Stajčić: Otišao je najznačajniji čovjek filmskog svijeta - Monitor.hr
19.09.2025. (22:00)

'Čak je i smrt bila oprezna s njegovim finalnim poglavljem'

Stajčić: Otišao je najznačajniji čovjek filmskog svijeta

Meryl Streep, američka filmska ikona i njegova partnerica iz filma „Moja Afrika“ napisala je jučer: „Otišao je jedan od lavova. Počivaj u miru moj dragi prijatelju“ i u toj kratkoj konstataciji dala najbolji opis. On je uistinu bio lav u svijetu filma i to onaj koji se borio do kraja upravo za taj svijet filma. Iz njegovih Sundance ekspozea bilo je jasno koliko je volio Ameriku posebno zbog njene slobodarske dimenzije, zbog čega je često bio u konfliktu s konzervativcima i zagovarateljima „čvrste ruke“, nekad i s predsjedničkim establishmentom. I u naravi je mišlju i djelom bio poput epskih filmskih karaktera koje je utjelovljavao. Kao da nikad nije prestao biti Sundance Kid, ili još više Jeremiah Johnson – čovjek u kotaču vremena koji postaje svjestan da se mora boriti kao lav ili ga neće biti, jer ne može protiv sebe i svojih načela. Zoran Stajčić za Ravno do dna otkriva kako je upravo Redford neformalni kum tog portala.


Slične vijesti

05.09. (22:00)

Šnajderova nit

In memoriam Slobodan Šnajder: U punoj stvaralačkoj snazi otišao je strastveni debater, pisac s izvanrednom rečenicom

Kad kažemo da Šnajder nije bio politički oportunist, onda mislimo na to da se nije dao privesti političkim pobjednicima. Ne, uporno se gibao političkom marginom. Otpočeo je sa Stipom Šuvarom, kojeg sreće 1994. godine na svojim njemačkim lutanjima, dakle u vrijeme kad izbiva iz domovine, jer mu je 1991. preko oca Đure Šnajdera bilo poručeno da pripazi, da se pričuva i da jedno vrijeme ode na “kratki izlet” u zemlje njemačkog govornog područja.

Ipak je on bio pisac “Hrvatskog Fausta”, drame od nacionalista prokazane kao antihrvatske, a ta ga je ocjena pratila cijelo vrijeme. I kad je prije desetak godina doživio opće priznanje s romanom “Doba mjedi”, bilo je onih, među njima i visoki državni dužnosnik iz Osijeka, koji su mu zamjerali, a što drugo, doli manjak hrvatstva, jer da u romanu stereotipizira Hrvate, a i ništa nije rekao o Bleiburgu.

Šnajderu se zapravo cijelo ovo vrijeme događalo ono što je sam opisao u “Faustu” davne 1981. Tamo se, naime, u jednom trenutku konstatira da onaj koji postane komunist, samim tim automatski prestaje biti Hrvat. Da za Šnajdera u novoj Hrvatskoj nikako nije moglo biti mjesta, barem ne dok je Tuđman na vlasti. Rade Dragojević za Novosti

01.09. (13:00)

Pisac s margine koji je zapravo bio na vrhu

In memoriam: Slobodan Šnajder (1948. – 2026.): Odlazak velikog i nepokornog pisca

Godinama uronjen u arhive i potisnute slojeve povijesti, gradio je zahtjevna literarna djela koja su se suprotstavljala površnosti i zaboravu, provodio kritičko preispitivanje nacionalnih mitova, te se neumorno bavio traumatičnim događajima europske i hrvatske povijesti. Ta dosljednost često ga je potiskivala na rub službenoga kulturnog života, ali mu je istodobno osigurala mjesto među rijetkim hrvatskim piscima i intelektualcima čije je djelo istinski nadišlo granice vlastitog jezika i sredine. Njegovo najvažnije i najkontroverznije djelo ostaje drama Hrvatski Faust, praizvedena na Splitskom ljetu 1982. godine. Ta drama, koja kroz ulogu glumca koji tumači Fausta pod ustaškom okupacijom preispituje kako glumac postaje intelektualac, doživjela je golem uspjeh u inozemstvu.

Njegov prozni prvijenac Morendo objavljen je 2011. godine , no tek je s romanom Doba mjedi (2015.) ostvario veličanstveni, trijumfalni povratak u hrvatsku i europsku književnost. Posljednji roman objavljen za života bio je Anđeo nestajanja (2023), a prije smrti je uspio dovršiti svoje posljednje djelo “Mara Leib”. tportal

31.08. (21:00)

Prolazi sve...

