Postnikov o 'Vjenčanju stoljeća': Da su naše poruke barem malo opasnije, možda bi se i nova svjetska oligarhija manje razmetala - Monitor.hr
Jučer (14:00)

Bolje da su se vjenčali u Amazoni

Postnikov o ‘Vjenčanju stoljeća’: Da su naše poruke barem malo opasnije, možda bi se i nova svjetska oligarhija manje razmetala

Slavlje je trajalo puna tri dana, paparazzi su kolabirali na mediteranskim vrućinama, a umjesto darova, uzvanice su donirale novce u dobrotvorne svrhe. Uobičajeno vjenčanje stoljeća, reklo bi se. Takva gledamo svakih nekoliko godina. Mada, ako vam je ovo vjenčanje stoljeća izgledalo isto kao i inače, možda vam je promaklo da je stoljeće u međuvremenu postalo nešto drugačije. Superbogataši se više ne skrivaju na planinskim vrhuncima “Mountainheadsa” ili Davosa, nego unajmljuju čitave gradove, rastjerujući helikopterima, jahtama i pidžama partyjima bunovne građane, koji su na kraju uspjeli promijeniti lokaciju samog pira, potjeravši mladence iz renesansne zgrade Scuola Grande della Misericordia, zaprijetivši da će zatrpati kanal plastičmnim krokodilima.

U gradu s manje od 50 hiljada stanovnika koji svake godine pregazi masa od preko 20 milijuna turista i to je, valjda, nekakva pobjeda. I razlog da nešto proslave i oni koji nisu pozvani u Bezosove svatove. A opet, pobjeda koja se sastoji u tome da izmjestite bogataški pir par kanala dalje na kraju ipak djeluje – kako da kažem – kao pirova pobjeda. Baš kao što ima nečeg žalosnog u tome da se glavna poruka čovjeku koji raspolaže bogatstvom većim od proračuna prosječne države sastoji u tome da bi, eto, mogao platiti nešto veće poreze. Boris Postnikov za Novosti


Slične vijesti

12.06. (16:00)

Probaj sad bez njega, ako možeš

Postnikov o svađi Trumpa i Muska: Završetak jednog divnog prijateljstva

Muskove kritike Zakona o jednom velikom prelijepom prijedlogu zakona, recimo, sasvim su točne jer Trump jeste najavljivao smanjenje deficita kao svoju središnju misiju: jedino što prešućuju činjenica je da se deficit sada povećava zbog najvećeg transfera bogatstva od siromašnih i srednjeklasnih Amerikanaca prema onim bogatima u povijesti, pri čemu će vlada uzeti oko 300 milijardi dolara namijenjenih za prehranu najsiromašnijih građana, a njih 15-ak milijuna ostat će bez zdravstvenog osiguranja zbog podjednako radikalnog rezanja programa Medicaid.

A kada Trump tvrdi da je Musk bijesan zbog smanjenja potpora njegovim električnim vozilima i kada zaprijeti ukidanjem preostalih subvencija, onda samo podcrtava da je najbogatiji čovjek svijeta, promotor proračunskih rezova i prorok slobodnog tržišta u stvarnosti itekako nakačen na državni budžet iz kojeg sisa milijarde dolara. Sve je ovo, dakle, odavno dobro poznato: ozakonjeno uzimanje novca siromašnijoj većini kako bi bogata manjina postala još bogatija, privatizacija koja je omogućila jednom čovjeku da kontrolira najveći dio svemirskog prometa i po vlastitoj volji pokreće ili obustavlja satelitsku komunikaciju, propovijedanje proračunskih rezova i pravila slobodnog tržišta dok tržišni pobjednici grabe sredstva iz državnog budžeta, novinarsko izvještavanje pretvoreno u kopipejst objava na društvenim mrežama… Boris Postnikov za Novosti.

