Što razdvaja heroja otpora nacizmu i bombaše iz Pariza? - Monitor.hr
20.11.2015. (07:58)

Što razdvaja heroja otpora nacizmu i bombaše iz Pariza?

Do sada sam se trudio i uspevao da filmove koje sam pogledao povežem u neku koherentnu tematsku celinu u tekstu. Danas, sve i da hoću, ne mogu: filmovi su previše različiti, pa ću ih postaviti hronološki. Možda bi mi uz mnogo mozganja i vremena (kojeg nemam, dan mi je izuzetno nagužvan) nekako, „na mišiće“ to uspeo, ali, priznajte, bilo bi to na silu. Pa da krenemo…

Home Care je još jedan češki film, to jest ovogodišnji češki kandidat za Oscara. U pitanju je nešto što se može podvesti pod suvremeni istočnoevropski tranzicioni film. Protagonistkinja Vlasta (Alena Mihulova) je patronažna sestra koja se brine o nepokretnim i terminalno bolesnim pacijentima negde u češkoj provinciji. Svojim životom nije zadovoljna, kćerka je odavno otišla od doma, a muž Lada je tipičan seoski grubijan koji vreme provodi u vinogradu i radionici, zbija priglupe šale i za živu glavu ne pokazuje osećanja, ali joj je radna etika besprekorna, pa je na svom poslu nezamenjiva. Međutim, kada doživi saobraćajnu nesreću, lekari joj otkrivaju i metastaze po celoj utrobi. Leka nema, samo može dobiti analgetike, i ostalo joj je pola godine života. Hoće li i njoj biti potrebna nega na kućnoj adresi i patronažna sestra? Vlasta, do sada žena od medicinske nauke i zdravog razuma, shvata da joj je jedina nada možda u alternativnoj medicini, bio-energiji i ostalim modernim izmišljotinama. Iako rezultati to ne pokazuju, ona se oseća bolje, ali to je možda samo lažna nada, a možda putokaz kako bi trebala proživeti svoj život, odnosno ono što je od njega ostalo.

Ipak, Home Care nije čisto „crnilo“ i još manje je nekakav pritupasti „self-help“ pamflet, iako dobrim delom film ide tom linijom. U ključnim trenucima, on postaje tipično češki, odnosno onakav kakav smo navikli od češke „stare škole“. Možda se čini neumesnim, ali ključni razlog za to su crnohumorni ispadi kojima film u drugoj polovini obiluje.

Novi film na ovom ZFF-u ima i Tobias Lindholm koji je moju pažnju privukao izuzetnim ostvarenjem A Hijacking (2012), filmom koji se bavio otmicom broda i „trope“ filma o taocima sjajno spojio sa korporativnim trilerom o pregovorima. Ovog puta nisu u fokusu danski mornari i somalijski pirati, nego danski vojnici u Afganistanu i familija jednog od njih doma.

A War nije „a war“, nego je u danskom kontekstu „the war“, onaj u Afganistanu. Naš ratni junak je Claus Pedersen (Pilou Asbaek, isti glumac kao i u Lindholmovom prethodnom filmu), zapovednik kampa danske pešadije. Kada jedan od njegovih vojnika pogine u patroli, on administrativne zadatke prepušta zameniku, a sam se, radi morala, pridružuje svojim ljudima. Talibanska aktivnost se pojačala i civili su pod pretnjom, a Claus i njegovi vojnici upadaju u zasedu…

A War nije samo „a war“, zato što na domaćem planu imamo još jedan rat: Clausova žena Maria „ratuje“, odnosno jedva izlazi na kraj sa troje dece. Najstarija kćerka nije problematična, ali su dvojica sinova u osetljivom dobu (a koje to doba nije osetljivo?), jedan jako pati za ocem, pa pravi ekscese kako bi privukao pažnju na sebe, a drugi je jednostavno premali i konstantno mu je potrebna pažnja i pomoć. Film će pretrpeti transformaciju kada „izbije“ i treći „rat“. Claus je optužen za profesionalni nemar i kršenje procedure, što je dovelo do pogibije civila, a njega do optuženičke klupe…

https://www.youtube.com/watch?v=qRkE5ZrPzs0

Lindholm se poigrava sa žanrovima i pod-žanrovima i to čini dobro, ali to nije novina za njega, imajući u vidu njegova iskustva i na filmu i na televiziji. Ono u čemu A War savršeno uspeva je činjenica da u tom glatkom toku postaje i ostaje jedan izuzetno kompleksan film.

