Sjećanje na najvećeg: 12. studenog 1955. umro je Tin Ujević, bard hrvatske boeme i pjesništva - Monitor.hr
12.11.2022. (22:00)

Nitko nikad ni blizu njemu

Sjećanje na najvećeg: 12. studenog 1955. umro je Tin Ujević, bard hrvatske boeme i pjesništva

Svoj zagrebački život Tin Ujević je rasporedio između (stare) Nacionalne knjižnice na Marulićevom trgu, podstanarske sobice u Selskoj ulici 116 c, Kazališne kavane i Blata. U gostionici je Tin pronalazio nove inspiracije i vodio genijalne monologe. Njegove šutnje i posebno anegdote za vratima gostionice ušli su u legendu: Vidjevši ga kako s praznom čašom stoji u gostionici, jedan veseljak mu je prišao i rekao: ‘Slaži nešto na brzinu i platit ću ti špricer.’ Tin ga i ne pogleda i odgovori: ‘Ne, prijatelju, rekao si dva!’. Kako je upravo slagao, ovaj šaljivdžija mu je morao platiti piće. Jedna druga anegdota kaže da je Miroslav Krleža ušao u kavanu u kojoj je sjedio Tin i da je, kada ga je ugledao, izgovorio: ‘Dobar dan, ljudi, a i tebi, pijani pjesniče!’ Tin mu nije ostao dužan: ‘Dobar dan i tebi, zastavo svih boja!’ Tportal


Slične vijesti

21.01. (10:00)

Uz godišnjicu smrti velike glumice

Mira Furlan 1998. u intervjuu za američki magazin: “Osjećam se kao da ne pripadam nigdje”

Mira Furlan – intervju - Büro 24/7 - Peščanik

Mira Furlan je s mužem Goranom Gajićem 1991. došla u Los Angeles. Na pitanje osjeća li se već kao Amerikanka, tiho odgovara: “Volim reći da sam građanin svijeta, ali u ovim okolnostima osjećam se da ne pripadam nigdje.” Pojašnjava: “Amerika jednostavno briše vašu prošlost. Bombardira vas svojim pravilima i načinom života. Htjeli vi to ili ne, postajete dio sistema. Amerika vas kontrolira na još jedan način: preko vašeg novca. Vi ste, zapravo, stalno u nemilosti svoje banke.” Uvjerivši se u Jugoslaviji koliko apatija i ratna propaganda mogu utjecati na ponašanje ljudi, pitala sam ju kako se osjeća kada na američkoj televiziji gleda toliko nasilje? “Više ništa i ne gledam”, odmahuje rukom. “Mislim da televizija u Americi na svoje gledatelje djeluje poput anestetika. Umrtvi ljude i kada se to nasilje pomiješa sa stvarnim ratom i nasiljem, oni više nisu u stanju razlučiti fikciju od stvarnosti.” Index

07.01. (14:00)

80. godišnjica smrti

Nikola Tesla – između genijalnosti i fantazije: “Nisam izumitelj, ja sam otkrivač principa koji postoje”

Tesla u svom laboratoriju u Colorado Springsu

Teslin usamljeni kraj 7. siječnja 1943. je kontrapunkt njegovoj blještavoj i slavnoj karijeri koja je počela gotovo 60 godina ranije, dolaskom u SAD. Teslin veliki proboj događa se na Svjetskoj izložbi u Chicagu 1893. U ruci drži staklene cijevi koje odjednom svijetle i pušta munje od 200.000 volti da mu bljeskaju po tijelu. “Nakon tako nevjerojatnog testa (…) tijelo i odjeća gospodina Tesle još neko bi vrijeme emitirali fino svjetlucanje ili aureole fragmentirane svjetlosti”, izvještava Chicago Tribune. Deutsche Welle “Onog dana kad znanost počne proučavati nefizikalne (duhovne) pojave, u deset godina napredovat će više nego u ranijim stoljećima svoje povijesti.” Nikola Tesla Dnevnik

 

21.08.2022. (23:00)

Četvrta godišnjica smrti hrvatske književnice, autorice najveće zbirke pjesama na svijetu "108x108"

Vesna Krmpotić: Živjela sam kao olovka u nečijoj ruci

UZ OBLJETNICU ROĐENJA VESNE KRMPOTIĆ - NSK blog

“Tako da je nekoliko nas, a među njima Vlado Gotovac, Ivan Slamnig, Josip Pupačić, a djelimice i ne tako strasno Antun Šoljan, podizalo bune. Cijenim jako Vesnu Parun, a ima ih još, naravno, koji su svrdlali, tražili proboj iz tog ideološkog zida. Najprije kao krugovaši, kasnije okupljeni oko časopisa “Književnik”. Za neke je to bila, manje-više, žurka. Onda sam, na zgražanje ostalih, jedina i sama, otplovila poluteretnjakom “Velebit” u Indiju. Svi, osim Vlade Gotovca, govorili su mi da sam luda. Ivo Hergešić i Rudi Filipović pokušali su mi, zgranuti, objasniti što su amebe i kobre, i uopće što to znači napustiti svoje društvo, i posao, i status književnice, i stan iza ugla, a sve to zaradi neizvjesnosti. Voljela sam putovati Indijom. I to sama. Najviše autobusima, jer mogla sam sići gdje god želim. Tamo ljudi s velikim mirom i dostojanstvom žive svoje krajnje siromaštvo.”, ispričala je Vesna KrmpotićJutarnji