06.06. (21:00)

Više se ne šuti

Postnikov: Najmanje je tri razloga zašto podržati novi Marš za Palestinu

Sada barem znamo formulu. Devetnaest mjeseci neselektivnog bombardiranja. Minus hrana i lijekovi koji ne mogu stići do bombardiranog teritorija. Minus najmanje 55 hiljada ljudskih života, među njima najviše onih žena i djece. Minus četiri do pet hiljada dječjih ruku i nogu, prema konzervativnoj procjeni Unicefa koji nas izvještava da nigdje drugdje na svijetu nema toliko mališana bez udova. Minus otprilike dvije trećine ukupnog broja kuća i zgrada, pod čijim ruševinama trunu još neprebrojani leševi. Plus 100 posto stanovništva izravno ugroženog izgladnjivanjem, prema riječima Jensa Laerkea, glasnogovornika UN-ovog Ureda za koordinaciju humanitarnih poslova, koji naglašava da je ovo “jedino područje – pod čime se misli na državu ili definirani teritorij unutar države – u kojem je cjelokupno stanovništvo izloženo riziku od gladi”. I dodaje: “Gaza je danas najgladnije mjesto na Zemlji.” Boris Postnikov za Novosti.

23.04. (19:00)

Reklame u ime napretka i malo glamura

Postnikov: Živimo u doba ‘klikbejt’ znanosti, influencera koji su zamijenili znanstvenike i istraživanja koja pogoduju dobrom PR-u

Živimo u eri klikbejt znanosti, a PR postaje važniji od znanstvenih istraživanja. Senzacionalno oživljavanje izumrle vrste strahovuka, pokazalo se, pritom je izmišljotina, svemirski izlet zaručnice Jeffa Bezosa i njenih celebrity frendica nema istraživačkog smisla, a Muskove najave kolonizacije Marsa su neostvarive, ali zakon profita istiskuje zakone znanosti. Svima njjima zajednička je sumanuta ambicija, svi se ti milijarderi igraju malih bogova. Zajedničko im je i to što ozbiljni stručnjaci upozoravaju da su njihovi projekti neostvarivi ili naprosto nevažni. A veže ih i šteta koju usput nanose, bilo borbi protiv klimatskih promjena, bilo povjerenju u medicinu, bilo svođenjem feminističkog pokreta na besmisleni svemirski izlet dokonih prijateljica… Boris Postnikov za Novosti

10.04. (18:00)

I bi projekcija

Postnikov: Nije mala muka biti veliki Hrvat, a znati da sve najvažnije u svojoj državi još uvijek duguješ Jugoslaviji

S glavom je, hvala na pitanju, sve u najboljem redu. Da nije, ne bi vladajuća stranka po potrebi dizala prošlu državu iz mrtvih svaki put kada joj ustreba. Ne bi Andrej Plenković nakon prošlogodišnjeg Pridea govorio manje-više isto što danas ponavlja Mislav Herman niti bi Kolinda Grabar-Kitarović kao predsjednica Republike bulaznila o orjunašima i jugoslavenskoj proizvodnji jogurta… lijevi su liberali iz nekog razloga uvjereni da se HDZ-u Jugoslavija samo pričinja i da je naša desnica – kao što bi rekli Hermanovi cool i fora mladi – malo delulu. Ali što ako strah od Jugoslavije ipak ne spada u paranoidne poremećaje? Što ako se uopće ne tiče države koje odavno nema niti će je, kako stvari već 35 godina stoje, ikad više biti?

Među općeprihvaćenim istinama postjugoslavenskih država je i ona o demokraciji koju smo dobili tek početkom 1990-ih: kao da bivša država samu sebe nije smatrala ništa manje demokratskom nego što sebe demokratskima smatraju ove sadašnje i kao da se demokracija iscrpljuje u višestranačkom političkom sustavu, a nimalo se ne tiče, primjerice, ekonomije, gdje je socijalistički samoupravni sistem postavio demokratske kriterije suodlučivanja o kojima današnji kapitalizam ne umije ni maštati. Boris Postnikov za Novosti

05.04. (10:00)