Eto, nisam planirao, ali poveznice se same nameću. I moj poslednji pogledani film na ovom ZFF-u nekako ispada ratni. Samo u 13 Minutes imamo Drugi svetski rat, i to njegov sam početak. Možda će njegov alternativni naslov Elser značiti malo više. Johann Georg Elser će ostati zabeležen kao čovek koji je prvi pokušao atentat na Hitlera, i to kao “Fuhrera”, i to na samom početku rata, 1939. godine.

Intelektualci iz “Bele Ruže” su pisali pamflete, oficiri koji su stajali iza Valkyrie su tad još bili lojalni nacisti, ali je Elser (pred)video u kojem će smeru stvari ići. Zanimljivo, Elser je delovao sam, bez pomoći neke organizacije, uprkos etiketi komuniste koju je zaradio i niko mu nije pomogao ni u planiranju, ni u izradi bombe. On se oslanjao na svoje znanje majstora svih zanata, od stolarije do precizne mehanike i na svoja pacifistička uverenja. U njegovom pokušaju atentata je stradalo 8 ljudi, od kojih su neki bili i nevini, ali ne i Hitler. On je otišao naslovnih 13 minuta ranije.

Koscenarista i koproducent Fred Breinersdorfer je pred projekciju postavio provokativno, ali možda i neukusno pitanje: šta tog idealistu kojeg danas smatramo herojem otpora nacizmu i bombaše iz Pariza razdvaja. Moj odgovor na to pitanje, još pre projekcije filma, bio bi izbor mete: Elser je gađao vođstvo najkriminalnijeg režima na svetu ikada, dok su islamisti po svom običaju uglavnom gađali civile. Po filmu, Fred se izjasnio o Elseru kao o heroju koji je zaista mogao preokrenuti tok rata, dok su islamisti ostali po strani u diskusiji. Naša je odluka i dobra volja da pretpostavimo da gospodin Breinersdorfer njih ne smatra nekakvim revolucionarima, patriotama i borcima protiv nepravde.

No, nas zanima kakav je film, posebno u kontekstu toga što je njegov scenarista opsednut nacističkim periodom (greh prethodnih generacija i krivica koja se prenosi su tu nesumnjive) i što je njegov reditelj, iako ne prvi izbor, ipak Oliver Hirschbiegel, čovek koji je potpisao Downfall (2004), jedini film koji je Hitlera pokušao predstaviti kao ljudsko, a ne kao mitsko zlo.

Odgovor na pitanje kakav je film bio bi: ne baš zadovoljavajući. Istini za volju, film se u velikoj meri oslanja na faktografiju, arhivski materijal i sećanja još uvek živih svedoka pozadine tog događaja. Ali problem je u kompoziciji i dugim pasažima koji počinju sa pokušajem atentatata i istragom koja je usledila i onda kroz “flashback” scene otkrivaju pozadinu: Elserove ideale i njegov život u nacističkoj Nemačkoj, te ljubavnu priču sa udatom, strastvenom, ali neodlučnom Elsom. Iako je i ta priča rekonstruirana iz sećanja njene kćerke, ona se naprosto čini konstruiranom, melodramatičnom i nedovoljno filmskom. 13 Minutes bez pogovora o delu znači jednostavno suviše malo i nema dovoljno oštrice: mi vidimo plemenitu, ali očajničku i, ispostavilo se, uzaludnu misiju, ali ne vidimo da je to jedna i jedina misija tog tipa, dok ljubavna priča pruža minimum motivacije (Elsa je udata za seosku pijančinu i “viđenog” nacistu), ali je uglavnom kamen oko vrata glavnom zapletu. I to je šteta, jer se o nemačkom Pokretu Otpora vrlo malo zna, a karamelizirana i hollywoodizirana Valkyrie nije nikakav filmski reprezent toga.

