Sjećate li se kad smo mi bili izbjeglice?

Pita se tako Damir Kajin ovih dana: zašto izbjeglice ne bježe u Saudijsku Arabiju?

Nije jedini – čitajući komentare po društvenim mrežama i pod on-line novinskim člancima, teško je ne zaprepastiti se količinom sebičnosti i rasizma koja pljušti sa svih strana: nisu tu samo relativno benigne tvrdnje kako se UAE zidom brani od navale izbjeglica (zidovi se grade prema Iraku i Jemenu, ali ne i drugim susjedima), niti su tu samo neinformirani komentari kako UAE ne prihvaća izbjeglice, već ih namjerno šalje u Europu radi destabiliziranja cijelog kontinenta (UAE brine o gotovo stotinu tisuća izbjeglica iz Sirije, istina na teritoriju Jordana, k tome i sam ima problema sa velikokalifatskim snovima terorista); nađe se tu svakojakog smeća, od nazivanja izbjeglica kozojebima, općenitog stava o izbjeglicama kao nekulturnim divljacima i prljavcima – među forumašima je mnogi Bulwer-Lytton, pa sve do poziva da i mi sagradimo neke svoje zidove i sve izbjeglice okupimo (mi ili Europa, neobično je kako u ovoj sitauciji desničari u svojim komentarima rado zaboravljaju svoj euroskepticizam) i vratimo ih odakle su došli. Prljavci jedni.

Prije samo četvrt stoljeća, podsjetio bih, mi smo bili ti prljavci i balkanska primitivna plemena, mi smo bili oni koji su sa vrećicom najosnovnijeg u rukama čekali na nekoj drugoj granici neke dobre ljude da nam pomognu kad je bilo najteže. I primali su nas – Njemačka, Austrija, Australija, Kanada, Turska, arapske zemlje… kamo je već tko mogao pobjeći. Žene, djeca, starci, pa i sasvim zdravi i mladi muškarci (pogrdni naziv “minhenska bojna” nije nastao sam od sebe) bježali su od rata, od sasvim konkretnih zločina i posve stvarnih granatiranja i razaranja.

Nekako se zaboravilo, davno je bilo: naša izbjeglištva proglašena su najgorim nakon Drugog svjetskog rata.

Zaboravilo se, pa eto na izbjeglice danas gledamo kao na primitivne neradnike, makar negdje i nekad čuli priče o tome kako je Sirija prije rata bila vrlo civilizirana i vrlo građanska zemlja. Ne, oni su za nas neuki istočnjaci koji ne mogu biti kulturom ni znanjem niti blizu nama, moćnim zapadnjacima.

Pričala mi je svojedobno jedna rođaka kako su ih, kad su devedesetih pobjegli od užasa rata u Bosni, nedugo po registraciji u jednom njemačkom gradu okupili u jednoj predavaonici kako bi im olakšali tranziciju u njemačko društvo: “Sjedimo mi tako u toj učionici, a ovi donijeli kućanske aparate pa nam pokazuju: ovako izgleda televizor, ovako izgleda frižider. Pa što oni misle, od kud smo mi došli?”

Tako i mi danas gledamo na ove nesretne izbjeglice, uopće ne razmišljajući ima li među njima itekako educiranih i sposobnih ljudi kojima namjera nije bila sjesti na kakvu socijalu, već spasiti živu glavu? Kad vidimo na televiziji umornog, razbarušenog čovjeka na izmaku snaga i u prljavoj odjeći, možemo li biti baš tako sigurni da nije riječ o vrsnom neurokirurgu, profesoru, umjetniku ili jednostavno poštenom i radinom čovjeku? O nekome tko bi mogao biti na korist, a ne na teret zajednici u kojoj se nađe?

Teško je tako razmišljati jer nas onda obično grižnja savjesti opomene kako baš i nismo spremni pomoći tim ljudima. Zato nam je psihološki lakše proglasiti ih sve redom kozojebima i potencijalnim teroristima, dakle manje nego ljudima. Onda nam vlastita odluka da ih ignoriramo ili čak mrzimo dobiva obrambeni štit kojim se možemo obraniti i od kritika sugrađana i od vlastite savjesti.

Ta dobra je to izlika, upravo izvrsna: “svi su oni potencijalni bombaši samoubojice”. Ključni je to argument koji puca na realan i razuman strah od terorističkih napada koji se događaju iznenadno i neočekivano. Isto tako realna je i mogućnost da neki od tih ljudi uistinu jesu ubačeni kao neki budući spavači koji bi se mogli aktivirati u nekom zgodnom trenutku – iako je činjenica da su sve terorističke napade u Europi počinili državljani europskih zemalja, ne izbjeglice.

I to je, čini mi se, najjači FUD faktor kojeg protivnici primanja izbjeglica primjenjuju – strah od smrti.

