'Što će ljudi reći' - opasno banalan prikaz sudara kultura - Monitor.hr
01.05.2018. (08:05)

‘Što će ljudi reći’ – opasno banalan prikaz sudara kultura

Nikada nisam bio za cenzuru, ali ponekad bi određene duboko ukorenjene stvari trebalo proterati iz umetnosti na nekoliko godina koliko da se od toga odmorimo. To “nešto” može biti i potpuno bezazleni kliše poput ostavljanja velike plišane životinje u krevetu prilikom iskradanja iz istog (mislim, je li to neko u životu zaista uradio?), a mogu biti i ozbiljnije stvari kao što su tipski portreti određene kulture koje cenimo po tome iz koje kulture dolazi njihov autor. Ako je, recimo, tema represija nad ženama u muslimanskim migrantskim zajednicama na Zapadu, a autor je svetlije boje kože i, k tome, muškarac, njegov ćemo film odmah proglasiti kulturno neosetljivom, čak rasističkom desničarskom propagandom. Ako isti film na istu temu snimi žena, još i pripadnica druge generacije migranata, njeno delo ćemo prozvati hrabrim i beskompromisnim insajderskim pogledom. Bilo kako bilo, ‘What Will People Say’ je kriv po obe tačke optužnice, i kao film prepun naoko bezazlenih klišea, i kao jedan od nastavljača trendova serviranja imigrantskog “misery porna” po “istančanom” ukusu zapadnjačke publike.

Priča je to sedamnaestogodišnjoj Nishi (Mozhdah) koja odrasta u Norveškoj rastrzana između zapadne kulture koju vidi u školi i na ulici i pakistanske kulture svojih roditelja koja podrazumeva striktne norme, kako u religijskom smislu, tako i po pitanju svakodnevnih navika. U početku se čini kako Nisha uspeva da pliva kroz različite socijalne pejzaže kako u školi i na ulici, tako i u kući, uvek igrajući ulogu koja se od nje očekuje. Čini se i da je konzervativizam njenih roditelja svakako nekakvog blažeg oblika, i da im je prva briga njena dobrobit, budućnost i karijera. Majka (Khanna) će je, recimo, dobrohotno opomenuti kako da se obuče kad ide po oca u radnju, a otac (Hussain) će svesno riskirati sramotu tako što za svoj rođendan želi da cela familija pleše u istoj sobi, što u pakistanskoj kulturi nije dozvoljeno.

Nishi je, međutim, dovoljna samo jedna nepažnja da joj se život izvrne naglavačke. Nepažnja kao preglasno zvono mobilnog telefona njenog dečka (Harr) koji se nekako uvukao u njenu sobu. Naizgled mirni otac će izgubiti živce, pomisliti na katastrofični scenario seksualne aktivnosti i premlatiti nesretnog mladića, a Nisha će završiti u sigurnoj kući, što će samo još više uzburkati duhove u maloj, ali tesno povezanoj, tračanju i javnom sramoćenju sklonoj pakistanskoj zajednici. Pomislivši da se prašina slegla posle jednog telefonskog poziva, ona biva namamljena u klopku: uz pomoć brata (Arfan), otac je otima, odvodi na aerodrom i dalje u Pakistan, nekih 300 kilometara od Islamabada, gde je ostavlja kod svojih rođaka. Nevolje za zapadnjački nastrojenu Nishu tu tek počinju jer rođaci očeve generacije (Chaddha, Parimoo) nisu baš tolerantni prema njenim eskapadama, pa će posle pokušaja kontakta sa prijateljicom u Evropi završiti u potpunoj izolaciji iz koje će je povremeno izbavljati mlađi rođak (Saraf), što vodi u još veću nevolju.