I tako smo došli do kraja naših dnevnih izveštaja. Ja ću se uputiti na još jedan vikend na LIFFE-u u Ljubljani i pogledati još par filmova koji su mi ostali na popisu, ali pred vama, dragi čitaoci, je još jedan izniman vikend na ZFF-u u toku kojeg možete nadoknaditi ono što ste tokom radne sedmice propustili. Možete pogledati neki od filmova koji su i meni zapali za oko u toku ovih nekoliko dana, a možete mi verovati na reč, pa pogledati, recimo, Son of Saul koji je jedan od najboljih i najmoćnijih filmova ove godine, ili predivni, eksperimentalni i jednako moćni In The Crosswind. U njima nećete uživati, oni vas neće razgaliti, ali su toliko snažni i značajni da ih prosto morate videti. Ako, pak tragate za nečim opuštenijim i sa smislom za humor, a opet sa oštricom glede društvenih pitanja, onda obavezno pogledajte Aferim, novi film Radu Judea koji razbija pretpostavku o rumunskom filmu kao nečemu nasmrt ozbiljnom i teškom, već nudi onaj nama poznati balkanski crni humor kao kod Šijana i Kovačevića u najboljim danima.

Dragi moji, over & out, a mi se čitamo u redovnom terminu za filmsku kritiku, ponedeljkom.

Filmski kritičar Marko Stojiljković porijeklom je iz Beograda, a živi i radi u Sloveniji. Pratite ga i na blogu Film na dan.


Slične vijesti

10.12.2024. (23:00)

Da te uhvati jeza od Hugha

Heretik: Hugh Grant, vjera, ateizam i horor u jednom filmu

Radnja je vrlo jednostavna: imamo dvije mormonske misionarke, sestru Barnes (Thatcher) i sestru Paxton (East), tinejdžerice ili tek za nijansu starije djevojke na zadatku „kućnih posjeta”, odnosno „lupanja na vrata” potencijalnim konvertitima, odnosno ljudima koji su za njihovo učenje pokazali ikakav interes. Suočene s podrugivanjem ne-mormonske okolice, sa strogim pravilima ponašanja usmjerenim na vlastitu sigurnost, s promjenama odluka uslijed predomišljanja, kao i s lošim vremenskim uvjetima, one su sretne kada im konačno jedan čovjek otvori vrata svoje kuće na rubu šume u planinskom gradiću, te ih pozove unutra na malo razgovora, objašnjavajući da njegova supruga (jer žena mora biti prisutna u sobi dok misionarke razgovaraju s muškarcem) upravo peče pitu od borovnica. Glumački, sve je na mjestu. Grant ovdje koji prolazi kroz svoju renesansu i bježi u drugu krajnost od tipa uloge „svaka bi ga majka htjela za zeta” (što su role koje su ga proslavile), ali ipak zadržavajući onu dozu finoće baš od tog tipa, pa ju okrećući na nešto mračno. Marko Stojiljković za Lupigu. Forum

25.04.2024. (15:00)

Kad su neki jednakiji od drugih

Veni vidi vici: Film o nedodirljivosti privilegiranih na korak je do remek-djela

U jeku izborne kampanje, 2016. godine, kandidat za predsjednika SAD-a Donald Trump, izjavio je da bi on mogao iz čista mira ustrijeliti čovjeka nasred Pete Avenije u New Yorku, a da zbog toga ne bi izgubio niti jednog jedinog glasača. Tužna istina je da je Trump bio sasvim u pravu: takvo što zapravo savršeno ide uz njegov karakter, ali sama izjava je zapravo tek pojednostavljena parafraza poznatog citata libertarijanske „filozofkinje” i spisateljice Ayn Rand iz njenog romana „Veličanstveni izvor“. Točan citat glasi ovako: „Poanta je, tko će me zaustaviti.”

