Što razdvaja heroja otpora nacizmu i bombaše iz Pariza?
Do sada sam se trudio i uspevao da filmove koje sam pogledao povežem u neku koherentnu tematsku celinu u tekstu. Danas, sve i da hoću, ne mogu: filmovi su previše različiti, pa ću ih postaviti hronološki. Možda bi mi uz mnogo mozganja i vremena (kojeg nemam, dan mi je izuzetno nagužvan) nekako, „na mišiće“ to uspeo, ali, priznajte, bilo bi to na silu. Pa da krenemo…
Home Care je još jedan češki film, to jest ovogodišnji češki kandidat za Oscara. U pitanju je nešto što se može podvesti pod suvremeni istočnoevropski tranzicioni film. Protagonistkinja Vlasta (Alena Mihulova) je patronažna sestra koja se brine o nepokretnim i terminalno bolesnim pacijentima negde u češkoj provinciji. Svojim životom nije zadovoljna, kćerka je odavno otišla od doma, a muž Lada je tipičan seoski grubijan koji vreme provodi u vinogradu i radionici, zbija priglupe šale i za živu glavu ne pokazuje osećanja, ali joj je radna etika besprekorna, pa je na svom poslu nezamenjiva. Međutim, kada doživi saobraćajnu nesreću, lekari joj otkrivaju i metastaze po celoj utrobi. Leka nema, samo može dobiti analgetike, i ostalo joj je pola godine života. Hoće li i njoj biti potrebna nega na kućnoj adresi i patronažna sestra? Vlasta, do sada žena od medicinske nauke i zdravog razuma, shvata da joj je jedina nada možda u alternativnoj medicini, bio-energiji i ostalim modernim izmišljotinama. Iako rezultati to ne pokazuju, ona se oseća bolje, ali to je možda samo lažna nada, a možda putokaz kako bi trebala proživeti svoj život, odnosno ono što je od njega ostalo.
Ipak, Home Care nije čisto „crnilo“ i još manje je nekakav pritupasti „self-help“ pamflet, iako dobrim delom film ide tom linijom. U ključnim trenucima, on postaje tipično češki, odnosno onakav kakav smo navikli od češke „stare škole“. Možda se čini neumesnim, ali ključni razlog za to su crnohumorni ispadi kojima film u drugoj polovini obiluje.
Novi film na ovom ZFF-u ima i Tobias Lindholm koji je moju pažnju privukao izuzetnim ostvarenjem A Hijacking (2012), filmom koji se bavio otmicom broda i „trope“ filma o taocima sjajno spojio sa korporativnim trilerom o pregovorima. Ovog puta nisu u fokusu danski mornari i somalijski pirati, nego danski vojnici u Afganistanu i familija jednog od njih doma.
A War nije „a war“, nego je u danskom kontekstu „the war“, onaj u Afganistanu. Naš ratni junak je Claus Pedersen (Pilou Asbaek, isti glumac kao i u Lindholmovom prethodnom filmu), zapovednik kampa danske pešadije. Kada jedan od njegovih vojnika pogine u patroli, on administrativne zadatke prepušta zameniku, a sam se, radi morala, pridružuje svojim ljudima. Talibanska aktivnost se pojačala i civili su pod pretnjom, a Claus i njegovi vojnici upadaju u zasedu…
A War nije samo „a war“, zato što na domaćem planu imamo još jedan rat: Clausova žena Maria „ratuje“, odnosno jedva izlazi na kraj sa troje dece. Najstarija kćerka nije problematična, ali su dvojica sinova u osetljivom dobu (a koje to doba nije osetljivo?), jedan jako pati za ocem, pa pravi ekscese kako bi privukao pažnju na sebe, a drugi je jednostavno premali i konstantno mu je potrebna pažnja i pomoć. Film će pretrpeti transformaciju kada „izbije“ i treći „rat“. Claus je optužen za profesionalni nemar i kršenje procedure, što je dovelo do pogibije civila, a njega do optuženičke klupe…
https://www.youtube.com/watch?v=qRkE5ZrPzs0
Lindholm se poigrava sa žanrovima i pod-žanrovima i to čini dobro, ali to nije novina za njega, imajući u vidu njegova iskustva i na filmu i na televiziji. Ono u čemu A War savršeno uspeva je činjenica da u tom glatkom toku postaje i ostaje jedan izuzetno kompleksan film.
Eto, nisam planirao, ali poveznice se same nameću. I moj poslednji pogledani film na ovom ZFF-u nekako ispada ratni. Samo u 13 Minutes imamo Drugi svetski rat, i to njegov sam početak. Možda će njegov alternativni naslov Elser značiti malo više. Johann Georg Elser će ostati zabeležen kao čovek koji je prvi pokušao atentat na Hitlera, i to kao “Fuhrera”, i to na samom početku rata, 1939. godine.
