'Spotlight' - "jedan od filmova godine" - Monitor.hr
04.11.2015. (07:46)

‘Spotlight’ – "jedan od filmova godine"

Divim se istraživačkim novinarima, ozbiljno i do kraja. To su ljudi koji rizikuju svoju karijeru, fizičko i mentalno zdravlje da bi napravili bolji svet, otkrili i ispravili nepravde i u svom poslu su često sami i neshvaćeni. Njihovi protivnici su brojniji, moćniji i međusobno povezani i često nastupaju sa pozicije autoriteta. Na svom putu će čak retko naći razumevanje i onih za čije se interese zalažu, jer je oportunizam ugrađen u ljudsku vrstu, pa je lakše dogovoriti se s gazdama nego im se suprotstaviti.

Takođe mislim da ovi hrabri ljudi zaslužuju dostojanstven filmski tretman, a u te svrhe najbolja opcija je doku-drama, što više oslonjena na faktografiju – to bolje. Istina je da ona često neće gledaocu pružiti njegovu tačku očekivanu i priželjkivanu tačku gledišta u vidu idealiziranog lika s kojim je moguća identifikacija, te da će u sebi imati previše likova, poveznica i podataka za zapamtiti, pa gledanje takvog filma može predstavljati intelektualni napor koji neće svima biti jednako privlačan. Afere, zavere i muljaže su jednostavno takve i red je prokužiti njihovu anatomiju. Da su očigledne, istraživanje bi bilo obesmišljeno.

‘Spotlight’ je doku-drama takve vrste u najboljem maniru klasika ‘All The President’s Men’ (1976.) Alana J. Pakule. Naslov filma je zapravo naslov istraživačke rubrike u uglednim dnevnim novinama Boston Globe, a predmet istraživanja su pedofilski skandali u okviru katoličke crkve koji su potresali bostonsku nadbiskupiju. Skandali su se vukli godinama, crkva je pojedinačne slučajeve “pospremala pod tepih” uz minimalne finansijske kompenzacije, a sporne sveštenike bi jednostavno selila od župe do župe. Slučajeva je bilo mnogo, a situacija je posebno osetljiva ako se uzme u obzir da su se pojedinačni slučajevi po pravilu događali u siromašnim, radničkim četvrtima gde je crkva često najveći, ako ne i jedini moralni autoritet.

Postavlja se pitanje kako se to moglo dešavati toliko dugo, a da niko ništa nije primetio. To naprosto nije istina, sveštenicima se uglavnom verovalo na reč u policiji i tužilaštvu, a u krajnjem primeru na scenu su stupali advokati sa nagodbama. Boston je ipak malo mesto, i uz to još i natpolovično katoličko, a crkva je bila i ostala jedan od temelja zajednice. Opet, ma kako cinično to zvučalo, po novinarskoj logici jedan pojedinačan slučaj ne odzvanja dovoljno da bi zaslužio naslovnu stranu i dalje praćenje, a skoro niko se s njima nije bavio sistemski, nije ih povezivao i nije otkrivao zataškavanje velikog opsega u čemu su učestvovale i civilne i crkvene vlasti.

Pre Spotlightovog tima koji predvodi Walter “Robby” Robinson (Keaton), a u kojem su pored njega još i novinari: mladi i napaljeni Mike Rezendes (Ruffalo), povučeni Matt Carroll (d’Arcy James) i osećajna Sacha Pfeiffer (McAdams), istragu je sam za sebe vodio tužilac Mitch Garabedian (Tucci), ali njegova pozicija je bila suviše “autsajderska”, ne-bostonska i ne-katolička. Tek sa novom upravom u Globeu, koju predstavlja došljak iz Miamija Marty Baron (Schreiber), “Židov, neoženjen i koji ne voli bejzbol”, kako ga duhovito opisuje njegov zamenik (Slattery). I njegova pozicija je takođe “autsajderska”, pa može istraživački tim u novinama poslati na autoritet kao što je crkva. Kada novinari sklope nevoljno savezništvo sa tužiocem, klupko se odmotava u mnogo pravaca, pa se čini da će se ta hrabra odluka isplatiti.