„Veni Vidi Vici“ počinje jedinom hiper-stiliziranom scenom polo-utakmice koja se završava nesankcioniranim faulom. Taj faul koji je njenoj momčadi donio pobjedu napravila je adolescentica Paula (Goschler), znajući da za njega neće biti sankcionirana, dok po načelima citata živi jedan od članova publike, njen otac Amon Maynard (Rupp). On je ultra-bogataš, multimilijarder, investitor i „serijski donator” koji ima jedan „obično-neobičan” hobi. On, naime, lovi, ali ne životinje, nego ljude: šetače i rekreativce u parku, izletnike, čak i bicikliste na utrci. U možda najsmjelijem „podvigu” vidimo ga kako ustrijeli biciklistu da bi se njegova tijela riješio uz pomoć pobočnika, ukrao mu bicikl, ispalio šalu na temu reciklaže i sam se od srca smijao njoj. Lupiga

04.02.2024. (20:00)

Julia Roberts i Ethan Hawke? Meni dovoljno da se pogleda

Ostavite svijet iza sebe: Više loš negoli dobar „trash” film u produkciji bračnog para Obama

Film je to nastao po hit-romanu Rumaana Alama u režiji Sama Esmaila (poznatog po serijama „Homecoming“ i „Mr Robot“), te u produkciji bračnog para Obama što može biti jedan od faktora za agresivni marketing. Osim što pomalo doslovno adaptira komad literature za mase, redatelj iz petnih žila pokušava pomiriti dva ako ne potpuno isključiva, a onda makar teško spojiva kinematografska pristupa. S jedne strane, imamo mali, komorni „indie” film u kojem likovi kroz razgovor otkrivaju svoje egzistencijalne krize i krizu cijelog čovječanstva kao njihovu implikaciju, dok s druge imamo spektakl koji podrazumijeva akciju i efekte, a prijelazi između njih su dosta nespretni. Marko Stojiljković za Lupigu.

16.12.2023. (21:00)

Zlo je uvijek negdje drugdje

Zona interesa: Jedan od najstrašnijih horor filmova ikada, a bez ijedne eksplicitne scene nasilja

Jonathan Glazer se i u svom prethodnom filmu „Under the Skin“ bavio svjetovima, odnosno upoznavanjem našega svijeta, doduše na apsolutno univerzalnom antropološkom nivou, koristeći „tropu” vanzemaljke poslane na istraživačku misiju kroz koju ona (i mi s njom) upoznajemo ljudsku vrstu. Od tada je prošlo deset godina koje je filmaš potrošio na kratke, namjenske i video-uratke, sve vrijeme istražujući temu Holokausta, njemu – potomku preživjelih – izuzetno blisku. Zapravo je uspio pronaći jedan novi kut kako temi prići i kako ju obraditi na način koji može djelovati hladno, intelektualno i čak proračunato, ali ipak ne bez emocija. U „Zoni interesa“ je apsolutno svaki detalj na mjestu i to je najvjerojatniji razlog zašto je, i bez ijedne eksplicitne scene nasilja, ovo jedan od najstrašnijih horor filmova ikada, kaže Marko Stojiljković za Lupigu. Osvrt ima i Kulturpunkt (Glazer predstavlja “obične ljude” kao utjelovitelje banalnosti zla), a film komentiraju i na Forumu.

06.12.2023. (18:00)

Malo istočne filmografije, za promjenu

Luksemburg, Luksemburg: Usred rata iz Ukrajine stiže topla i iskrena komična drama

Gorko-slatka mješavina komedije i drame sa nijansiranom društvenom kritikom su prirodni autorski habitat ukrajinskog autora jugoslavenskih korijena Antonija Lukiča. To je pokazao u svom predratnom i vrlo dobro prihvaćenom prvijencuMoje su misli tihe“ (2019), a u sličnom registru, ponešto začinjenom apsurdom, utjecajima gangsterske drame i autobiografskim elementima, obitava i njegov najnoviji film. Kada Kolja dobije poziv iz ukrajinskog konzulata u Luksemburgu da mu je otac teško ozlijeđen i da se vjerojatno neće izvući, te da je braći jedina šansa da se oproste s ocem ta da dođu u ovu bogatu zapadnoeuropsku državu, on će to vidjeti kao izlaznu kartu iz bijede svog života. Svakako zabavan film brzog tempa i snažnog ritma u kojem se stapaju humor, drama, sjećanja, apsurdi i različite perspektive koje čine život. Lupiga

30.08.2021. (22:00)

