Naš plan za prilagodbu klimatskim promjenama

Nakon podužeg niza godina borbe s vjetrenjačama, danas gotovo svatko prihvaća klimatske promjene kao činjenicu, a ne više kao zastrašivanje tzv. znanstvenika gladnih javnog novca koji su svih ovih desetljeća plašili naivnu javnost kako bi od nje izmuzli besplatne novce za lagodan život, jahte i preplanule asistentice.

Ostao nam je, međutim, jedan posve psihološki problem: ljudi ne shvaćaju ozbiljno prijetnje koje im ne prijete u neposrednoj budućnosti. To je čijenica, to je način na koji ljudski mozak funkcionira: prijetnje za koje znamo da bi se mogle dogoditi u nekoj relativno dalekoj budućnosti rijetko nam zvuče dovoljno ozbiljno da bismo ih krenuli rješavati odmah, u nadi da ćemo ih spriječiti ili barem ublažiti posljedice.

To je bio jedan od najvećih motivatora dosadašnje globalne neangažiranosti oko ovog problema: prilagodba je proces koji nužno mijenja neke ustaljene načine ponašanja, a neke od njih drastično (korištenje fosilnih goriva, primerice). Države čine ljudi, pa su one reflektirale posve ljudske slabosti koncentrirajući se na konferencije i dogovore (hrvatski: “lip service”), umjesto na konkretne akcije.

Dugo je to trajalo – cijela desetljeća. U međuvremenu smo ipak prišli par koraka bliže neumitnom događaju, pa se i način razmišljanja promjenio. Nemojmo misliti kako je ova nova odlučnost u zaustavljanju klimatskih promjena posljedica našeg zrelijeg razmišljanja! Upravo naprotiv, jedini razlog zašto se čovječanstvo konačno odlučilo pomaknuti s mjesta je činjenica da su nas počele sustizati posljedice naših loših odluka iz prošlosti, i klimatske promjene više nije moguće ignorirati: ignoriranje je postalo skuplje od rješavanja.

Toliko o ljudskoj rasi i njenim intelektualnim kapacitetima.

No, tu smo gdje smo – tako i mi, mala državica sa uništenom privredom i posljedično jedan od manjih generatora klimatskih promjena, u popisu tek nešto iznad sredine. Očito je kako je naš doprinos, kao i doprinos naših susjeda s popisa (Bolivija, Sri Lanka) minoran u odnosu na poznate najjače zagađivače (Kina i Sjedinjene države prije svega, kao bezobrazno najveći proizvođači CO2, treća iza njih je Indija sa tri, odnosno šest puta manjim stupnjem zagađivanja!).

Klimatske promjene, nažalost, nisu selektivne – one ne pogađaju veće zagađivače više nego manje; dapače, tužna je istina da od klimatskih promjena obično više stradaju siromašne zemlje – jer ne mogu sanirati štete i ne mogu se prilagoditi promjenama tako lako kao što to mogu velike i bogate države.

Fokusirajmo se na Hrvatsku i nedavno nevrijeme, tek jedno od nevremena, koje čak nije bilo niti onako filmski katastrofalno, sa masovnim žrtvama i devastacijom: stradala je samo osječka bolnica. Oh, da – i usjevi na njivama, na što smo se ionako već navikli jer kod nas valjda svake godine negdje stradaju usjevi i seljaci su potom nesretni, a mi ostali tužno slegnemo ramenima i kao da nas se to ne tiče, kao da je to neki crni usud koji tako dođe, pa u trgovinama dignu cijene uvoznog voća i povrća.

Osječka bolnica žrtva je globalnog zatopljenja. Dobro, vjerojatno i nedostatka sredstava, nebrige i korupcije, ali krov na bolnici odletio je i voda je ušla zbog nevremena koje se ne viđa često.

Podsjetio bih kako se klimatske promjene ne očituju kao lijepo, ravnomjerno povećanje temperature, već kao povećana učestalost klimatskih ekstrema: ono što je nekad bila oluja “jednom u sto godina”, danas je oluja “jednom u deset godina”, a već sutra moglo bi postati “očekivani meteorološki fenomen za ovo doba godine”.

Što smo naučili od 2009. godine, kad sam napisao tekst “Ledeni zagrljaj klimatskih promjena”, pa sve do danas?

Ništa.

Doživjeli smo u tih par godina nekoliko događaja koje pamtimo – par oluja koje su čupale stabla, nasukavale brodice i uništavale šume, jednu katastrofalnu poplavu, vrućine koje smo počeli smatrati normalnim stanjem i, najzad, devastaciju osječke bolnice. Sve redom ekstremni događaji, otprilike svakih godinu, dvije po jedan ili par njih.

Bilo bi neprimjereno smatrati kako se nabrojane nedaće ne bi dogodile da nema klimatskih promjena – nešto što se “događa jednom u sto godina” vrlo će se vjerojatno i dogoditi jednom u sto godina, sa ili bez klimatskih promjena. No, kad se ti stogodišnji događaji počnu događati puno češće, tu imamo argument za tvrdnju kako je povećana učestalost posljedica klimatskih promjena.

Isto tako, teško je ne zaključiti kako nešto ozbiljno nije u redu ako nam klimatolozi svake godine ponavljaju kako je: “… ovaj mjesec (kasnije i cijela godina) bio najtopliji otkako je redovitih mjerenja temperature”. Statistika tu dokazuje što na svojoj koži možda ne osjetimo: temperatura se uistinu podiže, vrlo polako ali nemilosrdno.