To, naravno, podrazumeva ne samo rad na terenu i često sa nesaradljivim akterima i svedocima, koliko organizaciju dobijenih podataka u celinu, a ponekad i pravnu borbu za dostupnost podataka od javnog značaja. Spotlight tim ima običaj da istražuje mesecima i godinama pre nego što objavi rezultate. Treba znati i tempirati pravi trenutak, a u tom smislu i istraga i film dobijaju zanimljiv obrat u vidu jednog globalnog događaja. Naime, 11. septembra 2001. jedan od aviona koji su se zakucali u WTC je poleteo baš iz Bostona, što je resurse istrage preusmerilo na drugo mesto i na neodređeno vreme.

Ovakvi filmovi često zavise od fluidnosti, da mi kao gledaoci ne postanemo previše obremenjeni podacima i zbog toga izgubimo interes. U tom smislu je scenario Toma McCarthyja i televizijskog profesionalca Josha Singera (‘The West Wing’, ‘Lie to Me’, ‘Fringe’) izuzetno solidan i fokusiran, pa film napeto pratimo. Tom McCarthy režira film lagano i neprimetno, pušta činjenice da govore same za sebe i perfektno usmerava glumce. McCarthy je autor koji je naznačio svoj potencijal sa prvim filmom ‘The Station Agent’ (2003.), ali ga do sada nije realizovao do kraja, iako je imao i zanimljivih filmova poput ‘The Visitor’ (2007.) i ‘Win Win’ (2011.). Sa ‘Spotlight’ je bez sumnje pogodio u centar.

Još jedna od vrednosti filma je i savršeno iskorištena glumačka ekipa sastavljena od zvučnih imena. Mark Ruffalo ima veoma intenzivnu i zahtevnu ulogu mladog novinara i igra je odlično. Michael Keaton izgleda kao novi čovek nakon ponovnog pojavljivanja na sceni prošle godine sa ‘Birdmanom’, pažljivo bira uloge i pokazuje puno talenta i znanja. Ovde je čak i poslovično bezlična Rachel McAdams odlična. Dve odlične i pamtljive epizode su ostvarili i Liev Schreiber i Stanley Tucci.

Da je samo korektan film, već zbog precizne slike anatomije jedne afere, ‘Spotlight’ bi bio jedan od filmova godine. ‘Spotlight’, međutim, ide dalje od toga i daje nam uvid u neke univerzalnije stvari. Da zajednica ne mora biti isključivo dobra stvar, već može biti jedan od onih rigidnih mehanizama koji je usmeren protiv pojedinaca. Da je povezivanje moći potencijalno opasno. Da je potraga za istinom civilizacijska obaveza.

Meni je ipak najbolji momenat kada psiholog sa kojim se dopisuju otkriva mehanizam i uzroke pedofilskih skandala koji se događaju u katoličkoj crkvi i da to nije samo “nekoliko trulih jabuka”, nego sistemski problem takve organizacije. Osnova svega je celibat koji poštuje polovina sveštenika. Od druge polovine, većina stupa u tajne seksualne odnose sa odraslim osobama istog ili suprotnog pola uz obostrani pristanak. Ostaje manjina, možda i manjina manjine, od nekih 5% sveštenika koji zlostavljaju decu. Čak i da nema sistemskog zataškavanja, ako se uzme u obzir brojnost i finansijska moć organizacije, to su porazne brojke. Poštujući psihološka istraživanja, što se i potvrđuje kroz lik velečasnog Paquina na jednom mestu u filmu, da je seksualno uznemiravanje ili zlostavljanje pitanje pre svega moći, a ne nagona ili zadovoljstva, jasno nam je zašto se to dešava baš u crkvi, a ne u školi i imamo puno razloga za zabrinutost.

