Nedavno je njemački ministar unutrašnjih poslova Thomas de Maizière spomenuo kako postoji mogućnost da Njemačka počne vraćati izbjeglice. Spomenuo je pritom i mogućnost da se značajan broj izbjeglica usmjeri nazad u Hrvatsku i Sloveniju, i to zato što druge zemlje (Mađarska, Grčka) loše tretiraju izbjeglice pa ih sudskom odlukom nije moguće vratiti tamo. Hrvatska i Slovenija, rekao je, humano tretiraju izbjeglice. Pa ćemo ih tamo smjestiti.
Nije trebalo dugo vremena da Angela Merkel kazni ovaj diplomatsko-politički gaf svog previše otvorenog ministra: de Maizière oslobođen je svojih obaveza uz izbjegličku krizu.
Naravno, ne treba biti naivan pa misliti kako je de Maizière odletio zbog samo jednog gafa, imao je taj gospodin više izjava nekompatibilnih sa javno proklamiranim stavovima Frau Kanzlerin. Ne treba niti misliti kako je taj visoki njemački političar imao poštene namjere kad je zamislio uistinu veliku količinu izbjeglica koje je Njemačka primila stisnuti na komparativno sićušan teritorij Hrvatske i Slovenije, niti bismo tu ideju trebali dočekati sa simpatijama: već prihvaćena kvota izbjeglica sasvim je razuman broj ljudi koje i Hrvatska na gospodarskim koljenima može izdržati. Mogli bismo mi i više, ali desetine tisuća izbjeglica na višegodišnjoj brizi mogle bi postati kritičan logistički problem. Njemačkog to ministra naravno ne brine, jer i on se u ovoj krizi ponaša kao i svi ostali: brigo moja prijeđi na drugoga.
Zanemarimo to i usredotočimo se na jednu neobičnu stvar, prekrasan kompliment kojeg je između redova i moguće posve nehotice izrekao taj čovjek: izbjeglice trebamo vratiti u Hrvatsku i Sloveniju zato što se prema njima tamo humano postupa.
Uistinu, većeg komplimenta Hrvatskoj i Hrvatima od strane nekog stranog državnika ja već dugo, dugo nisam čuo!
Oh da, nismo ni mi baš neko cvijeće – i mi smo se prihvatili posla transporta izbjeglica s jedne na drugu stranu granice samo da ih se što brže riješimo. No, mi ih barem nismo dočekali batinama, suzavcem i bodljikavom žicom. Naprotiv, organizirali smo im udoban(!) i siguran, besplatan(!) prijevoz, liječničku pomoć, nešto hrane i odjeće, a najljepše se u toj priči pokazao onaj obični, mali Hrvat kojeg ne vidimo svako malo u medijima, ali koji se odjednom nekako stvori tamo gdje se pojavi potreba.
Naravno da Hrvatska (pa tako ni Slovenija) nije spužva koja može upiti rijeku ljudi što ovih dana teče Europom. No, učinili smo ono što smo mogli, i to smo učinili uistinu dostojno čovjeka: neumorni volonteri, policajci iznimno profesionalni, obični građani… ovih dana položili su ispit humanosti. U svoj toj zbrci i poluorganiziranosti, nesnalaženju što se kretalo od izjava kako će val izbjeglica zaobići Hrvatsku pa do one kako u šatorima nema grijanja jer neće biti potrebno, nacija je uistinu dobro odradila svoj posao.
Za nagradu dobili smo pokušaj uvaljivanja tuđeg problema, ali u njemu i jedno prekrasno priznanje: Hrvatska je država koja se zna civilizirano odnositi prema izbjeglicama. Ljudi moji, ma nije to mala stvar!! To je nešto o čemu će se posve sigurno pričati sutra.
S druge, pak strane, čitam u novinama kako je očiti govor mržnje društveno prihvatljiv ako je pod utjecajem “psihologije mase”, pa je tako izjaviti “pedere u logore” sasvim društveno prihvatljivo ponašanje.
Zbunjen sam. Sudim li prema tumačenju Općinskog državnog odvjetništva koje je ovu bljuvotinu proglasilo društveno prihvatljivim izričajem, a poučen sentimentom velike većine građana Hrvatske (psihologija mase, zar ne?), pretpostavljam da je onda sasvim ispravno i dapače nekažnjivo napisati, primjerice:
Političare u logore!
Mislim, nema tu neke razlike.