Jutros me je tako pitala konobarica u kafiću, onako iznebuha, što mislim o krizi izbjeglica u Makedoniji. Očito je to tema o kojoj pričaju svi – i svi, naravno, imaju svoje mišljenje. Dobro je to, znači da smo svjesni problema i da ga imamo želju na ovaj ili onaj način riješiti.

Moj je odgovor isprva malo zamislio konobaricu, no složila se sa mnom: problem izbjeglica je težak za riješiti, ali ako smo katolici ne možemo učiniti ništa drugo nego pomoći tim ljudima koliko je u našoj moći.

Ako se hvalimo kako je katoličke populacije u Hrvatskoj 86.28%, očekivao bih da u presjeku populacije, pa tako i na društvenim mrežama, vidim na jednu osobu koja izbjeglice naziva kozojebima koje treba vratiti u pustinju iz koje su došli četiri osobe koje se s tim ne slažu i koje se otvoreno zalažu za to da izbjeglički problem riješimo najbolje što možemo, koliko je već u našoj moći.

Nažalost, ne – od svih komentara na tu temu, a pročitao sam ih uistinu nezdravu količinu, naišao sam tek na šačicu diskutanata koji su nedvosmisleno rekli kako tim ljudima treba pomoći, bez obzira na sve.

Gdje je nestao čovjek?

Gdje je nestao čovjek katolik? U zemlji s gotovo devedeset posto katolika, gdje su ti katolici odjednom netali? Gle, vidim samo sebične, uskogrudne ljude, one koji su bili zahvalni kad su ih prije četvrt stoljeća primili neki čudni ljudi čudna imena, dali im gdje da spavaju i što da jedu, omogućili im da nađu neki posao i da im djeca nastave školovanje.
Koji danas nisu spremni isto to dati nekom drugom, nekom tko je u teškoj nevolji i tko ne bi bio tu gdje jest, samo da je bilo prilike.
Gdje ste, moja katolička braćo i sestre? Okrećete li glavu od čovjeka u nevolji, ta neka ga tamo neki Samaritanac spašava?

Teroristi, bombaši samoubojice, užas i kaos vas plaše? Da, rizik uistinu postoji. No, nije li na nama da prihvatimo taj rizik, smijemo li postupiti ikako drugačije? Možemo li se zvati vjernicima ako smo spremni napustiti to mnoštvo ljudi koji zaista trebaj našu pomoć samo zato što postoji opasnost da pritom ne svojom voljom možda pomognemo i nečijim mračnim planovima?

Nije to tako teško pitanje, teško je nama samima prihvatiti odgovor.

Najzad, Hrvatska je mala zemlja i val izbjeglica je tranzitni. Podsjetit ću, prema dogovoru s EK, Hrvatska treba prihvatiti petstotinjak izbjeglica iz Sirije. Čak i u ovakvom trenutku krize i neimaštine, to je sasvim prihvatljiv broj kojeg možemo odraditi. Daleko najveći broj izbjeglica prihvatit će zemlje veće i bogatije od naše. Ekonomski emigranti (oni što ne bježe od rata, već za poslom) ionako nemaju baš nikakvu namjeru zadržavati se na Balkanu. Znaju ljudi da ovdje nema posla ni za domoroce.

Na nama je,dakle, da osiguramo što civiliziraniji tranzit izbjeglicama, što onima koji će ostati kod nas, što onima koji će putovati dalje.

Naivno tako zamišljam neku neostvarivu situaciju u kojoj Hrvatska, Srbija i Makedonija zajedničkim snagama i s puno dobre volje rješavaju koridor kojim bi izbjeglice prebacivali kroz svoj teritorij, osiguravši im sigurnost, transport i hranu, ono što im je u ovom trenutku najvažnije.

Pa čak i ako nam bude potrebno (a bit će, kako je krenulo) prihvatiti i više od onih petsto izbjeglica, ne bismo smjeli biti neljudi i odbiti ih. Ono najnužnije možemo im osigurati, a tim će ljudima već samo saznanje da oko njih više nema rata i da oko njih nisu ljudi koji ih mrze i koji im žele zlo, već ljudi koji s njihovim mukama suosjećaju – značiti mnogo.

Dobro se dobrim vraća. Sramota je da mi, i sami bivši izbjeglice, ljudi što se volimo busati u prsa svojom vjerom i plemenitošću – te nesretnike nazivamo prljavim kozojebima iz pustinje i sebično okrećemo glave od njihove nesreće, ne želeći im pomoći, ne želeći ni znati da su nam pred vratima zajedno sa svojim jadom: neka idu negdje drugdje, ovdje za njih mjesta nema.

Isus tako ne bi učinio. (pitajte svog svećenika, odgovor bi mogao biti zanimljiv i poučan)

Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Autor je i SF knjige ‘Umišljena inteligencija’, koju u obliku e-booka možete besplatno skinuti na svoj Android uređaj s Google Play.