Svako se barem jednom u životu susreo sa pitanjem “šta će selo / susedi reći”. Ako ga već nisu postavili naši roditelji, onda su to sigurno učinili bake i dedovi. Takav pritisak sredine je prisutan u obe varijante konzervativizma, bilo u onoj rigidnoj gde se ljudi slepo drže (javno-)moralnih normi propisanih tradicijom, ili onoj usmerenoj na uspeh i socijalnu mobilnost gde se na “devijantno” ponašanje potpuno normalno za mlade ljude gleda kao na zamku koja će ih odovojiti od važnih stvari poput akademskog i karijernog napretka. Takav pritisak je prisutan i više je nego legitimna tema za filmove.

Problem sa ‘What Will People Say’ je odsustvo bilo kakvog smisla i interne logike u tretmanu te važne teme. Otac i majka menjaju strane od “progresivnog” do retrogradnog konzervativizma kako im paše, odnosno kako je to zgodnije autorici da vodi priču dalje, pa tako dolazimo do nekonzistentnosti od scene do scene da, recimo, otac prvo želi udati kćer za koga god u Pakistanu ili na Zapadu, pa je želi naterati na samobistvo, da bi na koncu žalio što bi ona u slučaju udaje morala odustati od obrazovanja i karijere. Osim što im je motivacija klimava, oni i zapravo ne egzistiraju kao likovi, dok je starija generacija pakistanske rodbine svedena na stereotip zlih rođaka, a mlađa generacija i u Pakistanu i Norveškoj je portretirana kao mlitava i nesposobna. Kao lik zapravo ne postoji ni naša protagonistkinja, čija je jedina funkcija da neprestano pati i zuri u prostor ispred sebe. Možda na početku dobivamo nekakvu informaciju o vanjskim manifestacijama njenog života (u suštini, klasično tinejdžersko ponašanje), i možda možemo “face value” prihvatiti ambicije njenih roditelja glede njenog obrazovanja, ali o njenom unutarnjem životu ne saznajemo apsolutno ništa, tako da su se svi njeni postupci mogu shvatiti isključivo kao aparati zapleta.

Čak i ako na jedvite jade prihvatimo da je ovakav jednostrani portret pakistanske kulture (u samom Pakistanu, to jest) kao represivne i nasilne plod autoričinog neposrednog ili makar posrednog iskustva sa istom, a ne “doctoringa” i igranja na kartu (kultur-rasističkih) sentimenata kod zapadne publike kojoj je film i namenjen, problem ostaje u tome što tu ne vidimo ništa novo, sveže, šokantno i autentično. Osim lošeg scenarija, za to je svakako kriva i režija Iram Haq prepuna očekivanih, stereotipnih, pešačkih rešenja poput fingiranja trilerske tenzije pomoću “soundtracka” u trenucima kada film pada u tempu.

Uzevši sve u obzir, ostaje nejasan taj topli prijem na koji ‘What Will People Say’ nailazi od strane kritike i publike širom sveta. Šta god rekli za još i veći “hype” oko slično intoniranog ‘Mustanga’ od pre nekoliko godina, taj je film makar imao neka elementarno zanimljiva estetska i vizuelna rešenja. Teško da razlog za to može biti reputacija Iram Haq koja je pre ovog snimila svakako superiorniji, ali ne baš impozantan film ‘I Am Yours’ (prikazan pre nekoliko godina na beogradskom FEST-u uz nekakvu nagradu) o višestrukim problemima samohrane majke pakistanskog porekla u Norveškoj. Biće da to ipak ima najviše veze sa političkom korektnošću i oklevanjem da se takav nazove lošim čak i kad po svemu viđenom ispunjava standarde konzervativne propagande. (3/10)

Filmski kritičar Marko Stojiljković porijeklom je iz Beograda, a živi i radi u Sloveniji. Pratite ga i na blogu Film na dan i Twitteru.


