S Viennalea: Dva najbolja filma - Monitor.hr
28.10.2017. (11:42)

S Viennalea: Dva najbolja filma

Ovogodišnje izdanje najvećeg austrijskog internacionalnog filmskog festivala Viennale je prešlo polovinu i posle detaljnog pregleda programa, sledeća dva filma zaslužuju da uđu u prvu rundu kritike.

‘Beach Rats’ – gej momak i njegovi mačo prijatelji

‘Beach Rats’ je drugi dugometražni film Elize Hittman koja je od ‘It Felt Like Love’ – smelog pristupa temi tinejdžerskog (ženskog) seksualnog oslobođenja i odrastanja – napravila četvorogodišnju pauzu. Ovoga puta Hittman se okreće drugoj vrsti outinga, upravljajući pažnju na Frankieja (britanski glumac Harris Dickinson), mladića koji je zatvoren u svome homoseksualnom ormaru zbog sredine u kojoj živi – radničkog dela Brooklyna koji diše patrijarhalnim plućima. Likovi sa kojima visi i sa kojima je stalno u potrazi za najlakšim pristupom drogama i alkoholu, klasični su mačo vrebači koji dobacuju devojkama, mere mišiće i lupetaju mizogine & homofobne gluposti.

Na repertoaru Nicka (Frank Hakaj), Alexeia (David Ivanov) i Jessija (Anton Selyaninov) ne postoji nijedna smisaona tema i Frankie, čiji je otac na samrti, nalazi u njima beg od realnosti. Majka (Kate Hodge) i sestra (Nicole Flyus) svesne neminovnog zla koje dolazi nemaju vremena da vide Frankijevu transformaciju u sebičnog pacova koji vreme krcka na plaži ili u Luna parku na Coney Islandu sa trojicom praznoglavaca koji ga vuku u talog, sve dok ne postane prekasno. U međuvremenu, za Frankija ni krađa lekova za olakšavanje bolova ocu (Neal Huff) teško obolelom od raka, ne predstavlja moralni problem. Pilule jedna za drugom nestaju iz bočica i on ih zajedno sa ortacima drobi u prah koji šmrče zajedno sa bilo kojim dostupnim supstancama. Kada droge za dizanje presuše, na repertoaru mora da se nađe makar trava. I pošto je za dangubljenje potreban novac, banda ne preza od džeparenja, krađe porodičnog nakita i sitnih prevara.

Kada je sam kod kuće, Frankie pokušava da prekorači prag ka seksualnom oslobađanju, ali njegov problem je, čak i tu gde ga niko sem gey zajednice ne vidi, taj što kako i sam priznaje preko četa sa znatno starijim muškarcem – „ne zna šta voli“. Pritisak da se sa jedne strane pokrije, a sa druge otvori raste, te on istovremeno skuplja prva homoseksualna iskustva u lokalnom parku i pronalazi alibi devojku Simone (Madeline Weinstein) sa kojom mu je teško da bude intiman. Na početku je lakše impotentnost objasniti konzumacijom droge, što naravno ne može zauvek prolaziti i tu nastaje prva pretnja stabilnosti imidža. Dok pokušava da pegla nabore na biografiji, Frankie sve više istražuje svoj ukus, shvativši jedino da ga očigledno privlače samo stariji tipovi.

Autentičnosti tog traganja i uopštenog približavanja glavnim protagonistima fizički doprinose 16mm-tarska fina granularnost i staromodni trikovi osvetljenja, naročito u scenama u kojima mladići demonstriraju svoju fizičku snagu, na primer vežbajući na šipkama u metrou. Ali i ljubavne, odnosno seksualne scene, zahvaljuju svoju verodostojnost toj – u pozitivnom smislu – nesavršenoj, ne previše izoštrenoj slici i odluci direktorke fotografije Hélène Louvart da se drži mračnije palete tonova, što ide u prilog filmu koji već ima veoma solidnu bazu u scenariju. Louvart je veteranka filma koja je tokom poslednjih trideset godina sarađivala sa čitavim nizom značajnih francuskih i internacionalnih reditelja, u poslednje vreme na primer i sa Timom Suttonom (‘Dark Night’, 2016.), Wimom Wendersom (‘Pina’, 2011.) i Larryjem Clarkom (‘The Smell Of Us’, 2014.).