Kad se pisci bolje slažu nego političari – regionalna sapunica bez reklama za deterdžente

‘Književna republika Jugoslavija’ Borisa Postnikova – književnost bez pasoša: jugoslavenski duh u postjugoslavenskom tijelu

Nacionalni pristupi, koji dominiraju na području bivše Jugoslavije, inzistiraju na tome da razlikujemo hrvatske, srpske ili makedonske pisce i spisateljice, i pritom potpuno zanemaruju regionalnu dinamiku književnog života koja postoji sada već 35 godina nakon što se Jugoslavija raspala. Postoje i postojali su mediji, časopisi, festivali, izdavačke suradnje, gostovanja pisaca i rezidencije koje funkcioniraju na tom prostoru. Postoji i publika koja čita pisce sa svih strana bivše države. To je ono što nacionalne književnosti ne vide – po svojoj logici one zanemaruju taj jako važan aspekt književnog života.

Početkom prve Jugoslavije bila je ideja izgradnje zajedničke jugoslavenske književnosti, a ona je trebala poslužiti kao književnost jugoslavenske nacije jer je prva Jugoslavija trebala počivati na izgradnji zajedničke nacije iz plemena Srba, Hrvata i Slovenaca. Taj je projekt propao, a s njim je propala i ideja takve jugoslavenske književnosti. Ideja se vratila, u potpuno novim okolnostima, šezdesetih, u drugoj Jugoslaviji, kada je postala izrazito zanimljiva, jer tada su neki teoretičari pokušali osmisliti jugoslavensku književnost kao nešto što postoji paralelno s nacionalnim književnostima: ne isključuje ih niti ih obuhvaća, nego im je nadređena, odnosno predstavlja zonu između nacionalnih književnosti i svjetske književnosti… tportal

25.03. (10:00)

Gaza kao novi Trg žrtava fašizma

Postnikov o Trumpovoj viziji “Gaza rivijere”: Digitalna banalnost zla

Poremećena vizija Trumpove “Gaza Rivijere”, AfD-ovi spotovi s lijepim plavokosim Nijemcima i opasnim tamnoputim imigrantima – umjetnost koju stvara umjetna inteligencija je stereotipna i banalna, ali baš zato je postala glavno estetsko oružje ekstremne desnice. U susretu s njom, ljevica je paralizirana. Kako to, zašto to? Neki od sturčnjaka kažu kako bi se Gaza Rivijeri i sličnim perverzijama s ruba umjetnointeligentnog razuma trebali naprosto rugati. Ali ako su desničarima one dobre upravo zato što su loše, kakva korist od ismijavanja?

Možda – samo možda – bismo se ipak trebali vratiti osnovama. Ako je ideologija desnice socijalni darvinizam, onda ljevica ne može ponuditi ništa osim solidarnosti: ako estetika socijalnog darvinizma počiva na okrutnosti, onda ljevica treba ponuditi nešto što je okrutnosti suprotno. Boris Postnikov za Novosti.

15.03. (23:00)

Istina? Samo ona koja im puni džepove

Postnikov: SAD oligarhija će nam diktirati kako izgleda sloboda? Evo kako je sami prakticiraju

Sva je prilika da će nam američka oligarhija američku slobodu govora i američku slobodu tržišta narednih godina utjerivati u kosti, pa nije naodmet da provjerimo kako ta sloboda izgleda u praksi. Ako netko pritom ima bilo kakvih iluzija, osnivač Amazona Jeff Bezos brzo će ih raspršiti. Njegova sloboda govora, kao što smo vidjeli, počiva na zabrani da se o slobodi govori bilo što osim onoga što misli vlasnik ogledno uglednih novina.Marku Zuckerbergu je dugo bila kriva država za cenzuru na Facebooku, a sada za provjeru istine kopira Muskov X.

A Bivši Twitter, odranije poznat kao toksična medijska naprava, u međuvremenu je – bez većeg spora i otpora – postao dezinformacijski horror show mržnje i uvreda. Tako nekako, u osnovnim crtama, izgleda putanja medijskog biznisa koji danas propisuje što je sloboda, a što pod slobodu ne spada. Boris Postnikov za Novosti.