Slične vijesti

17.12.2023. (21:00)

Pogledajte što ste propustili

Indiewire: 50 najboljih filmova u 2023. po izboru 158 kritičara

158 filmskih kritičara sa svih strana svijeta za Indiewire odabralo najbolja filmska ostvarenja u ovoj godini, od skupih blockbustera, koji su zaslijepili gledatelje, do skrivenih dragulja koji su očarali publiku filmskih festivala. Svaki kritik je morao popuniti top 10 listu, gdje je 10 bodova dodijeljeno za prvo mjesto, devet bodova za drugo mjesto, i tako dalje. Zbrojem bodova definirano je mjesto na listi Top 50. Prvi je Scorseseov Killers of the Flower Moon… Indiewire
A ovdje su 2023. filmovi rangirani u Top 10 po “oscarovskim” kategorijama

29.05.2023. (15:00)

Koja riba!

Polimac preporučuje: Nova Disneyeva verzija Male sirene je vizualno impresivna, ali predugačka

Kompanija Disney svoj uspjeh zahvaljuje crtićima, a sad iz njih prave igrane filmove, što skuplje, to bolje, jer publika voli raskošne spektakle. Nakon “Alice u zemlji čuda”, “101 dalmatinera”, “Cruelle”, “Kralja lavova” i “Pepeljuge”, na red je stigla igrana obrada njihova crtića “Mala sirena” iz 1989., koji je označio preporod Disneyjeva animiranog odjela. Nenad Polimac u 6 minuta priča u videu o filmu što mu je dobro, a što nije, ali tvrdi biti će najgledaniji film u sljedećim danima. Jutanji

21.07.2022. (16:00)

Čudo u Areni

Njegić iz Pule: Odgledali smo film ‘Stric‘ i ostali potpuno šokirani. Ovo je jedan od najintrigantnijih i najnepredvidljivijih novijih hrvatskih filmova

Dosad najbolji hrvatski film prikazan na 69. Pulskom festivalu je “Stric”, dugometražni igrani prvijenac mladih redatelja Andrije Mardešića i Davida Kapca s Mikijem Manojlovićem, Ivanom Roščić, Goranom Bogdanom i Rokom Sikavicom u glavnim ulogama. Ovakav film, mješavinu psihološkog trilera s elementima crne komedije, farse, drame pa i horora, hrvatska kinematografija još nije vidjela i netko bi ga lako mogao zamijeniti za grčki, austrijski, čak i američki spoj žanrovca i “art-house” festivalca. Ne čudi da je “Stric” ili “The Uncle” imao premijeru na Karlovym Varyma kao nešto što je možda mogao snimiti rani Yorgos Lanthimos (“Očnjak”) ili Michael Haneke (“Šašave igre”). Film posjeduje začudnost grčkog “čudnog vala”, ali i uzvišenost novovalnih “elevated” horora s potpisom Jordana Peelea (“Bježi!”, “Mi”) ili dua Veronika Franz-Severin Fiala (“Laku noć, mamice”), iako horor ovdje prijeti ući u kadar kao daleka grmljavina koja možda i ne dođe blizu… piše Marko Njegić za Slobodnu

23.05.2021. (21:30)

Kao naručen

Njegić: ‘Oslo‘ – nije za Oscar, ali zaslužuje Nobel za mir, film o mirovnom sporazumu između Izraela i Palestine iz 1993.

Kolumnist nam preporučuje ekranizaciju istinite priče redatelja Bartletta Sheera istaknuvši: Film ima nevjerojatno pogođen tajming i ne može biti aktualniji u svjetlu novih događaja, a zanimljivo je da je sredinom listopada 2020. jednim dijelom sniman i u Hrvatskoj, točnije Dubrovniku koji je “glumio” Jeruzalem i ugostio ekipu, uključujući glumca Andrewa Scotta(“Sherlock”, “Fleabag”). Prestižna politička drama nastala je u koprodukciji DreamWorksa i iza nje stoji zvučna i nagrađivana ekipa. Piše Marko Njegić za Slobodnu Dalmaciju

03.05.2021. (20:00)

Poziv na gledanje

Njegić: ‘Hobotnica i ja‘ – nakon emotivnog, Oscarom nagrađenog filma na ‘hobe‘ ćete gledati drugim očima, možda ih i prestati jesti