Hittmann nije u misiji otkrivanja istina, a i ne zanima je da završava priču koju ostavlja slobodnoj interpretaciji gledalaštva. Naposletku, nije naročito neophodno ići do dna jedne sasvim izvesno loše-ishodne sudbine. (7/10)

‘Casting’ – iskreno i dobro

‘Casting’ afirmisanog nemačkog glumca Nicolasa Wackerbartha (‘Toni Erdmann’, ‘The Dreamed Path’, ‘Superegos’…) koji je svetsku premijeru imao već na Berlinalu, gde je otvorio Forum, oštra je satira kasting procesa u filmskoj industriji koja paralelno oslikava i jednostavne mehanizme moći koji funkcionišu na svim nivoima društvene interakcije. U svome trećem filmu u kome stoji iza kamere, Wackerbarth se okreće temi koju dobro poznaje što se oseća u svakoj replici i atmosferi definisanoj u scenariju koji takođe potpisuje.

Nemačka televizijska stanica koja se u filmu eksplicitno ne imenuje, angažuje iskusnu i zahtevnu rediteljku Veru (Judith Engel) za rimejk Fassbinderovog klasika ‘Gorke suze Petre von Kant’, sve u slavu njegove predstojeće 75-godišnjice rođenja. Da je to potpuno apsurdan korak, stoji svakome od ljudi angažovanih u projektu u podsvesti, ali prirodom slobodnjačkih profesija koje nose sve manje šanse i još manje novca, oni se batrgaju da zadrže svoje mesto u sporo-razvijajućem procesu finalne faze, nekoliko dana pred početak snimanja.

Najveći problem, kako se ispostavlja, je pronaći adekvatne glumce jer Vera ima samo sebi poznata očekivanja i vizije. Pre svega glumice, dolaze jedna za drugom, neke od njih i po nekoliko puta na čudno odvijajuće kastinge u kojima nailaze na hladnu recepciju i još hladnije komentare njihovog performansa. Svaka od njih (na primer, uvek nezaboravna Andrea Sawatzki i Corinna Kirschhoff) je već izgradila glumačku karijeru u Nemačkoj izborom dobrih rola i time njihove reakcije na tretman koje dobijaju variraju od neverice, agresivnog otpora do ubeđenja da bez obzira na sve, nemaju konkurenciju u trci za ulogu Petre von Kant.

Filmski tim počinje da biva nervoznim zbog realizacije da ni dva dana pred snimanje nije izabrana glavna glumica, a tenzija raste još više kada se ispostavi da je glavni glumac ispao iz projekta zbog konflikta sa drugim terminima. Time se najednom ukazuje šansa za Gerwina (Andreas Lust), nekadašnjeg glumca koji je odavno odustao od ideje da se dalje bavi tim poslom zbog sve manjih ponuda da negde glumi, ali koji služi kao dijaloški partner u kastinzima. Pošto glavnog glumca nema, a Gerwin odlično obavlja svoj posao, njemu se ukazuje prilika da dobije glavnu ulogu, ne bez prilike da ga se zbog toga ponizi.

Scena u kojoj Veri, inače rastrzanoj između kajanja što se prihvatila nezahvalnog zadatka i ambicije da obavi posao, po naredbi ljubi cipele iza probnih kulisa, jedna je od najboljih u filmu. To je kulminacija relacije moć-nemoć, egzekutivne arogantnosti i želje malog čoveka da se izvine u domene vidljivosti. Šansa da se vrati na film Gerwinu daje neverovatnu motivaciju i lažan osećaj da ima nešto da kaže u kreativnom procesu. Njegova filmska smrt dolazi iz naivnog verovanja da je jedna od nejgovih filmskih partnerki koju je preporučio za glavnu ulogu, sa uspešnim ishodom, njegov dodatan adut za cementiranje uloge. Međutim, poznata glumica Tamara Lentzke (Victoria Trauttmansdorff) nema nikakvo sećanje na čoveka koji ju je ishvalio i doveo na set i ona se pridružuje rediteljki u njegovom ponižavanju.

Ovo je veoma iskreno i dobro filmsko ostvarenje koje bi, da je snimljeno na engleskom jeziku, imalo daleko veću rezonansu nego što je trenutno ima. Film koji najtoplije preporučujem. (8/10)

Marina D. Richter je filmska kritičarka i novinarka iz Beograda koja već dvadeset godina živi i radi u Beču. Od 2004. je specijalni dopisnik beogradskog dnevnog lista Politika za rubriku kulture. Redovno surađuje s austrijskim portalom Artmagazine.cc, a piše i za razne austrijske publikacije kao slobodni novinar.


