In memoriam Renato Baretić: 'Zjapit će naš medijski portun praznim nakon njegova konačna odlaska'

Počivao u miru

In memoriam Renato Baretić: ‘Zjapit će naš medijski portun praznim nakon njegova konačna odlaska’

‘Iznenadna plima smrti ljudi koje sam poznavao prazni i moj imaginarni portun. Nekad si imao vremena za odbolovati smrt nekoga s kime si bio blizak, dozvati neku uspomenu ili asocijaciju, popričati sa živima o pokojniku, čak se i nasmiješiti kad se sjetiš nečeg zabavnog… Danas više ni ne stigneš čestito ispsovati život i onda mu se ispričati, a već te zaskoči vijest da je još jedan stan u tvom portunu ostao zjapiti prazan’, napisao je u jeku korone 2021. Renato Baretić u jednom od 228 komentara objavljenih na tportalu, za koji je pisao od 2014. “Iako smo znali da je teško bolestan, zbog čega i nije pisao više od godinu dana, vijest o smrti sve nas je zaskočila”, pišu na tportalu.

in memoriam Renato Baretić

Ostao je uvijek isti

In memoriam: Mišo Kovač (1941. – 2026.) – otišao je čovjek koji je bio uvijek svoj

Priča o Mišinom uspjehu je puno kompliciranija nego što izgleda. Iz današnje perspektive, izgleda kao da je Mišo oduvijek bio uspješan, da je osvajao nagrade “samo tako”, da su ploče imale dobre tiraže, da je punio dvorane, no vrijeme njegovog kaljenja nije bilo kratko: gotovo cijele šezdesete je proveo u snimanju i proučavanju svojih uzora i prvi veći uspjesi su došli tek 1969., kad je imao 28 godina (što u to doba nije bilo malo), s pjesmom “Više se nećeš vratiti”.

Mišo je bio čovjek iz malog grada koji je sanjao svoje snove, htio ih ostvariti na svoj način i pod svojim uvjetima, svjestan da mu nitko ništa neće pokloniti, niti će se svima dopasti, i na kraju, Mišo je bio svjestan da pripada malobrojnom klubu onih uspješnih ljudi koji nikom ne duguju ništa. Onima koji bi uspjeh propitkivali – hladno bi predočio brojeve prodanih primjeraka nosača zvuka – jer je to mogao. To je prvi dio priče o Miši Kovaču.

Drugi dio je da nikad nije bježao od rada i da je htio raditi s najboljima… Zoran Tučkar za Ravno do dna… Danas je Dan nacionalne sućuti, što nije isto što i dan žalosti. Do sad je bio proglašen dva puta, zbog smrti Olivera Dragojevića i Ćire Blaževića. Index

in memoriam Mate Mišo Kovač

Rođen za suze

Stajčić: Auru posljednjeg koncerta gotovo je imao svaki njegov koncert u 42 godine djelovanja

Bio je jedinstven u svakom pogledu. Kao pjevač prijemčiv i polugluhom uhu, ali u srži bluzerski majstor fraziranja što će se tek s naknadnom pameću otkrivati. Karakterno, prilično zajeban tip, jer se iskalio u jednako zajebanim okolnostima. Doslovce rođen u blatu provincije, kako je i pjevao. S gubitničkim kartama u rukama znao je da mora potegnuti daleko više od svakog gradskog dječaka. Bio je skrojen na suprotnostima, jer provincije su općenito okrutne prema darovitima. Stvaralačka energija i radna etika bili su mu u startu suprotstavljeni mangupskim obrascima. Morao se probijati i kroz njih, jer priprost narod voli pajace i tu svojevrsnu dvojnost identiteta zadržao je do kraja. Zoran Stajčić za Ravno do dna

Goran Bare in memoriam Zoran Stajčić

Samo stoj na svjetlu i doći će kraj tami...

In memoriam – Goran Bare: Sunce više ne izlazi…

20. rujna trebao je zatvoriti festival Modro i zeleno u Makarskoj, posvećen Milanu Mladenoviću, no pozlilo mu je i koncert je prekinut već tijekom prve pjesme. Bend je potom najavio dvomjesečnu stanku kako bi se Bare odmorio i oporavio. Ta stanka nikad nije završila. Posljednji put kad ga je publika vidjela u punoj snazi bilo je petnaestak dana ranije, 5. rujna, na Šalati, gdje je odsvirao svoj jedini zagrebački koncert ove godine i prvi nastup pod vedrim nebom u gradu nakon više od sedam godina. Da je to bio kraj, nitko te večeri nije mogao pomisliti. Bare nije bio velik zato što je prodavao arene, iako jest rasprodao. Bio je velik zato što je na hrvatskoj sceni bio najbliže onome što bismo drugdje zvali autentičnim glasom jedne generacije, pjevač koji nije razdvajao čovjeka na pozornici od čovjeka u životu… Muzika