Oskarovsko pozlaćivanje Netflixova dokumentarca “Hobotnica i ja” bilo je blago iznenađenje, neovisno o prethodnom trijumfu na dodjeli nagrada Britanske akademije. Na Oscarima su trijumfirali filmovi koji slave život i na univerzalnoj razini projiciraju tračak kolektivnog optimizma kroz osobne priče (“Zemlja nomada”, “Još jedna runda”). “My Octopus Teacher” je takav film, osobna priča plivača/ronioca Craiga Fostera koji se sprijateljio s hobotnicom u morskoj šumi na jugu Afrike i kroz to prijateljstvo prevladao depresiju i naučio nešto više o sebi i svijetu oko sebe, gledajući ga drukčijim očima, “postao senzibilniji za druge”. Marko Njegić, filmski kritičar Slobodne mu je dao 4 zvjezdice.

20.03.2021. (20:30)

Korejci rasturaju kinematografiju

Zrinka Pavlić: ‘Minari’ – jedan od favorita za Oscara duboki je korejski korijen u tlu američkog filma

‘Minari’ je sporogorući i suptilan film koji mnogo više od tipičnih američkih filmova odrastanja poštuje maksimu o tome da u filmu više toga treba pokazati, a ne kazati. Svojom organskom povezanošću s prirodom, koja se očituje i u naslovu filma, on daje brojne prilike za vizualno efektne i dojmljive prizore, ali jednako je slikovit i u prikazu kulturnog okruženja u kojem žive likovi. ‘Minari’ nije bombastičan, ali je velik film, film koji zadire u duboke slojeve ljudske povezanosti tamo gdje se čini da ona jedva jedvice uspijeva. Lee Isaac Chung pritom je uspio i proizvesti postupan rast emocija koje na početku tek trepere da bi se na kraju pretvorile u nezaustavljivi cunami, a da pritom nema nimalo patetike. Njegova će vas mudrost i osjećajnost preplaviti, ali ne i utopiti. Preporučuje Zrinka Pavlić za Tportal

21.02.2021. (20:00)

Nisam gledao, ali sigurno ne valja. I obrnuto (sigurno je dobar)

Polimac o Dari iz Jasenovca: Ne može se priča graditi na zločestim ustašama i nemoćnim Srbima

Tko zna hoćemo li ikad doznati razlog zbog kojeg je ratni spektakl “Dara iz Jasenovca” puno prije najavljene kino premijere (22. travnja, na obljetnicu proboja preživjelih logoraša, mahom muškaraca) premijerno prikazan u subotu uvečer na RTS-u? Dosad smo samo jednom imali takav primjer u povijesti zemalja bivše Jugoslavije, bilo je krajem 1999. kad je skupi “Četverored” Jakova Sedlara umjesto u kinima završio na državnoj televiziji… Podrška američke kritike je izostala, bilo je i pozitivnih recenzija, no dva najutjecajnija glasila, Variety i Los Angeles Times, ocijenila su film izrazito negativno, naglasivši da je u pitanju antihrvatska, antikatolička i prosrpska propaganda… Nadzornici povremeno nekoga smaknu, no krajnje proizvoljno, tako da to dramski ne proizvodi osobit emocionalni učinak, a nakon što upoznate sve likove i prostore u logoru, počinje se provlačiti monotonija… Je li to antihrvatski film? Prije bi ga se moglo proglasiti antiustaškim, što je krajnje legitimno, ali zanima jedino publiku s ovih prostora… – piše Nenad Polimac za Jutarnji.

31.12.2020. (18:30)

Sad je drama, do 2024. bit će horor

Polimac: U kinima prvi holivudski film o pandemiji

Prvom holivudskom filmu o pandemiji štošta se može oprostiti – piše Nenad Polimac o filmu ‘Iza zatvorenih vrata’ (‘Songbird’). Radnja se odigrava 2024. kad je covid-19 mutirao u puno opasniji covid-23 pa su donesene izvanredne mjere. Svatko kod koga se otkriju znakovi zaraze premješta se u karantenu, htio to ili ne, a s njim odlaze i njegovi bližnji jer se smatraju opasnima za sve živo.