“Ko je sviral’?”, “Piko”, “Okej” – samo izgovaranje njegovog imena u nekoj običnoj verbalnoj komunikaciji značilo bi da se bolje nije ni moglo

In memoriam

Uvijek uglađen, ali s jakim street creedom i nedvojbenim ugledom kod svih sa scene. Dobro odjeven, ali nikad kicoš. Prije netko po kome ste dobivali poruku da se tako odijevaju muzičari u New Yorku. Čovjek aure znalca za kojeg mislite da nikad nije u poziciji da on nekom nešto treba objašnjavati, već da se svi trude njega oraspoložiti. Roker, a gospodin. Teže je pobrojati ovdašnja poznata rock imena s kojima nije radio, nego ona s kojima jest. No ono što držim njegovom izuzetnošću jest njegov „think big“ moment, tj. da učini neki bend velikim i značajnim, a da mu ne promijeni „lični opis“. On je znao gdje je ta granica preko koje se nekog komercijalizira do bezličnosti, tj. koliko oplemeniti nečiji rock zvuk kako bi taj bend bio u stanju zagrabiti i u izvan žanrovskom bazenu. Zoran Stajčić o preminulom Ivanu Stančiću – Piki, za Ravno do dna.