Samo mjesec dana prije smrti Goran Bare u razgovoru za IN magazin otvoreno je govorio o svojem burnom životu, sreći, ljubavi i planovima
Baretov intervju za RTL 2016. godine: “Saborska prepucavanja gledao bih 24 sata”
Posljednja pjesma Gorana Bareta “Moja jedina“, objavljena u prosincu 2025., donijela je emotivnu poruku o ljubavi i bliskosti (Dnevnik)
Život obilježen tragedijama: Probudio se pored mrtve supruge, izgubio svaki kontakt sa sinom… (Nacional)

Goran Bare in memoriam

Odlazak profesorice

In memoriam Andrea Zlatar Violić: Kultura rizika i princip nade

Na Filozofski fakultet i u javni prostor ušla je kao iznimna komparatistica i autorica niza utjecajnih znanstvenih radova i knjiga koje su bitno obilježile domaću humanistiku, a riskirala je i onda kad je u ministarskom mandatu pod svoje uzela grupu mladih medijskih istraživača koji su nakon sezone ili dvije rada na kraju proizveli jedinstveni dokument medijske reformeIza Andree Zlatar ne ostaju tek police knjiga, pokrenuti listovi i nedovršeni nacrti pravednije kulturne politike, već prije svega sjećanja na rijetku intelektualnu širinu i pozitivnu drskost. Znala je da se kultura ne brani kalkuliranjem, nego povjerenjem u ljude, otvorenošću prema novom i spremnošću da se u svakom času stane uz one koji tek dolaze… Rade Dragojević za Novosti

Andrea Zlatar Violić in memoriam Rade Dragojević

Šnajderova nit

In memoriam Slobodan Šnajder: U punoj stvaralačkoj snazi otišao je strastveni debater, pisac s izvanrednom rečenicom

Kad kažemo da Šnajder nije bio politički oportunist, onda mislimo na to da se nije dao privesti političkim pobjednicima. Ne, uporno se gibao političkom marginom. Otpočeo je sa Stipom Šuvarom, kojeg sreće 1994. godine na svojim njemačkim lutanjima, dakle u vrijeme kad izbiva iz domovine, jer mu je 1991. preko oca Đure Šnajdera bilo poručeno da pripazi, da se pričuva i da jedno vrijeme ode na “kratki izlet” u zemlje njemačkog govornog područja.

Ipak je on bio pisac “Hrvatskog Fausta”, drame od nacionalista prokazane kao antihrvatske, a ta ga je ocjena pratila cijelo vrijeme. I kad je prije desetak godina doživio opće priznanje s romanom “Doba mjedi”, bilo je onih, među njima i visoki državni dužnosnik iz Osijeka, koji su mu zamjerali, a što drugo, doli manjak hrvatstva, jer da u romanu stereotipizira Hrvate, a i ništa nije rekao o Bleiburgu.

Šnajderu se zapravo cijelo ovo vrijeme događalo ono što je sam opisao u “Faustu” davne 1981. Tamo se, naime, u jednom trenutku konstatira da onaj koji postane komunist, samim tim automatski prestaje biti Hrvat. Da za Šnajdera u novoj Hrvatskoj nikako nije moglo biti mjesta, barem ne dok je Tuđman na vlasti. Rade Dragojević za Novosti

in memoriam Rade Dragojević Slobodan Šnajder

Pisac s margine koji je zapravo bio na vrhu

In memoriam: Slobodan Šnajder (1948. – 2026.): Odlazak velikog i nepokornog pisca

Godinama uronjen u arhive i potisnute slojeve povijesti, gradio je zahtjevna literarna djela koja su se suprotstavljala površnosti i zaboravu, provodio kritičko preispitivanje nacionalnih mitova, te se neumorno bavio traumatičnim događajima europske i hrvatske povijesti. Ta dosljednost često ga je potiskivala na rub službenoga kulturnog života, ali mu je istodobno osigurala mjesto među rijetkim hrvatskim piscima i intelektualcima čije je djelo istinski nadišlo granice vlastitog jezika i sredine. Njegovo najvažnije i najkontroverznije djelo ostaje drama Hrvatski Faust, praizvedena na Splitskom ljetu 1982. godine. Ta drama, koja kroz ulogu glumca koji tumači Fausta pod ustaškom okupacijom preispituje kako glumac postaje intelektualac, doživjela je golem uspjeh u inozemstvu.

Njegov prozni prvijenac Morendo objavljen je 2011. godine , no tek je s romanom Doba mjedi (2015.) ostvario veličanstveni, trijumfalni povratak u hrvatsku i europsku književnost. Posljednji roman objavljen za života bio je Anđeo nestajanja (2023), a prije smrti je uspio dovršiti svoje posljednje djelo “Mara Leib”. tportal

in memoriam Slobodan Šnajder

Prolazi sve...