Slične vijesti

17.12.2023. (21:00)

Pogledajte što ste propustili

Indiewire: 50 najboljih filmova u 2023. po izboru 158 kritičara

158 filmskih kritičara sa svih strana svijeta za Indiewire odabralo najbolja filmska ostvarenja u ovoj godini, od skupih blockbustera, koji su zaslijepili gledatelje, do skrivenih dragulja koji su očarali publiku filmskih festivala. Svaki kritik je morao popuniti top 10 listu, gdje je 10 bodova dodijeljeno za prvo mjesto, devet bodova za drugo mjesto, i tako dalje. Zbrojem bodova definirano je mjesto na listi Top 50. Prvi je Scorseseov Killers of the Flower Moon… Indiewire
A ovdje su 2023. filmovi rangirani u Top 10 po “oscarovskim” kategorijama

29.05.2023. (15:00)

Koja riba!

Polimac preporučuje: Nova Disneyeva verzija Male sirene je vizualno impresivna, ali predugačka

Kompanija Disney svoj uspjeh zahvaljuje crtićima, a sad iz njih prave igrane filmove, što skuplje, to bolje, jer publika voli raskošne spektakle. Nakon “Alice u zemlji čuda”, “101 dalmatinera”, “Cruelle”, “Kralja lavova” i “Pepeljuge”, na red je stigla igrana obrada njihova crtića “Mala sirena” iz 1989., koji je označio preporod Disneyjeva animiranog odjela. Nenad Polimac u 6 minuta priča u videu o filmu što mu je dobro, a što nije, ali tvrdi biti će najgledaniji film u sljedećim danima. Jutanji

21.07.2022. (16:00)

Čudo u Areni

Njegić iz Pule: Odgledali smo film ‘Stric‘ i ostali potpuno šokirani. Ovo je jedan od najintrigantnijih i najnepredvidljivijih novijih hrvatskih filmova

Dosad najbolji hrvatski film prikazan na 69. Pulskom festivalu je “Stric”, dugometražni igrani prvijenac mladih redatelja Andrije Mardešića i Davida Kapca s Mikijem Manojlovićem, Ivanom Roščić, Goranom Bogdanom i Rokom Sikavicom u glavnim ulogama. Ovakav film, mješavinu psihološkog trilera s elementima crne komedije, farse, drame pa i horora, hrvatska kinematografija još nije vidjela i netko bi ga lako mogao zamijeniti za grčki, austrijski, čak i američki spoj žanrovca i “art-house” festivalca. Ne čudi da je “Stric” ili “The Uncle” imao premijeru na Karlovym Varyma kao nešto što je možda mogao snimiti rani Yorgos Lanthimos (“Očnjak”) ili Michael Haneke (“Šašave igre”). Film posjeduje začudnost grčkog “čudnog vala”, ali i uzvišenost novovalnih “elevated” horora s potpisom Jordana Peelea (“Bježi!”, “Mi”) ili dua Veronika Franz-Severin Fiala (“Laku noć, mamice”), iako horor ovdje prijeti ući u kadar kao daleka grmljavina koja možda i ne dođe blizu… piše Marko Njegić za Slobodnu

23.05.2021. (21:30)

Kao naručen

Njegić: ‘Oslo‘ – nije za Oscar, ali zaslužuje Nobel za mir, film o mirovnom sporazumu između Izraela i Palestine iz 1993.

Kolumnist nam preporučuje ekranizaciju istinite priče redatelja Bartletta Sheera istaknuvši: Film ima nevjerojatno pogođen tajming i ne može biti aktualniji u svjetlu novih događaja, a zanimljivo je da je sredinom listopada 2020. jednim dijelom sniman i u Hrvatskoj, točnije Dubrovniku koji je “glumio” Jeruzalem i ugostio ekipu, uključujući glumca Andrewa Scotta(“Sherlock”, “Fleabag”). Prestižna politička drama nastala je u koprodukciji DreamWorksa i iza nje stoji zvučna i nagrađivana ekipa. Piše Marko Njegić za Slobodnu Dalmaciju

03.05.2021. (20:00)

