Sigurno mjesto - film koji nas gleda - Monitor.hr
05.12.2022. (23:00)

Mi smo film

Sigurno mjesto – film koji nas gleda

Iako ovo delo Juraja Lerotića sadrži autobiografske elemente, ovo je priča o svima nama. Svakom se mogu dogoditi depresija, suicidalne misli, pa i pokušaj suicida. „Poklekao sam“, govori Damir svom bratu Brunu. Nakon zastrašujuće epizode u kojoj je mogao izgubiti život, brat i majka čine sve kako bi Damir dobio neophodnu pomoć. I kad govori o institucijama na koje se ne možemo osloniti, film suštinski govori o čovjeku, njegovim emocijama, unutrašnjem stanju koje se nekad ne može promijeniti, objektivnim okolnostima i dobrim namjerama unatoč. Zato Lerotić svjesno bira da u filmu ne spekulira o potencijalnim uzrocima depresije. Ne manifestira se depresija kod svakog jednako, niti ima isti ishod. Samim time, nema ni jednako polazište. Baš kao što se i u filmu kaže – ne moraš biti branitelj ili gladno diujete iz Afrike da bi ti bilo loše. Ne moraš ispuniti nijedan „objektivni“ uvjet da bi ti bilo loše. Nekad je jednostavno tako. I to je najteže razumjeti, no upravo zato i treba razumjeti. XXZ


Slične vijesti

06.09. (08:00)

Sedamdeset pojmova koje svatko tko se bavi filmom mora znati

04.09. (01:00)

Jedna od najvećih dramskih primadona s ovih prostora

Mira Stupica – stup jugoslavenskog glumišta

Vek od rođenja glumice Mire Stupice

Jedna u aleji najvećih dramskih primadona s ovih prostora beziznimno je i Mira Stupica (17. 8. 1923. – 19.8. 2016.), kojoj je upravo mimo nas, na našu sramotu, posve neprimjetno minuo njezin 100. rođendan. Dva su njezina starija brata preminula u dječjoj dobi, dok je najmlađi preživio i danas svi znamo za njega: bio je to veliki, veliki glumac Bora Todorović. Nakon rata Mira će pod vodstvom svojega supruga, redatelja Bojana Stupice u Jugoslavenskom dramskom pozorištu nanizati već na samom početku karijere kultne uloge poput Petrunjele u “Dundu Maroju” Marina Držića, Mirandoline u “Krčmarici Mirandolini” Carla Goldonija ili Vasilise u komadu “Na dnu” Maksima Gorkog. Godine 1955. oboje dolaze u HNK Zagreb. Igrat će, naravno, glavne role u antologijskim dramama i Brechta i Goldonija i Shawa; međutim, i nju osobno i historiografiju hrvatske teatrologije općenito, obilježit će praizvedba drame “Glorija” Ranka Marinkovića, 29. prosinca 1955. Ovaj “mirakl u šest čina” do danas je ostao prvorazrednim kulturnim i kazališnim događajem, kao i čudesna Mirina interpretacija naslovne junakinje Magdalene-Glorije… Novosti

 

25.08. (12:00)

Meni je Ernest i dalje najdraži vampir

Film The Last Voyage of the Demeter: Zlo na brodu

Ni jedan komad vampirske fikcije nije ostavio trag u posljednjem stoljeću kao roman “Dracula” irskog pisca Brama Stokera, a na filmskom platnu živi već više od stotinu godina i mađarskog filma “Drakula Halála” (1921.), te slavnije “Nosferatu” njemačkoga redatelja F. W. Murnaua objavljenoga godinu dana kasnije. Kad se ista priča uvijek iznova ponavlja kroz toliko dugačko vremensko razdoblje, potrebno je stalno iznalaziti nove rakurse i načine kako bi ostala privlačna gledateljima. Film norveškog redatelja horora Andréa Øvredala prati liječnika Clemensa koji se pridružuje posadi ruske škune na putu za London na kojoj stvari pođu po zlu kad nepoznata sila prvo pobije sve životinje na brodu, prije nego se baci na same mornare. S obzirom na veliku količinu, ali prosječno prilično nisku kvalitetu filmova strave koje smo dosad ove godine imali priliku vidjeti, “The Last Voyage of the Demeter” svakako spada u gornji ešalon viđenoga. Ravno do dna

