'The Foreigner' - Jackie Chan, Pierce Brosnan i greške u adaptaciji i obradi materijala - Monitor.hr
12.03.2018. (10:59)

‘The Foreigner’ – Jackie Chan, Pierce Brosnan i greške u adaptaciji i obradi materijala

Kod svakog glumca se dogodi taj neki prelomni trenutak karijere da za njega više nema materijala koji bi odgovarao njegovom uobičajenom tipu uloge. Već je poznata priča da Hollywood prosečnu glumicu “sažvaće i ispljune” najkasnije do četrdesete godine, da su glumci nešto “žilaviji”, pa potraju do pedesete godine života. Ima smisla, naročito ako su istima karijere izgrađene na fizičkom izgledu ili atletsko-fajterskim sposobnostima, telo ima svoj rok trajanja. Onda treba napraviti zaokret u karijeri: igrati za manje honorare u filmovima niže produkcije, nanovo izmisliti svoju glumačku karijeru ili postati producent, sam sebi praviti posao i lagano štelati svoju personu.

Za poslednju opciju se odlučio Jackie Chan znajući da mu akciono-komične akrobacije više ne pristaju. ‘The Foreigner’ je njegov producentski i glumački pokušaj da se iz tog registra pomeri prema ozbiljnijem, dramskom i trilerskom, da mu kaskaderski trikovi izgledaju realističnije i umerenije i da mu oni ne budu osnova glume, već da to bude pojava. Pitanje je samo zašto se odlučio za adaptaciju pulp-romana iz 1992. godine i zašto se odlučio da ekran deli sa vršnjakom i rivalom koji je bolji glumac od njega i koji je igrao u vrhunskoj produkciji (za razliku od Chana, uglavnom), a koji poslednjih desetak godina nikako ne pronalazi pravi materijal.

Radnja filma prati Quana Ngoca Minha (Chan), naoko skromnog vlasnika restorana koji kreće na put osvete nakon što mu kći (Leung) pogine u eksploziji bombe koju su postavili radikalni elementi u podmlatku IRA-e. Na tom putu će mu se preprečiti bivši borac, a sada pokrajinski ministar Liam Hennessy (Brosnan) koji sa IRA-om i ima i nema veze, odnosno igra dvostruku igru kao karijerni manipulator, posrednik između veterana i britanske vlade. Hennessy, naravno, nema direktne veze sa bombaškim napadom, čak bi samo teoretski mogao znati i istražiti ko stoji iza njega, ali Quan ne odustaje. Hennessy se možda vodi logikom mafijaškog bossa, ali je Quan, otkrivamo, vojni specijalac, vijetnamski veteran i čovek koji nema više šta da izgubi.

Ono što u adaptaciji romana zaista radi perfektno je shvatanje i prihvatanje razlike u tehnologiji između ranih 90-ih i novog milenijuma. London je pokriven kamerama, mobilni telefoni se koriste i za komunikaciju i za praćenje i za slikanje, a tu su i drone-letelice. Opstanak, međutim, i dalje često zavisi od “low tech” veština kao što je izrada improvizirane bombe, traganje ili postavljanje zamki i preživljavanje u šumi, pa nam, imajući vijetnamsku epizodu na pameti, nekako nije baš toliko čudno da šezdesetogodišnji Kinez pravi na budale brojne primetno mlađe irske gerilce koji su u tim šumama sigurno vežbali, a možda se u njima i borili.

Neovisno od tog miksa visokih i niskih tehnologija, napetost održava pulsirajući soundtrack Cliffa Martineza, režija Martina Campbella (poznatog kao majstora za “restart” Bonda – režirao je i ‘Golden Eye’ i ‘Casino Royale’) je korektna kad dođe do akcijskih “set piece” momenata kojih bi, istina, moglo biti i više na uštrb recimo onih političko-brbljivih ili melodramatskih pod-zapleta koji čine samo štetu. Dobra vest za film, a loša za Chana je i to da Brosnan prosto proždire scenario (bez obzira što je njegov akcent suviše južno-irski za Belfast), da mu je lik bolje napisan i da naslovnog junaka sasvim opravdano potiskuje na rub.

Dakle, ‘The Foreigner’ bi bio sasvim solidan film da ne upada u tri prilično gadna logička i moralna problema. Prvo, ma kako scenario uvažavo tehnologiju, on se i dalje kreće u “clanceyevskom” svetu filma ‘Patriot Games’ u kojem postoje krvožedni katolički irski teroristi i u kojem IRA nije potpuno položila oružje. Što, naravno, ne može biti dalje od istine – pitanje je postalo sasvim političko i predmet je dugotrajnih i sporovoznih procesa uglavnom bez incidenta, o oružanim sukobima i terorističkim napadima da ne govorimo. U tom svetu je i dalje egzotično videti Azijata u Londonu (a tek u Belfastu!) i potpuno ga je normalno nazivati samo i isključivo Kinezom (dakle, ne ni starkeljom, manijakom ili prosto onim dosadnim tipom, što sve Quan jeste, odnosno mogao bi biti).