Film se završava karticom, kao svojevrsnim epilogom istraživanja Spotlight tima u Boston Globeu, na kojoj su navedena mesta diljem sveta gde su pedofilski skandali zabeleženi ili se makar na njih sumnja. U malom katoličkom gradiću gde ja živim bivši župnik je zbog toga završio na robiji. Našao sam ime tog gradića na kartici. A našao sam i nekoliko hrvatskih lokacija. Mislite o tome. (10/10)

Filmski kritičar Marko Stojiljković porijeklom je iz Beograda, a živi i radi u Sloveniji. Pratite ga i na blogu Film na dan.


Slične vijesti

04.03.2022. (12:00)

Čovjek čovjeku vuk

Jane Campion i ‘Šape pasje’ – užasavajuća lakoća zaostalosti i okrutnosti

Zanimljiva analiza filma, Josip Mlakić za Express: Nešto i o tajanstvenom naslovu filma ‘Power of the Dog’. Radi se o izrazu iz biblijskog Psalma 22, 20 koji u engleskom prijevodu glasi: Deliver my soul from the sword; my darling from the power of the dog. U filmu je to prevedeno na sljedeći način: Dušu moju istrgni maču, iz šapa pasjih život moj. (Ovaj Psalam čita glavni lik, Peter u samoj završnici filma.) Od tuda, dakle, ‘Šape pasje’, iako je na hrvatskom možda primjereniji izraz “iz vučjih ralja” ili “od vrata paklenih”. U jednom intervjuu koji je dala povodom filma, Jane Campion je objasnila da je “moć psa simbol dubokih, nekontroliranih poriva koji nas mogu uništiti”. Od prvog dijela filma, svjestan Peterove homoseksualnosti, Phil od kožnih traka plete konop za Petera, znajući da je njegov otac izvršio samoubojstvo vješanjem. Tu možemo govoriti o ljudskoj okrutnosti, ali i o vjerskom puritanizmu, gdje je konop, u krajnjem slučaju, jedino izbavljenje iz “šapa pasjih”.

04.03.2022. (00:00)

Umjetna inteligencija napada

BigBug: SF komedija o ustanku robota

Redatelj Jean-Pierre Jeunet je servirao znanstveno-fantastičnu komediju satiričnog tipa i metaforičnog karaktera koja, nažalost, nije toliko smiješna, a ni posebno pametna. Teleportirani smo u “jeunetovski” koloriranu budućnost ne toliko daleke 2045. godine gdje ljudi maksimalno ovise o tehnologiji, umjetnoj inteligenciji, kućnim i inim robotima, no to im ne smeta jer im omogućava lagodniji život. Jednog dana dolazi do ustanka robota, zatvaraju ukućane i uspostavljaju robo-diktaturu. Slobodna

01.03.2022. (16:46)

Disfunkcionalna radna obitelj

Španjolski film ‘Veliki gazda’ – priča o kapitalizmu na granici od ozbiljnog do komičnog

Kao “prijateljsko lice kapitalističke korupcije” Blanco (Bardem) iza smješka skriva unutrašnjeg Escobara. On zaposlenike naziva svojom djecom i hini da je njihov otac postavljajući se kao nekakva očinska figura, ali nije mu problem dati otkaz toj djeci, tj. donijeti teške odluke za “dobrobit” obitelji koja je disfunkcionalna, bolje reći posla. Predstavljajući se kao dobar šef i moralan čovjek, iako je prilično loš i nemoralan, Blanco propovijeda o “trudu, ravnoteži i odanosti”, riječima ispisanim na zidu njegova skladišta – piše Marko Njegić. Slobodna

18.02.2022. (23:00)

Novo u kinima

‘Janje’ – film o paru koji ne može imati djece pa usvoji dijete s janjećom glavom

