'The Death of Stalin' - urnebesna politička farsa - Monitor.hr
19.03.2018. (11:39)

‘The Death of Stalin’ – urnebesna politička farsa

Počnimo od skandala. Ruska država je zabranila prikazivanje film ‘The Death of Stalin’ Armanda Iannuccija i time pokazala svoju autoritarnu prirodu. Cenzura umetnosti, kulture ili zabave je već zločin sam po sebi, ali ovde je zanimljiviji jedan drugi fenomen: apsolutno odsustvo smisla za humor, a samim tim i nepoznavanje tog famoznog narodnog duha koji ova komedija navodno vređa. Jer sprdati se sa vlašću i sopstvenom nemoći je sasvim ruska i sasvim ljudska stvar. Čak se i sam Staljin, navodno, zezao na svoj račun i pozivao svoje potčinjene da mu pričaju viceve o Staljinu – diktatoru i masovnom ubici. To, naravno, ne znači da zbog vica niko nije robijao, ali čisto sumnjam da se Josif Visarionovič oko toga sam angažirao, njegovu paranoju pokretale su druge, jednako bizarne ako ne i bizarnije, stvari.

To ne znači da ‘The Death of Stalin’ ne igra na skliskom terenu u moralnom smislu. Za početak, sprda se sa nečijom smrću i to se ne smatra korektnim pa makar taj neko bio i diktator i masovni ubica. Drugo, tog diktatora i njegovu bratiju, suradnike, dupeuvlakače i partnere u zločinu ovaj film prikazuje u dosta benignijem, nevinijem i, ako baš insistirate, pozitivnijem smislu nego što su oni svojim delom zadužili čovečanstvo. Oni su ovde prikazani kao tašti, blesavi, dementni, karikaturalni, tupavo-manipulativni karijeristi koji se glože oko upražnjenog trona i zbog toga upadaju u nevolje jedni s drugima. ‘The Death of Stalin’ je, dakle, punokrvna komedija naravi koja skreće u komediju situacije, pa čak i u “slapstick”.

A sve počinje sa jednim radijskim koncertom i pozivom sa najvišeg nivoa upućenim direktoru radija Andrejevu (Considine) da bi drug Staljin želeo da dobije snimku upravo završenog koncerta na kojem su orkestar i pijanistkinja na maestralan način odsvirali Mozarta. Problem je samo u tome što koncert nije snimljen, pa direktor naređuje ponovnu izvedbu uz popunjavanje publike sa ljudima iz redova slučajnih prolaznika, dirigent pada od treme, pa osoblje pod hitno mora pronaći novog (i to dok se u pozadini odvijaju hapšenja po Berijinim zloglasnim spiskovima za čistke), a pijanistkinja (Kurylenko) koja je u čistkama izgubila članove familije traži izdašnu finansijsku donaciju za svoje usluge.

Za to vreme se Staljin (McLoughlin), Berija (Russell Beale), Hruščov (Buscemi), Malenkov (Tambor), Molotov (Palin) i društvo zabavljaju u Vođinoj vili, pričaju šaljive zgodbe iz rata i gledaju kaubojski film koji je običnim građanima zabranjen, da bi se na koncu pozdravili sa “Živeo Staljin! Živeo John Wayne! Živeo John Ford!”. Spremajući se da legne na počinak, Staljin je konačno dobio svoju ploču sa koncertom, a u omotnici i pisamce – optužujuću i osuđujuću poruku. Možda je njegov moždani udar koji je usledio posledica upravo te poruke. Možda nije.

Istorija nas uči da se Drug Koba još četiri dana mučio dok nije na kraju umro, budivši se nekoliko puta iz kome, ali u filmu je to svedeno samo na jedno jutro i jedno buđenje, uz malo fizičkog, čak i toaletnog humora, te referencu na takozvanu “Doktorsku zaveru”, jedan od najperfidnijih Staljinovih i Berijinih antisemitskih trikova. Bez obzira na prisustvo diktatorovog potpuno neuračunljivog sina Vasilija (Friend) koji pije kao smuk, bulazni o teorijama zavere i prečesto se hvata za pištolj, te njegove razboritije kćeri Svetlane (Riseborough), borba za moć počinje među bivšim suborcima. Malenkov je izabran za naslednika, ali je dovoljno slab karakter da ga Berija i Hruščov mogu okretati kako hoće, Berija već odavno muti sa tim svojim spiskovima, Hruščov pokušava da pomoću “meke moći” okrene karte u svoju korist, ostali se okreću ovisno od situacije. Šta će, međutim, na sve to reći maršal Žukov (Isaacs), heroj Lenjingrada, Staljingrada i Bitke za Berlin? Pripremite se za urnebesni obračun tokom trodnevnog mimohoda, na sahrani i odmah posle iste…

Armando Iannucci se trenutno može smatrati najvećim majstorom kulturne i političke satire i farse. Škotski reditelj italijanskih korena, a prisutan je uporedo na radiju, televiziji i filmu. On stoji iza lika Alana Partridgea, serija ‘The Thick of It’ i ‘Veep’, dok je njegov prethodni film ‘In the Loop’ slika i prilika uspele političke farse koja korača stopama Kubrickovog ‘Dr. Strangelovea’, ali se ni u jednom trenutku ne pretvara u kopiju, pritom hvatajući bit trenutka i ismevajući apsurd Blairovog i Bushovog angažmana u Iraku. Film se oslanjao na rafalni tempo verbalnog humora tu i tamo presečen nekim fizičkim gegom i bio je dinamičan iako su se ljudi u njemu bazično sve vreme prešetavali hodnicima i trtljali jedni sa drugima.