Intelektualci iz “Bele Ruže” su pisali pamflete, oficiri koji su stajali iza Valkyrie su tad još bili lojalni nacisti, ali je Elser (pred)video u kojem će smeru stvari ići. Zanimljivo, Elser je delovao sam, bez pomoći neke organizacije, uprkos etiketi komuniste koju je zaradio i niko mu nije pomogao ni u planiranju, ni u izradi bombe. On se oslanjao na svoje znanje majstora svih zanata, od stolarije do precizne mehanike i na svoja pacifistička uverenja. U njegovom pokušaju atentata je stradalo 8 ljudi, od kojih su neki bili i nevini, ali ne i Hitler. On je otišao naslovnih 13 minuta ranije.
Koscenarista i koproducent Fred Breinersdorfer je pred projekciju postavio provokativno, ali možda i neukusno pitanje: šta tog idealistu kojeg danas smatramo herojem otpora nacizmu i bombaše iz Pariza razdvaja. Moj odgovor na to pitanje, još pre projekcije filma, bio bi izbor mete: Elser je gađao vođstvo najkriminalnijeg režima na svetu ikada, dok su islamisti po svom običaju uglavnom gađali civile. Po filmu, Fred se izjasnio o Elseru kao o heroju koji je zaista mogao preokrenuti tok rata, dok su islamisti ostali po strani u diskusiji. Naša je odluka i dobra volja da pretpostavimo da gospodin Breinersdorfer njih ne smatra nekakvim revolucionarima, patriotama i borcima protiv nepravde.
No, nas zanima kakav je film, posebno u kontekstu toga što je njegov scenarista opsednut nacističkim periodom (greh prethodnih generacija i krivica koja se prenosi su tu nesumnjive) i što je njegov reditelj, iako ne prvi izbor, ipak Oliver Hirschbiegel, čovek koji je potpisao Downfall (2004), jedini film koji je Hitlera pokušao predstaviti kao ljudsko, a ne kao mitsko zlo.
Odgovor na pitanje kakav je film bio bi: ne baš zadovoljavajući. Istini za volju, film se u velikoj meri oslanja na faktografiju, arhivski materijal i sećanja još uvek živih svedoka pozadine tog događaja. Ali problem je u kompoziciji i dugim pasažima koji počinju sa pokušajem atentatata i istragom koja je usledila i onda kroz “flashback” scene otkrivaju pozadinu: Elserove ideale i njegov život u nacističkoj Nemačkoj, te ljubavnu priču sa udatom, strastvenom, ali neodlučnom Elsom. Iako je i ta priča rekonstruirana iz sećanja njene kćerke, ona se naprosto čini konstruiranom, melodramatičnom i nedovoljno filmskom. 13 Minutes bez pogovora o delu znači jednostavno suviše malo i nema dovoljno oštrice: mi vidimo plemenitu, ali očajničku i, ispostavilo se, uzaludnu misiju, ali ne vidimo da je to jedna i jedina misija tog tipa, dok ljubavna priča pruža minimum motivacije (Elsa je udata za seosku pijančinu i “viđenog” nacistu), ali je uglavnom kamen oko vrata glavnom zapletu. I to je šteta, jer se o nemačkom Pokretu Otpora vrlo malo zna, a karamelizirana i hollywoodizirana Valkyrie nije nikakav filmski reprezent toga.
I tako smo došli do kraja naših dnevnih izveštaja. Ja ću se uputiti na još jedan vikend na LIFFE-u u Ljubljani i pogledati još par filmova koji su mi ostali na popisu, ali pred vama, dragi čitaoci, je još jedan izniman vikend na ZFF-u u toku kojeg možete nadoknaditi ono što ste tokom radne sedmice propustili. Možete pogledati neki od filmova koji su i meni zapali za oko u toku ovih nekoliko dana, a možete mi verovati na reč, pa pogledati, recimo, Son of Saul koji je jedan od najboljih i najmoćnijih filmova ove godine, ili predivni, eksperimentalni i jednako moćni In The Crosswind. U njima nećete uživati, oni vas neće razgaliti, ali su toliko snažni i značajni da ih prosto morate videti. Ako, pak tragate za nečim opuštenijim i sa smislom za humor, a opet sa oštricom glede društvenih pitanja, onda obavezno pogledajte Aferim, novi film Radu Judea koji razbija pretpostavku o rumunskom filmu kao nečemu nasmrt ozbiljnom i teškom, već nudi onaj nama poznati balkanski crni humor kao kod Šijana i Kovačevića u najboljim danima.
Dragi moji, over & out, a mi se čitamo u redovnom terminu za filmsku kritiku, ponedeljkom.
Filmski kritičar Marko Stojiljković porijeklom je iz Beograda, a živi i radi u Sloveniji. Pratite ga i na blogu Film na dan.