In memoriam Stjepan Jimmy Stanić: Napustio nas je glazbenik kojeg je Dizzy Gillespie želio u svom bendu

Bio je poput mjerne jedinice za Zagrepčanina. Dotjerane gospodske vanjštine, a iznutra nestašni fakin. Možda i tu definiciju fakina treba ponovno definirati, jer kao da i njih više nema – tih razgovorljivih derana koji kao da znaju svaku foru, svaki trik, svaki ulet s kojim će navesti vodu na svoj mlin i ne ispasti gubitnik u škvadri, jer Zagreb je jednostavno takav – uvijek je tu škvadra i uvijek je brutalno raspoložena. O početku njegove karijere olako se govorilo i uvijek se spominje da je nastala slučajno 1954. godine u vrijeme dok je bio član Vokalnog ansambla Nikice Kalogjere. Počeo je u Bihaću kao pjevač narodnih pjesama. Prepričava se anegdota kad je 1956. došao na koncert Dizzyja Gillespieja kao gledatelj, da bi završio na pozornici, svirajući.

  • “Problem je bil’ kaj se njima njihov basist negdje izgubio. (‘Najbolji!’ – čulo se kako iza pozornice dobacuje Mladen Baraković koji je u tom trenutku čuo naš razgovor). Pa rekoh: ‘Pa dobro, onda idem ja.’ A bili su tu Prohaska i još par naših basista, ali se oni nisu usudili, a ja sam fakin iz Vlaške ulice i ja sam se usudil“ Ravno do dna
  • Malo tko zna da je Jimmy Stanić stric pjevaču grupe ‘Neki to vole vruće’ (tportal)
  • Još jedan in memoriam, na Muzici: odlazak posljednjeg zagrebačkog šarmera
29.08. (00:00)

Odlazak kraljice countryja

Oštar um i veliko srce iza “seljačkog glamura”: Oproštaj od neponovljive Dolly Parton

Dolly Parton ostavila je neizbrisiv trag kao jedna od najvećih country autorica, glumica i filantropkinja. Odrasla u siromaštvu, slavu je stekla bezvremenskim hitovima poput “Jolene” i “I Will Always Love You“. Uz iznimnu glazbenu i filmsku karijeru te poslovne pothvate poput Dollywooda, istaknula se dobrotvornim radom – doniranjem milijuna knjiga djeci, financiranjem zdravstva i razvojem cjepiva Moderna. Unatoč vizualnom stilu koji je sama nazivala “seljačkim glamurom”, bila je rijetka figura koja je ujedinjavala naciju, voljena zbog sirovih emocija u svojim pjesmama, oštrog uma i neizmjerne empatije. Ravno do dna

22.08. (00:00)

'Da se u ovoj zemlji našlo par ljudi više kojima se nije problem zamjeriti nekom, sad ne bismo imali eko-bombe po Hrvatskoj'

Preselila se na područje bez signala, ali se potrudila da znamo prepoznati signale ljudskosti i neljudskosti

Rudan je znala biti kritična prema svima, ali one prezrene i slabije je držala blizu sebi kao amajliju. Znala je i njih opaliti svakakvim vokabularom, ali kroz svoje javno djelovanje na konstantnom nišanu su joj bili moćnici u bilo kojem smislu. Nakon vijesti o njenoj smrti, javili su se razni koji će pristojno apostrofirati njenu izravnost, autentičnost i pravdoljubivost, ali i oni drugi koji će govoriti razne užase ispod svake civilizacijske razine. Neki mediji će sa zadovoljstvom prenijeti verbalne ispade ovre druge skupine “ljudi” u sladostrašću prema klikovima i čitanosti. I to je svojevrsni Vedranin poklon za rastanak: osvijestila nam je koje osobe i koje medije treba izbjegavati. Oni koji pljuju na nekog u vrijeme žalovanja i oni koji prenose tuđu pljuvačinu u vrijeme žalovanja – sigurno ne pate od viška suosjećanja, nego samo od viška koristoljublja. Zoran Tučkar za Ravno do dna

14.07. (19:00)

Nije samo zadužio Jurski park

In memoriam: Sam Neill (1947. – 2026.) – Veći od dinosaura

Rijetki će Neilla (rođenog s imenom Nigel koje je promijenio u Sam kako bi se bolje uklopio u tvrđe okružje zemlje u koju je preselio) pamtiti kao glumca u hororima, ali upravo u tom žanru ostvario je prve međunarodne uloge, kao i neke od najupečatljivijih u svom filmskom radu. Prva od njih bila je u “The Final Conflict”, trećem i prilično bedastom nastavku iz franšize “Omen”. Hororu će se sa zapaženim rezultatima vratiti barem još dvaput u devedesetima, ali tek nakon što postigne financijski uspjeh prvo s “Jurassic Parkom”, a onda iste godine prikupi i kritičke hvalospjeve za svoje pojavljivanje u “The Piano”. Vjerojatno jednako plodnu ostavštinu Neill je ostvario i na televiziji. In memoriam na Ravno do dna, Conversation…

22.06. (15:00)

Počivala u miru

Nije bila samo književnica, već i neustrašiva javna osoba, kroničarka tranzicije, pionirka feminizma i glas razuma u vremenima ideološkog sljepila