‘The Death of Stalin’ je film dosta klasičnijeg prosedea, od početka do kraja deluje skriptirano bez prevelike improvizacije. Scenario koji je Iannucci napisao sa suradnicima baziran je na stripu Fabiena Nuryja i Thierryja Robina i oslanja se na “set piece” scene i masovke, a jednom kada se uspostave karakteri likova šale postaju očekivane, ali ne manje smešne. Iannucci je imao na raspolaganju sjajne glumce sa obe strane Atlantika i pušta ih da govore svojim prirodnim akcentima bez ikakvog opravdanja ili potrebe za istim, pa tako Hruščov zvuči kao muljator iz Brooklyna, Staljin govori “cockney” slangom kao kakva londonska baraba, a Berija pravilnim engleskim. Uostalom, ako kupujemo Hruščova kao silom prilika obešenjaka, Molotova kao polu-dementnog starca koji pokušava da se uhvati i čvrsto drži partijske linije, a Žukova kao šerifa koji će, ako treba i fizički zaustaviti Beriju, zašto ne bismo prihvatili odsustvo ruskog akcenta.

U konačnici, ‘The Death of Stalin’ je, kako god se politički orijentirali, vrlo dobra komedija. Razlog njenog uspeha nije ni to što podseća na bolne istine, samo nekim drugim tonom, premda ima i toga. Reč je o filmu koji balansira na tankoj liniji, vodi se logikom najboljih (osim ‘Dr Strangelovea’, još se jače osećaju tragovi Monty Pythona), smeje se svojim budalastim likovima, a humor ne koristi kao oruđe za relativizaciju njihovih zločina. (9/10)

Filmski kritičar Marko Stojiljković porijeklom je iz Beograda, a živi i radi u Sloveniji. Pratite ga i na blogu Film na dan i Twitteru.


Slične vijesti

23.05.2021. (19:30)

Kao naručen

Njegić: ‘Oslo‘ – nije za Oscar, ali zaslužuje Nobel za mir, film o mirovnom sporazumu između Izraela i Palestine iz 1993.

Kolumnist nam preporučuje ekranizaciju istinite priče redatelja Bartletta Sheera istaknuvši: Film ima nevjerojatno pogođen tajming i ne može biti aktualniji u svjetlu novih događaja, a zanimljivo je da je sredinom listopada 2020. jednim dijelom sniman i u Hrvatskoj, točnije Dubrovniku koji je “glumio” Jeruzalem i ugostio ekipu, uključujući glumca Andrewa Scotta(“Sherlock”, “Fleabag”). Prestižna politička drama nastala je u koprodukciji DreamWorksa i iza nje stoji zvučna i nagrađivana ekipa. Piše Marko Njegić za Slobodnu Dalmaciju

03.05.2021. (20:00)

Poziv na gledanje

Njegić: ‘Hobotnica i ja‘ – nakon emotivnog, Oscarom nagrađenog filma na ‘hobe‘ ćete gledati drugim očima, možda ih i prestati jesti

Oskarovsko pozlaćivanje Netflixova dokumentarca “Hobotnica i ja” bilo je blago iznenađenje, neovisno o prethodnom trijumfu na dodjeli nagrada Britanske akademije. Na Oscarima su trijumfirali filmovi koji slave život i na univerzalnoj razini projiciraju tračak kolektivnog optimizma kroz osobne priče (“Zemlja nomada”, “Još jedna runda”). “My Octopus Teacher” je takav film, osobna priča plivača/ronioca Craiga Fostera koji se sprijateljio s hobotnicom u morskoj šumi na jugu Afrike i kroz to prijateljstvo prevladao depresiju i naučio nešto više o sebi i svijetu oko sebe, gledajući ga drukčijim očima, “postao senzibilniji za druge”. Marko Njegić, filmski kritičar Slobodne mu je dao 4 zvjezdice.