19.08. (18:00)

Postoje brojni problemi, a samo ih mi kao kolektiv možemo popraviti

Benjamin Clementine: “Nije moguće živjeti, a da ne izražavamo sebe”

Benjamin Clementine - And I Have Been review: brings warmth and charm to the usual angular intensity | Evening Standard

Benjamin Clementine, u ovom trenutku jedan od najvećih svjetskih kantautora, gotovo je pa fascinantan izvođač. Nešto od toga zasigurno leži i u njegovoj fizičkoj pojavi – riječ je o vrlo visokom, neobično markantnom muškarcu koji već samim izlaskom na pozornicu ispunjava prostor svojom snažnom prisutnošću. Tu je, dakako, i glas, njegov moćan i ekspresivan tenor, u sasvim drugoj kategoriji uvjerljivosti u odnosu na kantautorski mainstream, ali i njegovo držanje na pozornici; impozantna suverenost, pa i drskost, koja proizlazi iz potpune jasnoće – kako njegove, tako i publike – da mu pozornica, da mu sve pozornice u potpunosti pripadaju. Suverenost je to koja ne proizlazi iz privilegija nego je mukotrpno izborena. Novosti

02.08. (13:00)

Ok je, ali treba papati još žganaca

Film Sedmo nebo: Dugometražni prvijenac Jasne Nanut razgaljuje, ali i ostaje visjeti u zraku

Za početak, bez okolišanja možemo reći da „Sedmo nebo“ nije loš film i da svoj osnovni zadatak razgaljivanja (prije negoli nasmijavanja) uglavnom ispunjava, s nekoliko elemenata koji se čak penju do nivoa vrlo dobrog. Nešto lošija vijest je da se to ne uklapa baš skladno u cjelinu i da zbog toga film nekako ostaje visjeti u zraku, pa kao takav može bolje poslužiti kao još jedna potvrda da je Jasna Nanut više nego sposobna autorica koja prolazi kroz tešku tranziciju s kratkog na dugi metar i pritom možda i neke odluke odlaže dok ne donese krivu. Dok joj postavljanje pojedinih sekvenci dobro ide, spajanje istih pak malo teže. Lupiga

21.07. (00:00)

Blještava satira

Barbie je definitivno film za odrasle. I pljuska mainstream pop kulturi

Blještavu ekranizaciju priče o globalno popularnoj Barbie producirao je nitko drugi do proizvođač igračaka Mattel. Korporacija se malo našalila na svoj račun, podijelivši nam svima potrebne lekcije o feminizmu, mačizmu i patrijarhatu, ali kroz dvosatnu reklamu. Na čelu kompanije kao CEO je Will Ferrell, Margot Robbie izgleda bolje od same Barbie, a Ryan Gosling je ukrao show svima, glumeći Kena kao da se šali s našim predrasudama i očekivanjima od filma. Barbie izvrće narativ na kojem počiva desetljećima da bi nam servirala mlaku priču o svijetu u kojem je ljepota prolazna, ali zato glupost i borba spolova nikada “ne prolazi”. Ovo je priča za odrasle i zato je film ispružio jezičinu popularnoj kulturi i svemu što je uspio američki mainstream kroz filmove Sylvestera Stalonea. Kapitalisti prodaju iluzije i bogate se dok ih ljudi nemilice gutaju. To je društvo spektakla u kojem je forma sve, a suštine gotovo da nema. Index

17.06. (15:00)