Prije nešto manje od godinu dana dobila je nagradu Hrvatskog novinarskog društva “Otokar Keršovani” za životno djelo, a tom prigodom je u razgovoru za portal HND-a govorila o životu, karijeri i društvenim borbama (koji prenosi i Index). Posebno se istaknula knjigom ‘Smrtni grijesi feminizma: Ogledi o mudologiji‘ iz 1984., jednim od prvih značajnih feminističkih djela u Istočnoj Europi. Ubrzo nakon toga objavila je i svoj prvi roman ‘Hologrami straha‘. U književnosti se često bavila temama ženskog tijela, bolesti, identiteta i traume. Njezini romani ‘Mramorna koža‘, ‘Kao da me nema‘, ‘Frida ili o boli‘ te ‘Mileva Einstein, teorija tuge‘ istraživali su složene sudbine žena, njihove unutarnje borbe i položaj u društvu. Gloria…  i Milena Zajović velikoj književnici posvetila članak na Večernjem.

17.02. (20:00)

Kad karakter uđe u kostim, a kostim više nikad ne izađe

In memoriam: Robert Duvall – odlazak velikana koji je ostavio trag u nekim od apsolutnih klasika holivudskog filma

The New York Times prozvao ga je još početkom osamdesetih “američkim Olivierom” zbog njegovog talenta da potpuno zaroni u svoje uloge često tvrdih momaka – vojnika, detektiva, policajaca, mafijaških odvjetnika, glazbenika i propovjednika – za koje se pripremao tako da bi ušao u svijet njima sličnih stvarnih ljudi i skidao njihove naglaske, kretnje i reakcije, što ga je od samih početaka učinilo traženom robom u Tvornici snova.

Prvi okus prave slave, kao i prvu nominaciju za Oscar, doživjet će ulogom consiglierea siročeta Toma Hagena u Coppolinom “Kumu”. Njegov potpukovnik Bill Kilgore iz “Apokalipse danas” je čovjek bez straha koji se ne obazire na bombe koje zasipaju vijetnamsku plažu na koju on dolazi sa svojim vojnicima kako bi surfali, a njegov citat u kojem iskazuje svoju ljubav prema mirisu napalma ujutro jer miriše na pobjedu jedna je od beskonačno ponavljanih i parodiranih rečenica u filmskoj povijesti. Ne zvuči samo kao klišej, već je i samorazumljivo da će, poput uloga koje ostavlja za sobom, Robert Duvall živjeti zauvijek. A kako i ne bi, kad je u svakoj od tih uloga gorio poput napalma. I zato je svaka mirisala na pobjedu. Ivan Laić za Ravno do dna

08.01. (00:00)

I bi tišina

U dugim crno-bijelim filmovima Bele Tarra sve je rečeno o ljudskoj egzistenciji

Kritičar New York Timesa A.O. Scott jednom prilikom opisao je Tarra kao sličnijeg “srednjovjekovnom klesaru koji je slučajno došao do kamere” nego tipičnom režiseru, a to nigdje nije očitije nego u “Sátántangu”. Ipak, unatoč statusu “Sátántanga” i drugih filmova, kao kruna njegove karijere možda stiže njegov posljednji igrani film “Torinski konj” čiji su naslov i vizija nadahnuti mentalnim slomom filozofa Friedricha Nietzchea koji je u gradu iz naslova svjedočio izlijevu bijesa jednog kočijaša prema svom konju, kad se mudrac bacio na tlo i zaglio konja u suzama. Nije to lak zalogaj za prosječnoga gledatelja, pogotovo u eri Netflixa i TikToka, ali nakon što ga jednom doživite, ovo iskustvo ostaje s vama do kraja života i premda tuirno, sporo, ponavljajuće i mučno, teško ga je opisati kao bilo što drugo nego veličanstveno. Ivan Laić za Ravno do dna

23.07.2025. (17:00)

'Kakav Princ tame, Bog!'

In memoriam Ozzy Osbourne: Do kraja je ostao, kako je znao reći, svoj najveći obožavatelj i svoj najveći neprijatelj

Svašta su govorili. Ozzy je uvijek bio mistični lik iz prošlosti, poput nasmiješene aveti koja bdije nad svim tim bendovima koje smo otkrivali, a koji su se kleli u njega. Nedodirljiva utvara koja je, ako se nas balave tada pitalo, svijetu isporučio nešto najbolje, taj “Paranoid”, i skrio se negdje u paklenim dubinama, u to nema sumnje. Na zadnjem koncertu u Birminghamu sjedio je na svom tronu okovan Parkinsonovom bolešću, danima ranije odbijajući uzimati obavezne tablete kako bi mu glas bio što razgovjetniji. Trpio je jaku bol tijekom cijelog koncerta. Do kraja je ostao, kako je znao reći, svoj najveći obožavatelj i svoj najveći neprijatelj. Usput je i, toga dana, prikupio preko 190 milijuna humanitarnih dolara za birminghamske bolnice. Ravno do dna