Kako su se žene bojkotom seksa pobunile protiv nepravde

Ako je muškarac glava obitelji, onda je žena vrat, može okretati glavu kako želi – kazala je jedna mudra žena u filmu. Bila je u pravu, povijest je puna junaka, careva, ratnika, bogova, pa i običnih muškaraca koji su gubili moć zbog “slabijeg” spola. Dalila, Šeherezada, Saloma, Judita, Helena, Kleopatra, Mata Hari, gospođa Pompadur… samo su neke od opjevanih lukavih žena koje su iskoristile svoje čari kako bi dobile ono što su željele.

Tu je naravno i Aristofanova Lizistrata, mudra glava koja je odlučila boriti se protiv muškaraca jedinim oružjem koje će oni uvažiti, a koje žene imaju na raspolaganju – nagovorila je žene iz Atene i Sparte da uskrate seks svojim muževima sve dok ne okončaju Peloponeski rat.

Primjera seks bojkota ima i van fikcije, zabilježeno je kako su žene iz plemena Irokez uskraćivale muževima nježnosti kako bi izborile pravo veta, žene u Keniji čak su vrbovale i prostitutke kako bi izborile svoj cilj, a slične metode u novije doba koristile su žene u Turskoj, Kolumbiji (simpatično nazvan štrajk prekriženih nogu), Nigeriji…

Nije čudno stoga što je ovu temu za svoj film Izvor odabrao Radu Mihăileanu, francuski redatelj rumunjskog podrijetla.

Radnja se događa u malom prašnjavom selu koje se nalazi usred ničega u sjevernom dijelu Afrike. Suša je presudila jedinom bunaru u selu, ali postoji izvor vode do kojeg se dolazi strmim i opasnim planinskim putem. Kako je tradicija da muškarci ratnici čuvaju selo (iako ne prijeti nikakva opasnost pa muškarci ne rade ništa), a žene brinu o kući, djeci i ostalim stvarima, tako i ta zadaća pada na njihova leđa. Žene nisu pošteđene hodanja i nošenja dvije teške kante vode čak ni u trudnoći, pa se često događa da tako prilikom nezgodnog pada na putu do izvora izgube dijete.

Nitko u selu ne propituje nepravedni običaj, jedina koja se buni je Leila koja je u selo došla udajom za lokalnog učitelja. Uz njega je naučila čitati i pisati, dobila znanje koje joj daje hrabrost da zatraži pravdu, a uz njegovu podršku počinje poticati i ostale žene na “ljubavni bojkot”.

Uvrijeđeni muškarci pokušavaju pripitomiti svoje supruge, što vikom i prijetnjama, što batinama, no žene su ustrajne. Najsmješniji je trenutak kada u selo dođu turisti, a žene pred njima izvedu tradicionalni ples i pjevaju o svojim lijenim muževima koji radije sjede besposleni dok žene sve rade. Turisti naravno ne razumiju njihov jezik i veselo plješću, ali okupljeni starješine kipe od bijesa.

Leilin muž biva izbačen s posla, a ne pomaže ni činjenica da je ne vole njegovi roditelji koji ga stalno potiču da uzme drugu ženu jer ga sramoti. Kada izgubi podršku supruga, Leila će morati birati između spašavanja braka i borbe za viši cilj.

Ne želim otkriti kraj filma, no dovoljno je reći da je redatelj ‘crowd pleaser’, kroz cijeli film pomno pazi na to da se dopadne publici koristeći razne trikove, baš kao što to čine i žene u njegovom filmu, kroz pjesmu, ples i humor. Zato im to ne možemo zamjeriti, kažu da je sve dozvoljeno u ljubavi i ratu, i u filmu.

Nije ovo samo film o seksizmu, patrijarhatu i borbi za ženska prava, ova priča nadilazi rat spolova i zadire u problematiku nepravde i nejednakih prava. Jer ovi lijeni seoski trutovi, ovi kratkovidni carevi svojih prljavih kućnih pragova, koji se pozivaju na Kuran iako ga nisu ni pročitali, nisu ništa drugo nego jedna privilegirana skupina koja ne prihvaća promjene jer bi time izgubili svoj status i povlastice na koje su navikli. No najveća greška je što takvi podcjenjuju navodno slabijeg protivnika.