Pofuk: Europu nije pogodila nikakva migrantska kriza, nego kriza morala, savjesti i čovječnosti - Monitor.hr
02.07.2018. (10:38)

Pročitati!

Pofuk: Europu nije pogodila nikakva migrantska kriza, nego kriza morala, savjesti i čovječnosti

Branimir Pofuk piše za Večernji list (oprez, mogao bi vam uznemiriti savjest): Proputovao sam nedavno u tjedan dana Mađarsku, Slovačku, Poljsku i Češku. Nisam vidio nijednog jedinog izbjeglicu na ulicama njihovih gradova. Oni u te zemlje više ne dolaze. To je ponajviše “zasluga” mađarskog premijera Orbana i njegove politike žice. Novi zakoni donose se za ubuduće, zbog vrlo brižno uzgojenog i njegovanog straha pred ljudima kojima se ponajprije oduzimaju ljudska svojstva kada ih se naziva migrantima, a osobito kada se na sve njih, tamo negdje s druge strane mora i granica, gleda kao na migrantski val koji prijeti, koji predstavlja opasnost i sigurnosnu prijetnju nama s ove strane sve bolje čuvanih granica. [expand trigpos=”below” title=”više” swaptitle=”manje”]Jelena Glušac, novinarka Al Jazeere, u svojoj odličnoj reportaži iz Budimpešte nije propustila podsjetiti kako su na sličan način za vrijeme Drugog svjetskog rata u Budimpešti Davidovom zvijezdom bile označene 1844 kuće u kojima su živjeli Židovi. Stvar je savjesti i čovječnosti svih ljudi koji se smatraju i nazivaju kršćanima da odluče je li mađarski premijer Orban doista zaštitnik kršćanske Europe, kako ga mnogi nazivaju i veličaju. Što je zajedničko kršćanstvu i takvoj vrsti politike? Odnosno, po kojoj se to logici takva politika i takav stav uopće mogu nazivati kršćanskima? Večernji list [/expand]


Slične vijesti

09.03. (20:00)

Urnebesno, senzacionalno, nećete vjerovati, mreža gori, uznemirujuće

Pofuk: Bolesti koje su poharale novinarstvo koje nitko ne liječi

Jedna je stvar kada su internetske ili papirante stranice prošarane oglasima. To još uvijek nema nužno veze s kvalitetom samog novinarskog posla i proizvoda uz koji se ti oglasi nude, a korisniku je dopušteno i moguće ignorirati ih. No, druga je stvar kada se sam proizvod, dakle vijest, priča, tekst, a pogotovo njihova oprema, koriste u prvom redu kao sredstvo u tom poslu. Tu je već korumpirano samo novinarstvo kao profesija, krše se etička i profesionalna načela, a novinare i urednike se pretvara, bilo svjesno ili nesvjesno, u najmanju ruku u obmanjivače. Ako ne i lašce. Sve zbog tih nesretnih klikova – piše Branimir Pofuk.

04.02. (12:30)

Branimirova ljestvica dobrote

Pofuk: Upamtite slova, note i ime orkestra SO DO, oni stvaraju bolje ljude, Hrvatsku i svijet

Još malo o ljepšoj Hrvatskoj piše Pofuk: Udruga SO DO ovih je dana u Lisinskom proslavila svoj peti rođendan. Koncert je počeo ‘Erom’ tako što su mladi glazbenici sa svih strana dvorane pristizali na pozornicu stapajući se u glazbu i radost koja raste i buja sve dok ne eksplodira u ljepoti i zanosu koji se čuje u zvuku i blista na njihovim licima. Njihova je filozofija izvrsnost, ali s naglaskom na putu kojim se izvrsnost postiže, bez pritiska ocjena, ambicije i konkurentnosti na glazbenom tržištu. A iznad svega, kroz glazbu stvarati bolje ljude. Slično ovome su lani izveli ‘Eru’ na zagrebačkom aerodromu (dolje).

28.01. (09:30)

Njemački predsjednik održao govor u Jeruzalemu, na njemačkom izustio samo “nie wieder”

Steinmeier je svoj govor počeo na hebrejskom: “Baruch atah Adonai Elohenu melekh ha’olam shehecheyanu vekiymanu vehigi’anu lazman hazeh” (“Koja milost, koji dar za mene da vam mogu danas govoriti ovdje, u Yad Vashemu”). Govorio je na engleskom. “Nijemci su ih deportirali. Nijemci su ognjem ispisali brojeve na njihovim rukama. Nijemci su ih pokušali onečovječiti, svesti ih na brojeve, izbrisati svako sjećanje na njih u istrebljivačkim logorima. Nisu uspjeli”. Jedine riječi izgovorene na njemačkom bile su “Nie wieder” (“Nikad više”) Branimir Pofuk.