20.02. (12:00)

Jer se kod nas sve da uokviriti i izložiti

Postnikov posjećuje muzeje koji to nisu: HNB-ov Muzej novca nije muzej, već spomenik…

HNB-ov Muzej novca Moneterra ne samo što ustvari-nije-muzej nego ustvari nije ni muzej novca: to je prije zabavni, atraktivni, interaktivni spomenik koji je HNB podigao vlastitoj genijalnosti. Sve je ovdje podređeno tome da posjetitelji shvate koliko im je život lakši i ljepši zahvaljujući našoj središnjoj banci. Muzej kravate ima problem da se o kravatama nema puno ni za reći, a u Muzej smijeha je ušao duboko istraumatiziran, da iz njega ne bi izašao nimalo sretniji… Za Muzej kanabisa kaže da više liči na dućan koji ima muzej. Boris Postnikov u drugom dijelu obilaska muzeja koji to nisu za Novosti.

10.02. (19:00)

Muzejska revolucija: od Rembrandta do ringišpila

Postnikov: Imamo brdo muzeja koji su samo turističke atrakcije

Po čitavoj Hrvatskoj, a posebno u Zagrebu, niču muzeji svega i svačega: kravata, selfija, kanabisa, smijeha, čokolade, osamdesetih. Ako već zarađuju na tome što se muzejima zovu, zašto ih kao muzeje ne bismo tretirali? I ništa, jasno, muzej nije: svi ti muzeji su samo turističke atrakcije. Uspješni sitnopoduzetnički projekti koji zakonski, a ni u stvarnosti, ne zadovoljavaju minimum kriterija za – kako se to birokratskim rječnikom kaže – obavljanje muzejske djelatnosti. Ovdje vas neće boljeti noge nakon razgledanja jer ste s obilaskom gotovi za pola sata. Nema apstraktnih slika koje ne razumijete najbolje, nema čuvara koji vas upozorava na zabranjeno fotografiranje. Samo dobra zabava. I samo dobra zarada. Dobro, reći ćete, u čemu je problem? Što se mene tiče, nema ga. Kompletan muzejski sektor ionako se već decenijama komercijalizira… Boris Postnikov u obilasku nekih od tih muzeja komentira Muzej prekinutih veza, Muzej iluzija i Muzej mamurluka… za Novosti

02.02. (13:00)

Nema zemlje za proizvođače medijskog sadržaja (ili tzv. novinare)

Postnikov: I novinare otpuštaju, zar ne?

Komercijalni N1 daje 26 otkaza u svojoj zagrebačkoj redakciji, a Hrvatska radiotelevizija najavljuje otpuštanje 800 radnica i radnika. Postoji li treći put između nepostojećeg medijskog tržišta i javnog servisa koji nepostojeće tržište neuspješno oponaša? Kao što se dobro znalo u malom lokalnom novinarskom bablu, korporativno osigurana novinarska nezavisnost na N1 plaćana je odgovarajuće korporativnom eksploatacijom radnica i radnika. A čak ni korporativna eksploatacija ne pomaže tamo gdje, naprosto, nema dovoljno tržišta: novinarske vijesti – uče polako naši novinari, publika i medijska struka – naprosto nisu profitabilna roba.

One prolaze samo u paketu sa zabavom, sportom ili nekim sasvim trećim, nenovinarskim biznisom. U slučaju United grupe, taj biznis je telekomunikacija. Problemi za multinacionalku nastaju zato u Hrvatskoj prije nešto manje od četiri godine, kada je pokušala narušiti duopol internetskih provajdera A1 i Hrvatski Telekom, e da bi – u krajnje sažetoj verziji priče – profesionalno i uravnoteženo novinarstvo barem jednim svojim dijelom palo kao kolateralna žrtva tih telekomunikacijskih obračuna. Boris Postnikov za Novosti.