gol u dnevnom boravku u siječnju dok je jeo juhu… U mojoj glavi golotinja nije bila seksualna kategorija. Međutim, upravo se ta pretpostavka neprestano morala braniti od načina na koji se o naturizmu govori.