Škola počinje

Marko Stojiljković: Jedan od najboljih hrvatskih filmova u posljednje vrijeme

Okruženje škole Sonja Tarokić izabrala za svoj dugometražni prvijenac „Zbornica“ koji je upravo doživio premijeru u Karlovym Varyma, gdje je i nagrađen posebnim priznanjem žirija. Protagonistica naše priče je Anamarija (Marina Redžepović), školska pedagoginja kojoj je posao u neimenovanoj školi u okolici Zagreba prvi stalni, nakon nekoliko godina provedenih na zamjenama…
Sonja Tarokić drži sve pod kontrolom i time demonstrira svoj izuzetan talent za režiju koji ju izvlači i iz situacije da film ima barem jedan „kraj viška“, kao i situacije da traje preko dva sata. Ta minutaža se zapravo niti ne osjeća: gledatelj ima osjećaj da je na licu mjesta na neodređeni vremenski period. „Zbornica“ je svakako u vrhu hrvatskih filmova koje smo imali prilike vidjeti ove godine. Pitanje je samo je li bolja kao film ili kao pogled u jedan sustav koji melje sve pred sobom i sve u sebi. Ako još u obzir uzmemo da je u pitanju prvijenac, jasno nam je da od Sonje Tarokić možemo dosta očekivati u budućnosti – piše marko Stojiljković za Lupigu.

04.06.2018. (08:22)

Solo: A Star Wars Story nudi malo toga kao solo film

Moram da priznam da franšizni filmovi izrazito testiraju moje strpljenje iz godine u godinu i to se, slutim, neće promeniti u nekom skorijem vremenskom roku. Dobro, Marvel. Hajde i DC koji pokušava da isprati zadati ritam. Pa čak i apsurdi za decu i roditelje poput lego filmova čija se “product placement” filozofija vidi od naslova nadalje. Ali ovaj tempo Star Wars filmova zaista nije human i postaje sve teže uvideti svrhu svemu tome. Biće možda neke poetske pravde u tome da serijal koji je uspostavio franšiznu filozofiju u kinematografiji bude i onaj koji će taj pristup uništiti (ako se to zaista dogodi, to jest), ali sa predominantnom fanovskom kulturom sva je prilika da će pre pucanja balona uslediti dugi period stagnacije. “Fandom” je dijagnoza, rekao bih dugoročna i sa malo šansi za izlečenje.

Kako drugačije opisati situaciju da sada svake godine dobijamo po jedan Star Wars film, neparnih godina filmove iz glavne trilogije, a parnih kvazi-samostalne filmove smeštene u Star Wars svet? Kako objasniti da od prethodnog Star Wars naslova The Last Jedi nije prošlo ni pola godine? I kako objasniti da je producentski tim u međuvremenu uspeo zameniti reditelja (iskusni štancer Ron Howard došao je umesto Phila Lorda i Chrissa Millera) i barem jednog glumca sa značajnom ulogom (Michael Kenneth Williams nije mogao uskladiti rasporede za glasovno snimanje originalno CGI lika Drydena Vosa), te izvesti dosnimavanja u roku za “prequel” o Hanu Solu?

Svakako, u pitanju je pre svega biznis, kreativni kriteriji su u drugom planu, ali prvi rezultati nisu nimalo obećavajući. Otvaranje sa nešto preko 100 miliona dolara zarade (na oko 300 miliona uloženih) smatra se neuspehom. Deo toga se može otpisati na kalendarsko pozicioniranje (iza tri jako velika Marvel filma), ali opet nije teško iščitati da fanovi nisu oduševljeni pristupom reditelja Howarda i tima Disneyevih producenata. Podsetimo se da su i The Force Awakens, Rogue One i The Last Jedi solidno podelili publiku i kritiku, pa možemo zaključiti da ni Star Wars nisu baš tolika “zlatna koka” kao što se činilo iako je baza fanova verovatno dovoljno velika da na kraju neće biti gubitaka, barem ne katastrofalnih.