Tuži li me ipak isto to Općinsko državno odvjetništvo, planiram se braniti njihovim već izrečenim tumačenjem; uz to dodat ću kako postoji i velika kolokvijalna razlika između pojmova “gay” i “peder”, razumljiva velikoj većini građana koji misle isto što i ja, samo oni to nemaju priliku izjaviti ovako direktno, ali što ćemo, psihologija mase je poput rijeke, ponese te kolektivna pomisao…
Šalu na stranu, činjenica da smo s jedne strane u stanju zaista svesrdno pomoći izbjeglicama, a da s druge strane dekriminaliziramo govor mržnje i pokazujemo neosjetljivost na događaje koji jezivo podsjećaju na fašistička orgijanja iz nekih mračnih vremena.
Mi smo, zapravo, bipolarni. U stanju smo pokazati ogromno srce, a već u sljedećem trenutku u stanju smo se preobratiti u mračne i opasne likove. Pojedinačno, naravno, mi smo konzistentni individualci i uglavnom se držimo opcije koju smatramo ispravnom. U grupi koja se zove država, međutim, gotovo smo posve crno-bijeli: ili smo zaštitnici izbjeglica, ili izgledamo kao budući generator unutareuropskog vala izbjeglica. Nema između.
I politika nam je bipolarna, barem po nazivu. Po sadržaju sam se već izrazio.
U subotu je prosvjed za raskid vatikanskih ugovora. Nasuprot njemu velika većina građana kojima su ti ugovori sasvim Ok, iako se (s pravom) bune na rastrošnu i uhljebničku državu.
I sam sam bipolaran – katolik sam, no podržavam raskidanje (ili barem vrlo drastičnu reviziju) tih ugovora – što zbog sekularizma kao jedinog ispravnog odnosa između bilo koje crkve i bilo koje države, što zbog stava proizašlog iz vlastite vjere: da materijalno bogata crkva ne može istovremeno biti i duhovno bogata.
Crkva nam je bipolarna: Papa priča jedno, naši svećenici drugo. Od vjernika se ne očekuje bipolarnost, već slijepa poslušnost crkvenim autoritetima (onim neposrednim, lokalnim); to je, pak, u suprotnosti sa naukom iste te crkve.
Završio bih ovu priču ipak ljepšom informacijom, iako je nažalost i ta pomalo bipolarna.
Saznah iz drugog e-maila, pa ću i vama prenijeti točno kako je došlo u moj Inbox:
Na BoxWorks konferenciji nastupili su Aaron Levine (BOX CEO) i John Chambers (Cisco Executive Chairman i dugogodišnji CEO).
U razgovoru JC se tuži kako USA zaostaje za svijetom po pitanju digitalizacije države, kako su zadnja visokorazvijena zemlja koja nema digitalnu agendu i spominje kako je katastrofa što nitko od političara koji se natječe za Bijelu kuću ne spominje digitalnu agendu.
Još k tome spominje da se pojavljuju inicijative iz zemalja odakle se nikad ne bi očekivalo. Ključni dio:
JC: Aaron, during recent Las Vegas startup show, do you know which country has the most exibitors?
AL: I know – Croatia!
JC: Yes, who would expect that.
Eto, i to je jedna posve fantastična priča. Očito da imamo pameti i nažalost očito je da nam ta pamet bježi van. Istovremeno se političari neizmjerno busaju u prsa pričom o startupima i o tome kako će država ovo i ono.
Primjećujete li bipolarnost? S jedne strane uspješni mladi ljudi koji vani traže sreću, s druge strane političari koji obećavaju brda i doline. Srećom su naši mladi dovoljno inteligentni da prepoznaju bipolarnu situaciju: puna usta hvale o startupima i želja političke kaste da pokaže kako razumije što je to i točno zna što treba učiniti, a kad izbori prođu onda se gradi zgrada pored Zagrebačkog velesajma, jer eto – džaba ti pametne ideje ako nemaš neku zgradu u kojoj ćeš imati ured.
Tako se i dan danas u Republici Hrvatskoj rade visoka tehnologija i znanost. Ništa bez betona, beton je važniji od laptopa, a ideju je nemoguće stvoriti ako to nije unutar vrlo specifična četiri zida.
I unatoč ovoj ne tako pohvalnoj analizi domaće situacije, valja nam se podsjetiti na dvije predivne stvari: stranci su prepoznali iznenađujući vitalnost domaće startup scene, i stranci su izjavili kako smo plemenita nacija. Zar vam to ne može barem malo uljepšati dan?
Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Autor je i SF knjige ‘Umišljena inteligencija’, koju u obliku e-booka možete besplatno skinuti na svoj Android uređaj s Google Play.