Dio je kritike “Janje” žanrovski okarakterizirao kao horor, što baš i nije najtočniji opis. Islandski se film prije može opisati kao smjesa northern gothica, basne, bajke i grčkog mita s motivom hybrisa u središtu. Iz tog žanrovskog miksa islandski je režiser izveo efektnu ekološku parabolu o ljudskoj vrsti koja uzima sve i zato biva kažnjena. Ima nešto u tim ovcama: na koncu, pasli su ih i stari Grci – piše Jurica Pavičić. Jutarnji

17.02.2022. (21:00)

Novo u kinima

‘Smrt na Nilu’ je napredak u odnosu na ‘Ubojstvo u Orient Expressu’

Vlak je sad zamijenjen parobrodom koji vijuga rijekom, a redatelj Branagh (također glumi Poirota) atraktivno vizualizira krstarenje, kao i sam egzotični Egipat, uspijevajući zamaskirati činjenicu da “Smrt na Nilu” nije snimljena na pravoj lokaciji. Rezultat takvog pristupa je blockbusterska trilerska “grandezza”, eskapistička zabava nalik kriminalističkom putopisu sa staromodno-modernim vizualnim i zvjezdanim sjajem – piše Marko Njegić. Slobodna

15.02.2022. (14:00)

Japanska poetika

‘Drive My Car’ – bliskost nas može izliječiti tamo gdje joj se najmanje nadamo

Japanski film, adaptacija romana Harukija Murakamija, nije samo kandidat za Oscara u kategoriji stranih filmova, nego je i kandidat za Oscara za najbolji film, najbolju režiju i najbolji adaptirani scenarij. Drive My Car je emotivno putovanje u srce bliskosti koja se može ostvariti između ljudi koji su duboko povrijeđeni. I to bez seksa. Film je kompliciran, iritantan i slojevit i ni u jednom trenutku neće pokušati ulizivati se i svidjeti vam se – piše Zrinka Pavlić. T-portal

14.01.2022. (15:00)

Zalomilo se

Osrednji novi Clooneyjev film: Što mu je bilo dok je sjedio u redateljskom stolcu? Je li zaspao?

Memoari Pulitzerom ovjenčanog novinara JR Moehringera poslužili su kao baza Amazonova filma “The Tender Bar”. Načelno zanimljiv lik i zanimljiva storija, pogubili su se u tranziciji na film, tj. od memoara do scenarija, iako je “na papiru” sve slutilo na dobro, računajući ime Georgea Clooneyja u ulozi režisera i Williama Monahana kao scenarista – piše Marko Njegić. Slobodna

13.01.2022. (23:00)

Novo u kinima

‘Licorice Pizza’: Savršeno ukusna kriška filma i života

Za ljubitelje “ranog” Paula Thomasa Andersona, “Licorize Pizza” predstavlja povratak u vrijeme kad su se zaljubili u njegove filmove, a za njega povratak nezavisnjačkim “indie” korijenima devedesetih i mladosti sedamdesetih s, kako se kaže, današnjom pameću. “Licorice Pizza” je divotica od filma, romantična i komična, nostalgična i snolika kao California Dream, mladenački zaigrana i zrela – piše Marko Njegić. Slobodna

07.01.2022. (19:00)

Kad glumica postane redateljica

‘Mračna kći’ otkriva što se dogodi kada žena osjeti da je guše majčinstvo i brak

Glumica Maggie Gyllenhaal se u režiji prvi puta okušala 2020. godine u sklopu Netflixovog projekta “Homemade”, omnibusa 17 kratkih filmova koje su poznati filmaši napravili tijekom pandemije koronavirusa. Već se iduće godine prebacila na dugi metar te za Netflix režirala i scenaristički adaptirala roman Elene Ferrante “Mračna kći”. Film je početkom rujna premijerno prikazan na Filmskom festivalu u Veneciji, gdje je odnio nagradu za najbolji scenarij. Nenad Polimac film ocjenjuje trojkom. Jutarnji