Dodatna otežavajuća okolnost za Solo: A Star Wars Story je to da je u pitanju pred-nastavak koji je sam po sebi predvidljiv – znamo šta sledi, usamljeni pilot, plaćenik i svemirska baraba Han Solo će se pridružiti pobunjenicima, osvojiti princezu Leiu i na koncu poginuti od ruke njihovog zajedničkog sina, a za nekakvim dubinskim građenjem lika iz svemirske bajke zaista nema preke potrebe. Umesto toga, scenaristi otac i sin Kasdan i reditelj Howard su sebi kao zadatak postavili da odgovore na nekoliko manje ili više konkretnih pitanja:

– Kako je postao tako hladnokrvan i nepoverljiv? Generički odgovor, težak život, vojna obuka, tako ga naučio prvi i jedini mentor Beckett (Harrelson), a i devojka Qi’ra (Clarke) mu je slomila srce.

– Otkud mu prezime Solo? Koga briga, ali ovde je to rešeno kao lagano neuspeli štos.

– Kako je postao pilot? Vojna obuka, logično, pre toga je bio samo lopov koji je znao da vozi ukradena vozila, uostalom to je i prva akcijska scena u filmu.

– Otkud mu Millenium Falcon? Znamo, osvojio ga je na partiji Sabacca (mehanika slična nekoj svemirskoj verziji pokera) od švercera Landa Calrissiana kojeg ovde igra Donald Glover.

– Šta znači obaviti proći Kessel za manje od 12 parseca? “Kessel Run” nam ja takođe poznat pojam, kao što znamo da je parsec mera za dužinu, a ne vreme ili brzinu, ali za to ovde konačno dobijamo suvislo objašnjenje.

– Kako je Han upoznao Chewbacu i kako je dotični dobio nadimak Chewie? E, to je već zanimljivo, ali jednom kada dobijemo odgovor (u prvoj polovini), onda se više na to ne vraćamo, odnosno ne gradi se odnos između čoveka i wookieja dalje od Solovog osećaja za pravdu i prezir prema ropstvu.

Ostatak filma je, dakle, prilično generička “origins” priča koja spaja trivijalne podatke iz Star Wars univerzuma i služi kao vezivno tkivo između mnogih akcionih sekvenci u kojima emocije diktira muzika Johna Powella po motivima standardnog score-a Johna Williamsa. Imamo, dakle, i pljačku vlaka, jurnjavu s automobilima, scene bitke nalik na Prvi svetski rat, svemirsku kockarnicu, svemirsku jahtu, nagoveštaj pobune, malo na silu ubačenog, a svejedno nekako duhovitog socijalno-političkog konteksta gde se droidica L3-37 (glas Phoebe Waller-Bridge) bori za oslobađanje i emancipaciju robota, očekivani “used future” dizajn i ponešto referenci i poveznica sa ostatkom Star Wars sveta.

Kako to izgleda u praksi? Pa, kako šta. Glumački sve štima. Woody Harrelson svoju ulogu može izdeklamirati i u snu, Thandie Newton kao njegova partnerica je zgodno osveženje, baš kao i Jon Favreau kao, avaj, prerano žrtvovani accadianski pilot sa viškom ruku. Emilia Clarke (iz Game of Thrones) donosi mešavinu zavodljivosti, taktilnosti, ranjivosti i sposobnosti preživljavanja kao Qi’ra, u daljem toku filma upletena u kriminalni sindikat koji vodi Vos (Paul Bettany, vrlo dobar). “Show” u principu krade Donald Glover kao Lando, postajući tako nešto nalik na Solo figuru u Solo filmu, a Solo, čini se, nije baš tako solo-frajer da bi nosio ceo film. U tom smislu, Alden Ehrenreich (do sada najpoznatiji po ulozi u Hail Caesar braće Coen) nije loš kao Han Solo, čak i liči na mladog Harrisona Forda i ima nešto malo od tog njegovog frajerskog nastupa, ali njegovo glumačko ostvarenje ne odlazi dalje od imitacije, odnosno teško će nas uveriti da je njegov Han Solo postao baš ONAJ Han Solo.