Treće i konačno: u tom svetu su orijentalne žene možda dobre, submisivne i poslušne, ali su zato zapadnjakinje čisto zlo. Ne samo baba iz vlade zadužena za “handlanje” Hennessyja (funkcija nebitna) koja je nadmena i antipatična skoro kao Theresa May, već i Hennessyjeva žena (Brady) koja ne samo da kuje planove za radikalizaciju nasilja, već muža vara s njegovim nećakom, te Hennessyjeva ljubavnica (Murphy) koja je jedna od najradikalnijih među tim mladima, a ne preza ni od toga da od bombe ginu isključivo civili. Dve potonje žene su u filmu čak i višak – moglo se kompletno bez njih i njihovih pod-zapleta.

Slagali se mi sa političkom korektnošću ili ne, ona postoji kao koncept i uvrežena nam je u svest toliko da ju nije moguće tek tako demontirati upornim oslovljavanjem nekog po nacionalnoj ili rasnoj pripadnosti. Nešto je tu bezvezan, ali u suštini bezazlen štos na bazi stereotipa (da Kinez ima restoran, a Irac – irskog setera). Opravdanja da je problem nasleđen iz knjige bi stajala da se kojim slučajem nije radila adaptacija i da radnja nije prebačena u vreme današnje. A mizoginija koju film propoveda je i onda i sada jednako odvratna i za nju nema opravdanja. (4/10)

Filmski kritičar Marko Stojiljković porijeklom je iz Beograda, a živi i radi u Sloveniji. Pratite ga i na blogu Film na dan i Twitteru.


Slične vijesti

23.05.2021. (19:30)

Kao naručen

Njegić: ‘Oslo‘ – nije za Oscar, ali zaslužuje Nobel za mir, film o mirovnom sporazumu između Izraela i Palestine iz 1993.

Kolumnist nam preporučuje ekranizaciju istinite priče redatelja Bartletta Sheera istaknuvši: Film ima nevjerojatno pogođen tajming i ne može biti aktualniji u svjetlu novih događaja, a zanimljivo je da je sredinom listopada 2020. jednim dijelom sniman i u Hrvatskoj, točnije Dubrovniku koji je “glumio” Jeruzalem i ugostio ekipu, uključujući glumca Andrewa Scotta(“Sherlock”, “Fleabag”). Prestižna politička drama nastala je u koprodukciji DreamWorksa i iza nje stoji zvučna i nagrađivana ekipa. Piše Marko Njegić za Slobodnu Dalmaciju

03.05.2021. (20:00)

Poziv na gledanje

Njegić: ‘Hobotnica i ja‘ – nakon emotivnog, Oscarom nagrađenog filma na ‘hobe‘ ćete gledati drugim očima, možda ih i prestati jesti

Oskarovsko pozlaćivanje Netflixova dokumentarca “Hobotnica i ja” bilo je blago iznenađenje, neovisno o prethodnom trijumfu na dodjeli nagrada Britanske akademije. Na Oscarima su trijumfirali filmovi koji slave život i na univerzalnoj razini projiciraju tračak kolektivnog optimizma kroz osobne priče (“Zemlja nomada”, “Još jedna runda”). “My Octopus Teacher” je takav film, osobna priča plivača/ronioca Craiga Fostera koji se sprijateljio s hobotnicom u morskoj šumi na jugu Afrike i kroz to prijateljstvo prevladao depresiju i naučio nešto više o sebi i svijetu oko sebe, gledajući ga drukčijim očima, “postao senzibilniji za druge”. Marko Njegić, filmski kritičar Slobodne mu je dao 4 zvjezdice.

20.03.2021. (20:30)

Korejci rasturaju kinematografiju

Zrinka Pavlić: ‘Minari’ – jedan od favorita za Oscara duboki je korejski korijen u tlu američkog filma

‘Minari’ je sporogorući i suptilan film koji mnogo više od tipičnih američkih filmova odrastanja poštuje maksimu o tome da u filmu više toga treba pokazati, a ne kazati. Svojom organskom povezanošću s prirodom, koja se očituje i u naslovu filma, on daje brojne prilike za vizualno efektne i dojmljive prizore, ali jednako je slikovit i u prikazu kulturnog okruženja u kojem žive likovi. ‘Minari’ nije bombastičan, ali je velik film, film koji zadire u duboke slojeve ljudske povezanosti tamo gdje se čini da ona jedva jedvice uspijeva. Lee Isaac Chung pritom je uspio i proizvesti postupan rast emocija koje na početku tek trepere da bi se na kraju pretvorile u nezaustavljivi cunami, a da pritom nema nimalo patetike. Njegova će vas mudrost i osjećajnost preplaviti, ali ne i utopiti. Preporučuje Zrinka Pavlić za Tportal