21.01. (22:30)

Bili jedan Nijemac, jedan Argentinac, i jedna stolica

Pofuk: Živimo u čudesnom vremenu s dvojicom papa na zemlji i obojica su – u utrci za Oscara

Pofuk rijetko piše o filmovima, no ovaj put je iskoristio svoj prostor u Večernjem da najavi ‘Dvojicu papa’, film Fernanda Meirellesa snimljen prema izvrsnom scenariju Antonyja McCartena (napisao ‘Bohemian Rhapsody’) – “vrlo skupu produkciju filma koji se najvećim dijelom sastoji od razgovora dvojice bijelih staraca o Bogu i Crkvi. Upravo ti fiktivni dijalozi, koje je McCarten montirao od misli i riječi koje su Ratzinger i Bergoglio već negdje bili izrekli ili napisali, najveća su vrijednost i snaga filma, pritom začinjeni s mnogo duhovitosti i humora”.

13.01. (00:30)

Vjera u Ustav

Pobjeda Zorana Milanovića poraz je ‘prave Hrvatske’ i pobjeda Republike Hrvatske

“Bez oklijevanja je zaustavio zviždanje i bukanje na spomen njegove poražene protukandidatkinje. Neki su analitičari kasnije rekli da je Milanović svoj pomirljivi govor odglumio. Sve da i jest, njegove riječi ostavile su dubok dojam. Ja vjerujem da glumio nije jer je te večeri ponovio isto što je već i ranije izgovarao u svojim završnim riječima na kraju izbornih debata i sučeljavanja. Govorio je o vlastitim pogreškama, o svijesti i žaljenju što je svojim djelovanjem, nastupima i govorima sigurno neke ljude, makar i nehotice, povrijedio” – Branimir Pofuk optimistično piše o vjeri u novu eru Zorana Milanovića.

30.12.2019. (19:30)

K'o gnjida

Pofuk: U kakvom je stanju svijest i savjest osobe koja stranačke parole stavlja u usta ubijenih?

“Svi oni mladići i djevojke koji su nosili one žute čizme koje su sjale u noći sada gledaju na nas i kažu: Za ovo smo se borili, nije nam žao što smo poginuli jer Hrvatska je tu, Vukovar je hrvatski i Vukovar će uvijek ostati hrvatski” – ovako je rekla Grabar-Kitarović u Vukovaru. Ovako joj poručuje Pofuk u Večernjem: “Čovjek ostaje nijem pred smjelošću, bezobrazlukom, zadrtošću i bešćutnošću potrebnom da bi se stavilo prljavu šapu uskogrudnog stranačkog i osobnog interesa na mrtve, da bi se govorilo u ime onih koji su bili okrutno i nasilno ubijeni, koji su umirali u strahu i mukama”.

25.12.2019. (14:00)

Blažena izborna tišina

Branimir Pofuk o Verdijevom “Rekvijemu” Zagrebačke filharmonije u Lisinskom

Prepuna velika dvorana Lisinskog pozdravila je osobito srdačnim pljeskom maestra Ivana Repušića koji je posljednji zauzeo svoje središnje generalsko mjesto na čelu tolike glazbeničke vojske. Mirno je stajao nekoliko trenutaka čekajući da se potpuno utiša žamor publike, da se iskašlju sva prehlađena grla. A kad je polako podignuo ruke i dao znak za početak, ta tišina nije bila dovoljna. Neki su možda na trenutak pomislili da su oglušili jer su vidjeli da gudači pomiču svoja gudala preko žica, a nisu čuli ništa. Trebalo je ne samo dobro naćuliti uši nego i doslovno prestati disati. Čak je i odjek krvotoka koji u potpunoj tišini čujemo kao šum u svojim ušima bio poput šumećeg vodopada u odnosu prema gotovo nečujnim tonovima koji su plaho, nesigurno, bojažljivo i drhtavim korakom silazili u dubinu sa žica violončela…. Niz je prizora u Verdijevu Rekvijemu koji predstavljaju trijumf glazbene umjetnosti i genija. Zato je svaka izvedba Verdijeva Rekvijema i sličnih monumentalnih djela glazbene umjetnosti trenutak u kojem se ono mjesto na kojem se događa uzdiže i stapa s veličanstvenom strujom onoga što nazivamo europska kultura i duh – sjajan tekst Branimira Pofuka o glazbi kojeg samo sirovi kontrapunkt naslova (“Zajedništvo stada za šišanje i krda za klanje”) nepotrebno smješta u aktualno vrijeme.