Sa tehničke i vizuelne strane, film je dosta problematičniji. Režija Rona Howarda je vrlo standardna, da ne kažem pešačka, inspirativna možda u ponekoj sceni ili sekvenci, ali bez osećaja za širu sliku. “Cigla-malter” struktura filma postaje zamorna, a trajanje od preko dva sata izazov. Najveća greška je, međutim, izbor Bradforda Younga za direktora fotografije. Dok je njegovo insistiranje na mraku i senkama smisleno u Arrivalu, da ne govorimo o Ain’t Them Bodies Saints ili A Most Violent Year, ono se ovde nikako ne uklapa, pa Solo postaje najmračniji, najsivlji i najmutniji Star Wars film bez ikakvog jasnog razloga. Film sam, srećom, gledao u 2D varijanti, a o tome kako ta mešavina tamnih i zemljanih boja izgleda u inače tamnijem i mutnijem 3D-u, mogu samo da zamislim.

Kada se podvuče crta, nije da nam je ovo bilo potrebno. A sumnjam da je bilo potrebno i mudrim glavama iz Disneya zaposlenim na “marvelizaciji” Star Wars sveta. Posebno bode oči paradoks da je za neke detalje u filmu potrebno ekstenzivno poznavanje sveta, dok su druge, jednako bitne informacije, redundantne čak i osrednjim poznavaocima. Čini se da su i najzagriženiji fanovi prepoznali lažnjak koji čak i nije toliko loš koliko je usiljen.

Ocjena: 5/10

Filmski kritičar Marko Stojiljković porijeklom je iz Beograda, a živi i radi u Sloveniji. Pratite ga i na blogu Film na dan i Twitteru.

29.05.2018. (15:13)

Kritični pogodak

Filmska kritika: ‘The Nile Hilton Incident’ – egipatski noir radi baš onako kako treba

“U svom nagrađivanom filmu ‘The Nile Hilton Incident’ švedsko-egipatski reditelj Tarik Saleh ponudio je odgovor na pitanje kako bi izgledao film noir van zapadnjačkog konteksta… Saleh uspeva u naumu da sprovede detaljnu sondažu egipatskih socijalnih prilika i tako napravi političan film bez pretenzija prema aktivizmu ili istoričnosti” – piše Monitorov Marko Stojiljković o krimiću smještenom u Kairo o ubojstvu elitne prostitutke u što je upleten vrh politike, dok slučaj rješava korumpirani policajac. Monitor.hr

29.05.2018. (15:00)

‘The Nile Hilton Incident’ – pustinjski noir između američkih klišea i skandinavskog socijalnog angažmana

Zanimljivo kako su neki žanrovi transferabilni kroz prostor i kroz vreme samo ako onaj koji ih se hvata zna u kolikoj se meri čega treba držati. Uzmimo primer noira, filmskog žanra sa korenima u američkoj pulp literaturi detektivske sorte, čije je ime ima korene u tehničkim specifikacijama, a ne u sadržini. Nastao u periodu oko Drugog svetskog rata, sniman danju sa tamnim filterima ne bi li dočarao noć, noir je na domaćem terenu u Americi, a posebno u Los Angelesu. U novoholivudskoj reviziji, znojni dani su zamenili lepljive noći, krajem 80-ih i ranih 90-ih često je ubacivana ljigava soft erotika u zaplet, a sa ‘Blade Runnerom’ noir je otišao i u budućnost. U francuski kontekst ušao je nedugo nakon rata i to je učinio izuzetno elegantno – pariški žargon je dostojno zamenio američki “hard boiled” sleng, a policijski inspektori su došli na mesto policijskih ili privatnih detektiva. Na prelazu milenijuma, noir je, prvo u literaturi, a onda i na filmu, zauzeo Skandinaviju, insistirajući na klasnim i socijalnim kontekstima i zloupotrebi moći u naizgled idiličnom društvu. Pitanje svih pitanja bi bilo kako bi izgledao noir van zapadnjačkog konteksta, a švedsko-egipatski reditelj Tarik Saleh je ponudio odgovor u svom nagrađivanom (pobednik Sundance festivala u ne-američkoj konkurenciji) filmu ‘The Nile Hilton Incident’.