21.02.2021. (20:00)

Nisam gledao, ali sigurno ne valja. I obrnuto (sigurno je dobar)

Polimac o Dari iz Jasenovca: Ne može se priča graditi na zločestim ustašama i nemoćnim Srbima

Tko zna hoćemo li ikad doznati razlog zbog kojeg je ratni spektakl “Dara iz Jasenovca” puno prije najavljene kino premijere (22. travnja, na obljetnicu proboja preživjelih logoraša, mahom muškaraca) premijerno prikazan u subotu uvečer na RTS-u? Dosad smo samo jednom imali takav primjer u povijesti zemalja bivše Jugoslavije, bilo je krajem 1999. kad je skupi “Četverored” Jakova Sedlara umjesto u kinima završio na državnoj televiziji… Podrška američke kritike je izostala, bilo je i pozitivnih recenzija, no dva najutjecajnija glasila, Variety i Los Angeles Times, ocijenila su film izrazito negativno, naglasivši da je u pitanju antihrvatska, antikatolička i prosrpska propaganda… Nadzornici povremeno nekoga smaknu, no krajnje proizvoljno, tako da to dramski ne proizvodi osobit emocionalni učinak, a nakon što upoznate sve likove i prostore u logoru, počinje se provlačiti monotonija… Je li to antihrvatski film? Prije bi ga se moglo proglasiti antiustaškim, što je krajnje legitimno, ali zanima jedino publiku s ovih prostora… – piše Nenad Polimac za Jutarnji.

31.12.2020. (18:30)

Sad je drama, do 2024. bit će horor

Polimac: U kinima prvi holivudski film o pandemiji

Prvom holivudskom filmu o pandemiji štošta se može oprostiti – piše Nenad Polimac o filmu ‘Iza zatvorenih vrata’ (‘Songbird’). Radnja se odigrava 2024. kad je covid-19 mutirao u puno opasniji covid-23 pa su donesene izvanredne mjere. Svatko kod koga se otkriju znakovi zaraze premješta se u karantenu, htio to ili ne, a s njim odlaze i njegovi bližnji jer se smatraju opasnima za sve živo.

26.12.2020. (19:30)

Pavičić i Polimac biraju najbolje filmove: ‘Bijeli bijeli dan’, ‘Časnik i špijun’…

Najbolji film ove godine, po izboru Jurice Pavičića je islandski ‘Bijeli bijeli dan’ o bivšem policaju koji dozna da ga je pokojna supruga varala. Nenad Polimac najboljim je proglasio ‘Časnik i špijun’ Romana Polanskog o aferi Dreyfus. Inače, svaki je odabrao po 10 filmova, ne poklapaju se ni u jednom. Jutarnji

06.12.2020. (10:30)

Ljubav među drukčijima

Zrinka Pavlić: ‘Oaza’ – film koji daje glas onima koji svoju ljubav i očaj ne znaju izraziti riječima

Teško je pisati o ovome filmu, pritom ne otkriti neke od važnijih točaka fabule, a ipak se osvrnuti na sve što nam on govori. Troje mladih o kojima govori – a koje sjajno i dirljivo tumače pravi štićenici jednog doma za mlade s posebnim potrebama – proživljavaju iste stvari koje proživljavaju i milijuni njihovih vršnjaka diljem svijeta. Ljubav, ljubomora, potreba za slobodom i ostvarenjem svojih snova, odrastanje zbog kojeg se imaš potrebu ponašati kao samostalna osoba koja donosi samostalne odluke prema vlastitim željama, a ne prema pravilima društva koje te okružuje – s tim da oni, za razliku od većine drugih mladih diljem svijeta, oko sebe imaju još stroža ograničenja i društvo koje ih još manje shvaća. Piše Zrinka Pavlić za Tportal

27.11.2020. (22:30)

Zanimljiv, emotivan i slojevit

‘Gnijezdo’ – polagano i bolno raspadanje obitelji u jednom od najboljih filmova godine

Novi film Sama Durkina, koji je prije desetak godina oduševio publiku i kritiku svojim prvijencem ‘Martha Marcy May Marlene’, mučna je i mračna drama o truležu u naizgled sretnom braku. Autor je ovim filmom definitivno održao razinu prvoga filma, a možda je čak i nadmašio. Film je uvelike prepušten glumcima i njihovu umijeću, u čemu se posebno iskazala Carrie Coon, te Jude Law, piše Zrinka Pavlić za T-portal.