Te promjene nisu nimalo bezazlene: rezultiraju vrlo mjerljivom štetom koju zatim trebamo nadoknaditi. No, naši se političari ponašaju kao da taj problem jednostavno ne postoji.

Zbilja, recite kad ste zadnji put čuli kvalitetnu političku raspravu o prilagodbi klimatskim promjenama? Kad ste zadnji put vidjeli političara kako govori o potrebi Republike Hrvatske da se prilagodi klimatskim promjenama? Jeste li ikad vidjeli ikakav plan, barem natruhu nekog plana neke stranke ili nekog političara? Plan za prilagodbu klimatskim promjenama bilo koje stranke identičan je onom famoznom programu kojeg je HDZ najavljivao na zadnjim izborima, a od kojeg javnost nikad nije vidjela niti slova.

A stvari nisu bezazlene: imali smo problema s financiranjem sanacije velike poplave iz 2014. godine, gdje se pokazalo kako država nema plan sanacije a političari nemaju pojma što učiniti, kad se sve odvijalo pomalo stihijski i koruptivno, profitiranje na tuđoj nesreći da i ne spominjem. No, nekako smo spasili stvar.

Ove bi godine stvar mogla biti dodatno otežana: Osječka bolnica već je uputila apel građanstvu za donacije na sanaciji štete koja se procjenjuje na gotovo pet milijuna kuna (sa ukupnim štetama u Osijeku i okolici penje se na više od 250 milijuna kuna), a država je ove godine predvidjela sredstva za saniranje šteta u visini od 20 milijuna kn, kako navodi Dnevnik.hr.

Matematika je tu jednostavna: ako su iznesene brojke točne, država je za saniranje ukupnih šteta svih elementarnih nepogoda u RH predvidjela sredstva dovoljna za otprilike jednu desetinu štete koju je nedavna oluja nanijela samo osječkom području. Ostatak novca valjda bi trebao doći direktno iz džepa domoljubivih građana – otud i apel bolnice građanima, a ne državi.

To je dokaz državne administracije koja ne razmišlja o klimatskim promjenama, koja je nakon niza godina upozoravanja što klimatologa, što ljudi sa terena – i dalje uvjerena da je sve cool, da se ništa neće dogoditi i da je život lijep i pomalo monoton, baš kao u stihovima rahmetli Ekrema Jevrića: “kuća, uhljebana/ uhljebana, kuća…”

Istovemeno, svjedočimo posvemašnjem ignoriranju problema od strane političara, koji o činjenici da nas čekaju češće i razornije elementarne nepogode ne govore baš ništa, jer to je ipak neugodna tema: ne valja pričati o nečemu što je za nas nepovoljno, što je neizbježno i što je posve izvan kontrole, nezaustavljivo. Ne voli to narod čuti, a mogli bi u trenutku lucidnosti i pitati političare kako to misle riješiti, kad su već plaćeni da rješavaju takve probleme.

Umjesto toga, često možemo vidjeti kako naši političari rado obrađuju teme koje su posve površne i bez ikakvog utjecaja na budućnost nacije, ali ih je moguće obraditi na logički promašen, pak zapaljiv način koji će pouzdano aktivirati atavističke centre u primozgu nacije i efikasno spriječiti mozak u procesiranju za njega puno važnijih problema.

Što nam je činiti?

Očito je da od ovakvih vlasti i od ovakvih političara ne možemo očekivati ikakvu smislenu misao o klimatskim promjenama, niti ikakav smislen plan prilagodbe. Drugim riječima, prepušteni smo sami sebi.

S jedne strane, to je loše: neizbježno će se dogoditi trenutak kad će država biti toliko financijski nemoćna da neće moći isplaćivati odštete niti pomagati nesretnicima kojima će elementarna nepogoda nanijeti veliku materijalnu štetu. Dapače, za očekivati je da će se u budućnosti dogoditi retrogradna urbanizacija, odnosno dijelovi tla koji su nekad bili poplavna područja ili suhi i neplodni bit će napušteni od strane stanovnika jer će bez efikasne državne skrbi nad infrastrukturom priroda uzeti svoje: nije besmisleno očekivati da bi Gunja nakon još par onakvih poplava mogla biti dragovoljno napuštena od strane stanovništva, koje bi migriralo u područja koja nisu u opasnosti od poplave, vjerojatno kao neki novi, urbani proletarijat.

S druge strane, to je dobro: što prije shvatimo da država malo ne želi, a malo nije u stanju organizirati prilagođavanje klimatskim promjenama, tim prije ćemo se početi prilagođavati sami: kao pojedinci i kao lokalne zajednice. Gradit ćemo kuće na uzvisinama, sa čvrstim krovovima. Čuvat ćemo šume i brinuti o njima jer će nas one štititi od razornog vjetra. Na manjim površinama imat ćemo kulture zaštićene mrežama protiv tuče, a na većim površinama sadit ćemo kulture otpornije na nepogode. Planirat ćemo budućnost otpornu na ekstremne vremenske uvjete.

Radit ćemo zajedno, štititi jedni druge svjesni da nas država nije u stanju zaštititi i da prilagodba klimatskim promjenama počiva na istom principu kao i ekološka svijest: počinje ponajprije i najviše od pojedinca, a putem do visokih društvenih sfera sve se više razvodnjava.

Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Autor je i SF knjige ‘Umišljena inteligencija’, koju u obliku e-booka možete besplatno skinuti na svoj Android uređaj s Google Play.