Osnovni elementi su više američki negoli skandinavski utoliko koliko “setting” Kaira između bede i glamura, tradicije i modernosti više podseća na “džunglu na asfaltu” Los Angelesa nego na zaleđenu vodu Stockholma ili Kopenhagena ispod koje se mulj tek nazire. Tako imamo žrtvu – pevačicu i high-end prostitutku, svedokinju ilegalnu imigrantkinju i hotelsku čistačicu (Malek), te trojicu muškaraca koji su u ubistvo upleteni. Jedan je poslovno-politički moćnik Shafiq (Ahmed Selim), drugi je njen menadžer i svodnik Nagy (Yacoubi), Tunižanin sa kojim je bila upletena u seriju iznuda, a treći je misteriozni ubica (Dazi), povezan sa jednim ili drugim. To sve treba da razreši prosečno korumpirani (podmitljivi, ali i otvoreno kradljivi) egipatski policajac Noredin Mostafa (Fares Fares, ujedno i jedan od producenata filma) sklon porocima poput lančanog pušenja i kombinacije tableta sa pivom čiji nezadrživi uspon kroz policijsku hijerarhiju potpomaže njegov šef i stric Kammal (Maher). Noir ne bi bio noir bez “fatalke”, i nju imamo u formi žrtvine kolegice i prijateljice, Tunižanke Gine (Amar). Vreme radnje je takođe zanimljivo, predvečerje revolucije koja je odnela korumpirani režim Hosnija Mubaraka, a nezadovoljstvo u zraku se može seći nožem.

Upravo se u egipatskom kontekstu krije puna snaga Salehovog filma. Naime, koristeći se stvarnim, a nepovezanim događajima (ubistvo izvesne libanonske pevačice u hotelu se dogodilo tri godine pre događaja na Tahrir trgu), Saleh uspeva u naumu da sprovede detaljnu sondažu egipatskih socijalnih prilika i tako napravi političan film bez pretenzija prema aktivizmu ili istoričnosti, a samu revoluciju pritom koristi dramaturški vešto kao dimnu zavesu u koju obavija rasplet filma. Iako je snimanje u Egiptu prekinuto nedugo nakon početka (dovršeno je, ironije li, u Casablanci), kamera Pierrea Aima uspeva da uhvati užurbanu, pa čak i divlju svakodnevicu najvećeg arapskog grada i svojevrsnog središta globalne kulture i to ne samo slikajući poznate toponime, već se spuštajući i na ulični nivo. Replika u kojoj jedan policajac kaže drugom da “ovo nije Švicarska i da nema on šta tu tražiti pravdu” možda zvuči kao komadić ‘Chinatowna’ u gunguli ‘Blade Runnera’, ali ju nije teško “kupiti”.

Samu priču Saleh (poznat po dokumentarcu ‘Gitmo’, animirano-igranom filmu ‘Metropia’ i igranom filmu ‘Tommy’) vodi na različite načine u različitim etapama filma. Nakon podastiranja faktografije zločina kao polazne tačke za istragu i uspostavljanja Noredina kao lika (Fares Fares to olakšava svojim nezanemarivim prisustvom na ekranu, lice nam je poznato iz danskog hit-serijala o Q odeljenju, iz ‘Star Wars’ filma ‘Rogue One’ i nekoliko internacionalnih koprodukcija), početak istrage podseća na tipičan procedural a potpisivanje vremena i mesta događaja čak priziva u pamet seriju ‘Law and Order’, da bi se kasnije atmosfera zgušnjavala, a u fokus dolazili elementi noir misterije i političkog trilera.

Iako bi na površini i po pejzažu ‘The Nile Hilton Incident’ bio bliži američkim klasicima, suština filma je više na tragu skandinavskih filmova. Zločin ne postoji u nekom imaginarnom svetu, već u realnom, a socijalne, pa i političke komponente istog moraju završiti pod povećalom. I autor filma i njegov glavni glumac – producent vrlo dobro funkcioniraju u više konteksta, arapskom, skandinavskom i žanrovski-filmskom, pa je tranzicija fluidna, a mešavina prilično opojna. Tako da, ma kako čudno i derivativno u opisu zvučao, skandinavsko-egipatski noir ‘The Nile Hilton Incident’ radi baš onako kako treba. (8/10)

Filmski kritičar Marko Stojiljković porijeklom je iz Beograda, a živi i radi u Sloveniji. Pratite ga i na blogu Film na dan i Twitteru.