Ljetna zabava

The Flash (2023) kao slijepo crijevo DCEU-a

DCEU je trebao biti odgovor na Marvelov MCU, mašinu za zgrtanje novca koja već petnaest godina žari i pali te i dalje okreće impozantne svote iako se na idejnom planu našla u ćorsokaku sa sve slabijim filmovima koji sve manje koherentno pletu mrežu sadržaja neke smislene cjeline. “The Flash” je izrazito zabavan superherojski film koji stiže u vrijeme kad su paralelni svemiri naoko dominantna tema na velikom platnu, a Muschietti vidno uživa u svojoj prilici da kombinira sav dosad postojeći materijal u jedan kaotičan 140-minutni film. Tanke priče s bezbrojnim easter eggovima uz cameo pojavljivanja bivših protagonista, radi se o filmu koji je stigao prekasno da spasi prokockani potencijal materije, smatraju na Ravno do dna. Raspravljaju i na Forumu.

23.05. (21:00)

Žilava zvjerka

Kratka povijest Hollywooda

Vjeruje se da je ime Hollywood taj dio Los Angelesa dobio krajem 19. stoljeća, zbog brojnih grmova božikovine (holly). No, ime se tek počelo naširoko koristiti početkom 20. stoljeća, usporedno s rastom filmske industrije. Prvi filmski studio Nestor Company pokrenut je 1911. godine i ubrzo postao centar filmske proizvodnje u SAD-u. Tu su rođene prve ikone – Charlie Chaplin, Buster Keaton i Mary Pickford, kao i prvi veći produkcijski pothvati (poput Birth of a Nation, Generala i Metropolisa). No, pravi studijski procvat kreće sa zvučnim filmovima, kada studiji preuzimaju kontrolu nad čitavim produkcijama. Iako im je udarac kasnije zadala pojava televizije, filmska industrija se izvukla sve većim projektima – prvim blockbusterima. No Film School

19.05. (20:00)

Slabo kuhano

Fast X – od umjetne inteligencije za organsku neinteligenciju

Trebao je to biti posljednji nastavak franšize, ali serijali koji dobro zarađuju uvijek nađu načina da izmuzu još malo na blagajnama. U “Fast & Furious” ionako sve treba biti veće i jače nego u svim ostalim serijalima, pa će oni finale provući kroz čak tri filma, tako da se moramo pitati jesmo li upravo gledali nekakav završetak ili pak početak nove trilogije i koliko je zlatnih jaja potrebno da više dobijemo taj omlet i zahvalimo se svima na skromno nutritivnoj večeri. Mlitavu četvorku filmu daju iz Ravno do dna.

14.05. (20:00)

Ima jedan stari film nakon kojeg se zaljubiš u more i delfine

Luc Besson: “Veliko plavetnilo”

17. Međunarodni festival podvodnog filma u Kinoteci

Svemu tome Besson je doskočio u idućem filmu “Veliko plavetnilo” (“Le grand bleu”/”The Big Blue”, 1988.), epskoj drami o ronionicima na dah. Kao sin instruktora ronjenja koji je s roditeljima putovao po turističkim odmaralištima diljem Mediterana, uz naglasak na Italiju, Grčku i Jugoslaviju (Poreč i plaža Plava laguna), Besson je od malena zavolio morske dubine. Ideju za film, inspiriran životima ronioca na dah Jacquesa Mayola i Enza Maiorce, dobio je kao tinejdžer prisjećajući se djetinjstva ispunjena kupanjem, ronjenjem i plivanjem s dupinima… U filmu, Enzo kaže: “More je moje, znam kad je spremno za mene, a kad nije” i slaže se s Jacquesom da je puno bolje “dolje”, na dubini od 90 i više metara. Jacquesova filozofija još je ekstremnija: “Najteže je kad dođeš do dna. Trebaš imati dobar razlog da se vratiš gore, na površinu”, kaže on novinarki Johani koja se zaljubila u njega… Slobodna