20.03.2021. (20:30)

Korejci rasturaju kinematografiju

Zrinka Pavlić: ‘Minari’ – jedan od favorita za Oscara duboki je korejski korijen u tlu američkog filma

‘Minari’ je sporogorući i suptilan film koji mnogo više od tipičnih američkih filmova odrastanja poštuje maksimu o tome da u filmu više toga treba pokazati, a ne kazati. Svojom organskom povezanošću s prirodom, koja se očituje i u naslovu filma, on daje brojne prilike za vizualno efektne i dojmljive prizore, ali jednako je slikovit i u prikazu kulturnog okruženja u kojem žive likovi. ‘Minari’ nije bombastičan, ali je velik film, film koji zadire u duboke slojeve ljudske povezanosti tamo gdje se čini da ona jedva jedvice uspijeva. Lee Isaac Chung pritom je uspio i proizvesti postupan rast emocija koje na početku tek trepere da bi se na kraju pretvorile u nezaustavljivi cunami, a da pritom nema nimalo patetike. Njegova će vas mudrost i osjećajnost preplaviti, ali ne i utopiti. Preporučuje Zrinka Pavlić za Tportal

21.02.2021. (20:00)

Nisam gledao, ali sigurno ne valja. I obrnuto (sigurno je dobar)

Polimac o Dari iz Jasenovca: Ne može se priča graditi na zločestim ustašama i nemoćnim Srbima

Tko zna hoćemo li ikad doznati razlog zbog kojeg je ratni spektakl “Dara iz Jasenovca” puno prije najavljene kino premijere (22. travnja, na obljetnicu proboja preživjelih logoraša, mahom muškaraca) premijerno prikazan u subotu uvečer na RTS-u? Dosad smo samo jednom imali takav primjer u povijesti zemalja bivše Jugoslavije, bilo je krajem 1999. kad je skupi “Četverored” Jakova Sedlara umjesto u kinima završio na državnoj televiziji… Podrška američke kritike je izostala, bilo je i pozitivnih recenzija, no dva najutjecajnija glasila, Variety i Los Angeles Times, ocijenila su film izrazito negativno, naglasivši da je u pitanju antihrvatska, antikatolička i prosrpska propaganda… Nadzornici povremeno nekoga smaknu, no krajnje proizvoljno, tako da to dramski ne proizvodi osobit emocionalni učinak, a nakon što upoznate sve likove i prostore u logoru, počinje se provlačiti monotonija… Je li to antihrvatski film? Prije bi ga se moglo proglasiti antiustaškim, što je krajnje legitimno, ali zanima jedino publiku s ovih prostora… – piše Nenad Polimac za Jutarnji.

31.12.2020. (18:30)

Sad je drama, do 2024. bit će horor

Polimac: U kinima prvi holivudski film o pandemiji

Prvom holivudskom filmu o pandemiji štošta se može oprostiti – piše Nenad Polimac o filmu ‘Iza zatvorenih vrata’ (‘Songbird’). Radnja se odigrava 2024. kad je covid-19 mutirao u puno opasniji covid-23 pa su donesene izvanredne mjere. Svatko kod koga se otkriju znakovi zaraze premješta se u karantenu, htio to ili ne, a s njim odlaze i njegovi bližnji jer se smatraju opasnima za sve živo.

26.12.2020. (19:30)

Pavičić i Polimac biraju najbolje filmove: ‘Bijeli bijeli dan’, ‘Časnik i špijun’…

Najbolji film ove godine, po izboru Jurice Pavičića je islandski ‘Bijeli bijeli dan’ o bivšem policaju koji dozna da ga je pokojna supruga varala. Nenad Polimac najboljim je proglasio ‘Časnik i špijun’ Romana Polanskog o aferi Dreyfus. Inače, svaki je odabrao po 10 filmova, ne poklapaju se ni u jednom. Jutarnji

06.12.2020. (10:30)

Ljubav među drukčijima

Zrinka Pavlić: ‘Oaza’ – film koji daje glas onima koji svoju ljubav i očaj ne znaju izraziti riječima

Teško je pisati o ovome filmu, pritom ne otkriti neke od važnijih točaka fabule, a ipak se osvrnuti na sve što nam on govori. Troje mladih o kojima govori – a koje sjajno i dirljivo tumače pravi štićenici jednog doma za mlade s posebnim potrebama – proživljavaju iste stvari koje proživljavaju i milijuni njihovih vršnjaka diljem svijeta. Ljubav, ljubomora, potreba za slobodom i ostvarenjem svojih snova, odrastanje zbog kojeg se imaš potrebu ponašati kao samostalna osoba koja donosi samostalne odluke prema vlastitim željama, a ne prema pravilima društva koje te okružuje – s tim da oni, za razliku od većine drugih mladih diljem svijeta, oko sebe imaju još stroža ograničenja i društvo koje ih još manje shvaća. Piše Zrinka Pavlić za Tportal

27.11.2020. (22:30)

Zanimljiv, emotivan i slojevit

‘Gnijezdo’ – polagano i bolno raspadanje obitelji u jednom od najboljih filmova godine

Novi film Sama Durkina, koji je prije desetak godina oduševio publiku i kritiku svojim prvijencem ‘Martha Marcy May Marlene’, mučna je i mračna drama o truležu u naizgled sretnom braku. Autor je ovim filmom definitivno održao razinu prvoga filma, a možda je čak i nadmašio. Film je uvelike prepušten glumcima i njihovu umijeću, u čemu se posebno iskazala Carrie Coon, te Jude Law, piše Zrinka Pavlić za T-portal.