In memoriam Stjepan Jimmy Stanić: Napustio nas je glazbenik kojeg je Dizzy Gillespie želio u svom bendu

Bio je poput mjerne jedinice za Zagrepčanina. Dotjerane gospodske vanjštine, a iznutra nestašni fakin. Možda i tu definiciju fakina treba ponovno definirati, jer kao da i njih više nema – tih razgovorljivih derana koji kao da znaju svaku foru, svaki trik, svaki ulet s kojim će navesti vodu na svoj mlin i ne ispasti gubitnik u škvadri, jer Zagreb je jednostavno takav – uvijek je tu škvadra i uvijek je brutalno raspoložena. O početku njegove karijere olako se govorilo i uvijek se spominje da je nastala slučajno 1954. godine u vrijeme dok je bio član Vokalnog ansambla Nikice Kalogjere. Počeo je u Bihaću kao pjevač narodnih pjesama. Prepričava se anegdota kad je 1956. došao na koncert Dizzyja Gillespieja kao gledatelj, da bi završio na pozornici, svirajući.

“Problem je bil’ kaj se njima njihov basist negdje izgubio. (‘Najbolji!’ – čulo se kako iza pozornice dobacuje Mladen Baraković koji je u tom trenutku čuo naš razgovor). Pa rekoh: ‘Pa dobro, onda idem ja.’ A bili su tu Prohaska i još par naših basista, ali se oni nisu usudili, a ja sam fakin iz Vlaške ulice i ja sam se usudil“ Ravno do dna
Malo tko zna da je Jimmy Stanić stric pjevaču grupe ‘Neki to vole vruće’ (tportal)
Još jedan in memoriam, na Muzici: odlazak posljednjeg zagrebačkog šarmera

in memoriam Jimmy Stanić

Odlazak kraljice countryja

Oštar um i veliko srce iza “seljačkog glamura”: Oproštaj od neponovljive Dolly Parton

Dolly Parton ostavila je neizbrisiv trag kao jedna od najvećih country autorica, glumica i filantropkinja. Odrasla u siromaštvu, slavu je stekla bezvremenskim hitovima poput “Jolene” i “I Will Always Love You“. Uz iznimnu glazbenu i filmsku karijeru te poslovne pothvate poput Dollywooda, istaknula se dobrotvornim radom – doniranjem milijuna knjiga djeci, financiranjem zdravstva i razvojem cjepiva Moderna. Unatoč vizualnom stilu koji je sama nazivala “seljačkim glamurom”, bila je rijetka figura koja je ujedinjavala naciju, voljena zbog sirovih emocija u svojim pjesmama, oštrog uma i neizmjerne empatije. Ravno do dna

Dolly Parton in memoriam

'Da se u ovoj zemlji našlo par ljudi više kojima se nije problem zamjeriti nekom, sad ne bismo imali eko-bombe po Hrvatskoj'

Preselila se na područje bez signala, ali se potrudila da znamo prepoznati signale ljudskosti i neljudskosti

Rudan je znala biti kritična prema svima, ali one prezrene i slabije je držala blizu sebi kao amajliju. Znala je i njih opaliti svakakvim vokabularom, ali kroz svoje javno djelovanje na konstantnom nišanu su joj bili moćnici u bilo kojem smislu. Nakon vijesti o njenoj smrti, javili su se razni koji će pristojno apostrofirati njenu izravnost, autentičnost i pravdoljubivost, ali i oni drugi koji će govoriti razne užase ispod svake civilizacijske razine. Neki mediji će sa zadovoljstvom prenijeti verbalne ispade ovre druge skupine “ljudi” u sladostrašću prema klikovima i čitanosti. I to je svojevrsni Vedranin poklon za rastanak: osvijestila nam je koje osobe i koje medije treba izbjegavati. Oni koji pljuju na nekog u vrijeme žalovanja i oni koji prenose tuđu pljuvačinu u vrijeme žalovanja – sigurno ne pate od viška suosjećanja, nego samo od viška koristoljublja. Zoran Tučkar za Ravno do dna

in memoriam Vedrana Rudan

Nije samo zadužio Jurski park

In memoriam: Sam Neill (1947. – 2026.) – Veći od dinosaura

Rijetki će Neilla (rođenog s imenom Nigel koje je promijenio u Sam kako bi se bolje uklopio u tvrđe okružje zemlje u koju je preselio) pamtiti kao glumca u hororima, ali upravo u tom žanru ostvario je prve međunarodne uloge, kao i neke od najupečatljivijih u svom filmskom radu. Prva od njih bila je u “The Final Conflict”, trećem i prilično bedastom nastavku iz franšize “Omen”. Hororu će se sa zapaženim rezultatima vratiti barem još dvaput u devedesetima, ali tek nakon što postigne financijski uspjeh prvo s “Jurassic Parkom”, a onda iste godine prikupi i kritičke hvalospjeve za svoje pojavljivanje u “The Piano”. Vjerojatno jednako plodnu ostavštinu Neill je ostvario i na televiziji. In memoriam na Ravno do dna, Conversation…

in memoriam Sam Neill umrli

Počivao u miru