Poziv na gledanje

Njegić: ‘Hobotnica i ja‘ – nakon emotivnog, Oscarom nagrađenog filma na ‘hobe‘ ćete gledati drugim očima, možda ih i prestati jesti

Oskarovsko pozlaćivanje Netflixova dokumentarca “Hobotnica i ja” bilo je blago iznenađenje, neovisno o prethodnom trijumfu na dodjeli nagrada Britanske akademije. Na Oscarima su trijumfirali filmovi koji slave život i na univerzalnoj razini projiciraju tračak kolektivnog optimizma kroz osobne priče (“Zemlja nomada”, “Još jedna runda”). “My Octopus Teacher” je takav film, osobna priča plivača/ronioca Craiga Fostera koji se sprijateljio s hobotnicom u morskoj šumi na jugu Afrike i kroz to prijateljstvo prevladao depresiju i naučio nešto više o sebi i svijetu oko sebe, gledajući ga drukčijim očima, “postao senzibilniji za druge”. Marko Njegić, filmski kritičar Slobodne mu je dao 4 zvjezdice.

20.03.2021. (20:30)

Korejci rasturaju kinematografiju

Zrinka Pavlić: ‘Minari’ – jedan od favorita za Oscara duboki je korejski korijen u tlu američkog filma

‘Minari’ je sporogorući i suptilan film koji mnogo više od tipičnih američkih filmova odrastanja poštuje maksimu o tome da u filmu više toga treba pokazati, a ne kazati. Svojom organskom povezanošću s prirodom, koja se očituje i u naslovu filma, on daje brojne prilike za vizualno efektne i dojmljive prizore, ali jednako je slikovit i u prikazu kulturnog okruženja u kojem žive likovi. ‘Minari’ nije bombastičan, ali je velik film, film koji zadire u duboke slojeve ljudske povezanosti tamo gdje se čini da ona jedva jedvice uspijeva. Lee Isaac Chung pritom je uspio i proizvesti postupan rast emocija koje na početku tek trepere da bi se na kraju pretvorile u nezaustavljivi cunami, a da pritom nema nimalo patetike. Njegova će vas mudrost i osjećajnost preplaviti, ali ne i utopiti. Preporučuje Zrinka Pavlić za Tportal

21.02.2021. (20:00)

Nisam gledao, ali sigurno ne valja. I obrnuto (sigurno je dobar)

Polimac o Dari iz Jasenovca: Ne može se priča graditi na zločestim ustašama i nemoćnim Srbima

Tko zna hoćemo li ikad doznati razlog zbog kojeg je ratni spektakl “Dara iz Jasenovca” puno prije najavljene kino premijere (22. travnja, na obljetnicu proboja preživjelih logoraša, mahom muškaraca) premijerno prikazan u subotu uvečer na RTS-u? Dosad smo samo jednom imali takav primjer u povijesti zemalja bivše Jugoslavije, bilo je krajem 1999. kad je skupi “Četverored” Jakova Sedlara umjesto u kinima završio na državnoj televiziji… Podrška američke kritike je izostala, bilo je i pozitivnih recenzija, no dva najutjecajnija glasila, Variety i Los Angeles Times, ocijenila su film izrazito negativno, naglasivši da je u pitanju antihrvatska, antikatolička i prosrpska propaganda… Nadzornici povremeno nekoga smaknu, no krajnje proizvoljno, tako da to dramski ne proizvodi osobit emocionalni učinak, a nakon što upoznate sve likove i prostore u logoru, počinje se provlačiti monotonija… Je li to antihrvatski film? Prije bi ga se moglo proglasiti antiustaškim, što je krajnje legitimno, ali zanima jedino publiku s ovih prostora… – piše Nenad Polimac za Jutarnji.

31.12.2020. (18:30)

Sad je drama, do 2024. bit će horor

Polimac: U kinima prvi holivudski film o pandemiji

Prvom holivudskom filmu o pandemiji štošta se može oprostiti – piše Nenad Polimac o filmu ‘Iza zatvorenih vrata’ (‘Songbird’). Radnja se odigrava 2024. kad je covid-19 mutirao u puno opasniji covid-23 pa su donesene izvanredne mjere. Svatko kod koga se otkriju znakovi zaraze premješta se u karantenu, htio to ili ne, a s njim odlaze i njegovi bližnji jer se smatraju opasnima za sve živo.